Pišući za Vizkulturu, primijetila sam da me se označuje kao „kolumnisticu iz dijaspore“. Iako mi taj nazivnik nikako nije drag niti sam ga sklona koristiti, imajući na umu galopirajuće procese globalizacije, ima u njemu neke povijesne istine. Prije svega, dijaspora označava neki vid nužnog napuštanja vlastite domovine ( gdje je domovina jednako narod) i snažnije manjinske identifikacije. Dijaspora je političko pitanje- pitanje snažnog vjerovanja u mit naroda i pripadnosti istom, kao i kontinuirano prizivanje matične domovine. Dijaspora vjeruje u kolektivno, u težnju za ponovnim okupljanjem, u neotuđivost vlastitog identiteta.
Noseći oznaku gošće radnice, a ne boraveći na studiju ili u turizmu, zahvaljujući zemlji primateljici, zapravo sam uvijek podsjećana otkud dolazim, kojem stereotipu pripadam. Gastarbajteri, tihi i nenametljivi radnici, nevidljivi su tkalci njemačke ekonomije od 60-ih nadalje. No za zemlju primateljicu oni nikada nisu bili netko tko je imao pravo na emocije, dapače njemački problem sumira se u ideju „tražili smo radnike, a dobili smo ljude- i što sada s njima?“
Ono što ujedinjuje Gastarbeitere, Ausländere, „Menschen mit Migrationshintergrund“ i Expatovce je nevidljiva spona čežnje, boli za domom- nostalgija.
Nostalgija, ta neopipljiva masa koja se ukazuje u trenucima geografske izmještenosti, u počecima svojeg dijagnosticiranja smatrana je u 18. stoljeću pravom bolešću, štoviše, epidemijom koja zahvaća sve veći i veći broj ljudi. Jasno, mobilnost je tada postala novina, pa je i broj oboljelih od te čudne bolesti bio veći. Obdukcije u nekoliko smrtnih slučajeva od nostalgije pokazale su neobično stisnuto srce ili lezije na mozgu. Jedini djelotvorni lijek pokazao se povratak kući, ako je povratak bio moguć.
Razmišljajući o nostalgiji gastarbajtera, teško da je možemo staviti u okvire vizualnih studija ili pak arhitekture. Ipak, nostalgija jest potonje, kao što je i geografska kategorija, pa i sociološka i filozofska. Nostalgija je vezana uz slike, predodžbe, mjesta. Ona je ukorijenjena na kontrastima- postoji (negdje) dom i postoji ne dom. Što je uobličeno u toj težini suočavanja sa stranim? Čega se odričemo dok smo na krilima obećanih zemalja u stanovima od 16 kvadrata? A što dobivamo?
„Izgubili smo dom koji je označavao prisnost u našim svakodnevicama, izgubili smo naša zanimanja koja su bila naše samopouzdanje. Izgubili smo vlastiti jezik koji je označavao prirodnost reakcija, jednostavnost gesti i spontano iskazivanje naših emocija“, piše Hannah Arendt o iskustvu gubljenja doma nakon užasa II.svjetskog rata i odlasku u Ameriku, no takvo poistovjećivanje je univerzalno.
Kako se pojedinac može nositi s razlikama na način na koji to opisuje Arendt, s gubitkom prisnosti, spontanosti, privatnosti ? Je li uopće moguće suživjeti se s tuđom kulturom iz pozicije imigranta?
Pozicija gastarbajtera iz koje svijet promatra Dragutin Trumbetaš, življeno je iskustvo nostalgije i političko pitanje. Trumbetaš je 1966. stigao u Frankfurt iz Velike Mlake, te je kao slovoslagar postao suradnik novina Frankfurter Rundschau i Bild. Čitavo vrijeme boravka, on je usredotočen na bilježenje vlastitih i tuđih iskustava kroz crteže i fotografije. Polako, Trumbetaš je uspio dokumentirati život gastarbajtera iz bivše Jugoslavije, ali uvijek s dozom humora, jukstapozicionirajući ih s isječcima iz novina.
Tako je nastao i njegov životni projekt „Arhipelag Gastarbeiter“ instalacija koja se sastoji od 30 (od sveukupno 120 stvorenih) kolaža autora, kao i rekonstrukcije ‘gastarbajterske sobe’ u potkrovlju u kojoj je Trumbetaš živio godinama. U sobi od jedva 12 kvadrata se nalaze očekivani predmeti: električno kuhalo, komoda, ormar i krevet te zavezani snopovi novina Die Zeit i Frankfurter Rundschau, ali ironično i skije i bicikl, kao produkti uživanja u novom društvu kapitalizma.
Samouki slikar postigao je zavidnu razinu intimizma, autobiografije, ali i društvene kritike detektirajući kako je biti gastarbajter prije svega stanje uma. Čisti crtež tušem i pomalo nespretne perspektive velegrada koji buja iza radnika koji se opijaju u „Samstag ujutro“, pokazuju i jasnu fascinaciju urbanim životom. Dio je to Trumbetaševe izložba naslovljene „Gastarbajteri u Frankfurtu“ koja je prije nekoliko dana otvorena u Historisches Museumu u Frankfurtu, a usredotočena je na iskustvo gastarbajtera iz bivše Jugoslavije koji su u 1960-ima pristizali u Njemačku.
Konačno, što danas dobivamo od gastarbajta- želju za novim vidicima i kulturama, ali i za zaradom. Pitanja koja su bila aktualna prije 20-ak i više godina „gdje pripadam?“, svakako više ne mogu biti. Domovina je sada mjesto na kojem ću zaspati, privatni prostor (unajmljenog) stana u nekoj od mnogobrojnih mogućih dijaspora.
Članak prate fotografije radova i skice Dragutina Trubmetaša via tportal (izvor fotografija Ministarstvo Kulture)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
