U Splitu već pet godina djeluje eksperimentalna izvedbena kompanija ROOM100 koja je odmah po osnivanju, kada su njezini članovi predstavom C8H11NO2 postali laureati projekta Jeunes Talents Cirque Europe 2010-2011, upisala grad Split na svjetsku mapu suvremenog cirkusa.
O tome što suvremeni cirkus zapravo jest, kakav status uživa u razvijenim europskim zemljama te što međunarodno priznanje može značiti umjetnicima koji dolaze iz konteksta u kojem scena praktički ne postoji, razgovarali smo s Antoniom Kuzmanić, suosnivačicom i članicom kompanije. Dotaknuli smo se i trenutačne situacije u kojoj se nalaze te različitih modela kojima se služe da bi izgradili publiku suvremenog cirkusa u Splitu.
*Antonia Kuzmanić
►Za početak, možeš li nam pojasniti što je to novi/suvremeni cirkus, kada i gdje nastaje i po čemu se razlikuje od klasičnog?
Antonia Kuzmanić: Klasični cirkus cilja na spektakl, u prvom planu je očarati publiku demonstracijom ljudskih sposobnosti, dok su u suvremenom, odnosno novom cirkusu te cirkuske vještine ukomponirane u širu priču – scenografiju, kostimografiju, glazbu i scenarij. Ovdje vještine zamjenjuju mimiku, scenski govor i općenito, sve glumačke vještine. Da bi publici bila jasna razlika između klasičnog i suvremenog cirkusa, u početku se u potonjem izbjegavao šator, okrugla pozornica i životinje. Sada se to polako vraća, ali u drugačijoj funkciji. Primjerice, životinje se uzimaju kao karakteri, pa tako konj na pozornici nije rekvizit nego izvođač ravnopravan čovjeku. Što se tiče početaka, javlja se 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, potpuno neovisno i istovremeno u Sjevernoj Americi, Europi i Australiji.
*C8H11NO2 – foto: NicholasMichel
►Unutar polja postoje različite poetike, odnosno škole. Pritom mislim i da je suvremeni cirkus u nekim državama ušao na akademije. Koje su trenutačno najcjenjenije? Koja poetika bi najbolje mogla opisati ROOM 100?
Antonia Kuzmanić: Poimanje cirkusa kao umjetničke discipline u Zapadnoj je Europi otišlo toliko daleko da se već godinama podučava na akademijama. Najpoznatije su akademija Fratellini u Parizu, koja je ime dobila po prvoj klaunesi, Anni Fratellini i djeluje od 1975. godine, zatim CNAC u Châlons-en-Champagneu, Lido u Touluseu, Doch u Stockholmu, a visoke škole i akademije postoje i u Španjolskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Italiji… Kada se upiše cirkuska akademija, uče se različite vještine, a nakon dvije godine slijedi specijalizacija i diplomira se solo ili duo izvedbom. Važan je razvitak neke samostalne vještine i vlastito istraživanje. Proučava se povijest cirkusa, estetika, režija i menadžment. Drugim riječima, studenta se priprema za samostalnost u kasnijem radu. Recimo, na CNAC-u se nakon završetka školovanja ide godinu dana na europsku turneju i umjetnik tada ima vremena i skupi dovoljno iskustva da razluči želi li raditi solo ili u trupi, u cabaretu, klasičnom show-u ili suvremenoj cirkuskoj predstavi… Tijekom školovanja se ide na razmjene i velika se pažnja posvećuje kasnijem snalaženju na tržištu (ili sceni, ako vam je draže), pa se rijetko dogodi da se jednog dana probudite kao suvišan umjetnik. Za vrijeme fizičke pripreme i procesa osamostaljivanja oblikuje se estetika pojedinog izvođača, a zanimljivo je i da po prvoj samostalnoj predstavi možete jasno vidjeti iz koje škole potječe neka kompanija. Naglasak na specifičnoj tehničkoj sposobnosti i atmosfera predstave najbolji su pokazatelj škole.
Mi smo pak samostalni i samouki. Htjela sam upisati akademiju, ali na koncu ipak nisam i s kreativne strane ne žalim zbog toga, jer bih sada vjerojatno bila mnogo ukalupljenija nego što jesam. Kritika je ROOM 100 svrstala negdje između cirkusa i performansa, a uz argument da smo proširili granice suvremenog cirkusa. To je ujedno bio glavni razlog zbog kojeg smo osvojili nagradu Jeunes Talents Cirque Europe 2010-2011, jer je danas zaista teško biti inovativan. Drugi kriterij je bila nova vještina ili korištenje poznatih vještina na novi način. Jakovljeve dislokacije bile su tada jako rijetke, praktički smo ih uveli ispočetka kao novi element suvremenog cirkusa, a danas ih se češće viđa u predstavama.
*C8H11NO2 – foto: Freddy Tornberg
►ROOM 100 nastala je kao rezultat suradnje Jakova Labrovića i tebe, započete 2007. godine. Godine 2010. formalno osnivate kompaniju, priključuje vam se Davor Gazde, te prvom produkcijom, predstavom C8H11NO2 postajete laureati projekta Jeunes Talents Cirque Europe 2010-2011. Što vam je značilo ovo priznanje?
Antonia Kuzmanić: Prvo da ispričam anegdotu vezanu uz to natjecanje, zbog čega se i zovemo ROOM 100. Naime, po dolasku su nas smjestili u hotelsku sobu 100 i zezali smo se da ćemo 100% pobijediti, zatim smo uranili na probu i slučajno otišli na kavu u Klub 100. Sve je bilo jasno, haha. Iz ove perspektive mogu sa stopostotnom sigurnošću reći da bez te nagrade ne bi bilo ni izvedbene kompanije ROOM 100. To nam je bila životna prekretnica – projekt je izvanredna prilika za ljude koji ne dolaze iz zemalja koje imaju razvijenu scenu suvremenog cirkusa. Prije toga smo se krpali sa svime, da bi se nakon potpuno posvetili predstavi C8H11NO2. Nagrada Jeunes Talents Cirque Europe, sada „Circus Next“, bila je dio EU programa Kultura 2007-2013, a nastavila je funkcionirati i kroz program Kreativna Europa kao platforma za razvoj suvremenog cirkusa. Mi smo dobili financijsku pomoć od cca 14 tisuća eura, prezentaciju predstave pred profesionalcima i publikom u Strasbourgu, Kopenhagenu, Helsinkiju, Parizu i Ghentu te rezidencijsku potporu u 3 različita cirkuska centra u Francuskoj u ukupnom trajanju od 2 i pol mjeseca (ključevi od kazališta, sva tehnika). Menadžera i administratora nismo uzeli već sam ja to preuzela na sebe. Upravo je prezentacijski program najveći dobitak jer osigurava ogromnu vidljivost predstave. Premijeru smo imali 2011. godine, a sada smo bukirani do 2016. godine.
*C8H11NO2 – foto: Siniša Glogoški
►Predstava C8H11NO2 otjelovljeni je doživljaj šizofrenije, s kojom se jedan član kompanije godinama suočava u bliskoj obitelji. Intimnu priču izložili ste na brojnim svjetskim pozornicama, možeš li navesti iskustva koja ste imali s produkcijom i recepcijom predstave?
Antonia Kuzmanić: C8H11NO2 je inače kemijska formula dopamina, neurotransmitera povezanog sa šizofrenijom. Predstavu smo dosad izvodili u New Yorku, par puta u Parizu, Pragu, Cherbourgu, Saint-Etiennu, Fossanu, Montpellieru, Rotterdamu te u gradovima u koje sam prethodno spomenula u kontekstu prezentacijske potpore. Riječ je o gotovo svim državama Zapadne Europe, osim Engleske i Portugala. Najčešće smo bili u kazalištima, od nacionalnih do nezavisnih, a tehnička opremljenost je bila upravo genijalna neovisno o statusu. S druge strane, Senka Bulić, ravnateljica Splitskog ljeta 2012. godine, pozvala nas je na festival i to je jedina izvedba koja je bila pred otkazivanjem zbog tehničkih uvjeta, odnosno nepostojanja istih zbog ležernog pristupa tehničara. Što se tiče Hrvatske, česti smo gosti Festivala novog cirkusa, par puta smo nastupali na Perforacijama, zatim na Zadru snova. Nismo pozvani ni u jedan nacionalni teatar, a u 2015. godini jedina izvedba predstave C8H11NO trebala bi se održati u prostoru bivše vojarne Ivaniša Nelipića u Sinju.
►Mnogo si boravila na rezidencijama, a to je posebno bitno s obzirom da ste donedavno funkcionirali poprilično nomadski što se tiče prostora za rad. Upisali ste Hrvatsku na mapu suvremenog cirkusa, ali unatoč europskom priznanju i inozemnim koprodukcijama, kao faktorima koji su postali gotovo pa mantra hrvatske kulture posljednjih godina, u Splitu niste prepoznati koliko zaslužujete. Zašto ti je kao umjetnici bitan rezidencijalni boravak i zbog čega godinama traje saga s dodjelom gradskog prostora?
Antonia Kuzmanić: Rezidencijalni programi omogućuju testiranje novih dijelova predstave, tzv. work in progress, kada nakon izvedbe razgovarate s publikom i tražite mjesta za poboljšanje. Također, neprocjenjivo je iskustvo putovanja i upoznavanja lokalne scene. U Hrvatskoj postoji samo jedan službeni rezidencijalni program za plesače, Mediteranski centar plesa u Svetvinčentu, ali je Ministarstvo kulture prošle godine imalo forum o umjetničkim rezidencijama sa ciljem institucionalne potpore i otvaranja proračunske linije za sufinanciranje takvih programa. To je važno jer kod nas mnogobrojni umjetnici još uvijek nemaju pristup institucijama i rade u neadekvatnim i čudnim prostorima. Što se tiče ROOM 100, od 2010. godine imamo sve preporuke od gradskih pročelnika i savjetnika u kulturi, ali je linija dodjele gradskih prostora zatvorena jer su ih bivše vlasti dijelile šakom i kapom, često krivim ljudima i udrugama. Kada smo dovršavali predstavu C8H11NO2 dobili smo prostor Akvarija na Bačvicama na korištenje 2 mjeseca, ali kada samo kasnije dovršavali predstavu Seed to nam nije pošlo za rukom.
*C8H11NO2 – foto: Fred Ersnt
►Što je s Domom mladih, kako to da se tamo niste smjestili – tko koristi prostore i po kojem kriteriju, ako su se vaše reference pokazale nedovoljne?
Antonia Kuzmanić: Multimedijalni kulturni centar (MKC) je po imenovanju upraviteljem zgrade izašao u susret udrugama koje su već koristile prostore Doma mladih, a kada smo mi došli 2010. godine već je sve bilo popunjeno i nije bilo mjesta. Ove će godine MKC u suradnji s Platformom Doma mladih donijeti kriterije za dodjelu i modele korištenja prostora, ali činjenica je i da nama prostor treba 24 sata dnevno zbog scenografije i ne bismo htjeli ući u neku prostoriju unutar Doma i prisvojiti je. Dom je zamišljen kao skup polivalentnih prostorija, jedino je fizičko mjesto nezavisne kulture u Splitu i treba ga držati otvorenim.
►Grad vam je ponudio neadekvatan prostor, odnosno sklonište u koje biste, da ga minimalno privedete svrsi, trebali uložiti hrpu novca. Odbili ste ga i pronašli halu po komercijalnoj cijeni za koju, koliko sam shvatila, imate dugoročnije planove. Da li ste krenuli s pripremama nove predstave i planirate li halu pretvoriti u rezidencijalni prostor? Kako se nosite s troškovima najma?
Antonia Kuzmanić: U prostoru stare Slobodne Dalmacije unajmili smo Halu 100 na neodređeno vrijeme, po komercijalnoj cijeni. Prilično smo se preuredili i planiramo u njoj otvoriti rezidenciju i nezavisno kazalište. Od zaklade Kultura nova dobili smo sredstva za adaptaciju i udio u financiranju najma u trajanju od godinu dana. Pokušavamo biti održivi pa dajemo satove joge, a kada nabavimo potrebnu opremu držat ćemo i cirkuske radionice.
*Seed – foto: Deni Koraca
►Ostvarila si suradnju s Judinim drvom, klubom otvorenim prošle godine u (nekada) devastiranoj baraci u Kopilici, pokraj stanice HŽ-a. Judino drvo ističe se kvalitetnim glazbenim programom, Room 100 ga je „Cirkuskim srijedama“ pretvorio u kino, a cirkuskim predstavama i u izvedbeni prostor. Imaju li Splićani senzibilitet za suvremeni cirkus sudeći po posjećenosti i utiscima programa koji tamo organiziraš?
Antonia Kuzmanić: Ugodno me iznenadila posjećenost jer se radi o suženom i vrlo specifičnom filmskom žanru, a i novomagijska predstava „Rogati čovjek“ te nešto ekcentričniji i bizarniji „SwingSwiftSlideShow“ bili su izvrsno posjećeni. Splitu očito nedostaje takvih sadržaja i inozemnih gostovanja.
► Iskreno, na ovoj drugoj sam se zaista osjećala kao da sam u Las Vegasu, a ne u Kopilici, a i čeljusti me još uvijek malo bole od razvlačenja (hahaha). S Judinim drvom zapravo ste stvorili jedan hibridni model nezavisne kulture i poduzetništva. Za mnoge subjekte nezavisne scene takav je model upitan ili čak neprihvatljiv. Kako stvar funkcionira u praksi i da li imate novih zajedničkih planova?
Antonia Kuzmanić: Samoodrživost je vrlo bitna, pogotovo za nezavisnu scenu, ali to nažalost često bude minus na lokalnim i nacionalnim natječajima, dok se na onim europskim veza s poduzetništvom smatra dodanom vrijednošću. S Judinim drvom planiramo širenje suradnje te radimo na organizaciji festivala suvremenog cirkusa s inozemnim umjetnicima u mjesecima kada u gradu manjka sadržaja, dakle van turističke sezone. Sljedeća cirkuski program u Judinom drvu je „Cirkuska srijeda“ na kojoj ćemo prikazati Chaplinov „Cirkus“ uz glazbenu pratnju Šumova protiv valova…
*C8H11NO2 – foto: Razziphoto i Jakov Labrović
►Osim što si osnivačica i članica izvedbene kompanije Room 100, ti si i još puno toga: najmlađa članica žirija „Circus next-a“ (preimenovani Jeunes Talents Cirque projekt), 2012. si bila umjetnička direktorica Festivala suvremenog cirkusa i izvedbenih umjetnosti „Mirabilia“ u talijanskom Fossanu, koordinatorica si Platforme Doma mladih, a od nedavno i predsjednica Savjeta mladih grada Splita. Impresivna biografija za osobu od 26 godina. Kako stižeš i da li te je barem malo strah tolikih odgovornosti?
Antonia Kuzmanić: Najzahtjevnije je sve izbalansirati – sportski život, projekte, birokraciju. Žiriji su mi najgori jer iz osobnog iskustva znam koliko to nekome može promijeniti život pa se uvijek pitam jesam li nešto propustila vidjeti. Što se tiče zagovaračke aktivnosti kroz Platformu Doma mladih, to ovisi o toliko mnogo faktora da mi se ponekad čini da je u pitanju čista sreća…
►I za kraj, pripadaš li nekoj strukovnoj udruzi i imaš li status slobodne umjetnice?
Antonia Kuzmanić: Cirkus nema status umjetnosti, pa samim time nema strukovne udruge niti statusa slobodne umjetnice. Ali ne samo to – kad sam se 2007. godine prijavila na Hrvatski zavod za zapošljavanje, savjetnici sam rekla da sam cirkuska umjetnica i ona me je unijela pod tom kategorijom. Nakon par mjeseci zvao me njen nadređeni i rekao da kažem što sam i da ne radim cirkus od HZZ-a, pa su me „degradirali“ u kategoriju onih koji su završili MIOC. U međuvremenu sam se (samo)zaposlila u udruzi tako da se HZZ više ne mora baviti cirkusom.
Više o radu kompanije ROOM100 pogledajte na room100.org/split
 
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
