Ako ste nas redovito pratili u proteklih mjesec-dva onda već znate da svako toliko, kroz intervjue s ljudima s domaće kulturne scene koji žive ili djeluju u zoni uokolo Martićeve ulice, najavljujemo dizajnerski festival Design District, koji će se u lipnju održati upravo u tom zagrebačkom kvartu u samom centru grada.
U proteklim tjednima mogli ste na našim stranicama pročitati intervjue s arhitektima Penezićem & Roginom, grafičkim dizajnerima iz studija Fiktiv, umjetnicom Lidijom Boševski te ekipom iz Kinokluba Zagreb.
Danas vam predstavljamo intervju s Borisom Bakalom iz udruge Bacači sjenki, zaslužne za brojne inicijative i akcije u posljednjih petnaestak godina, udruzi koja djelujuje kao relevantna i utjecajna kulturno-umjetnička snaga na lokalnoj, regionalnoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni.
Samu okosnicu udruge od njezina osnivanja davne 2002. godine do danas čine Boris Bakal, Katarina Pejović, Željko Serdarević i Stanko Juzbašić, a važno je navesti i sve suradnike koji su kroz sve ove godine s udrugom surađivali i u njoj djelovali, ili još uvijek djeluju, a to su Leo Vukelić, Sandra Uskoković, Mare Šuljak, Anja Pletikosa, Srećko Horvat, Barbara Blasin, Vanja Žanko, Bojan Navojec, Vedran Senjanović, Marko Tadić, Iva Kovač i mnogi drugi.
Kako u svom uvodu opisuje Bojan Krištofić iz Design Districta, koji je vodio intervju, Bacači sjenki u svom radu kontinuirano preispituju postojeće koncepte individualnih i kolektivnih identiteta, potičući međukulturni dijalog. Većina njihovih projekata može se opisati kao “skulpture u vremenu” koje na raznovrsne načine istražuju odnos čovjeka i prostora, dotičući se eksperimentalnog kazališta, performansa, likovne umjetnosti, filma i drugih medija.
U intervjuu koji možete pročitati na linku saznajemo što Boris Bakal kaže o djelovanju u ovom djelu grada; “Bacači sjenki rade u kvartu od 2002. godine. U našem prvom, programatskom, istoimenom projektu Shadow Casters, stvorili smo sustav čitanja grada pomoću putovanja. Postojalo je pet ulaza u taj sustav, a bili su to prostori s osiguranom internetskom vezom. Putem tog projekta “otkrili smo” i Vitićev neboder, a već sljedeće godine osmislili smo novi projekt, Vitić pleše.”
Potonji projekt održao se na krovu “šarenog” nebodera u Laginjinoj, legendarne modernističke zgrade koju potpisuje arhitekt Ivo Vitić, a ubrzo nakon toga javila se mogućnost da u Vitićevom neboderu Bacači sjenki iznajme stan za ured te potom nastave djelovati u kvartu; “U Vitićevom neboderu smo radili od 2004. do 2007., a nakon toga smo se preselili na sadašnju lokaciju, u Martićevu 44. Svakako smo željeli ostati u kvartu jer je Vitić pleše bio i ostao jedan od naših najopsežnijih i najvažnijih projekata, te nam je bilo stalo dokazati da njegova metodologija funkcionira; i eto, zaista je tako, budući da je nedavno započela dugoočekivana obnova nebodera. Važno je reći da projekt isprva nije imao današnje dimenzije i ciljeve koji su sada ostvareni, nego se prvenstveno bavio propitivanjem klasičnog modela umjetničkog rada s lokalnom zajednicom, te integracijom njezinih elemenata u projekt. Međutim, čim smo se uselili u neboder, shvatili smo da projekt neće biti moguće ostvariti u tom obliku. Što zbog političkih promjena 90-ih, što zbog samog rata, ideja zajedništva bila je potpuno korumpirana. Stanovnici Vitićevog nebodera sukobljavali su se na svim razinama: ideološkim, klasnim, nacionalnim… Naravno, sukob nikad nije zaista eskalirao, ali bio je vidljiv po stanju zajedničkih prostorija — lift se kvario svakog drugog dana, bio je zagađen izmetom, sve terase bile su prljave ili zatvorene sigurnosnim vratima… Dogodilo se sve što se nije smjelo dogoditi prema izvornoj ideji modernog, zajedničkog stanovanja. U takvoj situaciji, projekt u kojem bismo dovodili inozemne umjetnike da surađuju s lokalnim stanovništvom bio je besmislen.”
S obzirom na njihov zaista dug staž u kvartu, Krištofića je u razgovoru zanimalo kako Bacači sjenki tumače promjene koje su u međuvremenu zahvatile kvart, na što Bakal odgovara ovako: “Kako ja inače dolazim iz zapadnog dijela centra, iz kvarta oko Britanca, Bosanske ulice, Trga Francuske Republike, kvarta obilježenog kulturnim žarištem nekadašnje Kinoteke… Početak rada u Martićevoj za mene je značio otkrivanje ovog kvarta. Poluslijepa Laginjina ulica bila mi je potpuno otkriće. Radeći na projektu Vitić pleše, istraživali smo cijeli kvart jer smo htjeli skupiti obiteljske fotografije živućih ljudi, kako bi nam pomogle rasvijetliti vrijeme njegove izgradnje. Otkrili smo nevjerojatne stvari. Primjerice, preko puta Vitićevog nebodera živio je brat narodnog heroja Janka Gredelja, također stari partizan, koji nam je pričao kako su sami podizali kvart. Za vrijeme socijalizma počinjalo se raditi jako rano ujutro, već od 6 h, pa negdje do 2 popodne, nakon čega se odlazilo doma na ručak i potom bi se išlo graditi kvart. Izgradili su ga ljudi koji su ovdje živjeli, sve do 50-ih ili 60-ih godine bile su organizirane radne akcije. Kompletni dio grada istočno od Vitića tad je bio tvornički, radnički, tu su bile klaonice, firme poput Elke, Sile, tu je bio Arko… Zgrada u kojoj se nalazimo, kao i sve uokolo, bile su najamne zgrade za radnike i službenike. Ja sam sa svojih 15-16 godina radio u Badelu na pokretnoj traci, kako bih zaradio za ljetovanja i putovanja… Tako sam cijelu tvornicu upoznao iznutra.” Nastavak je ovog odgovora dug, iscrpno objašnjava kontekst njihova djelovanja te se referira na važne točke u kvartu, koje su itekako zaslužne za njegovu vibrantnost i značaj za kulturnu scenu.
Nastavak intervjua možete pročitati NA LINKU
fotografije: Marija Gašparović
razgovarao: Bojan Krištofić
Više info o Design Districtu na designdistrict.hr
Facebook stranica: facebook.com/designdistrictzagreb
