Dizajn ideologije kao slike vremena

Sanja Bachrach Krištofić i Mario Krištofić svojim dizajnerskim, umjetničkim, a sve više i kustoskim radom ostavljaju značajne tragove na domaćoj kulturnoj sceni od 1980-ih. Tako je i izložba naslova “Omladinske radne akcije – dizajn ideologije” koja se trenutno održava u Zagrebu, još je jedan u nizu tih tragova koje uporno i posvećeno u našu suvremenost utiskuje životno i profesionalno ujedinjeni tandem Bachrach&Krištofić.

*Postav izložbe “Omladinske radne akcije – dizajn ideologije” u KIC Zagreb

Već na prvi pogled na izložbu priređenu u nevelikom prostoru Galerije na katu Kulturno-informativnog centra (KIC) u Preradovićevoj ulici jasno je da su kustosi dugo i pažljivo prikupljali raznoliku građu u brojnim institucijama (posuditelji-institucije navedeni su na prvoj stranici kataloga, dok su neki artefakti posuđeni iz privatnih kolekcija), pa tako na zidovima nalazimo ulje na platnu, akvarel, plakate koji pozivaju na radne akcije u rasponu od kasnih četrdesetih do kraja osamdesetih, plakate za filmove o radnim akcijama, omote gramofonskih ploča, fotografije Milana Pavića i Borisa Cvjetanovića i drugih, ponekad i nepoznatih autora, dok staklene vitrine štite vrijedna knjiška izdanja koja nam ne bi tako lako ušla u fokus (poput onog Rudija Supeka “Omladina na putu bratstva. Psiho-sociologija radne akcije”), zatim umjetničke mape, te razne artefakte kao što su udarničke diplome, majice, značke, uniforme…

Pravo je zadovoljstvo pronaći neke naslove u fusnotama tekstova kataloga i potom proučavati naslovnice na izložbi koja onda tako funkcionira i kao neka vrsta proširenog medija tiskanog izdanja. To iscrpno, akribično, brojnim kolor ilustracijama nesebično opremljeno i skladno oblikovano tiskano izdanje koje nadilazi uobičajeni format pratećeg izložbenog kataloga predstavlja još jedan, na svu sreću trajan, bitan dokument u prilozima poznavanju jugoslavenske arhitekture, dizajna, industrijskog oblikovanja, svekolike, pa i vizualne kulture, običaja i politike.

* Dizajn: Branko Gavrić, ORA ’81., 1981., plakat (privatno vlasništvo)

Kako u tom vrijednom izdanju piše sama autorica Sanja Bachrach Krišofić, okvir za ovu specifičnu temu pronašli su u nizu ‘radova, istraživanja, događanja, izložbi i publikacija [koje tematiziraju] ukupnost i fenomenologiju’ jugoslavenske prošlosti. Socijalizam i modernost: umjetnost, kultura, politika 1950-1974 (MSU, Zagreb), Jugoslavija 1918-1991 (Muzej istorije Jugoslavije – MiJ, Beograd), Refleksije vremena 1945-1955 (Galerija Klovićevi dvori, Zagreb), Nikad im bolje nije bilo? Ritam života i Ritam godine – šetnja kroz svakodnevicu u YU 1950-1990 (MiJ, Beograd), Drugarica à la mode – odijevanje i moda u Zagrebu 1945 – 1960 (MSU, Zagreb i MiJ, Beograd), Jugoslavenski omladinski tisak kao underground press: 1968-1972 (Galerija Galženica, Zagreb), Dizajn za novi svet (MUO, Zagreb i MiJ, Beograd) neki su od čimbenika tog okvira koje navodi Bachrach, a kojima Bojan Krištofić, slučajan prezimenjak kustoskog tandema i jedan od autora tekstova kataloga, dodaje i izložbe Skriveni dizajn/Odjel dizajna Končar 1971-1990, Iskra – nesvrstani dizajn 1964-1990, Porculanski sjaj socijalizma – dizajn porculana: Jugokeramika/Inker 1953-1991, Marijina industrija ljepote/Marija Kalinić i Neva: dizajn ambalaže 1963-1995 (MUO, Zagreb), Jugoton – istočno od raja (Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb) te izvanredan istraživačko-kustoski projekt Dizajnerice 1930-1980.: Kontekst, produkcija i utjecaji koji će uskoro, nadam se, također uroditi tiskanim izdanjem.

*Postav izložbe “Omladinske radne akcije – dizajn ideologije” u KIC Zagreb

Ovom zasigurno nedovršenom popisu treba dodati i neke izložbe i istraživačke projekte unutar povijesti dizajna autora Dejana Kršića, Marka Goluba ili Feđe Vukića, pa i recimo već pomalo zaboravljenu izložbu Pedesete (HDLU, Zagreb) koja je dokazala da se i takav, nazovimo ga uvjetno dekadni pristup, može relativno dobro odraditi (što je donekle opovrgnuto lošim primjerom koji je dala izložba Osamdesete, također u HDLU-u). Pa još ako dodamo izložbe i izdanja koja prilaze jugoslavenskom razdoblju iz očišta arhitekture te kulture i analize prostora i prostornih praksi, poput recimo projekta Nedovršene modernizacije: između utopije i pragmatizma.

Arhitektura i urbanizam u socijalističkoj Jugoslaviji i zemljama slijednicama ili malog, ali vrijednog izdanja Motel Trogir: nije uvijek budućnost ono što dolazi, a da ne ni ne spominjemo druge segmente istraživanja u vizualnim medijima poput filma ili umjetnosti 20.stoljeća, potpuno je nejasno kako retrogradnim pogledom na jugoslavensku društvenu stvarnost u mainstream medijima, politici, a nažalost i povijesnim čitankama, odnosno u novom hrvatskom društvu još uvijek dominira totalitarna paradigma koja svojim plošnim falsifikacijama i perverzijama povijesti zamagljuje, htjelo se to ili ne, ipak značajna postignuća jugoslavenskog socijalizma u svim domenama društvene stvarnosti, pa čak i u globalnim okvirima.

* Foto: Milan Pavić, pruga Brčko – Banovići, 1946. (vl. privatno vlasništvo)

Projekt “Omladinske radne akcije – dizajn ideologije” tako se izmješta iz tog samozadanog okvira i zauzima ravnopravno mjesto u opravdano dugačkom i nedovršenom nizu koncentričnih okvira temeljitih post-jugoslavenskih istraživanja, inovativnih kustoskih koncepcija, za tu temu nezaobilaznih tiskanih i web publikacija te izložbi koje u prostoru koji im je dan na raspolaganje grade atraktivan i poučan instrument za razumijevanje socijalističke Jugoslavije, u ovom slučaju izvanredno zanimljivog i osebujnog fenomena radnih akcija, zahvaljujući kojem je republika Hrvatska u vrlo kratkom razdoblja dignuta iz pepela (što je naročito upečatljivo i uočljivo kada obim obnove i privrednih dostignuća nakon 1945. godine usporedimo s mizernim rezultatima “obnove” nakon 1995. godine, pri čemu se o postignućima ni ne može govoriti, već nažalost isključivo o poražavajućim društvenim i ekonomskim pokazateljima).

* VIzual 1: Dizajn: autor nepoznat, plakat dokumentarnog filma Svedoci istine, režija Stjepan Draganić, 1950., Jadran film (vl. privatni posuditelj) / Vizual 2: Dizajn naslovne strane Ivan Picelj, fotografija na naslovnici Milan Pavić, Radne akcije Narodne omladine Hrvatske, urednik Vera Hafner, 1949. (vl. Hrvatski institut za povijest) / Vizual 3: Dizajn: V. Kosmić, The People’s Youth…, 1949., (vl. Muzej Jugoslavije, Beograd

Osim kataloga, izložbu je popratio i filmski program, nudeći nam djela Ljiljane Jojić, Zorana Tadića i Milivoja Puhlovskog, djela koja zaslužuju zaseban osvrt.

U katalogu uvodni tekst Reane Senjković, autorice obimne znanstvene studije naslova Svaki dan pobjeda. Kultura omladinskih radnih akcija, daje nam znanstvenom formatu blizak, a ipak sažet osvrt na cjelokupnost tog osebujnog soc-jugoslavenskog fenomena, upućujući nas, spomenimo taj kuriozitet, i na izvore iz kojih je vidljivo da su radne akcije pomno praćene i u američkoj štampi. Sanja Bachrach Krištofić navigira nas kroz prikupljenu građu i usmjerava na brojna značajna imena koja nose dizajn ideologije dobrovoljnog rada u socijalizmu, izdvojimo samo neke: Ivan Picelj, Ivan Doroghy, Branko Gavrić, Likovni studij Tabak, Mrčić&Jakšić, Breda Beban, i mnogi drugi.

Andreja Der-Hazarijan Vukić u svom tekstu “Umjetničko posredovanje socijalističke stvarnosti na primjeru omladinskih radnih akcija 1946-1952” kontekstualizira produkciju i ondašnju pa i sadašnju recepciju autora kao što su Franjo Mraz, Dušan Džamonja, Ferdinand Kulmer, Vlado Kristl i brojni drugi.

U konačnici kataloga, prije no što nam se otvore stranice i stranice materijala u boji koji nam prezentira veliku količinu za izložbu odabranog materijala, pero je prepušteno Bojanu Krištofiću koji u emotivnom, ali pronicljivom tekstu podcrtava kako je “cilj dizajna za omladinske radne akcije u osnovi bio itekako plemenit – ujediniti mlade oko radnih zadataka od kojih će imati koristi cijela zajednica te omogućiti im da se poistovijete jedni s drugima u radu koji nije smio biti otuđen. Riječ je o porukama kojih se ni danas ne bi bilo zgorega prisjetit”.

* Serija fotografija, autor nepoznat, ORA Sava 1961-1968, (vl. Muzej grada Zagreba)

Poruka rada s veseljem i radošću stvaranja za opće dobro u središnjici je ovog istraživačko-kustosko-izdavačkog projekta tandema Bachrach&Krištofić, projekta koji obimom i kvalitetom nažalost meni nameće i jedno neugodno pitanje: što rade i čemu služe institucije ako toliko dobrih rezultata u zadnjih 22 godine proizlazi iz vaninstitucionalnih okvira, odnosno institucija udruga i udruženja čiji se proračuni ne mogu mjeriti s proračunim institucija kojima je osnivač grad ili država. Drugim riječima: ako se ne mogu uspoređivati proračuni, kako to da je moguće uspoređivati rezultate?!

Odgovor se vjerojatno krije upravo u toj središnjoj poruci izložbe: tajna je u dobrovoljnom, kolektivnom, često neplaćenom ili potplaćenom radu, kojeg unatoč tome prati veselje i radost stvaranja za opće dobro. Zvuči kao utopija? E, izložba dokazuje da se radilo o utopiji koja je bila društvena stvarnost, stvarnost čiji ideali nisu izblijedili ni približno onoliko koliko se tvorci alternativni povijesnih činjenica trude da ih izbrišu.

I zato: “Hej-haj brigade! Hej-haj ruke mlade – svoju zemlju srcem grade!”

* Foto: Boris Cvjetanović, serija fotografija 1-16, ORA pruga Tuzla – Zvornik, 1987.

Izložba se može pogledati do 11. travnja 2017., za potpuno uranjanje u rad za opće dobro, s veseljem i radošću ponajbolje u kombinaciji s čitanjem i razgledavanjem kataloga koji će, nadam se, dobiti još barem jednu nakladu od 300 primjeraka.