Približava nam se kraj rujna, a s njim slijedi i zatvaranje jedne od velikih izložbi u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, zakazano za 1. listopada. Opsežna i ambiciozna izložba Vidljive predstavila je radove 108 autorica koje su, uz autoricu projekta i koncepcije Martinu Munivrana (MSU), birale kustosice i suradnice iz institucionalnih fundusa diljem Hrvatske: Jasminka Babić (Galerija umjetnina Split), Vilma Bartolić (u suradnji s Brankom Benčić i Dianom Zrilić, MMSU u Rijeci), Valentina Radoš (Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku), Rozana Vojvoda (Umjetnička galerija Dubrovnik), Ana Škegro (MSU, Zagreb) za izvedbeni i diskurzivni program i Branka Benčić za filmski program.
Jedna od namjera izložbe jest, osim ponuditi svojevrsni panoramski pregled stvaralaštva od devedesetih do danas, skrenuti pozornost na izostanak autorica u fundusima muzeja (radi se o broju koji se kreće oko vrlo skromnih 10%). Pitanja koja su potaknula organizaciju izložbe su sljedeća: što je utjecalo na slabe muzejske otkupe njihovih radova, društvene promjene, smjena ideologije, tranzicija i socio-politička previranja? Uostalom, zbog čega su umjetnice ostale na marginama interesa raznih institucija? Kombinacija svega navedenog, pa i još poneki “začin”.
Za dio odgovora na postavljeno pitanje vrijedi napraviti polustoljetni korak unatrag i konzultirati poznati esej Why Have There Been No Great Women Artists? Linde Nochlin, koji je prvi put objavljen u magazinu ARTnews iz 1971. godine. Jedan od najvažnijih eseja za feminističku teoriju, ujedno važan i za razumijevanje cjelokupne povijesti umjetnosti, ukazuje na nužnost preispitivanja kanona koji je zanemarivao i ignorirao ženske glasove i pozicije unutar kompleksnog sistema svijeta umjetnosti. Umjetnice su bile sputane institucionalnim ograničenjima i društvenim predrasudama, bez obzira na njihov talent i potencijal. Ova izložba nastoji osvijestiti potrebu za percepcijom umjetnica kao ravnopravnih subjekata u polju umjetnosti. Kako pak postići ravnopravnost, kompleksno je pitanje koje zahtijeva dugotrajan i kontinuiran napor više dionika u umjetničkom polju, a možda upravo ova izložba može poslužiti za rastvaranje dijaloga u produktivnom smjeru.
Odmah pri izlasku iz lifta u prostor izložbe na 3. katu, privukla me je Žudnja (1994.) Kate Mijatović. U središtu kruga od soli, koji je gotovo nevidljiv jer se stopio s bjelinom poda, nalazi se čaša s vodom kojoj je nemoguće prići. Instalacija ne postoji u muzejskoj zbirci, već se svakom novom izložbom uspostavlja prema uputama autorice, što je svakako zanimljiva crtica u problematici prikupljanja i smještanja rada u fundus. U vrijeme mog posjeta katalog nije bio dostupan, što je prava šteta jer je izostala dodatna kontekstualizacija izložbe (osim uvodnog teksta na službenoj stranici muzeja). Tako sam ostala i bez drugih stručnih tekstova koji bi nahranili znatiželju, potaknuli na daljnje istraživanje i odveli čitanje izložbe u nove interpretativne rukavce.
Kao što se može i očekivati s obzirom na broj zastupljenih autorica, izložba je tematski, stilski i žanrovski heterogena. Osim poznatijih imena u domaćem i međunarodnom kontekstu poput Sanje Iveković (čija se izložba u MSU-u može pogledati do 1. studenog), tu su Vlasta Delimar, Edita Schubert, Nives Kavurić-Kurtović, Vlasta Žanić i druge koje pripadaju dionici povijesti umjetnosti i svojim su dugogodišnjim radom na sceni obilježile neke od njezinih ključnih trenutaka (tek nam predstoji temeljito ih analizirati i valorizirati), na izložbi se mogu vidjeti i recentni radovi brojnih autorica mlađe generacije koji su zreli za otkupe. Muzeji i druge institucije bi trebali pratiti njihov razvoj i pravovremeno reagirati, time i sudjelovati u njihovoj afirmaciji, uz kritičare i struku. Primjerice, Paper Queen koja je dio serije Dark Euphoria / The Afterparty slikarice Maše Barišić i crteža Saberi se Marije Ančić koje se bave proturječjima i ambivalentnosti suvremenog stanja, ili pak Lana Stojićević s umjetničko-istraživačkim projektom Crno brdo, serije fotografija u boji u kojima prikazuje neadekvatno odlaganje industrijskog otpada zatvorene šibenske tvornice TEF usred naseljenog ruralnog područja, točnije sela Donje Biljane, smješteno u Ravnim kotarima, spomenut ću samo neke.
Kako sam hodala, izložba se preda mnom samo širila, otimajući se mogućnosti da se o njoj postupno slaže cjelovita slika. Na trenutke je tolika količina imena i radova djelovala dezorijentirajuće. Pritom čitanje izložbe nije potaknula podjela u sedam cjelina (Od mita do stvarnosti, Intimni abecedarij, Poetike (samo)reprezentacije, Memorijski tragovi, Iskustvo prostora, Medijski dijalog, Racionalizacija pogleda) koje eventualno mogu poslužiti kao određeni orijentir, za koji se čini da je postavljen više funkcionalno nego kao nešto što je poduprto dovoljno snažnim kustoskim konceptom koji okuplja radove i osigurava im čitanje u višeslojnosti. Pomoć pri snalaženju osiguravaju legende na kojima je naznačeno je li rad dio fundusa ili vlasništvo autorice, a korisni bi bili i tekstovi u skraćenom obliku postavljeni u prostor.
Kad smo već kod vlasništva i pitanja rada, umjetnice često same financiraju produkciju svojih radova. Štoviše, umjetnički rad uvelike je i dalje prepušten vlastitom menadžmentu i ulaganju vlastitih financijskih sredstava, na što se naslanja opterećenost kućnim radom, briga za djecu i ostale obveze (dobar ulaz u razumijevanje ove problematike je istraživanje Kako žive umjetnice u Rijeci i okolici u kojemu su Selma Banich i Nina Gojić napravile opsežnu analizu stanja ženskog rada u kulturi kroz različite segmente privatnog i javnog života, mapirajući pritom zajedničke tendencije i probleme umjetnica i radnica u kulturi). Neke od autorica koje u prvi plan stavljaju promišljanje upravo o navedenim temama su Ana Hušman i njezin video rad Na mjesto centrifuge dolaze satovi klavira, kombinacija zvukovnih, vizualnih i dijaloških zapisa koji ukazuju na položaj žene u društvu. Izdvojit ću i knjigu crteža Nike Rukavina pod nazivom Priručnik za kućne popravke za žene u kojoj se progovara o stereotipima, kao i o danas više neodrživoj podjeli poslova na muške i ženske, stoga se u knjizi nalaze brojni korisni savjeti, od toga kako pofarbati stan do toga kako zamijeniti sifon. Vjerujem da će mnogima za oko zapeti rani rad Renate Poljak Ja, domaćica. Dok se u oknu veš mašine doslovno ogleda jedan drugi svijet, u njemu zatičemo autoricu obučenu u ronilačko odijelo s bocama za ronjenje kako na morskom dnu kuha i pegla, što je znak mladenačkog bunta protiv stereotipnog viđenja žene u mediteranskom okružju iz kojeg potječe. Do nje je zanimljiv video Door – Gallery Cleaning Nike Radić koji rasvjetljava nedovoljno vidljive profesije poput spremačica. Donja granica projekcije izjednačena je s razinom poda tako da se čini kao da je spremačica s nama u prostoru, pojavljuje se i odlazi.
Rad Branke Cvjetičanin pod nazivom Ekonomija maslaca razmatra umjetničku profesiju iz perspektive umjetnice, žene, stvarateljice, unutar okvira postojećih političkih i ekonomskih struktura koje su uglavnom oblikovane prema muškim filozofskim doktrinama. Koristeći statistiku kao glavnu metodologiju za manipulaciju stvarnim podacima, heklanci postaju vizualna podloga za tumačenje informacija o prisutnosti žena u umjetnosti i njihovom statusu na tržištu rada. Rad je zamišljen kao rad u trajanju koji se periodički nadopunjava, što je uvijek uzbudljiv proces, kako za publiku, tako vjerojatno i za autoricu.
Razmišljala sam i o iskustvu prostora pod dojmom rada Interijeri (2012.) Nine Kurtela i njezinog potpuno drugačijeg aktiviranja prostora, ili bolje rečeno, njegova negiranja. Referirajući se na Stilinovićevu Pohvalu lijenosti, Nina Kurtela tijekom četiri festivalska dana u izložbenoj vitrini, zaštitnom znaku jedne od najpopularnijih trgovačkih avenija na svijetu, žile kucavice zapadnog Berlina, nije radila ništa. U jednom trenutku pozornost mi je privuklo i nekoliko osnovnoškolaca koji su znatiželjno istraživali prostornu instalaciju Ane Mušćet Zastave (2016.), fizičku manifestaciju iščitanih i prepisanih Krležinih Zastava u kojoj su brojna nova značenja, potom i Prolaze Marijane Stanić koji se nalaze u neposrednoj blizini. Umjetnica je skupila odbačene štokove nakon potresa u Zagrebu, a prolaskom kroz vrata čuje se njihovo škripanje. Zvuk je ostao kao podsjetnik na nekadašnju funkciju.
Publika diljem Hrvatske imat će priliku pogledati izložbu. Nakon zagrebačkog izdanja, ona se u mjesecima koji slijede seli u Rijeku, Split, Dubrovnik i Osijek, pretpostavljam u, ako ne smanjenom, onda prilagođenom opsegu s obzirom na kapacitet muzeja koji će je udomiti. Zaista je mnogo zanimljivih radova koje vrijedi spomenuti, a jednostavno ne stanu u koordinate ovog teksta, od Jelene Perić i ulja na platnu manjeg formata s varijabilnim geometrijskim plohama crvene boje, odnosno “obojene su plohe energetski čvorovi u prostoru” ili “kao živci u nervnom sistemu”, kako je lijepo napomenula u jednom intervjuu, zatim voštani odljevi raznih uporabnih predmeta s urezanom riječi “vrijeme” Ane Požar Piplica do multimedijske instalacije Božene Končić Badurina koja uključuje maketu jednosobnog stana JU-60 u Remetinečkom gaju u Novom Zagrebu, dopunjenog audiozapisom o fikcionalnoj stanarki koja upozorava na to da se djelovanjem svojih stanovnika prostor svakodnevno iznova proizvodi.
Ostaje dojam kako je, ironično, izložba na kraju prilično nevidljiva kod šire publike, pa i u medijskom prostoru (osim najava koje su popratile njezino otvorenje). Sudeći po neformalnim razgovorima s kolegama i kolegicama, najavljeni diskurzivni program prošao je ispod radara, a posebice je propušten potencijal koji se tiče online aktivnosti i virtualne komunikacije cjelokupne izložbe. Budući da je u pitanju višemjesečna izložba u jednom od najreprezentativnijih muzeja u Hrvatskoj, očekivao bi se određen napor u kontinuiranom privlačenju publike uživo, ali i informiranje i edukacija o radovima zavidne količine autorica na jednom mjestu. Primjerice, s obzirom na to da su radovi mahom iz fundusa, bilo bi zanimljivo čuti nešto više o njima, čini mi se da se tu otvorio prostor za behind-the-scenes priče kojih je zasigurno mnogo.
Izložba je dokaz da je pred nama mnogo posla, što posebno motivira, i na proučavanje i pisanje, pa i stvaranje čvrste linije dosad nedovoljno istraženog i prezentiranog dijela povijesti umjetnosti. Koliko je još samo autorica koje ovom prilikom nisu našle svoje mjesto pod muzejskim svjetlom! Nadajmo se da će ova izložba poslužiti kao generator za javnu i stručnu raspravu o radu umjetnica, ujedno i pridonijeti razumijevanju rodne asimetrije koja je društveno uvjetovana. Otkupi muzeja inače su rijetki i problematični, uglavnom zbog nedostatka adekvatnog strateškog pristupa i financijskog uporišta, stoga je ovo prilika za promišljanje načina sakupljanja i čuvanja radova, upravo kako bi izbjegli sudbinu beskrajne selidbe iz ateljea u atelje, kao i njihovo gubljenje i nepovratnu štetu. Ozbiljna i koherentna institucionalna (nacionalna!) kulturna politika koja bi se uhvatila ukoštac s tim problemom ne bi nam škodila.
Autorica: Anja Tomljenović / tekstove ove autorice potražite na linku
