U Likovnom centru Grada Zagreba na Rokovom perivoju do 27. ožujka otvorena je izložba Memory Image Memory Surface multimedijalne i višestruko nagrađivane umjetnice Ivane Tkalčić, kao nastavak programa Sedimenti vremena – mikrotemporalne ekologije nove kustosice Sabine Oroshi. Izložba putem tri isprepletena elementa – ekrana, tekstila i biljaka – koji u prostoru uspostavljaju različite ritmove vremena, istražuje digitalno vrijeme i transformaciju sjećanja. Njezina je posebnost također u tome što se ne “iščitava” frontalno, već se doživljava svim osjetilima u prolazu, i to kroz zastoje, zadržavanja i povratke, a posjetitelji borave u prostoru koji “vibrira” pikselima, digitalnim tonovima, kratkim signalima i zvukovima sučelja. Tako izložba (p)ostaje ambijentalno istraživanje odnosa slike, sjećanja i vremena u uvjetima digitalne reprodukcije. Ulaz na izložbu je slobodan, a može se pogledati radnim danima od 16 do 20 sati.
U predgovoru kustosica Sabina Oroshi piše:
Ako se sjećanje može beskonačno reproducirati, montirati i ponovno učitavati, pripada li ono uopće prošlosti? Što se događa sa sadašnjošću kada se slike osvježavaju brže nego što ih možemo registrirati? Može li se vrijeme još uvijek nazivati linearnim kada se iskustvo može zaustaviti, umnožiti i premotati unatrag?
Izložba Ivane Tkalčić odvija se unutar tih pitanja. Posjetitelji ulaze u prostor ispunjen pikselima, digitalnim tonovima, kratkim signalima i zvukovima sučelja koji su nekoć označavali početke računalne komunikacije. Izložba se ne čita frontalno, nego se doživljava u prolazu: kroz zastoje, zadržavanja i povratke.
Oslanjajući se na perceptivna polja koja odražavaju širu transformaciju suvremenih medijskih okruženja, izložba ulazi u područje kronopolitike, pojma koji opisuje načine na koje tehnološke infrastrukture organiziraju i raspodjeljuju vremensko iskustvo. Pojam koji Sebastian Scholz razrađuje u svojoj analizi senzorskih medija. Digitalni sustavi djeluju kroz mikro-vremenske procese koji nadilaze neposrednu ljudsku percepciju: bilježe promjene u milisekundama, algoritmi se neprestano ažuriraju, a podaci teku bez zastoja, dok se ljudska percepcija kreće kroz dah, zastoj, pokret i pažnju. Te vremenske razine ne negiraju jedna drugu; naprotiv, koegzistiraju, stvarajući trajnu napetost između onoga što se odvija na ekranu i u pozadini sustava te onoga što možemo svjesno registrirati. Kronopolitika pritom ne govori samo o brzini ili sporosti, nego i o pitanju tko postavlja ritam percepcije i kroz koje medije vrijeme postaje vidljivo. Upravo u tom procjepu između strojne brzine i tjelesnog trajanja pojavljuje se osjećaj vremenske rascjepkanosti, stanja koje oblikuje iskustvo ove izložbe.
Unutar ubrzanog polja izložbe video radovi prikazuju kratke isječke – fragmente televizijskih programa, snimke nadzornih kamera i druge vizualne sekvence svakodnevice koje su nekoć djelovale efemerno, a danas izranjaju kao arhivski materijal. Arheologija u digitalnom dobu ovdje se ne odnosi na potragu za izgubljenim objektima, već na proces izdvajanja i ponovnog aktiviranja slika koje su već utisnute u kolektivno pamćenje. Digitalni mediji ne čuvaju prošlost u zatvorenim spremnicima; oni je neprestano vraćaju u opticaj kroz kopiranje, kompresiju, prijenos i ponovno prikazivanje. Ekran tako postaje mjesto iskapanja, a sučelje alat za razdvajanje i ponovno slaganje slojeva vizualne kulture. Kolektivne i individualne slike izranjaju na površinu kao fragmenti koji mijenjaju način na koji gledamo sadašnjost. Arheologija se pritom pomiče iz tla u podatke, iz fizičkog iskapanja u perceptivno razmotavanje pri čemu prošlost nikada nije u potpunosti otkrivena, već se neprestano iznova oblikuje.
Središnja gesta Tkalčićkine prakse nalazi se u prevođenju digitalne slike u tekstil, gdje materijalna prisutnost tekstila ublažava napetost između digitalnog toka i tjelesnog vremena. Pikseli, gradijenti i kompresijski artefakti dobivaju teksturu i težinu. Digitalna slika postaje opipljiva površina, ova više nije svjetlosni prikaz iza ekrana, nego materijalna prisutnost u prostoru.
Tekstil vraća sliku ljudskoj temporalnosti koja se više ne može osvježiti klikom, već se odvija kroz dodir, savijanje, gravitaciju i vrijeme provedeno u blizini materijala. Za razliku od ekrana koji u brzim sekvencama regenerira i briše vlastitu sliku, tekstil otkriva trajanje kroz nabore, sjene i suptilne pomake koji nastaju u odnosu s tijelom i okolnim prostorom. Slika se tako pomiče iz brzine digitalnog toka u sporiji ritam pažnje, u vremenski registar koji je bliži disanju nego procesorskoj snazi.
Nasuprot digitalnim sustavima koji memoriju neprestano vraćaju u opticaj kroz reprodukciju i osvježavanje, te tekstilu koji je zadržava kao površinu, biljni sloj izložbe uvodi vrijeme koje je živo i koje raste. Biljke u prostoru ne djeluju kao simboli prirode, nego kao medij trajanja koji upućuje na spor proces odvijanja bez zapisa, bez petlje i bez sučelja. Ovdje izložba napušta logiku prikaza i prelazi u stanje su-postojanja, gdje vrijeme više nije nešto što promatramo, nego nešto u čemu boravimo.
Unutar kustoskog okvira Sedimenti vremena – mikrotemporalne ekologije, Tkalčićkina izložba uvodi dimenziju perceptivnog taloženja. Digitalna okruženja akumuliraju vizualne i kognitivne ostatke kroz ponavljanje i cirkulaciju, dok ekrani funkcioniraju poput stratificiranih površina na kojima se slike nakupljaju i iskapaju, a otisci na tekstilu postoje poput mekih fosila suvremene kulture. Biljni sloj pritom uvodi drukčiji oblik trajanja, onaj koji se ne pohranjuje niti reproducira, nego raste i sporo se mijenja.
Ono što se time otvara nije tek vizualna kompozicija, već ekologija pažnje u kojoj se ljudska percepcija susreće s procesima koji se odvijaju različitim brzinama. Vrijeme se pritom pojavljuje kao relacijsko polje podijeljeno između prirodnih, tjelesnih, strojnih i digitalnih ritmova, svaki se kreće vlastitoj temporalnosti, a ipak dijele isti prostor.
Ivana Tkalčić multimedijalna umjetnica i istraživačica. Magistrirala je ekonomiju na Ekonomskom fakultetu te vizualnu umjetnost na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu godine. Osim toga završila je WHW Akademiju (2019./2020.). Samostalno je izlagala više puta u Hrvatskoj i Europi, kao i sudjelovala na grupnim izložbama i bijenalima diljem svijeta. Dobitnica je brojnih nominacija i nagrada, uključujući: finalistica 20. nagradu Radoslav Putar – Young Visual Artists Awards, Grand Prix HPB na 35. Salonu mladih, Erste fragmente 12, Rektorovu nagradu za izvrsnost studenata Sveučilišta u Zagrebu te RCAA – young European art award. Njezini radovi dio su zbirke suvremene umjetnosti Europskog parlamenta, kao i ART OMI: ARCHIVE – collection, SAD. Sudjelovala je u brojnim rezidencijama u Italiji, Nizozemskoj, J. Koreja, Belgiji, SAD-u, Japanu, Tajland, Poljskoj, Norveškoj, Austriji i Grčkoj.
