autorica: Sonja Leboš
Dugo očekivana knjiga autorice Tamare Bjažić Klarin o Ernestu Weissmanu, naslovljena “Ernest Weissmann: društveno angažirana arhitektura, 1926. – 1939.” predstavljena je prije par tjedana u prepunoj knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Objavljena u nakladi Hrvatskog muzeja arhitekture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ova knjiga je od izuzetnog značaja, kako za narativ o arhitekturi, urbanizmu i kulturi domaćih nam prostora (kako god tko shvatio to “domaće”), tako i za kulturu prostora u svjetskim razmjerima.
*Zakladna i klinička bolnica (Privatni arhiv obitelji Teodorović)
Autorica Tamara Bjažić Klarin, nakon dugogodišnjeg truda i sustavnog prikupljanja građe u više od 30 institucija u zemlji i svijetu, po prvi puta u našoj povijesti sustavno iznosi ulogu Ernesta Weissmanna unutar rada CIAM-a (Congrès International d’Architecture Moderne), ulogu koja nipošto nije mala. Kako u knjizi piše jedan od uvodničara, Ákos Moravánszky: “Baveći se važnom temom periferije kao plodnog okružja za razvoj pojedinca, koji postaje katalizatorom promjena u širem, međunarodnom kontekstu, autorica je dala bitan doprinos istraživanju procesa modernizacije, transfera i razmjene znanja u 20.stoljeću.”
Kroz šest cjelina i dvadeset i dva poglavlja, Tamara Bjažić Klarin nam je uspjela nelinearnim, ali iscrpnim i akribičnim narativom, u kojem je svaka činjenica potkrijepljena barem jednim referentnim izvorom, a puno češće s više njih, približiti kompleksan lik i još kompleksnije djelo Ernesta Weissmanna.
*Zakladna i klinička bolnica Zagreb (UBU Gallery)
No, krenimo kakvim-takvim redom. Ernest Weissmann rođen je 1903. godine u Đakovu u židovskoj obitelji Regine i Josipa Weissmanna, kantora u sinagogi i učitelja glazbe. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Požegi, a studirao je na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu, gdje je diplomirao 1926. godine. Majka Regina umrla je prije no što su zavladali stravični rasni zakoni u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dok je otac skončao u jednom od njemačkih logora. Ernest je svojoj braći pomogao da sklonište nađu, kao i brojne europske židovske obitelji tog vremena, u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ernest Weissmann (foto via arhitekti.hr)
Ipak, važno je reći da upravo zaposlenje oca Josipa Weissmanna na mjesto kantora zagrebačke židovske općine u ljeto 1922. godine, uz dobar glas Tehničke škole osnovane 1919. godine, utječe na Ernestov odabir škole, a time i buduće profesije. Taj dobar glas škole, čiji je program izrađen prema uzoru na Visoku tehničku školu u Zürichu, podupirali su vrsni profesori poput Viktora Kovačića i Ede Šena. Zaslugom Zlatka Neumanna, Weissmann nakon studija radi za čuvenog Adolfa Loosa, a ubrzo odlazi i u Pariz. Kako bi se zadržao u Parizu, Weissmann upisuje studije povijesti umjetnosti, tečaje ekonomije, a 1. studenog 1927. godine dolazi u atelier Le Corbusiera i Pierrea Jeannereta.
Dakle, s 24 godine mladi Weissmann upoznaje rad dvojice najznačajnijih arhitekata onog vremena (sreću da upozna jednog ili drugog imalo je nekoliko arhitekata zagrebačke škole arhitekture između dva rata, ali samo je Weissmann radio s obojicom).
Međutim, Weissmann će biti jedan od onih koji će krenuti radikalnijim putem od samog Le Corbusiera, jedan od onih koji će inzistirati da je uloga arhitekta u tome da promišlja društvo u cjelini, a ne samo tehnokratske aspekte oblikovanja prostora. U razdoblju od 1926. do 1930. godine na mladog Weissmanna, kako navodi Bjažić Klarin, deklariranog ljevičara “pod utjecajem brata Ljudevita Weissmanna, ‘neumornog zaštitnika i pravnog branioca progonjenih”‘, daleko više od Le Corbusiera utječe europska arhitektonska ljevica, naročito radikalni članovi švicarske ABC grupe: Mart Stam, Hannes Meyer i Hans Schmidt, koji ujedno predstavljaju i najznačajniju konstruktivističku grupu izvan SSSR-a (Mart Stam bio je suradnik famoznog El Lissitzkog).
Već na prvom kongresu CIAM-a dolazi do nesuglasica između Le Corbusiera i radikalnijih zahtjeva koje je poduprijeo i Ernst May, pa se tako ipak u Deklaraciji prvog kongresa ističu “nagomilani društveni, socijalni, zdravstveni, gospodarski i nužno politički problemi industrijskog društva kao generatora velikih gradova, nekontrolirane izgradnje i prometa, a ne Le Corbusierovi formalni kanoni moderne arhitekture”, kako u knjizi navodi Bjažić Klarin.
*Vila Kraus (UBU Gallery)
Interesantno je da i danas, nešto manje od 90 godina nakon prve konferencije CIAM-a, sadašnji postmoderni i postindustrijski svijet pati od gotovo jednakog dijapazona problema, od kojih izbornik ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala arhitekture, Alejandro Aravena, ističe upravo problem stanovanja, odnosno činjenicu da usprkos tome što velika većina svjetskog stanovništva živi u gradovima, ta ista većina živi u uvjetima koji nisu ni urbani ni gradski, već upravo obratno – ti uvjeti su substandardni i nedostojni čovjeka.
Ta društvena činjenica opsjedala je Weissmanna, a kako u Kraljevini Jugoslaviji nije bilo planske stambene izgradnje, on se koncentrira na “deficitarne zgrade društvenog standarda (obrazovne, znanstvene i socijalne ustanove)”, piše Bjažić Klarin.
*Palača radničkih ustanova / Radna grupa Zagreb (hma hazu oaf v. antolic)
Weissmann sudjeluje na brojnim natječajima u Kraljevini Jugoslaviji koji, na sreću, u ono vrijeme preuzimaju primat nad direktnim narudžbama, a blagodati koje su tada izborile strukovne udruge današnji arhitekti ne bi smjeli zaboraviti. Jedan od najvažnijih natječaja na kojima sudjeluje je svakako onaj za Zakladnu i kliničku bolnicu na Šalati u Zagrebu, koji je bio jedan od nekoliko međunarodnih natječaja koje smo imali sreću ugostiti u našoj perifernoj metropoli tijekom 30ih godina 20. stoljeća, što je također povijesna činjenica koju struka, pa i šira kulturna javnost (neadekvatno institucionalno bavljenje poviješću modernizma u Hrvatskoj tema je koja traži zaseban osvrt) ne bi smjela zaboravljati. Taj natječaje je ujedno bio i razlog njegovom povratku u Zagreb.
Na projektu Zakladne i kliničke bolnice, koji nažalost iz brojnih razloga koji ne služe na čast ni arhitektonskoj struci ni fašistoidnoj monarhiji u kojoj je natječaj proveden nikad nije izveden, Weissmann dokazuje jednako svoje arhitektonsko-inženjersko umijeće primjenom montažnog prefabriciranog paviljona kao i svoje shvaćanje urbanističkog planiranja, kako s pravom ističe Bjažić Klarin.
Jedna od najvažnijih tekovina urbanističke kulture na ovim prostorima je ona vezana za nasljeđe Radne grupe Zagreb, osnovanoj zahvaljujući poticaju Sigfrieda Giediona, koji je svoju podršku u slučaju Zakladne i kliničke bolnice uvjetovao Weissmannovim “reaktiviranjem članstva unutar CIAM-a i uključivanjem u pripreme Četvrtog kongresa na temu funkcionalnog grada”, piše Bjažić Klarin. Za potrebe tog kongresa, Radna grupa Zagreb koju su osim najagilnijeg Weissmanna činili Vladimir Antolić, Viktor Hećimović, Zvonimir Kavurić, Josip Pičman, Josip Seissel i Bogdan Teodorović, prikazala je loše uvjete života radničke populacije u Zagrebu koja je u to vrijeme predstavljala gotovo četvrtinu ukupnog stanovništva tadašnjeg drugog po redu najvećeg grada u Jugoslaviji, koji je kao administrativni centar Savske Banovine unutar CIAM-ovske komparativne analize kategoriziran kao „administrativni centar“. Ni tim velikim doprinosom analize Zagreba, koji tako postaje jedan od 34 studije slučaja u globalnom pregledu, nije iscrpljen kompletan doprinos Ernesta Weissmanna radu CIAM-a, na kojem ustraje sve do kraja svo članstva u toj instituciji koja predstavlja jedno od najvećih i najvažnijih poglavlja globalne povijesti arhitekture i urbanizma uopće.
Ernest Weissmann i Radna grupa Zagreb, osim do sada nepravedno nevaloriziranog istraživačkog i teorijskog doprinosa urbanizmu Zagreba i CIAM-a, u tom istom Zagrebu ostvaruju samo jedan projekt, i to tek djelomično: Poljoprivredno-šumarski fakultet.
*Analiza stambenih prilika Zagreba – 4. CIAM / Radna grupa Zagreb (hma, hazu, oaf v. antolic)
Weissmann, iako se dugo opirao onome što je predstavljalo glavni izvor prihoda brojnim njegovim kolegama, a to je gradnja privatnih stambenih vila za imućne građane međuratnog Zagreba, ipak gradi dvije obiteljske kuće, i to zato jer su naručitelji prihvatili njegove progresivne ideje. U oba slučaja, i na kući Kraus u Nazorovoj i na kući Podvinec na Jabukovcu, investitori su bili liječnici. Na kući Podvinec Weissman primjenjuje inovativno grijanje i ventiliranje kuće kondicioniranim zrakom.
Krajem 30-ih godina posao Weissmana vodi u New York, što i njemu i njegovoj braći, kao što sam već spomenula, ugrožene osnivanjem marionetske endehazije, spašava živote. Tijekom II. Svjetskog rata njegova zadaća u SAD bila je “priprema sudjelovanja Jugoslavije na izložbama koje su trebale prikazivati napore i žrtve saveznika u borbi protiv sila Osovine” a 1947. godine omogućen mu je “ulazak u međunarodni stručni odbor za projektiranje sjedišta Ujedinjenih naroda u funkciji predstavnika Jugoslavije” dočim na “Le Corbusierovo traženje, Weissmann je uključen u uži projektantski tim s Le Corbusierom, Oscarom Niemeyerom i Vladimirom Bodianskym”. Kao što na samom kraju svoje opsežne knjige kaže Bjažić Klarin, Weissmannovo djelovanje u SAD 1940-ih, kao i nakon umirovljenja, sljedeća je dionica njenog istraživanja.
Što reći nego zahvaliti na tom trudu, sadašnjem i budućem, trudu zahvaljujući kojem ćemo moći odista, i opetovano, biti ponosni na dostignuća kulture čiji protagonisti (p)ostaju besmrtni zahvaljujući pregalaštvu kulturnih djelatnika i djelatnica kakva je Tamara Bjažić Klarin.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
