Dva druga s klupe za obradu i „neke čudne avlije“
Dok smo nekom prilikom putovali za Beograd, Marcel mi je ispričao svoju anegdotu s protesta u Varšavskoj (gotovo svi imaju po jednu, ali ova je poprilično dirljiva). Naime, dok je sjedio u policijskoj stanici, a nakon što je policija pohapsila mirne prosvjednike, pored njega je sjedio jedan Cigo koji je navodno nešto ukrao. Dok su tako dokono sjedili i nakon što su utvrdili kako je Cigo završio u stanici, Marcel je pojasnio kako se on našao na toj klupi za obradu zbog protesta u Varšavskoj. „Zbog čega?“ pita Marcelov novi kolega. „Varšavska ulica, u centru, protesti protiv gradnje rampe za šoping centar.“ „Gdje je to?“ pita Marcelov novi drug s klupe za obradu. Drug Mars bi ovo vjerojatno slikovitije opisao, ali iz njegove priče i mog pamćenja ostao mi je vidljiv nacrt podijeljenog i teško spojivog grada.
Nit’ smo dijelili, nit’ možemo olako spajati
Bez pretenzija da napišem ozbiljnu analizu urbanih protesta i zaključka njihovih značenja, pokušat ću uvodom o podijeljenom Zagrebu (jer su nam te podjele bliže i čitkije) uvesti u temu o metodama urbanog razvoja (tj. klasno-geografske segregacije) Istanbula, kako bih podcrtala da su upravo urbanistički planovi i komodifikacija stanovanja i prostora poslužili kao najjači od mehanizama moderne polarizacije grada i kako upravo pobune zbog prostora mogu rezonirati širokom spektru onih koji u gradu žive jer samo je jedna klasa pobjednik neoliberalnog grada, sve ostalo je pitanje koliko će to postati očito i neizdrživo i generirati otpor unutar svih onih koje ovaj grad vrijeđa, isključuje i eksploatira.
Tranzicijo, i Bogu si teška
Moderne urbane promjene Istanbula, koje počinju nekad između dva rata, podrazumijevale su velike migracije iz ruralnog dijela Turske u grad uslijed snažne industralizacije. Od tada, a na razmeđu odnosa prema svojini i prostoru (možemo to nazvati i tranzicijom), urbanizam grada, izuzev velikih infrastrukturnih poteza, predstavlja jednu heterogenu ad hoc intervenciju zasnovanu na osmanskim shvaćanjima prostornih resursa u kojima nije moguće u pravo nad prostorom ući putem svojine, već putem potrebe. Glasoviti „gecekondu“ (ili, u prijevodu, gradnja preko noći) nastaju po pravilima zakona iz devetnaestog stoljeća u kojima je upisano da, ako izgradiš kuću na nekom mjestu, to mjesto i ta kuća pripadaju tebi za života, tj. na korištenje. Radnici su tako gradili moderni Istanbul svojim rukama i unutar sistema prave samoorganizacije u kojem male kuće sa skromnim „nekim čudnim avlijama“ predstavljaju model stambene izgradnje u kojem se brojna nova radnička snaga sama snalazila za svoj krov nad glavom i koji je itekako odgovarao i državi i kapitalu koji se podjednako nisu morali brinuti o reprodukciji života radnika. Dakle, osmanska tradicija raspolaganja prostorom uspješno je primjenjena kao model koji je održavao kapitalistički industrijski razvoj grada iako je, još od Ataturka, kategorija prava na korištenje de facto nacionalizirana stvarajući tako splet koruptivnih odnosa između države kao posjednika i kapitala kao potražitelja (napomena: na prostoru bivše Jugoslavije još uvijek je prisutna kategorija prava na korištenje kao zaostatak prethodnog odnosa prema prostoru i uspješno aplicirana u mehanizme otuđivanja privrednog zemljišta). U svemu tome se dobrih 50 godina radnička klasa, tj. bivše ruralno stanovništvo, imigranti i manjine, provlačila kroz iglene uši tranzicijskog perioda i specifikuma urbanog razvoja industrijskog perioda.
Kad prostor postane roba
S dolaskom neoliberalne doktrine, a nakon vojnog puča ’80. i izbora 1984., Istanbul konsolidira svojih 39 okruga pod centralnu vlast gradonačelnika. Ovakva centralizacija gradskih vlasti koincidira s promjenom paradigme o prostoru grada; naime – grad postaje tvornica profita, počinje takozvani period u kojem se novcem stvara novac, a funkcija gradonačelnika postaje, pored zemljoposjednika i developera, treća strana koja ubire korist od rastućih gradskih gabarita. U godinama nakon ’84. kreće snažna dekonstrukcija urbanih pravila, a razvoj se propovijeda kao kapitalizacija osobnog bogatstva, tj. imovine. Građani Istanbula snažno su motivirani da postanu sitni špekulanti i da prodaju svoje, do ’84. godine legalizirane posjede u gecekondama grada (legalizacija je izvršena do ’85., sva prava su pretvorena u vlasništvo, završena je pretvorba zemljišta u robu), a tadašnji gradonačelnik ove novonastale „posjede“ naziva originalnim „početnim kapitalom“. Oni koji su svoje pravo na korištenje zauzeli u starom dijelu grada, koji tada još uvijek ne postaje atraktivan kapitalu, gube šansu za „socijalnom mobilnošću“, za razliku od onih koji su to uspjeli stvarajući i produbljujući razlike unutar grada, no isto tako, ova mjesta preživljavaju sve do najnovijeg vala „reurbanizacije“ kao mjesta u kojima se pridošla radnička klasa mogla smjestiti.
Još prije ’84. Istanbul poznaje dva modela razvoja stambene politike srednje klase: tzv. yap-sat (izgradi-prodaj), nama dobro poznati model po kojem se stanovi kupuju direktno od developera, i tzv. stambene kooperative (uglavnom birokratski aparat koji se udruživao i dobivao zemlju grada po namještenim cijenama i tamo gradio stanove). Konsolidacijom i institucionalizacijom stambene politike grada, a putem novooformljene gradske agencije za izgradnju masovnog stanovanja, TOKI, ovi modeli poslužit će kao izvanredan mehanizam polariziranja od ’84. do danas, iznalazeći načine za apsorpciju velikih predstojećih urbanih valova promjena. Istanbul se od tada do danas urbanizira ne samo po principu izgradi-prodaj, već i po principu izbriši-izgradi-prodaj, modelu koji se služi alatima urbanističkih planova kako bi temeljito izmijenio klasno-prostornu geografiju grada.
Današnji premijer Erdogan postaje gradonačelnik Istanbula ’94. godine i na krilima obećanog blagostanja izdašno koristi špekulativni potencijal uspostavljenih prostornih odnosa u gradu i implementira već ustanovljene modele „razvoja“ putem javno-privatnih partnerstava, snažnije i agresivnije nego bilo koja vlast dotad, de facto zatvarajući put imigrantima i ruralnom stanovništvu da budu dio grada (isto tako smanjujući ovlasti istanbulskog ruralnog zaleđa u korist snažno centralizirane gradske vlasti, da bi kasnije sa svojim AKP, koju je osnovao 2001., upravo pokupio glasove ruralne Turske), kao i nezapamćenim „čišćenjima“ grada od nepoželjnih klasa Istanbula pod krinkom sigurnosti od zemljotresa, kriminala, kojeg u gradu ove veličine ima jako malo, ili pak sistemom „uljepšavanja“, tj. revitalizacije fasada (oni koji žive u kućama određenim za revitalizaciju, moraju platiti obnovu u visini polovine cijene koju ne mogu priuštiti – mehanizam poznat i u našim gradovima). Erdogan 2005. godine uvodi tzv. Zakon 5336 – Zakon o urbanoj transformaciji koji predstavlja posljednji udar na ono što je ostalo od socijalno heterogenog grada i po ovom zakonu, a uz pomoć istanbulskog master-plana (neoliberalna novina) predviđa se brisanje 60% izgrađenog korpusa grada.
Tvornice profita radnicima
Slika suvremenog urbanog razvoja Istanbula nebrojeno je kompleksnija od onoga što se može opisati u ovih nekoliko kartica ili samo putem transformacije modela urbanog razvoja, no ono što sam započela kao priču o Zagrebu i zakrenula prema Istanbulu, zapravo je priča o gradu koji se urbanističkim planovima modelira, kroz isključenje prvenstveno po klasnim linijama, kao tvornica profita i u kojem se zakonima legalizira nevjerojatna koncentracija moći u prostoru (Zakon o strateškim investicijama). Potom, vrši se polarizacija klase putem mehanizama socijalne mobilnosti uz pomoć „dodjeljenja“ sitne imovine (raspodjela društvenog stambenog fonda), dodatno pospješenih alatom urbanih planova. Proizvodnja sve dublje podijeljenih geografija i mehanizmi pumpanja straha i produbljivanja razlika uvezani su s tako stvorenom prostorno-klasnom politikom (planovima).
Nismo li i mi u Zagrebu pod dojmom da će nam se nešto loše dogoditi u Kozari Boku, nije li ovaj Marcelov drug s klupe upravo iz nekog perifernog dijela grada koji više nema što tražiti u centru Zagreba (na novom Kvatriću ili u planovima za Gredelj i Trg Francuske), nisu li oni što su se pobunili u Švedskoj segregirani, između ostalog, onda kada je zemljište grada pretvoreno u mehanizam kojim je moguće napraviti prividnu socijalnu mobilnost jednih i geografsko isključenje drugih? Ne tiče li se ovaj bijes, pobuna i ustrajnost turskih gradova podjednako i turskog sela i imigranata i manjina (dakle i toliko spominjanih „pobožnih zamotanih curica“)? Svima nama/njima/nama grad postaje mjesto na koje sve manje možemo polagati prava, u kojem smo kooptirani da prihvatimo kako smo „nova klasa vlasnika“ i gdje smo tim putem izgubili priliku da u kontrolu nad prostorom ulazimo radom, a ne svojinom?
Na kraju, svaki grad ima svoju priču i povijesno-prostorne-materijalne-kontrolne datosti, no mehanizmi otuđenja gradova u posljednjih trideset godina kreću se svi u jasnom i jednakom smjeru stvaranja novca novcem i kolažiranja gradova u profitne i profitnije čestice putem urbanističkih planova koji isključuju po jasnim klasnim linijima (Sopnica-Jelkovec). Stoga se nadam da ćemo, pored iscrpnih analiza istanbulskih prosvjeda (ma kakvi ishodi bili), isto tako i priuštiti sebi priliku artikulirati mehanizme otuđenja grada kao jedan od okidača za uspostavljanje internacionalne klasne svijesti o mjestu naše eksploatacije u kojem upravo pobune oko parka, banlieua ili štokholmskih predgrađa moraju sadržavati snažnu klasnu i ideološku podlogu koju treba podjednako organizirati i povezati njihovu geografiju uzroka i posljedica – koliko i voljeti. Izbor je uvijek isti: ljubav ili flert.
Vrijeme je za novi polis. Solidarnost s braćom i sestrama u Turskoj.
*Hvala Nikolini Rajković na razmjeni informacija i ispravkama. Čitajte Nikolininu analizu pobuna u Turskoj u sljedećem broju Zareza.
