„I was a man in a small room,“ izjavio je jednom prilikom književnik Don DeLillo. Premda je poznat njegov sistem stvaranja izrazito vizualno i smisleno kompatibilnog odnosa slova i rečeničnog niza, pitanje je koliko je sam DeLillo, u kontekstu razgovora u kojemu je rečenica izgovorena, shvatio njenu težinu u odnosu na vlastiti opus. Ta mala soba postala je centrom izražavanja njegovih likova koji, shvaćajući dolazak neizbježnog raspleta, teže k uspostavljanju rutine kako bi barem na trenutak zadržali i osjetili vlastitu postojanost. Ta mala soba simbol je postojanja svih identiteta koji nas okružuju; nas samih i izvanjskog kaosa čijim dijelom postajemo bez nužno fizičkog sudjelovanja.
Kaos je sastavni dio DeLillova stvaranja koji svjedoči ljudskom ponašanju anticipirajući, djelomično i kritizirajući. Pripadnik generacije koja je imala priliku svjedočiti ratovima, razvoju tehnologije i materijalnog gomilanja, hippy ere i slobode govora, često je karakteriziran kao Orwell našeg vremena. I premda je moguće povući te paralele i komplimentirati obojici autora time, istovremeno je i površno uspoređivati ih. Snaga DeLillova izražavanja nije samo u snazi nagovještaja i dokumentiranja društvene degradacije, već u kompleksnosti likova, njihovih međusobnih odnosa – sudaranja individualnih malih soba u koje ih autor postavlja.
Oni su često samovoljno zatvoreni u vlastite svjetove jer im izolacija daje osjećaj sigurnosti i kontrole nad životom. Budući da je svedeno na prostornu skučenost i s naglaskom na izrazitu vizualnost teksta, atmosfere tiskanih riječi, ne čudi da je DeLillovo stvaralaštvo godinama pozivalo na ekranizaciju. No ono što je čitko i jasno na papiru, ne funkcionira uvijek i na filmu. Čitajući DeLilla sasvim je lako vizualizirati likove i njihove odnose; postaviti ih u prostor, dodati im alate za izražavanje, rekvizite i njihove male sobe. Izazov je u prijenosu njihovih misli. Jer sobe, iako namještene, iako fizičke, prvenstveno su misaone; prvenstveno su viđenje svijeta kroz oči lika, a ne lika kroz oči čitatelja. Više desetljeća književnog rada rezultiralo je samo jednom filmskom adaptacijom: „Cosmopolisom“ Davida Cronenberga.
Upitan o posebnosti DeLillova teksta u usporedbi s ostalima, koji su mu ponuđeni na adaptaciju, Cronenberg je u više navrata istaknuo specifičnost jezičnog izražavanja, a ponajviše vještih i, premda naoko dubokih, sasvim nepretencioznih dijaloga. Baš kao i knjiga, film postavlja temelje i uzdaje se u ritmičnost dijaloga, sposobnost likova da se riječima nadograđuju i improviziraju poput glazbenika u vješto usklađenom jazz sastavu. No ono što je Cronenbergu ili DeLillu nepretenciozno, postalo je previše zahtjevno za prosječnog promatrača. Jezični ritam koji zahtijeva fokus, radnja koja se vrti oko važnosti prethodnih rečenica, varijacije na temu i ograničenost na skučeni prostor postaju… dosadni? Navikli na uzbuđenja i razbibrigu, u trenutku kada se susrećemo s poraznim statistikama o pismenosti i uopće kulturi čitanja, koliko zapravo konzumenti pisanog i igranog teksta žele razmišljati o strukturi i vrijednosti jezika i izražavanja? „Cosmopolis“ je iz djela, koje predviđa društvenu degradaciju, postao njen pokazatelj; aktivni sudionik i primjer nerazumijevanja ili jednostavno masovnog nedostatka interesa.
Govorilo se nekada da su bogatstvo i kompleksnost jezika i njegovo poznavanje presudni u razvoju identiteta pojedinca i okoline kojoj on pripada, recimo naroda. Degradiranje jezika i njegove strukture nazivnik je propadanja društva, vladavine kaosa. Istovremeno, dok čitamo ili gledamo „Cosmpolis“, svjedoci smo te degradacije, zatvoreni u vlastite male sobe iz kojih pokušavamo dati otpor tome ili se jednostavno mirimo sa stanjem i postajemo dijelom te slagalice propadanja. Bili smo ljudi u malim sobama… Napuštamo li ih ikada ili zauvijek ostajemo produkti vlastitih težnji i viđenja svijeta?
izvor fotografija via
