Netom nakon razvikanog i hvaljenog tjedna dizajna u Beču, iza nas je još jedan, deveti, Belgrade Design Week koji se proteklog tjedna i za vikend održavao u Beogradu. Sličnosti između Tjedna dizajna u Beču i ovoga u Beogradu teško da ima, osim možda činjenice da se radi o dizajnerskoj manifestaciji, i da gradovi u kojima se održavaju počinju s istim slovom.
No Beograd je hrvatskom kontekstu bliži kod identificiranja problema u srodnim industrijama, a i mentalitet nam zasigurno ne odstupa.
Kao i svake godine BDW čine izložba i radionice koje su besplatan dio programa te 3 dana predavanja poznatih predavača iz svijeta komunikacije, dizajna i arhitekture, koji nisu besplatan dio programa. Pored toga se u program festivala ustoličio i projekt 100% Future Serbia, gdje mladi autori mogu prijaviti svoje radove (iz sfera grafičkog dizajna, produkt dizajna i ostalih niša dizajnerske prakse) te ‘osvojiti’ svoje mjesto u jednom od 100 izloga u gradu, kao besplatni mali prostor za izlaganje.
Kako bi Jovan Jelovac, osnivač BDW-a, volio reći – «To je ta kreativna struja i taj rollercoaster koji mi imamo.»
Na sekundu sam ostala zbunjena – kakav rollercoaster, i što to mi imamo?
Reći da se organizacijski BDW pomaknuo naprijed u posljednjih godina možda može biti točno na papiru, ali u realnosti i dalje od tog ne. Od ljudi od kojih se očekuje da razumiju prostor, korisnike i objekte u njemu, neke amaterske greške prisutne na više nivoa, su nedopustive.
Moja misija u ovom osvrtu na BDW nije umanjiti vrijednost festivala i projekta, nego pokušati detektirati njegovu pravu svrhu, napredak i smisao postojanja nakon tolikog niza godina.
Ako se vratim kroz tijek događanja ovogodišnjeg BDW-a čini mi se da mogu ustvrditi da se festival ne samo kreativno degradirao, nego i organizacijski. Dolazak predsjednika Republike Srbije na otvaranje samog Tjedna, bez obzira na političku i prividnu važnost te činjenice, bio je vic dana, kako među kreativnim krugovima, tako i među medijima. Posebno pokroviteljstvo predsjednika države teško da ovakvim projektima donosi nešto konkretno.
Čak ni izjava predsjednika Tomislava Nikolića da je “dizajn budućnost Srbije”, kojom se, poput mantre, vodio Jovan Jelovac ostatkom Festivala, nije nikome ulijevala povjerenje niti nadu za bolje sutra u toj istoj kreativnoj struji.
U razgovoru koji sam imala priliku voditi s gospodinom Jelovcem, već poznatim zaštitnim licem manifestacije, je u više navrata spomenuo kako je ovo posljednji Belgrade Design Week! Na moje pitanje zašto, njegov odgovor je bio: „Vidjet ćeš, ove godine nemamo niti jednog sponzora, eto zašto!».
Pitam se kako je moguće da nakon 9 godina stvaranja imena, dovlačenja zavidne liste kreativaca i predavača iz cijelog svijeta, injektiranja novca u gradski proračun (kako to Jelovac tvrdi), danas nema niti jednog sponzora? Pitanje je čija su onda Audi vozila brendirana u BDW vizuale, koja su zakidala dio prostora tvornice koja je u vlasništvu Gorenja, koja je ustupila prostor za sam događaj?
Na moje pitanje vezano za dolazak predsjednika na otvorenje, i što to znači za BDW, Jelovac odgovara uvjeren da to zvuči kao neka pobjeda, premda je realnost, čini mi se, potpuno drugačija: „ To je za nas velika stvar, iako Vlada Republike Srbije, kao i Ministarstvo kulture nikada nisu rekli da će dati novac. Za nas je svrha dolaska predsjednika države da izgovori tu čuvenu rečenicu da je dizajn budućnost Srbije i regije. I ako je propaganda, neka bude propaganda, ali niti jedan predsjednik Srbije nikada do sada tako nešto nije izjavio.“
Ako se samo malo iz ovih oblaka vratimo na Zemlju, bilo da pričamo o Srbiji, Hrvatskoj ili ostalim državama regije, gdje svi često koriste frazu „zemlja znanja“, ali nitko je ne stvara, zanima me koju točno korist i pobjedu imaš u izjavi visokog dužnosnika države, koji zapravo ni ne zna o čemu priča?
Otvaranjem same BDW izložbe nisam ostala zapanjena. Postav izložbe kustoskom smislu, njena nekonzistentnost u prostoru, nepreglednost radova na stepeništu (što bi možda bilo super da smo u nekoj kući američkog bratstva ili sestrinstva, ali nismo), te neiskorištenost prostora cijele Staklopan tvornice sve su situacije koje smatram kvalitativno i konceptualno problematičnima.
No dio izlagačkog programa BDW-a možda je spasio cijelu stvar. Kroz Pecha Kucha Night predstavljanja svjedočili smo izlaganjima i karijerama nekih fenomenalnih i talentiranih autora iz Srbije, poput Eipix firme iz Novog Sada koja kreira trenutno najviše igrica na svijetu (eipix.com) ili Edit studio (www.edit.rs), koji su svoju zabavnu priču o radu na 3D vizualizacijama nazvali samo lijepim slikama, Dragana Kojičić koja se bavi zemljanom arhitekturom (zemljanarhitektura.com) ali pitanje koje se stalno provlačilo je bilo – kako živiš od toga?
Da su mladi autori svakako snalažljivi i da žive od svoje profesije pokazale su njihove prezentacije, no nejasan mi je bio moment gdje BDW, kao organizacija koja bi trebala biti vezivno tkivo, postavlja to isto pitanje jer očito nikad nije razmišljala o tome kako pomoći i spojiti mlade profesionalce s gospodarskim sektorom Srbije.
Nisam imala priliku sudjelovati na radionicama, tako da ću ih u ovom osvrtu na BDW preskočiti, ali svakako je pohvalno da na ovakvom eventu postoji praktični dio, osobito kada pričamo o disciplinama koje čine sam pojam i definiciju dizajna. Poanta bi uvijek trebala biti kako rješavati probleme, a ne samo fokusiranje na teoriju, koliko god je lijepo samo pričati o mogućnostima te što se sve radi u svijetu. Ne znam kakva je bila posjećenost radionica, ali nadam se da je svatko tko je imao slobodnog vremena i interesa, to isto uložio u učenje.
Predavački tj. konferencijski dio programa ipak je najjača strana festivala, te je nagnuo na bolju stranu, s raznim profilima gostiju iz svijeta dizajna, arhitekture i komunikacija. Neka od imena koja su podijelila s nama njihov know-how i iskustvo radeći na raznim projektima za početak programa bile su ‘zvijezde’ europske arhitektonske scene, među kojima i ekipa iz studia Massimiliano Fuksas iz Italije, Kim Herforth Nielsen iz danskog 3XN te studio Bleed iz Norveške.
Što se tiče panel rasprava velika zamjerka koju imam je da nitko od kreativnih agencija, osim Bartle Bogle Hegarty agencije iz UK-a, nije bio prisutan na njima. Bila je ekipa iz beogradske Saatchi&Saatchi agencije u djelu Serbian Innovation Session, no njihov showcase je nešto što je kreativna industrija već vidjela i dobro poznaje. Ne znam iz kojeg razloga ih više nije bio pozvano, jer one svakako čine neizbježnu sponu između dizajna i komunikacija.
Što se tiče ostalih predavača zanimljivi su bili Omar Sosa, koji je predstavljao fenomenalni španjolski časopis Appartamento, zatim Guido Woska iz Designit-a te Nicholas Wiig Hansen iz Danske, koji su pričali o tome čime se rukovode kod dizajniranja.
Na kraju je potrebno istaknuti da su posljednja subotnja predavanja, na kojima su se pojavili naš Idis Turato, čije je predavanje bilo praćeno ovacijama i prekidano aplauzima, zatim Michel Rojkind iz Meksika te hrvatski strip artist, Igor Kordey, bila zaista pohvalna točka na i ovom završetku beogradskog Tjedna dizajna. Za najboljeg predavača BDW-a po izboru publike ove godine odabran je Christian Kerez, švicarski arhitekt koji je predavanjem u petak prezentirao svoje projekte među kojima je obiteljska kuća s jednim, pregradnim zidom te projektom Muzeja suvremene umjetnosti u Varšavi.
U svakom slučaju jedan od primarnih detektiranih problema jest da na BDW-u nećete vidjeti podršku lokalne zajednice. Pritom ne mislim na Grad i lokalnu samoupravu, niti Ministarstva, koja odavno ne žele izdvojiti vrijeme (ni novac) za potrebe BDW-a, nego mislim na činjenicu da se s beogradske dizajn i arhitektonske scene gotovo nitko nije pojavio na predavanjima (i ostatku festivala) i na taj način podržao cijelu priču. To u svakom slučaju poteže pitanje zašto je BDW postao toliko omražen među lokalnom kreativnom scenom?
Možda razlog leži u činjenici da su organizatori, bez obzira na isticanje edukativne priče Tjedna dizajna i poruke iza projekta, te super važnih konekcija koja svakako imaju, kroz godine postali omraženi. Je li se to dogodilo zbog prevelikih kotizacija za sudjelovanje na predavačkim segmentima festivala od čak 100€ koja se naplaćuje studentima (250€ regularna cijena) ili novaca iz državnih sredstava koje Jelovac i BDW ekipa navodno, kažu kuloari, dobivaju bez natječaja?
Puno navedenih nedoumica i pitanja koja sam imala nisam uspjela razriješiti ni razgovorom s gospodinom Jelovcem, jer je njegova već uhodana spin priča zaista na zavidnoj razini, a ovo nije tekst koji treba zadovoljiti samo formu.
Brine me da u 2014. još uvijek ne postoji konkretan i lijep primjer koji od osmišljavanja do realizacije ima dobar i smisleni kontekst, ako on već ne može biti besprijekoran. Brine me da mladi kreativci koji vrijeme provode na internetu i tražeći freelance poslove ne mogu preko velikih organizacija, za kakvu se postavlja BDW, doprijeti do neke nove publike, nekih novih poslova i stvaranja novog svijeta, pod čijom porukom se vodi sama manifestacija. Brine me da organizator pravda cijenu kotizacije studentima tako da im poručuje da ne idu na kavu svaki treći dan tijekom cijele godine i time uštede za kartu. Brine me da Grad nije zainteresiran za bilo kakav postotni otkup karata pa da ulaznica bude još povoljnija. Najviše me brine što vjerujem da se sve to neće tako skoro promijeniti..
Marketing je super stvar, ako se koristi na pravilan način, a naučili smo da u građenju komunikacije prije svega treba biti iskren, inače se sve negativno vraća kao bumerang. Mislim da je BDW, pokušavajući graditi megakul priču s cijelim projektom bio neiskren njenim takozvanim (su)dionicima, i time naštetio svojoj reputaciji u kreativnim krugovima, pa onda i svim ostalima.
Šteta što ego nije manji pa da se pravovremenom reakcijom spasila jedna lijepa ideja koja bi možda mogla zaista biti regionalni case study, ako ne i šire. Jedino što mogu reći, ako je zaista istina da nećemo dočekati jubilarni 10-i Belgrade Design Week, rest in peace kreativna elito Srbije.
fotografije:
Marko Obradović, Luka Knežević i Dragana Čvoro
