Kamerades, grupa šestorice dokumentarnih fotografa iz Srbije, bavi se temama iz područja društvenih događaja, fenomena i ličnosti s prostora Balkana. Od osnivanja grupe 2012. godine sudjeluju na brojnim manifestacijama i izložbama, a 2014. objavljuju foto-knjigu o politici i njenom snažnom utjecaju na živote ljudi naslovljenu “Dirty Season”. Dobitnici su nagrada poput World Press Photo, Beta Photo Competition, Press Photo Srbija, nagrada za fotografiju godine Status Magazina, Lithuanian Photo Circle, Humanity Photo Award itd. Kolektiv “drugova po kameri” čine: Saša Čolić, Nemanja Jovanović, Milovan Milenković, Nemanja Pančić, Marko Risović i Marko Rupena.
*Saša Čolić, Nemanja Pančić, Marko Risović, Milovan Milenković, Nemanja Jovanović, Marko Rupena
U nastavku možete saznati o raznolikim idealima, motivaciji i energiji koji pokreću ovaj fotografski kolektiv.
▶ Kamerades kao kolektiv je nastao kao “osobni” projekt koji paralelno živi i raste uz vaše redovno bavljenje fotografijom pri informativnim agencijama, novinskim listovima i slično. Definirajte taj motivacijski pogon koji održava Kameradese. Što je to što je kod vas posebno, što biste izdvojili kao srž kolektiva, a što ovu inicijativu čini drugačijom od vašeg svakodnevnog posla?
Milovan Milenković: Rekao bih da je Kamerades druženje i želja da radimo ono što volimo. To je upravo suprotnost u odnosu na medije u kojima radimo ili smo radili; sloboda odabira i realizacije neke teme koja nas zanima. Za mene to predstavlja dovoljnu motivaciju.
Nemanja Pančić: Srž kolektiva je vizualni narativ. Danas je teško raditi u medijima, pogotovo na ovim našim prostorima gdje je fotografija na vrlo niskom nivou. Razočarani stanjem fotografije i njenom površnom upotrebom u srpskim medijima, vidim našu online platformu kao izlaz. Tu imam(o) slobodu plasirati priče onako kako mislimo da ih treba plasirati.
Nemanja Jovanović: Različito od svakodnevnog posla: sve; srž: velika količina dobre volje, entuzijazma, živaca i snage kako bismo radili nešto što volimo, onako kako želimo, bez ograničenja.
Marko Risović: Osjećaj svrsishodnosti, snaga koju ulijevamo jedni drugima kroz uzajamnu podršku i prije svega sloboda, u svakom smislu – sloboda mišljenja, sloboda stvaranja i pravo na različitost.
*Marko Rupena – White carnival
▶ Je li vas oduvijek privlačila dokumentarna fotografija ili ste sebe zamišljali i u nekim drugim područjima poput modne fotografije i slično?
Pančić: Trenutno vidim sebe u ovoj sferi fotografije. Konkretno, modna fotografija mi nije nikada ozbiljnije privlačila pažnju, mada tko zna, pitajte me to za nekih deset – petnaest godina…
Jovanović: Fotografija uopće, ali prije svega i na prvom mjestu, potreba da slučajno ne dopustim sebi da mi posao – poziv bude predefinirana stvar i sjedenje u “ofisu” od 8-15h.
Milenković: U početku mi se sviđalo sve, odnosno nisam znao što točno želim od fotografije. Jedino, što sam znao, bilo je to da hoću raditi u novinama jer mi je djelovalo dinamično i zanimljivo. S vremenom sam shvatio da mi rad u medijima na privatnom planu donosi samo niz fotografija koje mi se sviđaju ili nešto govore, ali bez ikakve forme. To me je dovelo do reportažnog pristupa dokumentarnoj fotografiji.
Risović: Svi smo prošli kroz normalne razvojne faze kada nas je zanimalo sve i svašta u fotografiji. Sada, kada pogledam s ove distance, jasno mi je da je dokumentarni pravac oduvijek bio taj koji me je privlačio najviše, ali je bilo potrebno da prođe dosta vremena da bih u to bio siguran. Ipak, meni bi i danas bilo zanimljivo oprobati se u nekim drugim područjima. Zbog prirode posla i strukture našeg tržišta, koje postavlja uvjet da jedan fotograf bude osposobljen za izvršavanje najrazličitijih zahtjeva, ponekad imam priliku i odlutati iz te uže dokumentarističke forme. Osim toga, moja skrivena strast je podvodna fotografija. Njom se slabo bavim jer nemam uvjeta niti vremena, ali bih joj se želio u budućnosti ozbiljnije posvetiti.
*Marko Rupena – The spirit of the mountain
▶ Dokumentarna fotografija u načelu daje objektivni zapis stvarnosti. Međutim, dati okvir nekoj sceni podrazumijeva dati joj kontekst i eventualni kod za čitanje.
Je li kolektiv nastao iz ideoloških, praktičnih ili kreativnih pobuda? Koliko vaše davanje konteksta nastaje iz želje da se izraze čvrsti pojedinačni politički stavovi?
Risović: Kolektiv je nastao iz ideološke pobude grupe kreativaca da budu praktično slobodni.
Milenković: Ne bih se složio da dokumentarna fotografija predstavlja objektivni zapis, što ne isključuje činjenicu da se trudim(o) biti objektivni. Da ne duljim, viđenje pojedinca zavisi isključivo od njegove ličnosti i manje je ili više subjektivno, tako treba i ostati.
Kamerades je nastao u kavani, iz kreativno-praktičnih razloga. Jednostavno smo željeli pokazati što to radimo mimo svakodnevnog posla, a došli smo do toga da o određenim pitanjima izražavamo jasan stav kao kolektiv. Inzistiranje na političkom stavu je najmanje bitno jer nam nije cilj da ga namećemo, iako svatko ima svoj.
Jovanović: To što je Milovan (Milenković) rekao. Realno, vjerujem da smo apolitični, ali po cijenu toga da zvučim kao snob – građanski svjesni, odgovorni i obrazovani. Stoga je nemoguće biti potpuno neutralan i nemati definiran stav. Najčešće nam, kada radimo na zajedničkom blogu ili priči, najmanje vremena treba da skontamo što nam je stav i namjera. Nekako tu klikćemo vrlo lako. Možda jedino tu i klikćemo!
Također, život u Srbiji, bivšoj Jugi, Balkanu, nekako nameće zdravorazumski stav i lako nam je imati taj satirično-kritički stav o društvu, a posebno o vlasti.
Marko Rupena: Kada se govori o objektivnosti dokumentarne fotografije, misli se na potrebu da se umanji mogućnost manipulacije emocijama promatrača. To se najprije odnosi na fotografije namijenjene upotrebi u medijima u određenom kontekstu. Objektivnost je, ipak, nedovoljna sama po sebi zato što je moguće da se, kontekstom u kojem se fotografija upotrebljava, gledatelj navede na pogrešan zaključak. Na sličan način moguće je da fotografija, koja izražava osobni stav autora i koja nije u strogom smislu objektivna, navede nekoga da kritički sagleda pojavu o kojoj do tada nije dublje razmišljao i izgradi vlastiti stav. Element, koji je svakako neophodan, jest iskrenost u komunikaciji s publikom. Cilj nije da nekome nametnemo naše stavove, već da potaknemo svakoga da preispita svoje ili ih formira. Kameradesi nemaju uvijek jasnu viziju ili mišljenje o svemu. Izabrali smo takav vid izražavanja koji nam omogućava da i sami napredujemo i preispitujemo dosadašnje stavove.
*Nemanja Jovanović – Population zero
▶ U vašem radu, pa i u samom imenu (kamrad, comrade), čita se izvjesna želja za angažiranim radom. Veliku popularnost van fotografskih krugova stekli ste zahvaljujući projektu o majskim poplavama, a tu su i projekti Ukraine in flames, Show must go on, o protestima na sjednici, o Beogradu na vodi, Balkan spring iz Sarajeva itd. Koliko fotografija ima moć mijenjati svije(s)t?
Milenković: Huh! Rekao bih da nam nije cilj mijenjati svije(s)t, već primjetiti i ukazati na stvari koje se odvijaju oko nas. Na taj način usmjeravamo pažnju s gomile gluposti koje se svakodnevno pojavljuju u medijima, a zaobilazi se bit, svidjelo se to nekom ili ne.
Jovanović: Mislim da je prije svega naš blog, pomalo i van naše kontrole, prerastao u portal ili nešto slično zahvaljujući činjenici da smo apsolutno subjektivni na njemu, odnosno koristimo isključivo osobne impresije i osjećaje dok na njima radimo. To se u jednom trenutku počelo sviđati sve većem broju ljudi, a nama donijelo dozu odgovornosti na koju nismo računali u startu. Nerijetko je slučaj da nam kolege novinari plate piće jer ih se naš tekst na blogu dojmio kao najobjektivnija i najhrabrija kritika događaja.
Pančić: Fotografija je snažan medij. Naš rad promatram kao “prozor u prošlost”, trajni dokument jednog perioda, usudio bih se reći – povijesni dokument nekim budućim generacijama. Ne vjerujem da može promijeniti svije(s)t, ali vjerujem da se iz njega može nešto naučiti. Nove generacije mogu učiti na našim greškama, kroz fotografiju, lokalno i globalno.
Risović: Rijetki su slučajevi da je fotografija napravila neku zaista krupnu promjenu, iako ih ima. Ipak, za mene ta vrsta nadanja nikada ne prestaje. Mislim da to i jest jedan od osnovnih motiva mog bavljenja fotografijom – to što se nadam da moj rad ima svrhu i da može ukazati na neke stvari, probleme i nepravdu koju uočavam u svijetu oko sebe. Smatram da kao medij imam obavezu posredovati između uočenog problema i nekog dalekog promatrača koji bi svojom reakcijom mogao utjecati na promjenu. Ovo čak i meni zvuči utopistički, na neki način i egoistično, ali ipak predstavlja suštinu – tanka i krhka linija nade da mogu utjecati na makar još jednu osobu da doprinese nekoj maloj promjeni, po principu “Jedna kap ne čini more, ali mora nema bez te kapi”.
*Nemanja Pančić –Bata Panta (Highlander from Old Mountain)
▶ Uobičajen, mlaki stav većine sprskih medija koji trpi sve veće cenzure, zasigurno je jedan od okidača koji vas je pokrenuo na akciju. U jednom intervjuu međutim, govoreći o projektu Dirty Season, Marko Risović izjavljuje da je to rad koji je kritički nastrojen prema okolnostima u kojima živimo, a opet nije bezobrazan da kritizira određenu stranu, dok u drugim intervjuima pak, podvlačite želju za podizanjem svijesti o društvenoj realnosti na Balkanu. Šta je za vas fotografska istina i koliko je zapravo moguće biti neutralan?
Jovanović: Nemoguće je biti neutralan. Moguće je biti kontroliran, pokušati biti objektivan i vjerovati da je stav, koji izražavamo, moralno i etički ispravan i korektan. Ne garantiramo.
Milenković: Mislim da se u malom broju slučajeva cenzura “trpi”, prije bih rekao da se prihvaća. Mi imamo tu sreću da možemo pokazati i kažemo ono što želimo. Prvenstveno mislim na blogove dnevno-političkih tema koji su samo trenutno preuzeli primat u našem radu.
Kada se osvrnem oko sebe, teško mogu biti ravnodušan. Nekom temom ili događajem se bavim zato što me zanima, iritira, tišti… samim tim ne mogu biti neutralan. Nemoguće je. Isto tako, nisam ni ostrašćen, a ni zlurad.
Pančić: Dokumentiram ono što vidim, moj ugao stvarnosti iskazan kroz vizualni narativ. Svatko naš rad tumači na svoj način…
Risović: Projekt Dirty Season je specifičan. Kada ovdje zađete u politiku, koja je sama po sebi puna smeća i smrada, teško se možete iskobeljati iz toga pristojni. Ljudi vole lupati etikete. Mi se toga ne plašimo i stojimo ponosito iza svoga rada, ali Dirty Season je suštinski kritika društva, a ne ove ili one političke opcije. Ljudi biraju političare koji ih vode, svojim (ne)glasanjem, apatijom i nečinjenjem dovode sebe iznova i iznova u stanje da gube kontrolu nad vlastitim životima, da su nezadovoljni i potlačeni. Naša kritika je suštinski usmjerena na njih jer verujemo da svatko ima pravo i mogućnost upravljati svojim životom. U tom smislu naša želja upravo i jest da podignemo svijest o društvenoj realnosti i da damo svoj doprinos tome da se ljudi trgnu. Ne smatramo da smo mi potpuno objektivna karika niti apsolutna istina, zapravo stimuliramo ljude da gledaju svojim očima i razmišljaju svojom glavom, kritički, čak i o našem radu.
*Marko Risović-East of Eden
▶ Koliko, s druge strane, uspijevate u dokumentarnoj fotografiji pronaći slobodu u kreativnom smislu?
Saša Čolić: Sloboda je stanje duha. To nije nešto što nam (po defaultu) “čike” u crnim odijelima daju ili uzimaju. To je nešto s čim se rađamo i umiremo. To smo mi – ono što jesmo! Sazdani od iskustva stečenih odrastanjem u sredini punoj neizvjesnosti. Upravo ta neizvjesnost potiče mozak da brže radi, da anticipira, da kreira, da provocira kritičko razmišljanje. U tom smislu imamo neograničen prostor za rad, dokle god je u okvirima etičkih normi profesije. Granice izražaja su granice uma.
Milenković: Evo, reci, uspijevamo li? To je izazov. U dokumentarnoj fotografiji nema namještanja modela, rasvjete, statista i slično. U zavisnosti od situacije, fotografija se čeka ili se za njom juri, uz vremenske ili svjetlosne uvjete (na koje najčešće ne možemo utjecati). Ukoliko fotografija nema poruku i/ili estetiku, nitko je neće primjetiti. Super je osjećaj kada efektno upakiraš informaciju, odnosno dokument.
Risović: Fotografija je sveprisutna i ta užasna koncentracija materijala u velikoj mjeri utječe na gušenje kreativnosti. Točnije, danas rijetko postoji specifičan stil ili neobično drugačiji pristup stvarima. Sve je već viđeno, nije toliko originalno, čak i u zanimanjima koja pružaju prividno neograničenu slobodu, ona je u startu na neki način sputana. Ipak, ako autor nema makar iluziju da kreira, da je nezavisan i različit, da ima svoj stil i jezik, onda mu ne preostaje puno materijala na kojem bi bazirao svoj umjetnički integritet. Traženje kreativnosti je svakodnevna borba s danim okolnostima, ali još više i prije svega sa samim sobom.
Pančić: Na svakom koraku i u svakom momentu se trudim biti kreativan, onoliko koliko je to moguće u danim uvjetima. Vizualni vid izražavanja je vrlo zahtjevan i traži od fotografa da se kompletno posveti tome.
Jovanović: Svijet je naše igralište, fotoaparat naša igračka, jedino nas naš mozak može ograničiti, ali trudimo se da to ne čini prečesto.
*Milovan Milenković – Epidermolysis Bullosa (reportaža je u toku)
▶ Vaša vizija dokumentarne fotografije obuhvaća strikne pojmove etike, humanosti i istine. Ipak, stvorili ste svojevrsni manifest koji više priliči umjetničkim grupama. U kakvom ste odnosu s pojmom umjetnosti?
Čolić: Umjetnički je pristup temi koju pojedinac obrađuje. Težimo fotografijama koje su slojevite, izvanvremenske. Stoga nam je završna forma jako važna. Svo vrijeme žongliramo na relaciji doku-fikcija i ono malo slobodoumnog društva koje razumije potrebu za kulturom. Znati-nešto-napraviti u stanju opće razvodnjenosti danas je izazov, veći nego ikad. Stoga je i odgovornost svakog člana kolektiva prema publici veća od klasične umjetnosti. Mi težimo dokumentiranju povijesti kao svojevrsni forenzičari. A forenzika u svojoj biti ne zna za riječ: proizvodnja.
Milenković: Zadržao bih se samo na etici i estetici.
Jovanović: Od XX. stoljeća umjetnost je postala prilično fleksibilan i rastezljiv pojam. Fotografija je, po definiciji, umjetnička grana. Ipak, nekako ne vidim nas kao umjetnike, možda i griješim, ali vjerujem da smo samo fotografi s nadogradnjom prohtjeva u radu.
Pančić: Vjerujem da je umjetnost nadogradnja zanata.
Risović: Dokumentarna fotografija je sama po sebi tu negdje između. Sve više se pojavljuje u galerijama i predmet je interesa kolekcionara, a s druge strane, već dugo je prisutna u različitim sredstvima komunikacije, što i odgovara njenoj prirodi. Je li dokumentarni fotograf umjetnik, novinar reporter ili nešto treće? Možda je prikladnije ostaviti ove analize teoretičarima i primijeniti ih oprezno na svaki pojedinačni slučaj. Mi kreiramo fotografiju, pokušavamo vizualno komunicirati i ne bježimo od različitih mjesta na kojima se ta komunikacija odvija, bilo da je to stranica magazina ili zid galerije, ali ne volimo ili ne znamo sebe definirati u tom smislu.
*Milovan Milenković – Epidermolysis Bullosa (reportaža je u toku)
▶ Šta znači biti dio fotografskog kolektiva u Srbiji i na Balkanu?
Milenković: Počelo je kao druženje, a pretvorilo se u ulaganje slobodnog vremena u nešto u što vjerujemo i što volimo, ali ne poznajemo u dovoljnoj mjeri. Prednost je to što smo jedini kolektiv ovog tipa u Srbiji, dok je mana isto to. Generalno mi je žao što je takva situacija i što ne postoje barem još dva slična kolektiva, samim tim nema ni zdrave konkurencije. To bi omogućilo svima da brže napredujemo, da se umrežavamo i da, povrh svega, podignemo svijest o fotografiji, koja je na niskom nivou, usudit ću se reći, čak i među fotografima.
Risović: Milovane, izbacit će te iz Bg Raw-a!!!
Pančić: Biti dio kolektiva daje pojedincu više prostora, kako na kreativnom tako i na društvenom planu. Lakše je postići neke ciljeve kad nisi sam. S druge strane, čovjek mora postati svjestan da se ne pita samo on, već i ostali članovi, što zna biti veliki izazov.
Jovanović: Publika je sjajna stvar. Činjenica da je imamo, daje nam motivaciju i snagu da furamo dalje. “Mnogo fin neki svet”. Hvala im!
Risović: Sigurnost (ne i uljuljkanost), simbioza, podjela rada, bogatstvo ideja, druženje, svrsishodnost, zajednički ciljevi vs. suprotstavljeni ciljevi, nesvrsishodnost, sukobi i ego tripovi, idejno razmimoilaženje, preplitanje funkcija i konfuzija, težnja ka nezavisnosti, nesigurnost (ne i panika).
*Marko Risović-East of Eden
▶ Jedan od članova Kameradesa također je i član beogradskog foto-kolektiva Belgrade Raw koji je nešto drugačiji po pitanju pristupa i tema. U moru drugih fotografa, postoje li kolektivi ili pojedinci čiji rad pratite, imate li uzore?
Milenković: Hahaha! Njihovih pet minuta, rado prepuštam!
Jovanović: Trudimo se pratiti scenu, samo što je u XXI. stoljeću, s ovolikom dostupnošću i količinom informacija, mnogo teže napraviti jak filter i izdvojiti apsolutne favorite i uzore. Osobno, svatko od nas ima svoje i izbori nam se prilično razlikuju.
Risović: Zanimljivo je da smo na neki način i jedni drugima uzori ili je možda bolji termin – konkurenti. To poticajno utječe na svačiji rad.
*Nemanja Jovanović – Estranged
▶ U posljednjih godinu dana sudjelovali ste na brojnim kulturnim manifestacijama, festivalima i izložbama. Vaša aktivnost se podudara i s činjenicom da smo se u okviru regionalne kulturne scene u posljednje vrijeme imali priliku upoznati s nekoliko projekata posvećenih isključivo fotografskom mediju. Od stidljivijih prvih koraka (Serbia Raw Foto Sajam, Vizualizator – Beograd) do manifestacija s ustaljenijom tradicijom (Organ vida – Zagreb, Fotografija godine BIH – Sarajevo) i galerija posvećenih samo ovom mediju (Opservatorijum-prostor za fotografiju, Bartcelona – Beograd). Budući da ste česti sudionici ovih manifestacija i dobitnici brojnih nagrada, kakva su vaša shvaćanja regionalne fotografske scene? Kako vidite sebe u njoj, a kako u usporedbi s internacionalnom scenom?
Risović: Potrebno je napraviti dobru podlogu, infrastrukturu koja će osigurati trajnost, postaviti kriterije i dati na značenju regionalnoj fotografiji. Tada će doći i svijest za nužnosti očuvanja baštine, ulaganja u mlade talente i uopće o značenju i značaju fotografije kao medija. Za razliku od nekih prethodnih generacija, mi zaista želimo biti odgovorni, svjesni svoje uloge u tom procesu, i spremni smo naporno raditi u tom smjeru, zajedno s drugim institucijama i bitnim faktorima u regiji. Svatko mora pružiti svoj mali doprinos da bismo se pokrenuli s ne baš toliko dobre trenutne pozicije.
Pančić: Kao i svugdje u svijetu, i ovdje ima talentiranih i kvalitetnih fotografa. Kronični nedostatak novca zna biti kamen spoticanja u pokušaju održavanja koraka sa svijetom. Vjerujem da bi scena na ex-Ju prostoru bila uveliko jača kada bi i životni standard bio bolji. Shvatili smo da ne možemo funkcionirati i razmišljati na način na koji to rade slične organizacije iz razvijenijih zemalja, već moramo naći svoj put.
Jovanović: Problemi s regijom su vidljivost i nepostojanje fotografske tradicije i jake scene, ali talenata i vizionara ne manjka. Scena se, ako je postojala ili bila u razvoju, nažalost raspala kao i SFRJ. Mislim da za svijetom kaskamo, ali problem ne leži samo u fotografiji, već i u općoj kulturi, stanju svijesti, slobodi i kvaliteti medija, nedostatku novca, nepostojanju relevantnih institucija…
Nas vidim kao ekipu koja je spremna strpljivo i uporno, u suradnji s kolegama iz regije, pokušavati mijenjati stvari na bolje. Nama iz bivše Juge jasno je da se stvari ne mijenjaju same od sebe ili vječitim kukanjem, već da sami moramo raditi na tome.
Milenković: Regionalnu scenu doživljavam kao nedefiniranu, ali i kao novi izazov. Uz to bih dodao da kaskamo za zemljama iz okruženja, prije svega organizacijski. Nekako sam stekao dojam da u regiji najširi, nefotografski svijet više poznaje i cijeni fotografiju nego mi. Na nama je da, uz pomoć kolega iz inozemstva, regije i Srbije, to polako poboljšamo.
*Nemanja Jovanović – Shtayga
*Nemanja Pančić –Najdan Circles
*Marko Risović-East of Eden
*Saša Čolić-Stop BusPlus protest fired some corruption issues
*Saša Čolić-Fight Club
*Nemanja Pančić – Between Euromaidan and Referendum
Kameradese možete pratiti na njihovoj Facebook stranici, Instagram profilu, kao i putem sajta.
facebook.com/Kamerades
instagram.com/kamerades
kamerades.com/
 
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
