Reminiscencije na međunarodni festival i izložbu „Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine“, održane od 4. listopada do 3. studenog u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu
Nije li prikladno o izložbi koja tematizira starenje i prolaznost (te u konačnici – i smrt) pisati tek onda kada je već prošla? Premda treće izdanje međunarodnog umjetničkog festivala (i izložbe) „Ekstravagantna tijela“ (koji se održava od 2007. godine), nazvano Ekstravagantne godine, prema diktatu dnevne medijske pozornosti više nije aktualno, bilo je zaista potrebno dobro odvagnuti viđeno i slušano kako bi se misli, slike i zvukovi dobro slegli u perspektivi osobe koja treću životnu dob, prirodno, doživljava kao nešto što će se još dugo događati nekom drugom.
Međutim, Ivana Bago, Olga Majcen Linn i Sunčica Ostoić, kustosice udružene u KONTEJNER, biro suvremene umjetničke prakse (o čijim se ostalim, ne manje zanimljivim projektima možete informirati na www.kontejner.org) i organizatorice ovog trijenalnog događanja, zajedno sa svojim suradnicima pod svaku su cijenu željele da najšira moguća publika (zbog čega je, nagađamo, festival i održan u poslovično vrlo posjećenoj Galeriji Klovićevi dvori) prestane starost doživljavati kao nešto od čega treba zazirati i čega se treba sramiti.
Stoga širok program festivala nije nudio samo izvanredno zanimljivu središnju izložbu, već i čitav niz popratnih programčića poput intrigantnih teorijskih predavanja, performansa domaćih i inozemnih umjetnika, kreativnih radionica za umirovljenike, ali i za sve ostale koji su se željeli priključiti, i tome slično. Također, u sklopu galerijskog prostora, na samom kraju izložbenog postava nalazio se tzv. dnevni boravak, s mnoštvom literature i još nekim sadržajima, koji je služio kao svojevrsno mjesto predaha i međusobne refleksije između posjetitelja nakon razgledavanja prilično obimne izložbe. Štoviše, pojedini su izloženi radovi publici jamčili potresno, a katkad i pomalo mučno sinestezijsko i sinergijsko iskustvo koje definitivno ne spada u shvaćanje umjetnosti kao estetske ili duhovne razbibrige, već postavlja zaista suštinska pitanja s kojima ćemo se prije ili kasnije svi morati suočiti pa je zato bolje da o njima počnemo razmišljati sada i ovdje.
Upravo se time izbor prostora odvijanja festivala pokazao izuzetno dovitljivim i poticajnim – naime, ne ulazeći u prosuđivanje kvalitete i značaja galerijskog programa Klovićevih dvora, može se reći kako se velike izložbe, koje se tamo postavljaju, ipak većinom kreću između historiografske kontekstualizacije i interpretacije pojedinih razdoblja iz starije ili novije povijesti umjetnosti (kako hrvatske, tako i međunarodne) ili opusa velikih majstora tradicionalnih i modernih epoha te kritičkog sagledavanja primijenjene umjetnosti iz šire perspektive popularne i masovne kulture, itd. Konceptualno i izvedbeno, Ekstravagantne godine odudarale su od takve prakse u onolikoj mjeri koliko je to bilo moguće, a da puna pozornost laičke publike ipak ostane zadržana.
O strahu od sutrašnjice
Nije pretenciozno niti pretjerano reći da je smrt definitivno najveći tabu suvremene civilizacije, a strah od nje je rak-rana društvenog ustroja država i zemalja širom globaliziranog, digitalno umreženog svijeta, u kojem stare ideološke i svjetonazorske podjele između „Istoka“ i „Zapada“, aktualne još do prije, recimo, tridesetak godina, više ni izdaleka nisu primjenjive na stvarno stanje stvari. Međutim, paradoks je u tome što je strah od smrti istodobno temeljni pokretač nekih od najprofitabilnijih industrija, poput farmaceutske, čiji je osnovni smisao usporavanje i, posljedično, ukinuće starenja. Također, i industrija zabave u mnogočemu počiva na ovoj jednostavnoj i suštinskoj emociji koju je još H.P. Lovecraft u svom poznatom eseju o strahu ispravno definirao kao uistinu strah od nepoznatog. Bjelodano je jasno da mnogi oblici masovne zabave, u bilo kakvim medijima, počivaju na fiktivnom razrješenju upravo takvog straha i pružanja eskapističkog iskustva publici koja se na trenutak osjeća većom od života.
No, kao što su kustosice iz KONTEJNER-a ispravno istaknule u uvodnom tekstu kataloga, ono što povezuje sva tri dosadašnja izdanja „Ekstravagantnih tijela“, pa tako u mnogočemu određuje i nedavnu izložbu, činjenica je kako invalidne i deformirane osobe, zatim psihički nestabilne osobe i osobe s mentalnim poteškoćama te u konačnici starije osobe u jeseni života (a njima bi se mogle pribrojiti i homoseksualne osobe, ali i djeca) simboliziraju ono što se u današnjem društvu principijelno ne tolerira – nemogućnost reprodukcije. Ovaj nedostatak je itekako sudbonosan u socijalnoj strukturi u kojoj seksualnost, u sprezi s kapitalom koji je duhovno ali i erotski degradira, subliminalno određuje gotovo sve, a posebno individualno svakodnevno ponašanje.
Starenje podrazumijeva neminovno približavanje smrti, a time i gubitak sposobnosti i volje za reprodukcijom, a da ne govorimo o fizičkim i psihičkim bolestima koje taj proces pospješuju i često ga čine ponižavajućim za pojedinca. No, takvim ga se percipira samo zbog toga jer živimo u društvu koje ne mari za najugroženije skupine ljudi. Konstantno smanjivanje socijalnih (a zapravo – ljudskih) prava umirovljenika najtočniji je pokazatelj da je ovakvo viđenje svakako utemeljeno, a također znači da izložba Ekstravagantne godine nije mogla biti održana u bolje vrijeme. Predstoji nam duga borba za opstanak svojih sugrađana, čime ujedno spašavamo i sebe.
O mudrosti jučerašnjice
Popis svih umjetnika koji su činili Ekstravagantne godine također se može pronaći na web-stranici KONTEJNER-a kontejner.org/exhibition-2013 – među njima su tako eminentna pojedinačna i grupna imena kao što su beogradski Škart, pokojni Tom Gotovac te doajeni hrvatske suvremene umjetnosti Sanja Iveković, Ivan Kožarić, Mladen Stilinović i Goran Trbuljak, kao i značajni umjetnici srednje generacije poput Siniše Labrovića i Silvija Vujičića, ali i obećavajuća mlađa imena kao što su Hrvoslava Brkušić i Sandra Sterle); no radovi koji su posebno karakteristični za ranije rečeno su “Kristalni prekrivač” Suzanne Lacy (1985. – ’87.), “Bajne vile” Marka Jeftića (2008.) i “Alzheimer – ljudsko lice demencije” Mirjane Miljković i Nevena Svibena (2013.), dok ih na kraju prikladno i poetično upotpunuje video i performans Molim te, sjedni kraj moje majke i kaži joj nešto lijepo Siniše Labrovića, izveden na otvorenju izložbe i kasnije prikazivan na ekranu.
Prva tri rada objedinjuje štošta – medij komunikacije s publikom uvijek je video, a u fokusu zanimanja umjetnika i promatrača stalno su žene – starice; samo što je kod Lacy riječ o širokoj i dugotrajnoj socijalnoj akciji koja je okupila čak 430 žena; Jeftić je snimio film o neobičnom i originalnom glazbenom sastavu iz jednog beogradskog doma umirovljenika čiji je predvodnik hrabra, odlučna i živahna gospođa; dok su se Miljkovićeva i Sviben u svom video radu fokusirali na mučnu i potresnu, ali realnu sudbinu majke potonjeg, koja pati od jedne od najtežih bolesti koje čovječanstvo poznaje.
Uglavnom, Kristalni prekrivač bio je ”vrhunac trogodišnjeg projekta Whisper Minnesota, javnog umjetničkog djela za osnaživanje žena starije životne dobi kako bi dobile svoj glas”, što je zapravo značilo da se, dakle, čak 430 žena u umirovljeničkim godinama i različitih etničkih i socijalnih skupina okupilo u ogromnoj prostoriji Crystal Court jednog trgovačkog centra u Minneapolisu, a njihov je susret prenosila televizija KTCA. U principu, ovaj je dojmljivi susret značio priliku za živu i neposrednu komunikaciju između sudionica na masovnijoj razini nego što je to vjerojatno uobičajeno u njihovoj svakodnevnici jer su sve bile raspoređene po četvero za stolovima, rotirajući se, dok su stolovi bili komponirani u pravilan ‘grid’ monumentalnih dimenzija i to s jasnim kolorističkim akcentima, što je cijelom performansu pridodalo i zgodnu estetsku notu i izvedbeni karakter kakvog velikog sleta, ali bez ikakvih omasovljenih ideloških pretenzija, barem ne u negativnom smislu.
Poanta je bila u prirodnom i inspirativnom razgovoru o temama koje su relevantne ženama u poznoj životnoj dobi, a živahnošću i lucidnošću tada su pokazale da je njihov intelektualni kapacitet u tom trenutku još bio u punoj snazi i one su ga bile spremne koristiti, i to ponajmanje za vlastitu dobrobit, a ponajviše za altruistično pružanje zajednici (moguće i ne bez majčinskog poriva) koje su čak smatrale svojom dužnošću i prilikom za definitivno samoostvarenje u skladu sa svojim mogućnostima. Jednako važno, demistificirale su svoj odnos prema vlastitom tijelu, jasno izražavajući kako ljepotu shvaćaju mnogo šire od opsega kojim se iskazuje u tabloidnim medijskim sadržajima, a gledatelji su imali priliku spoznati da psihička ravnoteža i moralna čvrstoća itekako mogu obogatiti i prožeti tjelesnu pojavnost, ali i obrnuto. Mens sana in corpore sano, premda i bolesno tijelo uz odgovornu njegu može zadržati svoje dostojanstvo. U konačnici, „nonice“ iz Kristalnog prekrivača pokazuju nam kako je najbolji način lišavanja predrasuda prema starcima iskren i ugodan razgovor s njima, odnosno socijalna interakcija bez predumišljaja.
Filmska priča mladog srbijanskog redatelja Marka Jeftića bavi se sličnim pitanjima, ali je usmjerena na mnogo uže urbano okruženje te na primjeru svega nekoliko živahnih starica izražava misao sukladnu radu Suzanne Lacy (i naravno, filozofiji cijele izložbe) o starosti koja nipošto ne mora biti diskriminirajuća i ograničavajuća, ali ne treba biti ni egzibicionistička, već trajati u skladu s kontinuiranim životnim stilom onoga koji ju proživljava. Sudeći po onome što možemo vidjeti u srednjometražnom filmu Bajne vile, koji prati članice istoimenog glazbenog sastava tijekom njihovih svakodnevnih proba, ali i kratkih koncertnih turneja po domovima za umirovljenike u manjim gradovima Srbije, predvodnica tog „benda“ Meri Galevska proživjela je kreativan i ispunjen život s voljenim, no nažalost pokojnim suprugom. U čast njemu i njegovom skladateljskom pozivu, odlučila je upregnuti sve svoje snage u osmišljavanje i vođenje benda sa sustanarkama u jednom beogradskom staračkom domu, a osim što je bila njihova predvodnica, čvrst oslonac u svim poteškoćama i organizator svih glazbenih aktivnosti, također je bubnjala, svirala harmoniku i pjevala.
U formalnom smislu, ovaj dokumentarac nije nikakav radikalan ni eksperimentalan filmski zahvat, a njegova tema govori sama za sebe, bez suvišnih i pretencioznih prenesenih značenja, bez poopćavanja i uljepšavanja, nego nepatvoreno i ravno u glavu – a takva je i osobnost središnje protagonistice priče. Ovdje smo na konkretnom primjeru mogli vidjeti svakodnevnicu takovih institucija koje se često potpuno pogrešno smatra nekom vrstom zatvora; i što je možda još gore, životne regresije koja priziva povratak u vrtićku dob, kada mogućnost samostalnog odlučivanja o bitnim pitanjima naoko nije postojala.
Dakako da neki starci u domovima nisu sposobni brinuti se sami o sebi – na kraju krajeva, zato svoje dane i provode tamo – no istinitija je varijanta prema kojoj dom nije samo mjesto primarne „obrane i zaštite“ već intenzivne i katkad doista začuđujuće kreativne socijalne interakcije u kojoj se umirovljenici prepuštaju stvaralačkom radu za kojeg tijekom standardnog radnog vijeka naprosto nisu imali dovoljno vremena. Budući da se cjelovito razdoblje „penzije“ može donekle definirati kao vrijeme neprekidne dokolice, ukoliko osobu dobro služi zdravlje, tada je neizbježno zapitati se zbog čega je upravo dokolica toliko nedostižna vrijednost današnjice, kada shvaćena baš kao vrijednost po sebi, čini se, potiče kreativnost? Drugim riječima – zašto bismo morali čekati penziju, koja danas ionako ničime nije ekonomski zajamčena, da bismo radili ono što zaista želimo?
Nasuprot ovoj optimističnoj viziji jeseni života stoji rad koji je gorepotpisanom autoru bez problema uzrokovao knedlu u grlu, do te mjere da ga je u cjelini pogledao tek iz drugog pokušaja, vjerojatno „zahvaljujući“ osobnom iskustvu zbog kojeg je gotovo isti film nedavno gledao uživo. Elem, maltene neprekidno snimati tešku svakodnevnicu vlastite majke dok se zajedno s autorima video rada, svojim sinom i njegovom suprugom, bori s Alzheimerovom bolešću, a potom to izložiti na (da se ne lažemo) manifestaciji prestižnoj u regionalnim okvirima, e to definitivno djeluje kao etički diskutabilna ideja, a tako bi zaista i bilo da Mirjana Miljković i Neven Sviben nisu taj video koncipirali onako kako jesu, a to je cinema verite-Dogma 95-naturalistički pristup bez pardona i apsolutno bez opravdavanja onima koji bi ih odmah rado optužili za moralno zastranjenje.
U biti, optužiti ih za tako nešto bilo bi zaista nisko jer su video i popratna mu knjižica zamišljeni kao neka vrsta praktičnog vodiča i izvora podrške onima koje zadesi slična nevolja, da znaju što činiti ako odluče samostalno se uhvatiti ukoštac s Alzheimerom, s obzirom na to da, prema iskustvima supružnika autora, službeni djelatnici zdravstvene skrbi generalno nisu zainteresirani da pomognu izvan svoje minimalne odgovornosti i ovlasti. K tome, obitelj bolesnice iskazivala je prema njoj apsolutni altruizam i posvemašnju požrtvovnost, čime su na svoj način radikalno potvrdili svoju individualnost i čovječnost, iako se mora priznati da to nije univerzalno primjenjiva metoda jer je riječ o najvećem mogućem problemu s kojim se nisu svi u svakom trenutku u stanju suočiti.
Pa ipak, neobično je važno što je ovaj video bio prikazan na izložbi, ne samo zbog svoje pojedinačne dojmljivosti i znatne društvene korisnosti, nego i zato što je u određenom smislu logično zatvorio interpretativni krug koji smo otvorili prvim primjerom – od prikaza staloženošću i mudrošću potkovanog kolektivnog smiraja u trećoj dobi, preko intenzivne i stvaralaštvom ispunjene svakodnevnice manje skupine ljudi, odnosno žena, pa sve do individualne egzistencije otežane i narušene teškom bolešću, koja je usprkos tome zadržala jednu posve drugačiju vrstu ljepote – onu koja proizlazi iz hrabrosti proživljene patnje i opravdanosti dobrovoljne žrtve.
O radosti sadašnjosti
Prateći ovakvu narativnu shemu dijela izložbe, jednostavni, a lucidni performans Siniše Labrovića i njegove gospođe majke dolazi na kraju (a zapravo, na početku jer je održan tijekom otvaranja izložbe i festivala) kao duhovita poenta i duboka, ali lako probavljiva završna sentenca. Na kauču usred galerije sjedila je majka i čekala da joj priđe netko od posjetitelja i ukratko s njome porazgovara, da naprosto s njom provede malo vremena, a sve je to bilježeno kamerom i kasnije projicirano na ekranu postavljenom iznad kauča.
Tako smo se suptilno vratili na izvornu namjeru s početka priče – za početak i za spremnost prosječne osobe sasvim je dovoljno da starijim članovima svoje uže i šire obitelji, ali i svim starijim sugrađanima, pristupa s dužnom dozom poštovanja i empatije, da u komunikaciji s njima pokazuje strpljenje koje oni kao zaslužni seniori najčešće i zaslužuju, da razgovarajući s njima uči slušati i u razgovoru zaista sudjelovati, a naposljetku ne treba zaboraviti da bi takvo neobavezno druženje prije svega trebalo biti ugodno, opušteno i zabavno, kao i s bilo kojim vršnjakom. To je osnova nakon koje se može krenuti u zahtjevniji angažman ukoliko je to potrebno, ali ignoriranje je svakako najgora opcija, odnosno uopće nije opcija. To je ono što ostaje nakon doživljaja Ekstravagantnih godina, izložbe koja je na svaki način izašla iz svog uvriježenog formata i ispunila svoj cilj bacanja buba u uši i oči onima koji su je došli vidjeti i čuti.
Fotografije: Sara B. Moritz
