Razmišljajući o ovom ‘slavljeničkom’ obraćanju Vama, našim čitateljima, svim ljudima koji nas prate, vole i podržavaju, svima onima koji pišu i pisali su za Vizkulturu ili sudjeluju u njenom stvaranju te na kraju krajeva i sebi, mislio sam da će ovo biti neki strašno dobar manifestni tekst, neki supersnažni statement u kojem ću opasno dobrim argumentima pričati o promjenama koje smo postigli, dalekosežnim posljedicama koje medijatizacija umjetnosti i vizualne kulture ima, utjecaju na društvo, koristi za sve umjetnike i čitavu kulturno-umjetničku scenu, kulturnim politikama, krivo strukturiranim natječajima, lobiranju, ponekim razočaranjima pa onda ponosima, uspjesima i skoro dva milijuna pregleda naših stranica, ali neće.
Danas je dan planeta Zemlja, vani je neki super proljetni sunčani dan, Vizkultura danas slavi drugi rođendan. Dvije godine, više od sedamsto dana, sto tjedana, i u tome sve ovo ‘iza’ te uokolo ovog teksta – hrpetina vizkulturnog sadržaja. Uspješan i čitan medij i platforma.
Bravo mi, kažem ja, i zamislim se…
Pokušaj sumiranja proteklog razdoblja u jednu rečenicu je nemoguć, ali ako bi bio nužan vjerujem da bi sadržavao neke, ili sve od sljedećih riječi: ushit, važnost, brojnost, entuzijazam, uspjeh, smisao, besmisao, volontiranje, zašto, utjecaj, platforma, natječaj, javni novac, privatni novac, kreativnost, plakatiranje, ludost, sponzori, doseg, regija, moraš, milijun, (ne)kultura, kreativnost, kako, odlazak, razlozi, nagrada, community, budućnost. Zasigurno ne ovim redom.
Prijavljujući sam portal i njegove projekte na brojne natječaje, ispunjavajući prijavnice te odgovarajući na raznorazne intervjue, strukturiraš već tu neku prokušanu terminologiju, raspored rečenica i načina komuniciranja, izbiflaš brojke, suradnje, čitatelje i dosege, impresioniraš statistikom, pozivaš se na važnost kulture, umjetnosti, vizualnog odgoja, utjecaja na društvo, razvoju autorstva, a možda zaboraviš na ono najvažnije pitanje koje ostaje tu negdje, između redaka.
Zašto?
Često me poznanici, kolege, familijarno bliski ljudi, katkad čak i prijatelji, kao diplomiranog arhitekta onako, pomalo sažalijevajući, potapšaju po ramenu uz dva pitanja: “je l’ ti fali?” (arhitektura) i “čemu kultura?”, s jedne strane valjda prejudicirajući da je ovo sve što radim(o) manje važno, možda i neozbiljno, a ta krasna arhitektura krije valjda neku sigurnost, garantira karijeru i uspjeh te je neopisivo važna (teško da su u pravu), a s druge strane (valjda točno) pretpostavljajući da u kulturi budućnosti i ‘kruha’ nema.
Na glas im ne odgovorim ništa, u sebi svašta, a onda si izrecitiram neku mantru kako sve ovo što sam sagradio kroz Vizkulturu, zajedno s ponekad jednako ludim suborcima, može i mora biti važnije i da kultura, za opstanak, treba ovakve projekte. Ako ništa drugo, onda iz razloga da sve ovo gdje danas jesmo, živimo i stvaramo ne ode u parampačad.
Da dovedem to u kontekst. Doslovno salve mojih dragih prijatelja, kolega ili samo ljudi koje poznajem iz te neke, nazovimo je, zagrebačke art scene, svoj su (profesionalni) uspjeh i sreću odlučili tražiti negdje (daleko) izvan ‘kockaste’ zemljice. Skupili su kofere, pobjegli od grbova, šatora, budala, banalnosti, senzacionalizma, crvenih, plavih i svega ostalog što realitet ovog prostora gdje živimo nekad čini strašno depresivnim i nemogućim. Taj nekad je često direktno vezan za kulturu, nezavisno djelovanje, freelancerstvo, ma zapravo na drugačiji način gledanja na baš sve, na posao, na karijeru, na prioritete, na život.
Baš to je često neka osnovna misao vodilja zašto radim i vjerujem u ovaj projekt, zašto mi je bitno da raste i širi se. Ta bojazan da neće valjda baš svi odlučiti otići i da će se taj mali balon, kojeg činimo svi mi navodno straaašno pametni, talentirani, kreativni, alternativni, drugačiji i inovativni, sustavno smanjivati i na kraju se ispuhati.
Da, istina je, super je on kvalitetan, šaren, dinamičan, aktivan i nabrijan, često ciljano i s pravom pretenciozan i prepun pluralizma mišljenja, a svi mi nagurani u njemu slažemo se i valjda fanatično vjerujemo da kultura i umjetnost osnažuju, stvaraju i trebaju, da su neminovne. No u meni, paranoiku po prirodi, permanentno postoji strah da se taj naš balon bespovratno ispuše pod navalom realiteta, hrvatskih (kulturnih) okolnosti, odlazaka, gubitka entuzijazma, kao i svih onih koji nemaju pojma, ne vide, ne slažu se, ne razumiju, ne zanima ih i odlučno ne žele znati, a često nam baš oni slažu kontekst, biraju zakone, predsjednice, gradonačelnike, dužnosnike te vraćaju grbove.
Na mojoj današnjoj fiskulturi, nadobudnom proljetnom jutarnjem trčanju, mislio sam se kako bi bilo super hrabro, kul, možda potpuno suludo, ali sigurno oslobađajuće te svakako legendarno, danas ugasit Vizkulturu.
Shut down. Ova stranica je izgubljena. Odlazak u povijest.
Pozdraviti se nakon pune i burne dvije godine, ugasiti sve to skupa, ostaviti naš trokut da blinka i pozdravlja vas te otići na Pleso, kupiti dvije karte za neki daleki daleko i pustiti svima ostalima da onaj gore spomenuti balon guraju i napuhuju.
Al’ nisam, evo me tipkam, guram i pušem. Idemo dalje 😀
Bezbroj puta vam hvala što nas pratite i podržavate. Živili, sretan nam drugi rođendan, za početak nam želim još ovoliko!
Rođendanske poklone u vidu donacija čitatelja za rad Neprofitne udruge za promicanje vizualnih umjetnosti i kulturnu djelatnost Vizkultura i novi sadržaj, intervjue, kolumne, predstavljanja, osvrte, najave, objave te popularizaciju vizualnih umjetnosti kroz portal Vizkultura.hr primamo na IBAN HR8224020061100670647
(ovo nije ironična napomena) Hvala vam! 😀 😀 😀 😀 😀
