Danas (ponedjeljak 2. veljače) s početkom u 20 sati, u zagrebačkoj Galeriji Greta otvara se izložba Kate Mijatović pod nazivom “Crna traka iz Arhiva”.
Ambijentana instalacija Crna traka iz Arhiva, sastoji se od ispisa snova izvađenih iz Arhiva snova. Ispisi snova nižu se u crnu traku koja se proteže središnjim dijelom unutarnjeg i vanjskog zida galerije. Instalaciju prati audio zapis s performansa Resume, izvedenog u Labinu (I.A.B., 2014.).
On line domena Arhiv snova http://arhivsnova.hr/ služi za prikupljanje i arhiviranje snova, realizirana je kao središnji rad izložbenog projekta Između neba i zemlje /55.Venecijanski bijenale, 2013.,hrvatski paviljon/. Do sada je u Arhiv snova pristiglo više od 2000 snova na različitim jezicima.
Performativnu intervenciju Potvrđivanje na otvorenju izložbe izvode: Marijan Crtalić, Sven Klobučar, Ivan Tudek
…’Dvije riječi na s – snovi i snijeg, i još jedna koju ne želim izgovoriti.Snijeg i snovi, preobražaj i hlapljenje. Snovi, crni snijeg ljudske nesvjesnosti koji noću prekriva gradove. Zatvorila sam oči i gle, to što me promatra iz crnine govori mi: ne brini, upravo sada nalazimo se na zemaljskoj kugli koja se vrti u beskrajnom svemiru, oko nas su milijarde zvijezda, ispod nas je užarena lava, izvan nas, sve je još neimenovano, sve je neljudsko.
Tu je i san koji je često sanjao Rodrigo Rojas:
I often dream that I am going in a room. I open a door that open on a differente place. I explore that new place and open a new door. I get deeper and deeper.
Ili, tko bi želio sanjati san koji je usnio Ram Ozeri, 04.07.2013.?:
I was with my wife in New York. A big explosion just happend. Everyone were very nervous. A man I do not know was crying in the corner. But I was relaxed – I am used to it.
Ili Simonin san?:
When I woke up I was on the moon, completely alone. At the firs, I was surprised but happy at the same time. Later I started to ask myself what could I do alone on the moon. After some hours I realized that all the moon surface was eatable so I could not die and I could not escape from there. I must stay there forever alone.
Odlučujem se za Marinin san:
Sanjala sam riječ koja sve objašnjava. Znala sam da je jako važna i da je trebam zapamtiti. Počela sam neprestance ponavljati tu riječ dok sam prolazila kroz faze buđenja. Međutim, malo po malo, riječ je počinjala gubiti značenje, zatim je postajala teško izgovorljiva, da bi pri samom buđenju ostao potpuno neizgovorljiv, neartikulirani hropac.
Otvorila sam oči i gle, svijet se ponovno uprizorio, sve je stvarno i čvrsto. Na tisuće sićušnih stanica koje me čine ovog jutra, obavljaju užurbano svoje božansko poslanje. Skelet se podiže, mišići se pokreću, krv juri žilama, jetra, slezena, srce, pluća, želudac, sve je u neprestanom obnavljanju u neprestanom iscjeljivanju (…a u grimiznim se dupljama tiho kolutaju oči *).
Treća riječ nalazi se u jednom utopijskom projektu u kojem muškarac i žena zagrljeni prespavaju čitav život. Povremeno se bude, razgovaraju, smiješe se jedno drugom, zatim nastave spavati. Smrt bi tako bila još samo jedan san više. ‘ /K.M./
*Georg Trakl, Helian, iz zbirke San zla/1914.
