Najveći dio svoje povijesti, najvažniji trg istočnog dijela šireg središta Zagreba, Kvaternikov trg, bio je mjesto s mogućnošću konzumacije besplatne pitke vode. Postojanje tog sadržaja bilo je uvelike uvjetovano činjenicom da je na trgu desetljećima postojala tržnica, pa je voda jednostavno bila nužna. Nakon što je tržnica preseljena, na trgu je i dalje godinama postojao isti Željezni Francek, kao korisni i popularni sadržaj. No, s preuređenjem trga koje potpisuje arhitekt Miroslav Geng, završenim 2007. godine, pumpa je uklonjena, a trg dobio fontanu bez mogućnosti da se voda pije, čime je Kvatrić zakinut za važni i potrebni komunalni standard. Primjer ilustrativno, u malom mjerilu, ali vrlo precizno, pokazuje svu promašenost izvedenog projekta uređenja trga koji je, spletom niza okolnosti i promjena u razdoblju od natječaja do izvedbe, u konačnici implemeniran i u kakvom obliku traje već više od desetljeća.
*Kvaternikov trg / foto: Saša Šimpraga
Odgovor na pitanje kako je do ovoga što imamo danas došlo, ujedno je i odgovor kako istu pogrešku ne ponoviti opet. Prije svega, sam zahtjev bio je postavljen po zastarjelim koncepcijama i nedovoljno široko sagledanim zadatkom koji je bio podređen automobilskom i tramvajskom prometu, dok se pješake tretiralo sporedno. Vrlo je važno osvijestiti da utilitarna uloga nekog javnog prostora nije nužno i socijalna, ali i da nije nemoguće oba zahtjeva spojiti, a da bi do toga došlo prvo ih je potrebno uvažiti i zahtjevati. Utoliko je projekt pokazao i raskorak s prepoznavanjem uloge mjesta, a time demonstrirao retrogradnost i ograničenost gradske uprave u shvaćanju prirode i mogućnosti javnog prostora. U zagrebačkom slučaju, Kvaternikov trg tu nipošto nije izuzetak, već pravilo.
Istaknuti treba i činjenicu da je je izvedeni projekt posljedica neprimjerenih izmjena na natječaju odabranog rješenja. Autoru je time nanesena šteta, odnosno dobili smo slabije rješenje od onoga koje je incijalno zamišljeno i nagrađeno. Primjerice – i opet kroz prizmu malih stvari koje imaju veliko značenje – središnjoj plohi trga nedostaju stabla, što znači da ljeti nema ni hlada. Na natječaju odabrano rješenje ih je predviđalo, no – zbog naknadno uvedene podzemne garaže – izvedeno je nešto drugo.
Umetanje podzemne garaže nakon provedenog natječaja je natječaj obezvrijedilo, ali i potvrdilo nevjerojatnu praksu improvizacija kod složenog procesa planiranja izgradnje grada koji bi se trebao temeljiti na znanstvenom pristupu. Kako će vrijeme pokazati, ni taj slučaj nije bila iznimka, pa je tako, primjerice i slučaj Arene Zagreb – za koju je natječaj proveden za potpuno drugu lokaciju od one na kojoj je u konačnici objekt izgrađen i to po potpuno drugom projektu – također jedan od markera vrlo ozbiljnih problema u sustavu upravljanja Zagrebom čija gradska uprava, umjesto da ih rješava, često stvara prostore na način da generira nove probleme.
Uz navedeno i osim u izvedbenom projektu, jedan od ključnih problema Kvatrića je spomenuta prometna organizacija koja glavni dio trga nepotrebno zakida, smanjuje i izolira. Mikroprimjer toga je besmisleno ukidanje pješačkog prijelaza prema Domjanićevoj koji je na inzistiranje građana u prvih nekoliko godina po obnovi potom vraćen. Brisanje te zebre bilo je tek jedna od neobranjivih točaka lošeg projekta koji je dominantno promišljan samo i isključivo podilazeći prometu, a da stvar bude još gora – i to je učinjeno loše. I ovaj je primjer jedan od razloga zašto se važni i kompleksni prostori ne trebaju rješavati jednoznačno, već bi objektivne i višestruke (u)potrebe prostora trebalo tretirati barem jednako.
Osim u projektu i organizaciji prostora Kvaternikovog trga, problem postoji i u načinu upravljanja, što dobro pokazuju dva primjera. Prvi je svijetleći stup koji je svih ovih godina radio ukupno svega nekoliko mjeseci i to sporadično u prvim godinama nakon postavljanja. Na stranu da se stup gubi u svemu ostalom čime je zračni prostor trga opterećen i da je ideja projektantski ostala nepročišćena, no ono što je odabrano i postavljeno jednostavno nije održavano pa taj stup nije ni na koji način doprinio mjestu kao npr. točka sastajanja, no tome u prilog ne ide ni način kako je zamišljen. Drugi primjer s načinom upravljanja je nekadašnji javni WC koji je trg imao od 1908. godine i koji je, bez dvojbe, trebalo na neki način zadržati. Nakon kopanja podzemne garaže, kiosk WC-a ponovo je izgrađen na ranijem mjestu i u identičnom obliku, dakle on postoji, ali ne više kao javni WC, koji trg sada – nema.
*Nekadašnja fontana na sjeverozapadnom uglu Kvaternikova trga/ foto: Zagreb kakav je bio nekada
Pokušaja da se, nakon obnove, isprave barem neke od manjkavosti i ostvare minimalna praktična poboljšanja je bilo više, a zahtjevi su došli od strane korisnika tj. građana. Poboljšanja su svakako moguća i u zadanim okolnostima, odnosno bez značajnih izmjena sadašnjeg, ipak, autorskog projekta. Platforma 1POSTOZAGRAD i edukacijsko-aktivistički program Seminar za hodače, još 2016. godine pokrenuli su incijativu za nekoliko sitnih korekcija koje bi išle prema boljoj organizaciji i upotrebljivosti središnje plohe trga. Jedan od tih prijedloga bio je onaj za uklanjanje pozornice koja u više od deset godina doslovno nijednom nije iskorištena za nijedan događaj (uopće ideja da relativno mali trg ima trajnu pozornicu je pogrešna jer je – nepotrebna) i pomicanja trase kafića na njeno mjesto kako bi se doslovno oslobodili logični pješački komunikacijski pravci. Osim toga, predloženo je i postavljanje praktičnijih klupa koje bi odgovarale standardu, potom vraćanje pitke vode i otvaranje javnog wc-a koji je, baš kao i pitka voda, na trgu postojao desetljećima i koji mu – fali. Ništa od toga nije realizirano, iako je neke od ispravki, poput po kiši i snijegu izrazito skliskih ventilacijskih rešetki u podu, a koje predstavljaju ozbiljan sigurnosni problem, nužno izvesti.
Svi navedeni mikroprimjeri ukazuju na pogreške koje je upotreba trga i vrijeme samo dodatno potvrdilo. No, ono što u čitavoj priči s Kvaternikovim trgom ostaje u sjeni jest činjenica da je taj trg uređen temeljem – javnog natječaja. S obzirom na rezultat, time je uloga natječaja ili način na koji se provode u Zagrebu zapravo značajno kompromitirana. Taj segment postupka koji je doveo do sadašnjeg stanja ostaje potpuno neotvoren, a time i neosviješten. Iako je projekt mijenjan tj. izgrađeno je ponešto drugačije rješenje od onoga koje je pobijedilo na natječaju, čitav taj natječaj nije zadovoljavajuće postavljen već u početku. Dovoljno se vratiti se na činjenicu da element pitke vode programski nije uopće prepoznat kao dio kontinuiteta trga, jedna od njegovih vrijednosti i – stvarnih potreba. Taj je propust svakako dijelom šire priče o vodi u Zagrebu – prisjetimo se i Manduševca koji je s obnovom također zakinut za svoju stoljetnu funkciju, i opet temeljem projekta s javnog natječaja. Ili Cvjetnog trga koji, uz sve ozbiljne probleme, ima i onaj s nepraktičnom i izrazito ružnom česmom i još je jedan od trgova uređen putem javnog natječaja koji nije iznio zadovoljavajući rezultat pa je ubrzo po dovršetku radova prostor mijenjan kroz seriju neuspjelih improvizacija koje traju i danas.
Arhitektonsko-urbanistički natječaji koje provodi strukovno udruženje, svim su tim uređenjima dali legitimitet, no nijedan nije uspio na način da je označio iskorak prema izuzetnom, odnosno svaki od navedenih trgova zakinut je općenito, ali i za neki ranije postojeći korisni i poželjni sadržaj. Sve takve postojeće vrijednosti prepoznaje ili bi trebao prepoznavati program. Program svakog natječaja njegov je sastavni, pa i ključni dio. Manjkavost u pristupu programu rezultira manjkavim rješenjima. Utoliko problem treba tražiti i u samim natječajima kojih se ne treba odricati, već ih treba mijenjati. Pritom je meritum problema u procesu, a rješenje u demokratizaciji.
Nasuprot prvom natječaju za Kvaternikov trg iz 1997. godine (po kojem je i uređen), kada se u projekt krenulo bez ideje što bi taj trg trebao biti, u novi natječaj trebalo bi ući s potragom za idejom. Analiza upotreba i mogućnosti, ispitivanje želja i očekivanja, mogle bi biti sastavni dio procesa definiranja programa za svaki važniji javni prostor, a za one najvažnije to bi se trebalo – podrazumijevati. Bitno je i da taj dio bude stvaran, a ne deklarativan tj. tek puka formalnost.
Natječaji bi već u pripremi trebali biti i interdisciplinarni.
Mjesta za promjene ima i kod samog selekcijskog procesa. Primjerice, stručni žiri mogao bi odabrati tri najbolja prijedloga koja bi potom prošla predstavljanje javnosti i kritičku evaluaciju s – mogućnošću korekcija. Tek potom moglo bi se pristupiti finalnom odabiru i posljedično izvedbi. Postup je time nešto kompleksniji, nešto duži, ali ne posebno kompliciran ni neizvediv.
Razvijanje sustava osiguranje je kvalitete u budućnosti.
Nakon više od deset godina neuspjeha, problemu Kvaternikova trga potrebno je pristupiti drugačije i u potpunosti odbaciti rješenje koje karakterizira trg danas. Kvaternikov trg višestruki je promašaj koji nije ispunio zahtjeve, nije ponudio dodanu vrijednost u odnosu na onu prije obnove i ostaje primjer pogrešnog pristupa oblikovanju važnog gradskog trga. Izvedeni projekt daleko je ispod razine kakav trg takvog profila i značenja traži i zaslužuje i utoliko ga je potrebno mijenjati.
Kvatriću bi upravo kroz novu organizaciju i oblikovanje trebalo ponovo vratiti ulogu važnog i popularnog gradskog trga. Njegovo buduće rješavanje ne bi trebalo biti bez zahvata i u okolne ulice, u prvome redu Šubićevu (koja bi u svom najsjevernijem dijelu trebala postati pješačka zona i spoj trga i tržnice) i Heinzelovu. U prvoj predstoji definiranje bloka Badel i u perspektivi povezivanje s pješačkom Martićevom, a u drugoj razvoj tramvajske mreže prema Radničkoj. No, neovisno o obuhvatu, ključ rješenja je u procesu. Demokratizacija procesa i neki tip uključivanja javnosti nipošto ne znači marginalizaciju struke, upravo suprotno, a označila bi i značajan pomak već u očekivanjima što bi taj trg mogao i trebao biti. Ovdje ili drugdje, takav bi pristup trebalo barem isprobati.
*Svjetlosna instalacija Vladimira Bonačića na pročelju NAMA-e, 1969. godina/ foto: Zagreb kakav je bio nekada
Bilo koji trg zapravo čine ljudi. Život Kvaternikovog trga danas se uglavnom svodi na terase kafića. Osim tresasa, ljudi se tamo bitnije ne zadržavaju budući da nemaju zašto niti to komunalna oprema nudi i sugerira.
Možda je manje poznat podatak da je dio života koji nije proveo na Bukovcu, spisatelj Zvonimir Milčec stanovao i na samom Kvatriću. Upravo bi taj trg mogao biti mjesto gdje bi se, s promjenama oblikovanja i kroz nekakvu intervenciju u prostoru, na primjer uključujući element vode, moglo gradu pokloniti sjećanje na autora koji je povijest Zagreba približio generacijama. Pritom bi se trgu moglo vratiti ono što je imao i što mu već više od deset godina nedostaje, a to je pitka voda. U iščekivanju onih velikih, bio bi to možda tek mali korak prema vraćanju ljudi na trg koji jest ušminkaniji nego što je bio prije obnove, ali bez prisutnosti ljudi on za grad ne znači gotovo ništa.
*Kvaternikov trg / foto: Saša Šimpraga
Fotografije: Saša Šimpraga, Zagreb kakav je bio nekada
Autor: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
