Prije nekoliko dana me je prijateljica, inače arhitektica, zamolila da joj preporučim neku knjigu o arhitekturi. Nešto inspirativno, lagano, za poklon osamnaestogodišnjaku koji upravo namjerava upisati arhitekturu, ali o istoj ne zna gotovo ništa. Dobro pitanje. Koju knjigu uopće preporučiti nekome u tako delikatnom životnom trenutku?
Bilo kako bilo, ovaj upit je pokrenuo čitav niz vlastitih nedoumica. Obzirom na sve što znam, sve što znamo i sve čemu svakodnevno svjedočimo; kako itko zdrave pameti danas može poželjeti postati arhitektom? Odnosno, još začudnije, kako itko uspijeva u toj želji ustrajati, izgurati tih pet, šest ili već koliko godina fakulteta, pa onda posvetiti život tako frustrirajućoj struci? Dakle usprkos manjkavostima obrazovnog sustava, usprkos sve vidljivijoj devalvaciji struke, manjku poštovanja, nestanku institucije arhitekta kao moralnog i stručnog autoriteta, javnog intelektualca, bitnog društvenog čimbenika… Usprkos toj lavini obeshrabrujućih činjenica, negativnih tendencija i zloslutnih predviđanja, mladi ljudi još uvijek sanjaju, upisuju arhitekturu – i diplomiraju. Zašto? Kako? Čemu se nadaju? U čemu je tajna?
Ovaj tekst potaknut je jednim neobičnim i neobično tempiranim tekstom kolege Maroja Mrduljaša (link), polarizirajućim posthumnim osvrtom na “instituciju” profesora Ivana Crnkovića, objavljenim tek nekoliko dana nakon Crnkovićeve prošlotjedne smrti na stranicama Udruženja hrvatskih arhitekata. Svoj tekst ne smatram nužno odgovorom, pogotovo ne polemičkim – jer bi se kolega Mrduljaš zacijelo složio s većinom ovdje napisanog – ali ga smatram potrebnim. Naime, dosta toga je u Mrduljaševom tekstu ostalo nedorečeno, i, osluškujući reakcije kolega, možda krivo pročitano i shvaćeno; što zbog afekta i površnog čitanja, što zbog samog tajminga.
*Ivan Crnković (foto: Marko Mihaljević)
Prije svega, Mrduljaš Crnkovića smatra “jednim od najboljih arhitekata koje je ova sredina imala” (kako kaže njegov Facebook post s linkom na članak) i to je potrebno spomenuti već na samom početku. Ne da bi se kolegu Mrduljaša branilo ili opravdalo, nego kao uvod u diskusiju.
Prešutne dogme
Dakle, krenimo upravo od te “istine”: je li Crnković doista “jedan od najboljih arhitekata koje je ova sredina imala”? Možda i jest, ali ono što Mrduljaša – ali i mene osobno – frustrira i iritira jest sljedeće: oko mnogih bitnih stvari u hrvatskoj arhitekturi postoji, čini se, tek prešutni dogovor, i ne samo dogovor, nego prešutna DOGMA. Bez previše proučavanja, bez previše razmišljanja. Crnković je velik, i to je to. Naša moderna? Upravo nadmoćna. A tek Šegvić, Vitić, Kovačić… Sve je izgrađeno na mitovima; ta nećemo ih valjda dovoditi u pitanje?
Svim ovim pitanjima trebala se, odnosno trebala bi se, pozabaviti, ako ne ta famozna “struka”, onda jedna nepostojeća, već izumrla “kasta” arhitektonskih mislilaca. Nažalost, produkcija znanja, produkcija teksta o hrvatskoj arhitekturi danas se svodi manje-više na paušalnu glorifikaciju moderne, bez pravog kritičkog modela. Nema produkcije teorije, dakle nema teoretičara; nema sustavne kritike, dakle nema ni kritičara. Osim pokoje, povremene iznimke, nema nikoga tko bi o Crnkoviću i sličnima sustavno pisao i valorizirao njihov rad na pravi, informiran, objektivan način. Projektira se, gradi se, i – to je to.
Alkemija edukacije
No, nije ovdje riječ o Crnkovićevom opusu, neobjašnjivosti njegove veličine ili riječima koje nam nedostaju. Pa ipak, nađete li se u prilici, hoćete li znati nekom međunarodnom arhitektu objasniti zašto je Crnkovićvev Shinkenchiku bitniji od svih ostalih Shinkenchikua, od kojih se nikada nije gradio mit? Po čemu je to Kuća sa šest jednakih prostorija tako važan projekt? Hoćete li mu pokazati kuću Dropuljić ili samoborski vrtić?.
Ne, ovdje se radi o nečemu manje akademskom i teže mjerljivom. Naime, u svom tekstu Mrduljaš, između ostaloga, Crnkoviću zamjera upotrebu aforizama, dosjetki, “poetičko-kafanskih mudrosti”. Zamjera mu – zavodljivost. Pa i karizmu. “…kakav identitet i kakve arhitektonske oslonce možete imati da vam jedna rečenica učini tako radikalni prevrat? Kakvu ste edukaciju prošli ako vam jedan karizmatični profesor kroz pseudo-zen koan navodno odredi daljnji intelektualni razvoj?”
I upravo tu se ja prestajem slagati s Mrduljašem. Studentsko doba je formativno, osoba budućeg arhitekta krhka i povodljiva. Ne čita svatko Sartrea ili Joycea s 13, ne sluša Joy Division ili Autechre. Ne formiraju se svi arhitekti na isti način, u isto vrijeme, istim ritmom i s istim pravocrtnim uvjerenjem. Jedna prava misao u pravom trenutku može učiniti puno. Pravi savjet, prava knjiga, pravi album. Edukacija je poput alkemije, koju je znao spomenuti i Crnković: često nedokučiva, nepredvidiva.
Voljeni profesor
Iako bih možda bio pozvaniji pisati o Crnkovićevom radu (koji je javan, dakle lakše dostupan), nego o njemu kao profesoru, ja ipak odabirem ovo potonje. Naime, bio sam studentom na dvjema vrlo različitim školama (zagrebački AF i njujorški Cooper Union) i podučavali su me i dobri i loši, i karizmatični i strogi, i strpljivi i nemarni, i poznati i anonimni. Bio sam strastven i angažiran, dijelom mnogih pokušaja da se stvari poprave, bunio sam se protiv nerada i nekompetencije. Nakon svih ovih godina, arhitektonsku edukaciju još uvijek smatram ključnim problemom arhitekture kao discipline, i još uvijek me malo stvari može iziritirati kao loše obrazovanje i loš profesor.
(*Crnković s maketom Kuće sa 6 jednakih prostorija / foto via uha.hr)
Bitno je reći; nisam osobno poznavao profesora Crnkovića, nisam bio njegov student niti sam bio na njegovim predavanjima. Volio bih da postoji potpunija “građa” o Crnkoviću koju bih danas mogao pregledati – od video zapisa do čitavih knjiga – ali o pedagoškom radu ionako rijetko postoji “građa”. Kako dokumentirati tako intiman proces poput obrazovanja? O njemu stoga znam tek ono što sam pročitao u nekoliko intervjua i ono što bih načuo od zagrebačkih profesora, prijatelja i kolega; djeliće “urbane legende”, nepotpune anegdote i šaljive zgode. Jaguar, Armani, Cigla, sve što zna i većina.
Ono što se iščitava iz svih tih priča o “velikom” Crnkoviću, iz svih tih sjećanja i gotovo kolektivne emocije koja prati njegov odlazak, svakako je – poštovanje. Zahvalnost? I, možda prije svega – ljubav, koliko god ta riječ mogla biti patetičnom ili neobičnom za jedan arhitektonski tekst. Ljubav prema “Crnome”.
Jer Crnković je prije svega bio VOLJEN. S pravom ili ne, voljen kao profesor, voljen i kao pobjednik i kao gubitnik. Nipošto savršen, ni kao privatna ni kao javna osoba; zamjeralo mu se sve, od uspjeha do neuspjeha, od elitizma do narcizma. Pa ipak, ljudi su o njemu u pravilu pričali – i još pričaju – s određenim simpatijama i smiješkom na licu.
Obična ljudskost
Otkud toliko simpatija? Je li to bilo zasluženo? To je upravo najzagonetniji dio priče: ljubav često nije jednostavna, niti jednostavno objašnjiva. Pogotovo ne ljubav studenta prema profesoru, ili mladog arhitekta prema uzoru, prema legendi, prema onome što bismo željeli da uzor predstavlja.
Ne bi bilo prvi puta da objektivno lošijeg profesora studenti vole više nego boljega, ili manje angažiranoga više od angažiranoga, iako to ovdje ne mora biti slučaj. Magaš, Filipović, Crnković. Odreda velikani, šarmeri, odreda voljeni profesori; ali i nerijetko nevoljeni zbog svoje voljenosti, zbog svog ega, ili svoje popularnosti među generacijama studenata.
Jesu li svoj renome zaslužili trudom, opusom dolaskom na vrijeme? Knjigama? Teško. Nismo ih voljeli radi njihovih realizacija. Često se tu radilo i o nečemu manjem, i većem, istovremeno. O jednostavnoj i običnoj – ljudskosti. O nesavršenosti, o nasmijanosti, o šarmu, o izvjesnom odstupanju od tradicionalne uštogljenosti “zagrebačke škole”. Cigareta, šal, stil odijevanja. Vic, mig. Pa i alkohol. Svi oni odudarali su od standarda. Nadmašivali studentska očekivanja.
Uloga inspiratora
Arhitektonska je edukacija kompleksna i puna izazova. Valja pomiriti racionalno s iracionalnim, umjetničko s tehničkim, lijevu s desnom stranom mozga, viziju s izvedivim. Nadobudnost studenta sa cinizmom profesora. Arhitektonska edukacija nije niti približno dobro strukturirana, a pogotovo ne linearna; svakom je studentu poznat osjećaj da mu/joj dio informacije konstantno “izmiče”, nedostaje. Valja pronaći svoj put, definirati svoju ideologiju, svoja uvjerenja, svoje korake.
Mnogi će se složiti, obrazovanje arhitekta većim se dijelom ionako događa van predavaonice i studija; od samoedukacije i vlastite potrage za znanjem, do dijaloga s prijateljima, studentima, kolegama, dugih kava i kasnonoćnih prepirki. Pa ipak, nekoliko pravih rečenica, pravi savjet u pravom trenutku, jedna digresija, pa i “kafanska mudrost” ili dosjetka profesora, mogu učiniti mnogo.
Prema svemu onome što sam pročitao, onome što čujem, upravo to je bio Crnkovićev forte. On je prije svega bio inspirativan, bio je – INSPIRATOR (nešto poput motivatora, ali uz manje angažmana). Ne samo kao predavač, nego i kao pojava, kao javna osoba. To je rijetka vrlina i tu možda leži njegova najveća vrijednost. Sam je znao reći da mu je uloga pedagoga (nazvao je tu ulogu “dvorskom ludom”) važnija od samog projektiranja, od arhitekture same. A što je dobar pedagog, ako ne onaj koji inspirira studenta, koji u njemu budi glad za arhitekturom. Čak i onda kada je sve protiv vas, od društva, do politike, tržišta, vremena u kojem živite i stvarate.
Ostavština i praznina
Čitajući Crnkovićev famozni intervju u časopisu Oris iz 1999. (link), lako se da naslutiti zašto je mnogima bio tako zavodljiv, ali i identificirati cijelo bogatstvo ideja i vrlo jasnu ideologiju proizašlu iz postmoderne i vlastitih traganja. Meni osobno ovo je jedan od najzanimljivijih i najkonkretnijih intervjua s bilo kojim od protagonista naše “arhitektonske scene”, koliko god neke misli bile nedovršene ili samodopadne.
Naime, baš poput poezije, Crnkovićevi odgovori znaju biti zagonetni, dvosmisleni, digresivni, otvoreni interpretaciji. Pa ipak, u pitanjima o arhitekturi i projektiranju, on je iznenađujuće precizan (dvodimenzionalna priroda njegove arhitekture, primjerice, negiranje predmetnosti, odnosno realizacije kao jedinog arhitektonskog cilja i motiva, i sl) i iznenađujuće drukčiji od bilo kojeg domaćeg arhitekta za kojeg znam. Iza svakog od tih odgovora naslućuje se promišljen i zreo mislilac, uvijek svoj. Čovjek sa stavom, arhitekt s iskustvom.
Iz svega čime raspolažemo, nije teško uvidjeti da je Crnković bio arhitekt iznimne širine, netko tko je studente mogao izložiti idejama, knjigama, zbuniti provokativnim mislima. Netko tko je studente mogao potaknuti da – razmišljaju. A to je takva rijetkost.
U svakom slučaju, jedino za čim – donekle sebično – danas možemo žaliti, jest što nije bio produktivniji. Što nije više pisao, više projektirao, davao više intervjua. Ne treba ga idealizirati, ali kao i mnogi kreativci i umovi poput njega, prije njega, ostao nam je – dužan.
Umjesto zaključka
Kakav je bio arhitekt, to će tek pokazati povijest, i neki novi, misleći, pismeni ljudi koje priželjkujemo. Zazirem od formalnosti, od imperativa posthumnih hvalospjeva i idealizacija, pogotovo s minimumom ulaznih informacija. U svakom slučaju, ono što se Crnkoviću ne može zanijekati, ono što mu se ne može oduzeti, upravo je živa emocija svih onih koji su ga poznavali, onih koji su od njega učili. Upravo to je ono što se ovih dana osjeća u razgovorima o njemu.
Da se vratimo stoga na početak ovog teksta. Za divno čudo, svemu usprkos, mladi ljudi još uvijek sanjaju, još uvijek upisuju arhitekturu – i diplomiraju. Zašto? Kako? Neke od razloga možemo tražiti upravo u postojanju ovakvih, sasvim nesavršenih, sasvim neobjašnjivih pedagoga kakav je, čini se, bio profesor Ivan Crnković.
Autor teksta: Dominko Blažević (sve članke ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku)
