Postoje slike koje vidite tek par puta, zarežu vam se u pamćenje čvrsto i snažno, znate im boje i kompoziciju, zatvorite oči i vizualizirate ih, gotovo da biste ih mogli skicirati. I bez obzira na to što vam tako upečatljivo stoje u memoriji, mogli biste u njih gledati satima. A onda se ponekad dogodi jedna, u koju ste primorani gledati satima, koja je tisuće slika u jednoj slici, koju ni u ludilu ne biste mogli ni znali naskicirati. Koja ne stvara jedan, nego bezbroj svjetova, i nudi beskrajno otkrivanje.
Otkrivanje – upravo je to možda najdraži pojam vezan za moju priču za Vizkulturu jer, unatoč maloj zemlji i ‘maloj’ sceni, proces otkrivanja novih imena i novih izričaja, novih ljudi i novih projekata, nove energije (koja na kraju dana jest smisao tipkanja ovih slova) valjda nikad ne prestaje.
Vice Tomasović je svestrani omiški umjetnik čija me zarazno dojmljiva, zanatski impresivna i motivski autentična slika «Ex Nihilo», premijerno predstavljena na lanjskom Salonu Mladih u HDLU-u, potaknula na otkrivanje. Prvotno na otkrivanje svih detalja, bića, segmenata i motiva koji čine ovaj hvaljeni rad, ali kasnije i na otkrivanje zavidnog opusa multidisciplinarnog mladog autora koji je danas slikar, sutra performer, preksutra kipar, a dan iza toga predsjednik najvažnije strukovne umjetničke udruge u drugom najvećem hrvatskom gradu. Točnije, svakog dana sve to u jednom. U nastavku pročitajte razgovor s umjetnikom o kojem će se, nadam se, u svakom od ovih navedenih konteksta, još puno pisati.
► Na prošlogodišnjem Salonu mladih smo prvi put zapazili tvoju sliku, pa te potom predstavili u našoj kategoriji ARTODROM, a čini mi se da je i ekipa iz Laube tamo prvotno uočila tvoj rad. Koliko ti je bilo važno predstavljanje na Salonu mladih i kakvo je tvoje viđenje te manifestacije, s jedne strane kao platforme za promociju mladih autora, a s druge strane kao događaja koji je lani, zbog koncepta, podigao dosta bure u umjetničkim krugovima?
Vice Tomasović: Salon mladih je bilo moje prvo predstavljanje zagrebačkoj publici i zbog toga je za mene bio izuzetno značajan. Prije Salona nisam izlagao izvan Splita i Omiša, izuzev Osječkog Performans art festivala. Salon mladih je izuzetna prilika za neafirmirane umjetnike da se predstave široj publici pa pozdravljam kontroverzne koncepte zbog medijskog odjeka kojeg izazivaju. Prethodni 32. Salon mladih je potencirao sukob trendovske pomodnosti i prave suvremene umjetnosti, ali ja ne vidim taj sukob kao vještinu izvedbe, nasuprot banalne dosjetke kao što to obrazlaže sami kustos Salona Feđa Gavrilović, već ga vidim kao sukob tržišnih preferencija i autentičnog autorskog izričaja.
► Nakon Salona tvoje ‘drugo’ pojavljivanje odmah je samostalna izložba u Laubi. Možemo li reći da je ovo izlaganje u Laubi, iz perspektive ‘dolaska’ do nekog širokog kruga publike, najveći uspjeh u tvojoj karijeri? Koliko ti je ono važno i sve ono što se kao posljedica dogodilo?
Vice Tomasović: Što se tiče moje izlagačke karijere izložba u Laubi zaista jest najdalje do čega sam došao. Lauba je ipak prestižan brand kojemu mnogi od nas mladih umjetnika stremi. Zato pozdravljam ovaj novi projekt gospodina Klička zvan Laubaland, u kojem će biti moguće vidjeti mlade nade naše likovne scene, uz bok velikim imenima suvremene hrvatske umjetnosti, i jako sam zahvalan što su s mojom izložbom krenuli u taj ciklus. To mi dolazi kao potvrda i ohrabrenje da nastavim ovim putem kojim sam krenuo u najnovijoj fazi mojega slikarstva. Nadam se da će mi sada biti bar malo lakše ostvariti buduće izložbe, performanse i suradnje.
► ‘Ajmo na tvoje radove. Moglo bi se reći da su svi neki motivi koje si do sada radio, kao zasebne figure na ‘praznim’ pozadinama, sada evoluirali, umnožili se i gotovo ‘eksplodirali’ na ovim najnovijim radovima s izložbe “Iz ničega”. Kako je tekao taj proces, od (jedne) figure do ovog nepreglednog mnoštva?
Vice Tomasović: I dalje se ne mogu riješiti glavnoga lika na slici makar je on sada utopljen u disperziju manjih bića i teško ga je odmah vidjeti. Pozadine mojih radova su uvijek bile hladne i beživotne, s glavnim likom u prvome planu. Prvo su to bili nekakvi amorfni likovi uronjeni u tamne oceanske dubine, nakon čega sve više konkretizirani izlaze na puste i hladne pejzaže, da bi poslije odletjeli u svemirska prostranstva. Sada radim reboot pomoću sivih pozadina koje simboliziraju ništavilo, iz kojeg nastaju brojna živa bića koja su se mogla susresti i u mojim prijašnjim slikama i skulpturama. Evolucija je proces kojem se često vraćam kroz umjetničko djelovanje, pogotovo me zanimaju alternativni modeli nastanka i razvoja, kao i budući oblici postojanja. Inače ne vjerujem u slučajnost, mislim da je ona iluzija sadašnjeg trenutka, pa me zanima zašto su stvari upravo ovakve kakve jesu. Vidim gotovo savršeni red u Svemiru, a i onaj nered koji nazivamo kaos je također uređen samo što nismo toliko pronicljivi da ga shvatimo.
► Kako je uopće započeo rad na ovim posljednjim radovima o kojima pričaš, od čega si krenuo, što je bio neki osnovni ‘trigger’ odnosno inspiracija?
Vice Tomasović: Oduvijek me je fasciniralo srednjovjekovno slikarstvo zbog fantastičnih tema, kolorita i pretrpanih kompozicija. Horror vacui sam dugo planirao ukomponirati u moje slikarstvo, ali nisam imao dovoljno volje posvetiti se jednome radu toliko dugo jer volim vidjeti brze rezultate. Slike sam završavao za dan-dva. Na kraju sam skupio hrabrosti i megalomanski krenuo u najveći format koji je tada bio moguć, a bio je određen veličinom vrata moje sobe u kojoj sam tada radio. Prva slika Iz Ničega sastavljena je od tri takva panela, pa je konačna veličina slike 200 x 270 cm. I prije sam radio velike instalacije koje su sastavljene od mnoštva manjih figurica pa sam isti princip prenio i na slike. Slika Iz Ničega II je manjih dimenzija te sam atmosferskom perspektivom dodao dimenziju dubine, ali krenuo sam od stražnjih likova preko kojih sam preslikavao sve bliže figure čime sam na žalost morao prekriti mnoge zanimljive momente u svrhu očuvanja ravnoteže. Kako radim bez ikakve skice i plana mogu razmišljati samo nekoliko koraka unaprijed, jer je previše varijabli zbog kompleksnosti prividnog konglomerata kompozicije.
► Ono što meni, uz same motive i energiju, djeluje zaista impresivno kod ovih dviju ‘mnogoljudnih’ slika je pitanje koliko traje proces rada na jednoj ovakvoj slici, koliko dugo se ona stvara, i postoji li neka aproksimativna brojka bića koja se na svakoj od njih nalaze?
Vice Tomasović: Nisam nikada brojao likove na ovim slikama, pa nisam lud (smijeh). Sigurno ih ima preko tisuću na svakoj. Prvu sliku sam radio dvije godine ,s tim da sam radio lik po lik, dakle tek kada bi potpuno dovršio životinju krenuo bi dalje, na sljedeću. To je bila borba. Zapravo sam devedeset posto slike napravio u tri mjeseca, a dovršavao sam ju dvadeset i jedan mjesec, pomoću repetitivnih ribica koje sam nagomilavao u klastere, jer nikako nisam bio zadovoljan slikom u koju sam uložio toliko vremena. Nisam imao osjećaj da je gotova, iako su me svi uvjeravali u suprotno. U međuvremenu sam radio i druge stvari, dakle nisam joj se do kraja prepustio. Iz Ničega II sam radio osam sati dnevno svaki dan i bila je gotova za mjesec dana, s razlikom da sam radio mnogo likova odjedanput te sam ih tek na kraju dovršavao. Kada se odlučim krenuti u boj sa slikom Iz Ničega III znat ću brže prevladati neke od ovih prepreka pa će mi, nadam se, trebati još manje vremena.
► Za ove tvoje radove o kojima pričamo neki će reći “bizarna verzija hrvatske naive”, drugi kažu “suvremeni i pomaknuti Hieronymus Bosch”, a treći “minuciozno naslikan duhoviti imaginarij”. Kako bi ti okarakterizirao tvoje radove i gdje bi ih stilski smjestio?
Vice Tomasović: Što kažete na „Novi hrvatski nadrealizam“? Zezam se, naravno (smijeh). Ima istine u sve tri klasifikacije: bizarna hrvatska naiva mi je sviđa u smislu iskrenosti izričaja i gotovo arhaične mistike, makar ne volim konotaciju neakademske izvedbe koju priziva, tj. manjka slikarskog metjea. Hieronimus Bosch mi je veliki uzor i inspiracija, ali mislim da je on ipak malo pomaknutiji od mene. Ipak da mi se najviše dopada ova treća klasifikacija minuciozno naslikan duhoviti imaginarij, to je dobar opis. Spomenimo i da se slike doimaju apstraktne dok im se ne približimo i shvatimo da su figurativne, pa ih možemo klasificirati i kao figurativne apstrakcije koliko god to na prvi mah čudno zvučalo! (smijeh)
► Čini mi se da slike s izložbe Iz Ničega mogu potpuno uvući gledatelja u taj naslikani svijet, i zabaviti ga u istraživanju poprilično dugo, pa sam siguran da ne trebaju nikakav opis. No kada moraš, kako u par rečenica opisuješ ove svoje radove predstavljene u Laubi?
Vice Tomasović: Na izložbi nisam stavljao legende pokraj slika da ne nametnem gledatelju odmah moju interpretaciju. Volim kada slika rezonira s gledateljevim fundusom ideja, simbola i konotacija, tada dolazi do najsnažnijih impresija. U biti su na slikama prikazani post-mitološki modeli postanka, ali imamo i kvazi znanstvene modele: Genealogija je assamblage na kojemu su poput entomološke zbirke ili herbarija postavljeni modeli biljnoga pračovjeka u kružnu kompoziciju koja asocira na nekakav ritual . Te biljne životinje koje nazivam Homoherbama predstavljaju teoretski model živoga bića koje je moglo postojati u zemaljskoj prošlosti, a iz kojega evolucijskim stablom nastaju suvremene biljke, životinje i na kraju ljudi.
► Tvoje umjetničko djelovanje podrazumijeva i performanse. Taj segment izražavanja nešto je potpuno drugačije od slikarstva, življe, i na neki način ‘spremno’ za direktniju reakciju. Koliko ti je taj segment izražavanja važan te koji bi svoj rad našim čitateljima, koji nisu upoznati s tvojim radom, istaknuo kao najvažniji do sada?
Vice Tomasović: Performansima pristupam jako ozbiljno i radim samo jedan godišnje. Moji performansi su veoma likovni i teatralni, te u njima koristim maske, odjela i rekvizite koje radim specijalno za izvedbu. Do sada sam ih upriličio osam, dakle radim ih od 2007. godine i svaki je posebno vrijedan na svoj način. Spomenuti ću samo kao primjer ovaj već spomenuti s Perormance Art Festa u Osijeku, makar to nije najvažniji dosadašnji rad u ovom mediju. Naziva se Teorija Biljnoga Podrijetla, a ističem ga jer je usko vezan uz tematiku postanka i ovaj posljednji spomenuti rad iz Laube . U performansu sam secirao pet bića počevši od jednostavnih vapnenačkih, preko biljnih hominida te na kraju čovjeka. Svi modeli su imali unutarnje organe i tjelesne tekućine. Homoherbe koje imaju zlatnu krv predstavljaju inteligentna živa bića koja su živjela bez potrebe za konzumacijom ičega osim svjetlosti i vode, pa tako predstavljaju najsavršenije biološko biće nakon kojega slijedi pad na sadašnji dominirajući oblik stvorova sa željeznom tj. crvenom krvlju. Ovo je poetska razina interpretacije stvarnosti i naravno da ne vjerujem da su ovakva biljna bića zaista i postojala.
►Imaš li problem s multidisciplinarnošću svojih angažmana, s jedne strane umjetničkom stvaranju kroz više autorskih niša, a odnedavno i ovom nazovimo ga ‘birokratskim’ angažmanom. Stigneš li sve, i bojiš li se da jedna disciplina odnosno angažman ‘pati’ zbog drugog, po pitanju kvalitete i ispunjenosti zadanih kriterija?
Vice Tomasović: Ja radim po unutarnjem impulsu, nekada mjesecima svakodnevno slikam i ne radim ništa drugo, zatim par tjedana radim skulpture bez da taknem kist, pa se uhvatim videa ili instalacija danima. No ipak, ponekad radim u više medija odjednom, kako koji dan ili kako koji sat, nema pravila. Problem nastaje zbog obaveza koje nisu stvaralačke prirode. Tada uvijek nečemu nedostaje pažnje pa je potrebno dobro isplanirati vrijeme i iskoordinirati obaveze. Trenutno sam zapostavio stvaralački segment vlastitog djelovanja. Najviše vremena sada trošim na ono što me trenutno i najviše ispunjava, a to je angažman u Hrvatskoj udruzi likovnih umjetnika u Splitu.
► Da, u spomenutoj si instutuciji odnedavno izabran za predsjednika. Kako je došlo do kandidature, koliko ti je ta ‘titula’ važna, koliko bremenita i što očekuješ sam od sebe u mandatu?
Vice Tomasović: Na kandidaturu sam se odlučio jer sam se bojao da će staro vodstvo svojom načinom poslovanja ugasiti ovo sedamdeset godina staro udruženje likovnih profesionalaca. Mnogo članova je vidjelo taj problem i željelo promjenu, ali se gotovo nitko nije bio voljan angažirati na tom polju. Ja sam titulu poglavice HULU-a shvatio kao poziv i odlučio sam se potpuno posvetiti tome časnome poslu, to je skupština prepoznala i ukazala mi povjerenje. Sada je na meni i novom upravnom odboru, koji je fantastičan, velika odgovornost zbog tradicije koju HULU baštini, kvalitete naših 350 umjetnika i stanja u kojoj nam je udruga ostavljena.
► Što bi naveo kao glavnu problematiku HULU-a, a što bi istaknuo kao segmente za koje držiš da se trebaju restrukturirati/redefinirati te što će biti ‘pointevi’ na kojima ćeš se najviše fokusirati?
Vice Tomasović: HULU je dvadeset godina gospodario podrumima Dioklecijanove palače do prošle godine kada nam grad Split nije dozvolio da obnovimo ugovor mimo pravne procedure i izbacili su nas iz mirnog posjeda. Udruga je došla u taj prostor dok je bio derutan, konzervirali ga i osposobili za izložbenu djelatnost, te smo sedamdeset posto prihoda od ulaznica uplaćivali gradu. Podrumi su bili jedini izvor prihoda za udrugu, što je bio dvosjekli mač, jer je staro vodstvo upalo u letargiju jer nije ta sredstva vješto ulagalo u izložbenu djelatnost i nisu trebali sudjelovati na natječajima s kvalitetno napisanim programima. To nas je koštalo toga da nemamo nikakav upliv financija za ovu godinu. Na sreću, ostalo nam je nešto novaca na računu koje moramo strateški raspodijeliti dok ne namaknemo nova sredstva.
► Splitska umjetnička scene. Vjerujem da bi taj pojam mogao biti temat za seriju članaka, a ne samo za jedno pitanje. Kako gledaš na nju, njezin smjer kretanja, dinamiku i uopće egzistenciju u današnjem kontekstu?
Vice Tomasović: Splitska likovna scena je veoma živa i osebujna. U Splitu umjetnost ne poznaje granice pa je teško reći gdje završava život i počinje art. Ovaj grad ne trpi elitizam jer ne priznajemo veličine zbog našega prenapuhanog ega. Zbog toga nastaju sukobi i karakteristični splitski dišpet koji se odražava i u likovnoj sceni. Naša likovnost koju karakterizira eklekticizam suprotstavljenih stilskih izričaja je nedovoljno valorizirana u nacionalnim okvirima što moramo pod hitno ispraviti jer toliko možemo oplemeniti širu nacionalnu, pa usudio bi se reći čak i svjetsku scenu. Na žalost izgleda da smo sami sebi sasvim dovoljni.
► Je li splitska umjetnička scena zatvorena, hermetična? Radi li se o izložbama i događanjima koje konzumiraju manje-više ljudi koji tu scenu i generiraju i ako da, ima li potrebe izlaska iz tog svog balona i kako se on može dogoditi?
Vice Tomasović: Splitska scena jest pomalo autistična, u smislu da je previše introvertirana. Ovaj problem namjeravamo riješiti kroz nekoliko faza, a prva je ovogodišnji Splitski salon, no o tome je još prerano govoriti. U međuvremenu konstantno radimo na popularizaciji suvremene umjetnosti izvan umjetničkih krugova, dok s druge strane klasični mediji nisu zakinuti, jer imamo jaku slikarsku, a pogotovo kiparsku scenu. Upravo radimo planove i strategije kako brendirati naš specifični Splitski izričaj kroz nekoliko velikih izložbi u skoroj budućnosti. Namjeravamo probiti svoj balon, a odjek će se čuti!
► Kako iz perspektive bivšeg studenta gledaš na UMAS? Koji je tvoj sud o akademijinom radu, suvremenosti i vidljivosti autora koji izlaze s UMAS-a na domaćoj umjetničkoj sceni, na izložbama, nagradama…?
Vice Tomasović: Ja sam završio likovnu kulturu i umjetnost pa mogu donijeti konkretan sud samo o tom segmentu kojim sam zadovoljan. Pedagoški smjer baštini dugu tradiciju u Splitu, jer je tijekom gotovo sedam desetljeća rasta kroz različite visokoškolske ustanove Sveučilišta u Splitu bio jednim od žarišta umjetničkog i humanističkog stvaralaštva u gradu i regiji. Dobio sam dobru teoretsku osnovu i dovoljno prakse zahvaljujući mnogim sposobnim profesorima, a na meni je bilo da u slobodno vrijeme radim koliko i studenti praktičnih smjerova, ako ne i više. Što se tiče ostalih smjerova, ne mogu previše govoriti jer nisam osobno doživio njihov sistem rada, ali mi se čini da iz akademije izlazi prevelik broj nedovoljno pripremljenih autora za naše malo tržište. Mnogi moji kolege su primorani tražiti posao izvan struke, što je problem u čitavoj zemlji, ali u Splitu je to kroničan problem.
► Što je s mladim autorima u Splitu? Kakva je ta friško diplomirana scena, postoje li neka imena koja bi izdvojio da još nisu stigla pod ‘vizkulturina’ svjetla, a trebala bi?
Vice Tomasović: Mnogo je ovdje kvalitetnih mladih umjetnika i onih nešto starijih, ali ne bi bilo pošteno da ikoga sada posebno izdvajam, čut ćete još za njih siguran sam.
► Organizator si festivala suvremene umjetnosti Almissa Open Air. Suvremena umjetnost u Omišu? Zvuči apstraktno i nadrealno, ali već 5 godina funkcionira. Opiši nam malo ovo događanje, objasni što ste sve do sada napravili i koji su planovi i program za sljedeće izdanje?
Vice Tomasović: Kada smo krenuli s ovim projektom 2010. Omiš je bio potpuno odsječen od recentnih umjetničkih zbivanja. Gotovo čitav proračun za kulturu je trošen na grupne večere, a jelo se mnogo. Na takvo smo stanje reagirali organiziranjem manifestacije u samom centru grada, gdje smo doveli provokativne eksperimentalne glazbenike i performere da stvaraju art među restoranskim stolovima: neki su jeli umjetnine, drugi improvizirali na licu mjesta, treći izvodili alternativnu glazbu. Druge godine je festival imao vrhunac na utvrdi Mirabeli, koja dominira nad gradom, gdje smo ugostili najveća imena Splitske konceptualne scene. Tada se istu večer mogao vidjeti veliki broj umjetničkih radova, pogotovo performansa i umjetničkih instalacija. Takav klimaks festivala se pokazao kao pun pogodak te smo s istim receptom, ali potpomognuti nacionalnim umjetničkim imenima, nakon pet godina uspjeli progurati događaj na Mirabeli, sada znan kao Almissa Anuale, kao vrhunac omiškog kulturnog ljeta, makar nas mnogi još ne priznaju kao umjetničku priredbu. Ove godine će tema festivala biti Neovisnost i odvijat će se na Otoku ljubavi u kanjonu rijeke Cetine, ničijoj zemlji, koja je zimi potopljena pa je nitko ne može pravno prisvojiti. Umjetnici će doći o svome trošku i stvarati umjetnost od materijala zatečenih u okolišu. Nismo željeli da nas ove godine itko financira i radimo festival s nula kuna, potpuno neovisni, snagom same umjetnosti.
► Postoji li interes od strane grada, ili sponzora, za financiranje ovakvog jedinstvenog događaja u Omišu, i tko je publika festivala, je li festival stvorio neku novu publiku u Omišu, koju zanima i intrigira suvremena umjetnost?
Vice Tomasović: Do sada nam je nešto pomagao Grad Omiš, Ministarstvo kulture, Turistička zajednica te privatni sponzori i veoma smo svima zahvalni, ali nam se to ove godine jednostavno ne uklapa u koncept. Mislim da je potrebno pokazati koliko je toga moguće napraviti iz ljubavi. Umjetnici dolaze na poziv, dakle nema natječaja, pa se nadam da će se ove i godine odazvati u velikom broju usprkos tome što dolaze na svoj trošak. Publika festivala nikada nije bila masovna, niti nam je ikada bio cilj da dođe ogroman broj ljudi. Sama tvrđava ne može primiti više od stotinu posjetitelja od puta, a ovo ljeto bi željeli da na Otoku ljubavi publike bude što manje da ne zagadimo ljepotu parka prirode, ali želimo da dokumentacije bude što više.
► I za kraj, zanima me što te sve čeka u ovoj 2015. godini koja ti je, sudeći po svemu što smo spomenuli, jako dobro počela?
Vice Tomasović: Godina nije mogla bolje početi pa sam optimističan što se tiče nastavka. HULU planira provesti par zanimljivih projekata do kraja godine, namjeravam ostvariti još koju samostalnu izložbu izvan Splita, u Omišu se festival razvija, osmišljavam ovogodišnji performans… Biti će puno organizacijskog posla i to mi je uistinu drago, samo kada bih uspio naslikati još pokoje kvalitetno djelo ove godine, to bi bio spektakl!
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
