Nedavni pokušaj još jednog povratka samoproglašenim tradicionalnim obiteljskim vrijednostima u sklopu karakterističnog jačanja konzervativizma u vremenima velikih ekonomskih kriza, te predlaganje referenduma o drugom pismu kao posljedica nezaliječenih ratnih trauma, samo su neki od simptoma duboko podijeljenog hrvatskog društva, kako je već mnogo puta isticano.
Neprihvaćanje različitosti i temeljnog etičkog postulata da je granica vlastite slobode tuđa sloboda trajni su problemi s kojima se neprestano susrećemo. Recentni primjer medijskog manipuliranja stvarnošću vidimo i u nesposobnosti ne samo hrvatskih medija da u prosvjedima u Bosni i Hercegovini prepoznaju izvornu klasnu borbu i očaj ljudi koji se bore za osnovnu egzistenciju, a umjesto toga poturaju priču o etničkoj motiviranosti prosvjeda.
Prilika je to da se ponovno zapitamo koliko umjetnička praksa može pomoći u otvaranju jednom drukčijem viđenju stvarnosti, u kojem ne prolazi mentalitet pristajanja na postojeće, na ono kako jest, jer kako uopće zamisliti neku promjenu ako se ono dato uzima kao jedino moguće? U tom su smislu simptomatični radovi hrvatske videoumjetnice Renate Poljak u kojima od polovice devedesetih kontinuirano osvjetljava probleme društva u mijeni. No pritom se ne radi samo o društvenom i kulturnom kontekstu, nego se ta šira slika prelama kroz prizmu osobnog iskustva.
*Renata Poljak – Blue (C-print of video still taken from 46 hours footage)
Naime, u dosadašnjem opusu Renate Poljak uvijek se emotivni i intimistički aspekt, recimo to i kao slika mora i plavog, oznake meditativnog i poetičnog, smisla za kojim se traga, neraskidivo ispreplitao s problemima interpretacije i konstrukcije povijesti i stvarnosti, propitivanjem neuralgičnih točki hrvatskog društva, dakle jasnim društvenokritičkim angažmanom. Kako je nakon studija slikarstva na splitskoj Umjetničkoj akademiji otišla živjeti izvan Hrvatske, lakše je uspostavila potrebnu kritičku distancu koja joj omogućuje progovarati o temama koje obilježavaju njezin rad – pitanjima konstituiranja nacionalnog i kulturnog identiteta, mijeni ideologija i njenom utjecaju na ljude, o nastanku i legitimiranju uvijek novih priča u preslagivanju simboličkog poretka, o povijesnom sjećanju i zaboravu. Sama umjetnica kao zajedničku poveznicu svojih radova naglašava potragu za identitetom, i to ne samo na osobnoj razini nego i generacijskoj. Temeljno je pitanje u tome ‘u što danas vjerujemo’, što je nekoć i što danas predstavlja naše orijentire?
U jednom od ranijih videoradova, Skoku (2000), na prvi pogled feministička tema pretvara se u tematiziranje donošenja odluka i (političkog) djelovanja. Ispod naizgled banalne dvojbe žene koja usplahireno hoda po platformi za skakanje osjeća se da se radi o nečem puno dubljem, o onoj sartreovskoj težini slobode donošenja odluke, koju sad moramo podnositi i preuzeti odgovornost za njezino donošenje. Raspao se naime ideološki okvir u kojem smo živjeli, unutar kojeg smo donosili odluke ili su one donošene umjesto nas.
Prema emancipatorskoj Sartreovoj filozofiji sloboda sa sobom nosi preuzimanje odgovornosti, štoviše sloboda i jest odgovornost. Ujedno, ona je sloboda odlučivanja – biranja, ali ne i sloboda da se ne bira. Bačeni smo u odgovornost, ne možemo samo egzistirati. Stalna je potreba za donošenjem odluka i promišljenim i odgovornim djelovanjem, tek po tome i postajemo ljudi. Inače smo paralizirani, što umjetnica prikazuje frenetičnim i besmislenim kretanjem ženskog lika.
*Renata Poljak – ZIMMER, 150 x 100 cm (iz serije fotografija “Hrvatska, ljeto 2004.)
Mogući ironični odgovor nestanku jednog ideološkog okvira i prikaz nastajanja novog nalazimo u često isticanom i izlaganom sedamnaestominutnom filmu “Velika očekivanja”, nastalom 2005. Ideja je potekla od serije fotografija nazvane “Hrvatska, ljeto 2004.” na kojima Renata Poljak bilježi fenomen divljeg urbanizma i betonizacije obale, tako da se u filmu pošlo korak dalje od same dijagnoze situacije prema potrazi za uzrocima nastanka takvog svjetonazora. U njemu se, kao prikaz transformacije hrvatskog društva, dade iščitati narativna struktura povijesti nasilja: od ukorijenjenog patrijarhata preko postratnog urbanističkog nasilja tranzicijskog kapitalizma devedesetih i navijačkih divljanja do konsolidiranja neoliberalnih kapitalističkih vrijednosti danas. Postoji jedna nedavno završena slika Stipana Tadića (5. kolovoz) koja priziva sličan duh kao i ovaj rad.
Kroz osobnu priču o vlastitoj obitelji, ispričanu s ironijskim odmakom, autorica kritički upućuje na širi društveni i kulturni kontekst, a to je ujedno umjetnički postupak za kojim često poseže u artikuliranju svojih ideja. Zvuk pucketanja vatre s ognjišta kojeg stalno čujemo u pozadini pretvara se u goruću buktinju zapaljenog auta zaostalog nakon navijačkih nereda, kao što se patrijarhalne i materijalističke vrijednosti prirodno sljubljuju s nacionalnom nesnošljivošću, beskrupuloznošću arhitektonskog nasilja i navijačkom agresijom.
Great Expectations from renata poljak on Vimeo.
Potraga za identitetom, propitivanje nestanka jednog ideološkog okvira i nastajanja novih svjetonazorskih vrijednosti kao tematski interesi prirodno se nadopunjuju i isprepliću s pitanjima o individualnom i kolektivnom povijesnom sjećanju. Tako se u novijem multimedijskom ciklusu naslova “Režiranje uvjerenja / režiranje glumaca” umjetnica prisjeća popularnokulturnih ikona bivšeg sistema, lika Boška Buhe i glumca Slavka Štimca. U prvom filmu igrom fikcije i stvarnosti povezanu likom Ivana Kojundžića, nekoć tumača lika legendarnog malog partizana, potom sudionika Domovinskog rata, a danas radijskog voditelja, prikazuju se smjene ili sukobi istovremeno supostojećih ideoloških diskursa unutar kojih se oblikuju naš subjektivitet i kolektivni identitet.
Režirani i unaprijed sastavljeni intervju razotkriva dva posve kontradiktorna narativa kolektivne svijesti s kojima živimo i medijsku tvorbu stvarnosti, univerzalnu temu po kojoj ovaj rad dopire i do strane publike, bez obzira na tematiziranje jugoslavenskog pop-kulturnog imaginarija.
Staging Actors / Staging Beliefs 2011/12 from renata poljak on Vimeo.
Ali svakako najdojmljiviji i najmeditativniji rad ovog ciklusa je Hommage to Slavko Štimac. Prazni prostor pozornice postaje vidljiv prosijavanjem snopova svjetla kroz gusti zastor snijega koji pada na bijeli pod pozornice. Metaforički, ovakvim se snolikim i tihim prizorom poetično evocira jedno prošlo vrijeme i njegovi simboli, poput konkretne reference na kultni Vlak u snijegu; u njemu dolazi do izražaja osobna i intimna komponenta, ugođaj i uspomena. Neobičan je ovdje i izostanak zvuka kojeg umjetnica inače gotovo u svim radovima sugestivno koristi.
Staging Actors / Staging Beliefs (Hommage to Slavko Štimac) from renata poljak on Vimeo.
Renata Poljak svojim djelima pripovijeda priče, ali pritom istovremeno vodi računa o vizualnim i interaktivnim mogućnostima različitih medija koje koristi; pita se kako ispričati priču. Radove postavlja kao konceptualne cjeline, instalacije, sačinjene od više projekcija, uz posredovanje zvukom, popratne fotografije i tekstove. Tako je omogućeno ne samo registriranje i potcrtavanje nekog problema, nego i aktivnije sudjelovanje i veći angažman publike umjesto pasivne recepcije. Primjerice u dvokanalnoj se videoinstalaciji “Sve što znamo” postavom ekrana u prostoru ilustrira i sama tema rada. Nemogućnost pomirenja hrvatske i srpske perspektive u pogledu na uzroke rata i uništenje Vukovara, te uspostavljanja dijaloga, a šire gledano i neizostavnu uvjetovanost svakog ‘znanja o činjenicama’ ideološkim okvirom unutar kojeg to znanje nastaje, oprimjereno je postavljanjem ekrana jednog nasuprot drugom, tako da gledatelj ne može istovremeno gledati obje priče.
Tako se gledatelju oduzima određena privilegirana pozicija, negira se samo jedan vladajući poredak znanja i postojanje samo jedne objektivne istine, a poliperspektivnost jasno dolazi do izražaja. Disonantna viđenja povijesti time se ne niveliraju, nego se ukazuje na njihovu ideološku uvjetovanost. Nataša Ilić u tekstu s izložbe u Galeriji Miroslav Kraljević 2007.ističe kako se ovim radom propituje diskurs lažne političke korektnosti i ideja tobože mirnog prijelaza s prethodne nacionalističke ostrašćenosti k smiraju u međuetničkoj toleranciji i pluralizmu liberalne europske kulture. Pomirenje iziskuje puno veći i samokritički napor umjesto politički nametnute lakirovke stanja.
*Renata Poljak – Sve što znamo (via g.mk.hr)
Pitanju odnosa prema povijesnoj traumi umjetnica iznova se vraća u osobito lijepom i potresnom radu “Ruta i spomenik”. Kako komemorirati nezamislivu ljudsku tragediju Holokausta i je li to uopće moguće? Kako konstituirati povijesno sjećanje, učiniti ga manje krhkim, manje nestabilnim, kako učiniti prošlost vidljivom budući da se taj rad poduzima uvijek iz sadašnjosti? U uvodnoj pripovijesti romana “Ruta Tannenbaum” Miljenka Jergovića, istovremeno začudnoj, a uznemirujuće i istinski snažnoj i bolnoj, židovska princeza u vagonu na putu u logor mašta o tome da je nevidljiva.
Ruta and the Monument – 1st part od the video installation from renata poljak on Vimeo.
Vitalistička slika s kravljim jezikom i stopalom opire se užasu straha i smrti, u borbi za ljudsko dostojanstvo, a umjetnica je uprizoruje u nadrealnom i hipnotičnom videu koji evocira senzualni užitak. Nema tu ničeg od ugađanja ukusu ‘građanske publike’. Nasuprot tome, u drugom se videu turističko vodstvo po berlinskom Spomeniku ubijenim Židovima Europe arhitekta Petera Eisenmana pretvara u neprimjereno i vulgarno iznošenje kontroverzi i sporednih činjenica oko same gradnje spomenika, u kojem se posve gubi iz vida smisao projekta i poštovanje povijesne memorije.
Polemički ton dnevne politike i rasprava u kulturi prenesen je u komemoriranje stradanja milijuna ljudi, a emotivno i kontemplativno evociranje uspomene izgubilo se u površnom iskustvu (kulturnog) turizma, danas vodeće svjetske industrije. U toj golemoj mašineriji proizvodnje potrošnog spektakla nestaje mogućnost autentičnog (o)sjećanja, svega onog što još uvijek može prizvati slika o Rutinom desnom stopalu.
Ruta and the Monument, 2nd projection from renata poljak on Vimeo.
Svojim radovima umjetnica podsjeća na stalnu potrebu za propitivanjem nametnutih paradigmi razmišljanja, za orijentiranjem u društvenopolitičkoj stvarnosti, ukazuje na ono što se krije iza novonastalih vrijednosti i poredaka znanja, progovara o konstituiranju sjećanja i o zaboravu. Sve to čini suptilno provlačeći ono intimno, meditativno, poetično i sjetno, ali i ironično i duhovito, u djelima najčešće postavljenima u formi multimedijskih instalacija.
Izložba “Nepouzdana sjećanja” u newyorškoj galeriji Stephan Stoyanov na kojoj su izložene videoinstalacije Režiranje uvjerenja / režiranje glumaca i Ruta i spomenik, te serija fotografija, postigla je iznimnu recepciju i proglašena je jednom od najboljih izložbi siječnja 2013. u tjedniku Village Voice.
*RENATA POLJAK; Staging Actors/Staging Beliefs (Set photograph), 2012 c-print via stephanstoyanov.com
Njeni su radovi izlagani u sklopu međunarodnih izložbi i filmskih festivala i programa, te je dobitnica brojnih nagrada, uključujući nagradu za kratki film Golden Black Box Short Award na berlinskom festivalu Balkan Black Box Festival, i godišnju nagradu Ženskog umjetničkog centra Elektra u Zagrebu, nagradu publike Balkan Video Federacije u Beogradu, nagradu na Festivalu dokumentarnog mediteranskog filma.
U proljeće 2010. godine izbor njenih filmskih i videoradova prikazan je u Centru Georges Pompidou u Parizu. 2012. rad Režiranje glumaca / režiranje uvjerenja osvaja nagrade Splitskog salona i T-HT natječaja. Iste godine u Bolu na Braču, u suradnji s domaćim i stranim kustosima, pokrenula je godišnju manifestaciju Lovely Days posvećenu predstavljanju svjetske videoumjetnosti. Najnovija izložba radova Renate Poljak u Hrvatskoj postavljena je u MSU-u krajem prošle i početkom ove godine.
Radove Renate Poljak možete pogledati na njezinoj stranici renatapoljak.com i Vimeo kanalu vimeo.com/user9409496
