Tema privremene arhitekture danas postaje sve češći predmet istraživanja u urbanističkoj i arhitektonskoj praksi. Promatraju se razni primjeri festivala, religijskih i javnih događanja diljem svijeta, kao case studies, kako bi se pokušalo razumjeti procese i načine planiranja naselja i gradova koji na kraju često postaju mjesta ekstremnog življenja, najčešće siromašne populacije, poput slumova u Meksiku, Brazilu, Indiji ili Turskoj.
Prvi primjer je jednotjedni festival Burning Man koji se održava u Black Rock Desertu (Nevada, USA) i predstavlja izniman proces gdje u kratkom vremenu usred pustinje izrasta cijeli jedan grad s više od 50.000 ljudi okupljenih oko raznih proslava i događanja koja na kraju kulminiraju paljenjem divovske drvene figure u obliku čovjeka.
Drugi je primjer još masovniji i još poznatiji, ali je religijskoga karaktera te je zasigurno jedan od najpoznatijih područja efemeralne arhitekture. To je hadž – hodočasće u Meku, centar Islamskog svijeta (Saudijska Arabija), koje se smatra jednom od obaveza svakog Muslimana. Tijekom održavanja hodočašća u obližnjem mjestu Minu podiže se oko 100,000 šatora, opremljenih da privremeno udome vjernike koji putuju iz dalekih zemalja, a broj koji posjeti Meku tijekom hadža prelazi nekoliko milijuna.
Međutim najmasovnije javno okupljanje u svijetu koje broji desetine milijuna ljudi i traje nekoliko tjedana, a malo je znano, jest Purna Kumbh Mela. Hinduistički je to religijski festival koji se organizira svakih 12 godina na ušću rijeka Ganga i Yamuna u gradu Allahabadu u Indiji, a prvi detaljniji pisani trag o njemu datira još iz 7. st., iako je zacijelo postojao i stoljećima prije. Kumbh Mela okuplja vjernike kako bi se okupali u svetoj rijeci i oprali svoje grijehe te tako postaje forum za okupljanje hodočasnika, sljedbenika i vjerskih učitelja. Posljednje izdanje ovog masovnog religijskog okupljanja zbilo se relativno nedavno u razdoblju od 27. siječnja do 25. veljače 2013. godine.
Rahul Mehrotra, direktor ureda ‘RMA Architects’, profesor i voditelj katedre za Urban Design na Harvard GSD odlučio je kroz harvardsku školu arhitekture pokrenuti veliki istraživački proces koji prati ovaj mega event i to kroz udružene snage više sestrinskih škola. Za potrebe ovog istraživanja okupljen interdisciplinarni tim u kojem su, pored arhitektonsko-urbanističkih stručnjaka, uključeni i oni iz područja javnog zdravstva, komunikacija, religijskih studija, businessa, konstrukcija i prometnog inženjerstva.
Naime, nevjerojatna je činjenica da je za taj festival prije 12 godina postojala samo jedna mapa za prostornu organizaciju događaja ovakve magnitude. Ono što intrigira u ovoj priči jest da, unatoč tako oskudnoj dokumentaciji, sve funkcionira! Razlog nedostatku relevantnih informacija o Kumbh Meli u stručnoj literaturi jest taj što su se sva dosadašnja istraživanja ovog fenomena bavila samo religijskim pitanjima.
Kumbh Mela se održava svake tri godine na jednom od četiri ‘zadana’ mjesta na četiri rijeke, koja se rotiraju: Ganga kod Haridwara, ušće Ganga I Yamuna u Allahabadu, rijeke Godawari kod Nashik, i Shipra kod Ujjaina. Događanje traje oko mjesec do mjesec i pol na svakom od spomenutih mjesta, na koja je, vjeruje se, pao božanski nektar. Najmasovniji i najvažniji Purna Kumbh Mela održava se samo u Allahabadu, a s obzirom na trogodišnje rotacije to se događa svakih 12 godina. Brojčano je najposjećenija i za zadnju takvu održanu manifestaciju 2013. smatra se da ju je posjetilo vise od 100 milijuna ljudi.
Broj hodočasnika koji se okupaju u jednom danu može varirati, ali pretpostavlja se da je 14. veljače 2013. bilo čak 80 milijuna ‘kupača’. Posebnost posljednje Purna Kumbh Mele leži tome što se podudarala s Maha Kumbh Melom koja se pak održava svake 144 godine, također samo u Allahabadu (Prayag).
Zanimljivost ovog festival je privremen grad temeljen na infrastrukturnoj mreži koja se konstruira i potom razlaže u nekoliko tjedana i to samo za potrebe proslave. Takva mreža sadrži cijeli niz komponenti suvremenog urbanizma: prostorno planiranje, mrežu električne struje, distribuciju vode i hrane, brzu izgradnja ‘komunalne’ infrastrukture i organizaciju javnih prostora ispunjenih noćnim socijalnim druženjima, masovno cijepljenje (!) …
Konačni cilj hodočasnika je kupanje na ušću rijeke, a čak je i ovaj sveti ritual organiziran u pomno planiranu procesiju gdje pojedini hodočasnici imaju specifično vrijeme i mjesto za kupanje, ovisno o socijalnom statusu. Lokacija na kojoj se odvija cijeli festival je, zanimljivo, u međuvremenu (tijekom 11 godina odsustva festivala) namijenjena različitim oblicima agrikulture. Kako je količina prostora za svakog pojedinca ograničena, hodočasnici dolaze ovdje s minimalnim ‘teretom’, samo koliko mogu nositi, a dodjeljuju im se šatori lake konstrukcije sa implementiranom strujom i vodovodom. Novonastali efemeralni grad svaki se put uspješno prilagođava lokalnoj geografiji s obzirom da vodostaji rijeke nisu uvijek isti, što donekle i objašnjava zašto je bilo teško uspostaviti standardni ‘plan’ i nivelaciju terena.
U konačnici cijeli festival postaje replika funkcioniranja stvarnoga grada koji služi za oko 3 milijuna ljudi i za još dodatnih 10-20 milijuna koji dolaze kroz 24 satne cikluse na glavne dane za kupanje. Osim broja stanovnika i ogromne površine, dimenziju ‘grada’ mu daje i popratna izgradnja pontonskih mostova, cesta, šatora različitih veličina, čak klinika, bolnica i socijalnih centara. Ceste su formirane od povezanih metalnih ploča, a KM ima 165 km prometnica i isto toliko kilometara opskrbe vodom.
Zanimljivo da su ovo jedne od najširih cesta u Indiji uopće, sve kako bi se spriječila masovna stampeda i brojne žrtve. S obzirom na prisutnost rijeke i njezine promjene u vodostaju korišteni su pontonski mostovi low-tech konstrukcije (umjesto onih ‘teže izgradnje’), ali iznimno efikasni. Promjera su 2.5 metra i prekriveni su drvenim i metalnim pločama tako da omogućuju prolaz kroz vodu i blato. Spomenuti pontoni postavljaju se već kroz studeni i prosinac u godini prije. Ovaj je festival kvalitetno opskrbljen s 30.000 javnih WC-a koji su podijeljeni prema spolovima.
Problem pak nastaje što ljudi dolaze iz raznih regija s bolestima koje su rijetke i specifične samo za te krajeve pa ih je teško tretirati na mjestima masovnih okupljanja, a najveća je briga zdravstvene službe spriječiti malariju. Sve u svemu radi se o fleksibilnom eventu, nikako ne formalnom i krutom, što se vidi u cjelokupnoj infrastrukturnoj mreži. Svaka čvršća infrastruktura narušila bi svetost mjesta i naravno onemogućila ponovno korištenje tla nakon što festival završi.
Privremena situacija tijekom KM-e jedan je od rijetkih primjera nastajanja grada gdje vodeći faktor nije kapital već ljudska potreba. Event je kombinacija privatnog i javnog partnerstva. Prostorni sektori i cjelokupna infrastruktura postavljeni su od strane vlade, međutim privremeni doseljenici sami podižu vlastite šatore unutar sektora koji im je dodijeljen. Za to vrijeme radnici neumorno i učinkovito nadomještaju istrošene infrastrukturne kapacitete: obnavljaju izlizane pješčane ceste s novim paketima trave, mijenjaju olabavljene vreće pijeska uz rijeku, održavaju WC-e,…
U čemu prof. Mehrotra ovdje vidi vrijednost? Razlog proučavanje Kumbh Mele od strane harvardskog tima je korištenje toga festivala kao case study za koncept pop-up mega citya, malih mjesta koja danas naglo izrastaju u mega gradove (posebno u Kini i Indiji). To znači da bi se ovaj hinduistički festival lako mogao izmjestiti iz uskog područja religije i postati predmetom proučavanja širih urbanih migracija (osobito u izvanrednim situacijama) diljem svijeta. Razumijevanje socijalnih, prostornih i logističkih elemenata Kumbh Mele može u budućnosti pomoći u promišljanju načina zbrinjavanja kod prirodnih katastrofa, ratova, te kampova za izbjeglice. Šteta je jedino što za proučavanje ovog fenomena, njegovo bolje mapiranje i možda unaprjeđenje, treba svaki put proći dvanaest, a u najboljem slučaju tri godine.
Više o radovima Auks Jedan pogledajte na njegovom blogu http://auksjedan.blogspot.com
