Ovogodišnje izdanje Dana D svojevrsni je jubilarac ovog međunarodnog festivala dizajna. Peta godina odvijanja izložbeno-edukacijskog projekta dominantno orijentiranog na dizajnersku praksu, koji se od jednodnevnog događanja pretvorio u višednevnu manifestaciju i najznačajniji i najpopularniji proljetni event zagrebačke scene kreativnih industrija, podrazumijeva novu temu samog festivala, ali i novo ‘mjesto radnje’.
Stara vojna bolnica u Vlaškoj, ista ona lokacija (no drugi objekt) na kojoj se jesenas odvijao Muzej ulične umjetnosti, za produženi vikend na samom kraju svibnja bit će rezervirana za impresivnu listu događanja, izložbi, predavanja, radionica i popratnog programa Dana D 2014. Na taj način Dan D, poslije trodnevne ‘karijere’ u zagrebačkoj Klaonici, te lanjskog odvijanja u bivšoj tvornici Gredelj, odabire još jedan zapušten i neiskorišten gradski prostor ponovno naglašavajući važnost i moguće scenarije intenzivnijeg korištenja nekih bivših infrastruktura, koje ‘dominiraju’ tkivom grada no kontinuirano propadaju.
Program ovogodišnjeg Dana D ponovno je bogat i raznovrstan, kvalitetan i opširan, te ga je u par rečenica teško proći i pobrojati, što je i razlog zašto smo se odlučili napraviti intervju s članovima organizatorskog tima festivala, Ivanom Borovnjak i Markom Golubom, i popričati o svemu što vas čeka na skorašnjoj fešti dizajna u Zagrebu.
*Igor Kuduz, Ivana Borovnjak, Marko Golub i Nikola Radeljković (Dan D 2013.)
Fokus izložbenog dijela festivala ponovno je na D-izložbi, izlagačkom konceptu koji cilja predstaviti recentnu produkciju domaćih i regionalnih autora mlađih od 35 godina. Prijave za izložbu otvorene su do ponedjeljka, točnije 21. travnja pa je povod za intervju bio naglašavanje poziva svim onim mladim kreativcima čiji se dizajnerski, ali i ilustratorski, fotografski, arhitektonski te ostali ‘rubno dizajnerski’ projekti uklapaju u koncept festivala i ovogodišnje teme, koji priželjkuju predstavljanje svojih autorskih projekata na smotri dizajna kroz koju ‘prođe’ više tisuća Zagrepčana i njihovih gostiju.
U nastavku pročitajte naš razgovor s Ivanom i Markom, koji su nam pokušali rasvijetliti ovogodišnju temu natječaja, prokomentirali odabir nove lokacije, istaknuli’favorite’ programa i pojasnili kako Dan D, kao naezaobilazna domaća manifestacija dizajna, doprinosi razvoju i pulsiranju domaće scene kreativne (dizajnerske) industrije te saznajte zašto od 30. svibnja do 1. lipnja trebate biti u Zagrebu.
Kao najuži organizatorski tim lanjskog i predstojećeg Dana D te kao angažirani akteri onih ranijih izdanja festivala, možete li napraviti rezime i navesti što vi mislite da je Dan D, u ovih 5 godina, napravio za domaću dizajnersku scenu, kao i afirmaciju dizajna u javnosti i općoj svijesti?
Ivana: Dan D je festival dizajna namijenjen prvenstveno mladim autorima, te kao takav dio neformalne nadgradnje kroz koju Hrvatsko dizajnersko društvo potiče njihovu afirmaciju i povezuje ih s ostalim sektorima, čemu svjedoči niz primjera dizajnera koji su nakon nastupa na festivalu ostvarili zapažene rezultate. Kroz regionalna i međunarodna gostovanja stranih autora i predavača u tih nekoliko dana festivala događa se nevjerojatna razmjena znanja i networking. Primjerice, udruživanje HDD-a i Public Rooma s Mikserovom inicijativom Young Balkan Designers samo je jedan od posrednih rezultata Dana D. Svojim formatom i neobaveznom atmosferom, koja osim izložbi, edukacije i predavanja, uključuje neformalna druženja, prodajnu izložbu, projekcije filmova i slično, Dan D je u svojih nekoliko godina postojanja zasigurno zainteresirao i širu javnost i doprinio popularizaciji dizajna kao profesije u Hrvatskoj.
Marko: Prvi Dan D, održan 2010. u Staroj klaonici u Heinzelovoj bio je zapravo kratka, ali snažna akcija kojom se javnosti željelo staviti na uvid ogroman potencijal koji nose mladi dizajneri, oni koji još studiraju i oni koji su tek izašli s fakulteta, a dotad još nisu imali priliku iskazati se. Mislim da nemam krivi dojam ako kažem da je već to prvo izdanje doista upisalo gomilu novih imena na scenu. Istovremeno, pokušalo se u jednom neformalnom i opuštenom okruženju privući poduzetnike, potencijalne investitore i klijente da izvide tko su ti mladi ljudi s kojima će možda jednog dana raditi neke zanimljive i vrijedne projekte. Isto to okruženje pokazalo se primjerenim i za predavanja i druge programe edukativnog tipa namijenjene i mladim dizajnerima i širokoj publici. Kontekst napuštenog industrijskog kompleksa generirao je atmosferu, slično kao i na drugim sličnim događanjima širom Europe, ali i potencirao ideju kako možemo graditi na neiskorištenim resursima, koje ne treba tek prepustiti propadanju.
Sve ovo bila je osnova i za iduća izdanja, s tim da smo određene programske segmente iz godine u godinu pojačavali – diskurzivni i edukacijski program bivao je bogatijim i raznovrsnijim, dovodili smo sve više gostiju iz inozemstva, a umrežavali smo se i sa više bliskih regionalnih dizajnerskih inicijativa koje imaju slične ciljeve, ali znaju da zatvoreni u svoje male lokalne sredine ne mogu imati značajnijeg i trajnijeg utjecaja. Kad je prošle godine prvi put uvedena tema, ona je samo reflektirala već započet rad na tome da se intenzivnije posvetimo kontekstu u kojem se sam festival događa te da se povežemo i s drugim organizacijama i pojedincima koji djeluju u gradu. Ukratko, poruka je bila: ovi mladi ljudi su tu, oni su sjajni, dođite ih upoznati, i to su i javnost i mediji dosta jasno prepoznali i reagirali.
Mnogi od tih mladih kasnije su se aktivno uključili u kreiranje samog festivala, neki od njih su danas i u organizacijskom timu. Dan D je bio i prva veća manifestacija koja se uspjela aktivno povezati i sa visokoškolskim institucijama koje obrazuju dizajnere širom Hrvatske, ali i regije, a s vremenom smo počeli uključivati u program i određene tvrtke čiji je rad reflektirao dobru praksu suradnje s dizajnerima. Posebno dragocjena suradnja ostvaren je sa Studijem dizajna, i tu najviše možemo zahvaliti Luki Borčiću i Mladenu Orešiću koji su nam uvijek pomagali voditi i koordinirati suradnje s timovima studenata koji su radili vizualne identitete i postave za izložbe i druga događanja na festivalu.
Kao i lani, ovogodišnji Dan D ima svoju temu, koja će nastojati biti ordednica izložbenog te predavačkog i edukacijskog segmenta festivala. Zašto ‘Borderline’ odnosno ‘Dizajn na rubu’, pokušajmo čitatelje detaljnihe upoznati s konceptom teme, njezinim glavnim karakteristikama i namjerama?
Marko: Tema, onako kako je raspisana, zvuči pretencioznijom nego što stvarno jest, a ako se samo osvrnete na mnogo toga što rade autori mlađe i srednje generacije, stvari postaju jasnijima. Kako, na primjer, kategorizirati instalacije grupe Numen – je li tu riječ o arhitekturi, dizajnu ili umjetnosti, i pod kojim uvjetima? Drugi primjeri mogu biti različiti upotrebni predmeti koje za svoje konceptualne projekte dizajnira Lina Kovačević, različite društveno-angažirane akcije Rafaele Dražić, ali i istraživački projekti koji izravno tematiziraju dizajn, poduzimaju ih dizajneri ili dizajnerice, ali se sami po sebi ne mogu jednoznačno definirati kao dizajn – takve stvari rade Lana Cavar i Narcisa Vukojević, Marko Hrastovec u projektu “Dijakritika”, te niz mlađih autora i autorica koji vlastitu dizajnersku poziciju na neki način poistovjećuju s onom kustosa.
U sferi produkt dizajna, pak, odavno je na snazi taj “uradi sam” model djelovanja uvjetovan krizom proizvodnje, koji je Koraljka Vlajo dosta jasno zabilježila izložbom “Croatian Designers Impact”, a u međuvremenu se i on nastavio razvijati i usložnjavati. Svi ovi pomaci nipošto nisu samo neki eksperimentalni iskoraci iz dizajna u eterično područje u kojem baš sve prolazi, ponekad su doista i povratak osnovama, ponekad su stvar senzibiliteta za neposredan kontekst, a ponekad su jednostavno stvar osobnih senzibiliteta.
No nije nam bila namjera samo još jednom prostrti sve ovo pred publiku i dizajnere, raspisujući temu “Na rubu”, zajedno s kolegom Bojanom Krištofićem, pokušali smo postaviti pitanja o tome „što nam se događa“, i to ne samo kao dizajnerima. Očigledno je da se samo okruženje u kojem dizajneri djeluju dramatično promijenilo u socijalnom i ekonomskom smislu, a neki od odgovora na te transformacije su rezultirale promjenama u pristupu samoj profesiji, njenoj metodologiji, te uvriježenim odnosima između investitora, proizvođača i korisnika.
Dizajneri se sve češće nalaze u ulozi menadžera, medijatora i moderatora, a ponekad i ulagača, s vrlo različitim posljedicama koje još uvijek nisu sagledive u širem kontekstu. Pitanje je što to dugoročno znači za poimanje same profesije, za radne uvjete, ali i za samu sredinu u kojoj dizajneri djeluju. Mislim da tu treba biti oprezan, jer je situacija prilično ambivalentna i na trenutke se čini opravdano zastrašujućom, pa i obeshrabrujućom za bilo koga tko je u dizajn ušao s poštenom idejom o tome na koji način želi participirati u društvu.
Istovremeno, svjedočimo i brojnim stimulativnim primjerima de-specijalizacije – dizajneri/kustosi, dizajneri/istraživači, dizajneri/menadžeri, dizajneri/kulturni radnici, dizajneri/aktivisti – ali i interdisciplinarnih praksi, kao i projekata koje je jednostavno nemoguće jednoznačno definirati i strpati unutar parametara jedne discipline ili jednog područja djelovanja. Ako pažljivo promotrimo ovu shizofrenost, razrokost, ili kako god to nazovemo, možda možemo doći do nekih zaključaka o ulozi dizajna danas. Ali dakako, imajući u vidu da je dizajn kao praksa uvijek bila u čvrstoj sprezi s vlastitim socijalnim, ekonomskim, političkim kontekstom, koja nosi ogromnu odgovornost. Konačno, zanimali su nas i primjeri iščašenosti, primjeri dizajna koji svjesno, s kritičkom namjerom, krše konvencije i standarde same profesije. No možda je važno za kraj napomenuti i to da nam nije namjera ustoličiti ove prakse kao najvrednije, kamoli jedine legitimne, već smatramo da iz tih iskustava vrijedi učiti. Inače, nitko nije sretniji od nas kad vidimo novi primjer uspješnog a potpuno mainstream dizajna.
Pretendira li tema Borderline na proširenje ciljane publike posjetitelja i aktera Dana D, i aktivaciju još većeg broja javnosti u percepciju dizajna?
Ivana: Svakako, to je jedna od ključnih namjera ovogodišnjeg festivala – afirmirati dizajn kao disciplinu koja pokriva različita područja djelovanja i čija se metodologija može implementirati u različite tipove projekata.
Marko: Da, ali moguće je da će dio javnosti baš ta “širina” i uplašiti. Tema prije ima edukacijske i polemičke nego promotivne pretenzije, i komunicira neku želju za širenjem područja interesa kod onih koji su se za dizajn već zakačili. Od početka se želimo otvoriti i prema drugim inicijativama i akterima na kreativnoj, kulturnoj i civilnoj sceni koji ne dolaze iz istog područja, ali dijelimo neka zajednička razmišljanja i prioritete ili govorimo sličnim jezikom, što se manifestiralo i kroz dosadašnje programe. Želimo promovirati dizajn i dizajnere, ali ne želimo da se ta promocija pretvori u geto za samo jednu određenu kreativnu industriju.
Što biste rekli, koliko danas dizajn uopće može biti samodostatan, odnosno da nije na rubu, da se ne preklapa, ne prožima i ne funkcionira s drugim disciplinama…?
Ivana: Dizajnerski proces posuđuje i preklapa se s brojnim disciplinama i u tom smislu je sam po sebi multidisciplinaran. Možda je bolje postaviti pitanje gdje je granica i u kojoj mjeri je danas neku disciplinu uopće moguće jasno definirati.
Kako HDD kao društvo gleda na sva ta multidisciplinarna preplltanja i prožimanja na koja temom ciljate, od recimo dizajnera u arhitekturi i arhitekata u dizajnu, do znatno manje bliskih i više rubnih disciplina koje se često preklapaju i postaju neodvojive suradnje. Pretpostavljam da promjene koje se događaju uobičajena edukacija ne može pratiti u direktnom tempu… Imate li neki komentar?
Ivana: U kontekstu edukacije sve češće se govori o tzv. projektnoj nastavi – pristupu obrazovanju koji potiče kritičko mišljenje, a koji se nadovezuje na ubrzane promjene u dostupnosti informacija. Projektna nastava izuzetno je plodna platforma za primjenu dizajnerske metodologije, bez obzira na područje ili temu rada. Način na koji je formirana današnja europska politika, također je projektno bazirana, pa se čini da će u budućnosti takav oblik rada zamijeniti dosadašnji sjedilački. Dizajn, bi se stoga trebao u budućnosti pozicionirati kao vezivno tkivo različitih disciplina, ali i kao bitan alat u procesu učenja.
S teme idemo na lokaciju. Dan D ove godine ponovno seli u nove prostore. Zašto ste odabrali Vojnu bolnicu u Vlaškoj i što očekujete od ovogodišnje lokacije, koje su njene prednosti…?
Marko: Odabir je dijelom bio i stvar sretnog slučaja. Nakon iskustva s Gredeljem, gdje smo se susreli s brojnim problemima oko prilagodbe izložbenih i drugih programa tamošnjim prostorima, problema sa strujom, čišćenjem i postavljanjem gotovo svega što smo htjeli pokazati unutra, moram priznati da smo se zasitili entropije. Prva namjera bila nam je ove godine napraviti sve suprotno od dosadašnjih – ući u prostor koji ima uređenu infrastrukturu, koji ima i vlastito kulturno i dizajnersko nasljeđe, i koji, uostalom i sada jest jedno od važnih kulturnih žarišta. Radilo se o kompleksu Studentskog centra, a pregovori s ljudima tamo, ponajprije Martom Kiš bili su dosta uspješni te su nam doista bili skloni maksimalno izaći u susret.
Međutim, putem smo ustanovili da nam uz sve te prednosti u SC-u ipak nedostaje prostora za sve programe koje smo namjeravali realizirati, tako da su Igor Kuduz iz HDD-a i Boris Kovaček iz Peperminta nakon jednog od sastanaka s SC-om odlučili ipak izvidjeti bolnicu u Vlaškoj, koju smo još ranije imali na mapi. Ustanovili su da je prostor u dobrom stanju, daleko bolje očuvan nego Gredelj i Klaonica, s vrlo zanimljivim rasporedom te je dostupniji od dosadašnjih prostora. Voljeli bismo se nekom drugom prilikom i vratiti SC-u, jer smo za taj prostor već krenuli osmišljavati određene specifične male projekte, kao mapiranje dizajnerskih artefakata u kompleksu – od plakata Arsovskog, ali i novije generacije dizajnera poput Hrvoja Živčića i Darija Devića, Dore Budor i Maje Čule, do slavnih stolica Modres, o kojima smo radili i jednu čitavu izložbu krajem prošle godine u HDD galeriji.
Ivana: Politika Dana D je nomadskog karaktera. Festivalom se svake godine pokušava animirati nova, javnosti nedostupna lokacija i ukazati na potencijal korištenja napuštenih objekata. Ove godine željeli smo se još više približiti jezgri grada, za razliku od dosadašnjih rubnije pozicioniranih lokacija.
Znači možemo reći da je promjena lokacija Dana D namjerna i ciljana. Mislite li da te promjene, uz nezaobilazno valoriziranje ovih zapuštenih, a vrijednih gradskih prostornih resursa, dominantno daju na vrijednosti festivalu ili možda i donekle ‘ubijaju’ njegov identitet, pa se ljudi teže poistovjete sa samom lokacijom, a time i atmosferom na samom događaju?
Ivana: Pop up karakter festivala njegova je inherentna identitetska odrednica. Dan D bi izgubio na karakteru da se odvija uvijek na istoj lokaciji. Atmosferi festivala doprinosi niz faktora, od prostora do duha organizatora i izlagača. Neupitno je da neke lokacije samom svojom veličinom i prostornim rasporedom pogoduju, a druge su manje atraktivne za ovakav tip događanja.
Mislite li da nakon Muzeja ulične umjetnosti, pa sad Dana D, dviju itekako važnih manifestacija za domaću scenu kreativaca, ima šanse da gradske vlasti uvide kako bi se ovaj prostor stare bolnice u Vlaškoj mogao češće koristiti u ovakve svrhe, možda i kontinuirano, ili je takav scenarij u današnje vrijeme neostvarena utopija?
Ivana: Bolnica u Vlaškoj već nekoliko godina stoji naočigled zapuštena i prazna. Popularizacija lokacije i njezina transformacija u mjesto susreta energija trebale bi biti indikator gradskoj vlasti da postoje inicijative koje te prostore mogu i žele oživjeti i artikulirati kao zone razmjene znanja u kulturi.
Imate li nekih saznanja što je s bivšim lokacijama Dana D, Klaonicom i Gredeljom, po pitanju njihove budućnosti, scenarija razvoja, koncepta kreativnih klastera i sličnih scenarija koji bi učestalije, angažiranije i ozbiljnije na spomenutim lokacijama generirale dugotrajnije promjene?
Ivana: Puno se govori o prenamjeni prošlogodišnje lokacije Gredelj u svojevrsni gradski klaster, no čini se kako se medijske izjave gradonačelnika ne podudaraju s onima Gradskog ureda za strategiju i razvoj. Stoga je teško reći o kakvim se zapravo planovima radi. Grad bi se dugoročno trebao razvijati u skladu s inicijativama koje dolaze odozdo, a njih već sada, barem što se tiče napuštenih gradskih prostora ima mnogo. Kvalitetnim mapiranjem prostora i inicijativa lakše bi se došlo i do odgovora kako investirati u te prostore. Budućnost Stare Klaonice također je nepoznanica, barem nominalna.
Marko: Oko svih tih lokacija povremeno su se spominjali različiti, često kontradiktorni scenariji. Sumnjam da će u skorije vrijeme u tom smislu doći neka inicijativa odozgo i zato bi bilo važno da se sama scena više angažira, a možda i konsolidira oko pitanja tih napuštenih prostora. Ne treba ih prepustiti propadanju i daljnjoj devastaciji, a i prenamjena nije nužno samo stvar atraktivnih “kreativnih” sadržaja nego i svijesti o prostoru koji zajednički baštinimo i za koji bi bilo dobro da ostane dostupan svima, integriran u život grada i njegovih stanovnika.
Komentari šire javnosti Danu D često pripisuju manjak populističkog karaktera, nedovoljno prodajne ponude domaćih dizajnera, jer ga valjda ljudi doživljavaju sajmovski, dok s druge strane struka upravo zamjera taj sajamsko-prodajni karakter. Kako se uspijevate snalaziti između ova dva pola, gdje je formula za uspjeh da svi budu zadovoljni?
Ivana: Dan D, čini mi se, treba rasti u smjeru da svi od navedenih elemenata budu kvalitetni u vlastitim domenama. Nije cilj promovirati samo jedan ili samo drugi aspekt dizajnerske djelatnosti, već zastupati i promovirati dobar dizajn. Možda u prilog ovoj tezi govori tendencija da se Dan D razvija prirodnim putem ove godine u manje megalomanskom kontekstu od prošlogodišnjeg, ne bi li do izražaja došla upravo izvrsnost.
Marko: I D-izložba i D-market, dva najstarija segmenta festivala imaju sajamski karakter, a ovaj drugi ima i prodajni karakter, no za oboje postoje jasni razlozi. D-izložba se prvotno zvala D-sajam u skladu s namjerom Dana D da promovira mlade autore i njihove radove i proizvode ne samo širokoj publici, nego i potencijalnim investitorima i klijentima. U kontekstu dizajna, taj pristup mislim da je ključan jer je apsurdno govoriti o dizajnu izvan konteksta gospodarstva, ne možemo samo izlagati lijepe predmete i nadati se da će određene ideje i projekti automatski doživjeti da budu negdje implementirani. Što se D-marketa tiče, on je baziran na strogoj selekciji i omogućava malim lokalnim dizajnerskim brendovima da dođu do svoje publike i da se nađu zajedno na jednom mjestu. Populistički predznak pak nastojimo zamaskirati samo iz razloga što mislimo da iza cijele te fešte ipak stoje ozbiljne i vrijedne stvari, koje onda pokušavamo i staviti u širi kontekst.
Kolege iz kreativnih industrija često za izvrstan primjer uzimaju prijateljski festival Mikser u Beogradu, koji ne postoji nešto znatno duže od Dana D, a čini mi se da ima veću posjećenost i snažniji gradski hype. Kako to komentirate, je li Mikser u svom kontekstu puno uspješniji od Dana D, i koji su razlozi tome, lokacija, koncept…?
Ivana: Mikser je fantastična inicijativa veoma energičnih i dragih ljudi, u prvom redu poduzetnika, koji ne bi preživjeli u privatnom sektoru da se ne bave čitavom lepezom djelatnosti od kojih se financira, između ostalog, i aktivnost u dizajnu.
U tom smislu Mikser privređuje na način koji HDD-u kao strukovnoj udruzi nije primarna zadaća. Dan D je stoga manji festival, usmjeren u prvom redu na dizajn i orjentiran prema promociji kvalitetnog dizajna i promociju mladih autora. Istina je i da je Beograd duplo veći grad i da ima drugačiji prefiks od Zagreba kada govorimo o duhu poduzetništva i kretivnih industrija.
Marko: Mikser programski pokriva sav sektor kreativnih industrija i koncipiran je upravo kao mješavina svih tih različitih praksi, od popularne glazbe, preko filma i arhitekture do dizajna, čime se i obraća daleko široj populaciji. Taj “miks” jest eksplozivan.
Pređimo na sadržaj samog fesivala, što nas sve od izložbenog programa čeka na ovogodišnjem Danu D, postoje li neke izložbe koje bi posebno istaknuli?
Ivana: Na samoj lokaciji tijekom tri festivalska dana predstavit ćemo kao i svake godine do sada D-izložbu nastalu na osnovu selekcije prijavljenih radova i D-market kao prodajnu izložbu dobrog dizajna. Jedan od glavnih aduta svakako je izložba Young Balkan Designers, ove godine po prvi puta u organizaciji HDD-a, Miksera i Public Room-a sa zastupljenih čak 25 autora s cijelog Balkana. Vizualni identitet izložbe razvijaju Nikola Đurek i Marija Juza, a postav Numen. Od ostalih gostujućih izložbi izdvojila bih izložbe edukacijskih ustanova iz regije: Studij dizajna iz Zagreba, UMAS iz Splita, ALUO iz Ljubljane, FLU iz Sarajeva. Novina ovogodišnjeg izložbenog programa je tematska kurirana izložba Design Borderline u kojoj će sudjelovati nekolicina cijenjenih hrvatskih autora različitih profila. Dio izlagača održat će i predavanja na temu vlastitih radova u okviru predavačkog programa.
Marko: Dvije važne izložbe nevezane uz temu festivala otvorit će se nekoliko dana prije samog festivala u drugim prostorima jer zahtijevaju čišće i reprezentativnije uvjete izlaganja. Jedna je “Subway Images”, izložba plakata za School of Visual Arts u New Yorku koja okuplja pedesetak plakata svjetski slavnih dizajnera i umjetnika, nastalih od 1947. do danas za potrebe promocije Škole. Ti plakati, koji su se karakteristično postavljali u sistemu njujorške podzemne željeznice ujedno su postali i jednim dijelom identiteta samog grada. Izložba već neko vrijeme putuje i njeno izlaganja omogućio nam je jedan od njenih inicijatora Mirko Ilić, a suorganiziramo je u partnerstvu s Organizmom odnosno UBU-om u prostoru Škole primijenjene umjetnosti i dizajna. Druga je izložba suvremenog belgijskog dizajna “Tales of Heroes” koja je nastala u okviru organizacije Design Vlaanderen, a održat će se u Galeriji Forum.
Gosti predavači u programu Dana D uvijek su strukovno najprivlačniji adut festivala. Koga očekujete ove godine?
Ivana: Osim glavnog predavačkog bloka u subotu 1.6., u kojem između ostalih sudjeluju svjetska imena, primjerice Stefano Mirti – talijanski dizajner interakcija, Sodja Lotker Zupanc češka dramaturginja, kustosica i umjetnička direktorica Praškog Kvadrijenala iduće godine te beogradska grupa Škart, spomenula bih blok edukativnih predavanja unutar kojeg će se predstaviti nekoliko visokoškolskih ustanova i interesantnih projekata posebno intrigantnih strukovnoj publici. U tematskom bloku temama na rubu bavit će se Igor Kuduz, Niko Mihaljević, Damir Prizmić i Ivan Klisurić, Organizam itd., da spomenem samo neke.
Poziv za dizajnere mlađe od 35 godina za izlaganje na D-izložbi otvoren je do ponedjeljka. Nadamo se da su vas mladi i oni malo manje mladi dizajneri zatrpali prijavama. Evo još jedne prilike da pozovete autore, da im napomenete zašto je važno da se prijave te što mogu očekivati od izlaganja na glavnom izložbenom programu Dana D (osim velikog intervjua za Vizkulturu – heheh ) te što vi od njih očekujete u prijavama i izlaganjima?
Ivana: Očekujemo pametne, eksperimentalne i kritičke projekte, na rubu.
Marko: Očekujemo određenu razinu samosvijesti, jer to što ti mladi ljudi rade jest budućnost. Dizajneri se inače strašno brzo autorski razvijaju i često svjedočimo iznimno zrelim i pametnim projektima koji su nastali već za vrijeme studija, ali važno je pružiti im mogućnost da se što ranije predstave kolegama i javnosti, ne samo radi vlastite vidljivosti i eksponiranja, nego i radi korisnog feedbacka. Mnogi dizajneri koji su prijašnjih godina prvi put ozbiljnije istupili upravo na Danu D u vrlo su kratkom roku stekli i samopouzdanje i iskustvo potrebno za daljnji profesionalni rad, mnogi su tamo stekli i prve poslovne i suradničke kontakte. Tu priliku je jako važno iskoristiti.
Prošle je godine interes prijavljenih za D-izložbu bio je nešto manji no ranije, nadamo se da će se ove godine (i zahvaljujući ovom interjvuu) to promijeniti. Kako to komentirate?
Marko: Dio razloga je i taj što su se ljudi uplašili činjenice da smo po prvi put uveli temu festivala, tada je to bila “Dizajn i grad”, a u kratkom roku je vrlo teško producirati ozbiljan projekt koji bi na nju odgovorio, iako odgovor na temu nije bio obavezan, kao što neće biti ni ove godine, već tema ima više inspiracijsku ulogu a produbljuje se uglavnom kroz diskurzivni i edukativni program. Ustrajat ćemo na temama jer mislimo da dizajn uvijek mora voditi računa o kontekstu, kao i svaki drugi vid komuniciranja.
Ove godine nastojat ćete dodatno pojačati i EDU program festivala, a i datum održavanja Dana D nešto je pomaknut unaprijed, što je odlično zbog izbjegavanja preklapanja sa studentskim rokovima. Što donosi EDU program i na koga cilja?
Marko: Edu program ove godine vodi Luka Borčić, koji nam je i prijašnjih godina bio najpouzdaniji kontakt sa studentima SD-a, neizmjerno strastven u pogledu svega edukacijskog i širokih vidika u smislu prepoznavanja potrebe proširivanja obrazovanja mladih dizajnera u područja koja nisu nužno stvar usko dizajnerskih kompetencija. Nedavno mi je u jednom razgovoru Boris Ljubičić rekao „Zar dizajneri imaju svoj alat?“ Ukratko, Lukina ideja je graditi radionice kroz dinamiku suradnje voditelja radionica među kojima je uvijek jedan dizajner, a drugi predstavnik neke druge struke, netko tko radi u sasvim drugom kontekstu. Posrijedi je, dakle, neki laboratorij.
Rekao bih da ljudi «vole» nagrade, a na Danu D ih, osim za D-izložbu, nema. Mislite li da bi na Dan D imalo smisla uvesti neki oblik nagrađivanja dizajnerske scene koji bi možda bio ponešto više, nazovimo to tako, populistički okrenut, nego li je to bijenalna Izložba hrvatskog dizajna, koja je isključivo strukovna?
Marko: D-izložba je s razlogom jedini segment Dana D koji podrazumijeva nagrade. Istina je da smo tijekom godina pojačali program s nizom gostujućih izložbi iz regije, izložbi studentskih radova s fakulteta, te pojedinih tematskih projekata i samostalnih instalacija pozvanih autora, no svi ti sadržaji su tu prije svega da bi inspirirali mlade autore, informirali i educirali publiku i uveli ih u neke teme koje su nam se činile važnima. Činilo se pogrešnim pridati i tom kontekstu kompetitivnu narav jer držimo da je mahom riječ o ionako vrijednom sadržaju čiju smo težinu već istaknuli i samim uvrštavanjem u program. Inače, ceremonija nagrada jest sama po sebi pomalo populistička forma.
Nešto prije Dana D, sljedećeg tjedna, u Laubi će se održati manifestacija nazvana Tjedan Dizajna Zagreb projekt koji ima zanimljiv program no možda malo nespretno ime, s obzirom na činjenicu da se Dan D iz jednodevnog događanja pretvorio u višetjednu manifestaciju koja se sadržajno protegne na cijeli tjedna. Kako gledate na taj projekt?
Marko: Riječ je o manifestaciji koja je zapravo povezala nekoliko od ranije postojećih projekata na sceni pod jednom zastavom. Svi oni pojedinačno su vrijedni, a već sama činjenica da su prepoznali važnost povezivanja i zajedničkog djelovanja je pozitivna. Što se tiče formata design weeka, Dan D je s vremenom kroz različita proširenja, partnerstva i programske linije i sam uvelike poprimio taj format, ali to smo vidjeli kao razložnu evoluciju projekta, a ne kao preuzimanje postojećeg predloška.
Intervju prate službene fotografije s Dana D 2010., 2011., 2012. i 2013.
Sve o međunarodnom festivalu dizajna Dan D 2014. moći ćete saznati na Vizkulturi koja festival prati kao medijski pokrovitelj, a više o festivalu pratite i na njihovoj FB stranici facebook.com/danDizajna
