U posljednjih deset godina umjetnik Damir Očko se afirmirao na domaćoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni, a prošle je godine, kao što je poznato, predstavljao Hrvatsku na 56. Venecijanskom bijenalu projektom ”Studije drhtanja: Treći stupanj“ u suradnji s francuskim kustosom i kritičarom Marcom Bembekoffom. Zajedno surađuju još od 2012. kada je tijekom Festivala Hrvatske u Francuskoj – Croatie, la voici! organizirana i Očkova samostalna izložba u Palais de Tokyo u Parizu. Trenutno se umjetnikovi radovi mogu vidjeti na skupnim izložbenim projektima u Austrian Cultural Forumu u New Yorku i Institut d’art contemporain u Villeurbanneu u Francuskoj, te na samostalnoj izložbi u galeriji Dazibao u Montrealu.
Ovaj se prikaz usredotočuje na nekoliko umjetnikovih recentnih radova koji čine okosnicu spomenutih izložbenih projekata. Iskušavajući mogućnosti prožimanja različitih umjetničkih medija i žanrova Damir Očko svoje složene hibridne strukture gradi na ispreplitanju poezije, glazbe, zvučnih efekata i filmskog ritma slika. Kako objašnjava Branka Benčić u katalogu izložbe Damir Očko – Studies on Shivering ovi filmovi predstavljaju specifičnu formu koja apsorbira iskustva različitih suvremenih umjetničkih sistema, žanrova i praksi: eksperimentalnog i kratkog filma, utjecaj instalacije, videa, fotografije, performansa i kazališna iskustva.* Uz filmove, cjelokupni konceptualni okvir umjetnikovog stvaralaštva čine i grafički radovi, kolaži i fotokolaži, instalacije, objekti, knjige umjetnika, tipografske partiture i oblici konkretne poezije, ocrtavajući ideje i duhovnu podlogu, a ujedno otkrivajući stvaralačke metode i sam proces nastanka filmova. Precizne, promišljeno satkane strukture umjetnikovih filmova potiču bogato emocionalno i estetsko iskustvo koje proizlazi upravo iz međusobne igre svih umjetničkih elemenata, istovremeno pozivajući na prepuštanje asocijativnim procesima i otkrivanje brojnih značenjskih razina ovih radova.
* TK (4k transferred to full HD video │ 19ʼ46″│ sound │ color │ 2014)
Projekt “Studije drhtanja: Treći stupanj“, predstavljen na posljednjem Venecijanskom bijenalu, temeljio se na filmovima TK i Treći stupanj uz ostale radove koji čine prošireni okvir samih filmova. Evokativna snaga filma TK (2014) počiva na naizmjeničnoj montaži dvaju zbivanja, krupnih planova ruke čovjeka koji boluje od Parkinsonove bolesti i ustrajno ispisuje rečenicu koja počinje s “In tranquility…“ i prizora drhtavih golih ljudskih tijela u kristaličnoj hladnoći vedrog zimskog dana. Klizeći, mirni i secirajući pokreti kamere sugeriraju određenu distancu. Gustoću polifone kompozicije, kako sam umjetnik često naziva svoje radove, dodatno osnažuju ritam i zvučnost poezije koju narator izgovara, te sugestivna gudačka glazba, prisutni ovdje kao integralni i samosvojni dijelovi strukture i posjedujući vlastitu semantičku razinu. U traganju za značenjem oslanjamo se na ujedinjujući motiv tijela u drhtanju i princip suprotnosti koji prožima ovaj film. Fenomen drhtanja ne sadrži u sebi samo sliku gubljenja kontrole nad vlastitim tijelom, te metaforu društvenog i ideološkog nasilja i represivne kontrole nad tijelom i pojedincem, nego i temeljnu napetost između čina i njegova značenja. Ispisivanje riječi “mir“ ili “spokoj“ drhtavom rukom predstavlja dekonstruktivni čin kojim se podriva samorazumljivost tog pojma. Isto tako, možemo poći i korak dalje i zapitati se ne ocrtava li se u drhtanju, kao nesvjesnom i samoregulirajućem pokušaju tijela da ponovno ovlada samim sobom, i projekcija naše samonametnute kontrole i, makar i nevoljko, pristajanje na društvenu i političku represiju? Odnos umjetnosti prema našem dobu biopolitike, kao vremenu nadzora, regulacije i oblikovanja ljudskog tijela i života putem političke volje i moći znanosti i tehnologije, sažima ovako Boris Groys: ”To znači, ako se na život više ne gleda kao na prirodni događaj, kao na sudbinu, fortunu, već kao na vrijeme koje se umjetno stvara i oblikuje, tada je život automatski politiziran, budući da su tehničke i umjetničke odluke u odnosu na oblikovanje životnog vijeka istodobno uvijek i političke odluke. Umjetnost koja nastaje u tim novim uvjetima biopolitike – u uvjetima umjetno oblikovanog životnog vijeka – ne može tu artificijelnost ne uzeti kao eksplicitnu temu.“**
* TK (4k transferred to full HD video │ 19ʼ46″│ sound │ color │ 2014)
U posljednjih nekoliko godina u Očkovom se radu zrcali kontinuitet ideja i tematskih preokupacija koje se prirodno međusobno nadovezuju i isprepliću, a sam proces rada ima gotovo organsku zaokruženost i fluidnost tijeka misli. Propitivanje sveprisutnog nasilja, kontrole nad tijelom i nemoći, te moralne dvojbe koje su se javile tijekom samog procesa nastanka prethodnog filma, TK, postale su inspiracija za nastanak posljednjeg rada, The Third Degree (2015), kako sam umjetnik objašnjava u intervjuima. U filmu se međusobno pretapaju slike ožiljaka od opekotina i filmske ekipe, te fragmenti pogleda na tehniku kojom se snimao film. Osobito snažan i poetičan dojam kulminira u trenucima u kojima ožiljak, trag patnje, kao da doslovce zasijeca kadrove… Efekt dvostruke ekspozicije postignut je odrazima na instalaciji sačinjenoj od krhotina ogledala, postavljenoj u prostor studija. Određena analitička distanca prema sadržaju patnje u prethodnom filmu nametnula je ideju da se u novom filmu ta distanca, točnije deskriptivnost, prevlada i da se krene od polazišta naglašene intimne uključenosti. Umjetnička strategija međusobnog “stapanja“ slika aktera i autorske ekipe, gledatelja i gledanog, prevladavanja propusne granice između subjekta i objekta, progovara o univerzalnoj moralnoj temi, potrebi za zajedništvom i suosjećanjem, o solidarnosti, emocionalnom angažmanu i razumijevanju. U kompleksnom sustavu društvenih odnosa čovjek se istodobno nalazi i u pasivnom položaju promatrača (ili onog nad kim se vrši nasilje), ali i u ulozi sudionika i stvaratelja. U užem smislu filmom se propituje i dinamika odnosa publike, umjetnika i djela u svijetu umjetnosti, pitanje aktivne participacije publike i svijesti o vlastitoj ulozi u umjetničkom procesu. U izložbenom prostoru Hrvatskog paviljona umjetnik proširuje samu strukturu filma postavljanjem različitih artefakata, fragmenata poezije i instalacije s fragmentima zrcala, potcrtavajući tako ovu dimenziju propitivanja prirode i intenziteta recepcije, te involviranosti gledatelja u tijek umjetničkog procesa i svojevrsnog obrata pogleda prema samom sebi.
*The Third Degree (4k transferred to full HD video │ 10ʼ30″│ sound │ color │ 2015)
Razotkrivanje samog procesa nastanka filma i uvjeta njegove produkcije predstavlja i jedan od oblika autorefleksivnih i kritičkih postupaka kojim se svraća pažnja na sam poetički čin, uvjete i načine stvaralačkog procesa. Kako nas podsjeća i kustos Marc Bembekoff u “Obrnutom intervjuu“, još je Brechtova koncepcija epskog teatra, oslanjanjući se na ovakav postupak, omogućila ideju aktivnog sudioništva gledatelja u umjetničkom procesu, a razaranje mimetičke iluzije oslobodilo nas je od eskapizma kojeg ona pruža.
*The Third Degree (4k transferred to full HD video │ 10ʼ30″│ sound │ color │ 2015)
Na samostalnoj izložbi “The Kingdom of Glottis“ organiziranoj u pariškoj Palais de Tokyo 2012. godine, u kustoskoj koncepciji Marca Bembekoffa, prikazani su Damirovi filmovi The Moon shall never take my Voice (2010), We saw nothing but the uniform blue of the Sky (2012) i SPRING (2012), te grafički radovi, fotokolaži i partiture vezani uz sam proces nastanka filmova, kao dijelovi konceptualnih cjelina. Ovi su radovi rezultat umjetničkih istraživanja posvećenih različitim dimenzijama ljudskog glasa i zvuka, te koncepata i predodžbi koji se uz njih mogu vezati: nijemosti, glasovnih mana i muka s glasom, tvarnosti jezika kao u Barthesovom konceptu “tjelesnosti riječi i putenosti jezika“, samog zvučanja i muzikalnosti riječi, postanka govora i jezika, fiziološkog aparata u kojem se glas stvara, te, na koncu, tišine. Svojim složenim strukturama pozivaju nas na promišljanje ne samo osjetilnih, izražajnih i poetičkih mogućnosti glasa, nego i političkih dimenzija ove kategorije – glasa kao oznake društvenog i političkog subjekta.
*The Moon shall never take my Voice (HD video │ 19ʼ16” │ sound │ color │ 2010)
Što se zbiva kad glasa nema? U The moon shall never take my Voice umjetnik uvodi ovu temu na specifičan način: umjesto glasom, djevojka izvodi poeziju znakovnim jezikom. Iz tame se rađaju samo ekspresivni pokreti, gestika ruku i lica izvođačice, tvoreći atmosferu u kojoj je riječima podarena posve nova stvarnost, začudni moment u kojem se pažnja usmjerava upravo prema njihovoj snazi. Riječi su dobile svoju prostornu dimenziju i oblik kroz dinamiku, ritam, snagu i kontrolu pokreta u znakovnom jeziku, a naizgled “onomatopejska“ glazbena pratnja podaruje riječima novo zvučanje. Samo naizgled, jer ubrzo shvaćamo da i glazba ovdje služi, kao i pokret, daljnjem postupku prevođenja jednog medija u drugi, naglašavajući njihovu vremenitost. Moglo bi se reći da ideja ovog rada počiva na interpretaciji sinestetičkog učinka i otvaranju svijesti različitim oblicima osjetilnosti i njezina izražavanja, stopljenima u jedinstveno iskustvo.*** Kao da je u osnovi prisutno pitanje poput onog jednostavnog: kako zvuči plava boja?
*The Moon shall never take my Voice (HD video │ 19ʼ16” │ sound │ color │ 2010)
Poetski tekst koji se u filmu prevodi u gestualne kodove poetskog jezika gluhonijemih počiva na osobnim svjedočanstvima Gustava Mahlera, Johna Cagea i Neila Armstronga, a svaki se od tih zapisa na svoj način odnosi prema iskustvu apsolutne tišine, otkriva se u razgovoru s kompozitorom i umjetnikovim suradnikom Alexanderom Sigmanom. Reinterpretirani i rekontekstualizirani izvori i tekstovi različitih žanrova tako postaju poetski predlošci filmova i dijelovi novih cjelina, kolažnih i hibridnih struktura Damirovih knjiga umjetnika i partitura – simboličkih naznačavanja uputa za izvedbu.
Vlastitu stvaralačku poetiku Damir Očko gradi na stapanju mogućnosti različitih medija unutar jedinstvenih cjelina, ispreplitanju poezije, glazbe, zvučnih efekata i vizualne snage filmskih slika. Posebnu pažnju pritom pridaje montaži, u promišljenom i pažljivom konstruiranju ritma kompozicija izmjenom zvučnih i glazbenih dionica, te poetskog recitala i tijeka filmskih prizora, uz povremene kontrapunkte tišine. Fina je ravnoteža kojom pomiruje sklonost pravilnoj unutrašnjoj strukturi, racionalnoj konstrukciji i “idealu savršenstva“ s prepuštanjem stvaralačkoj slobodi, intuitivnim putevima prema zagonetnom i mističnom, tajnovitom i dubini. Posebno je to vidljivo u filmu “We saw nothing but the uniform blue of the Sky“ u kojem glas čovjeka koji muca izgovara poetski narativ o nečemu nesmiljenom, moćnom i nepoznatom, nadolazećem valu, nečemu što potresa i samu zemlju i na što su ljudi nespremni, isprepleten s prizorima beskrajnog prostora mirnog obalnog krajolika. Nepravilan i nejednak ritam glasa koji u naporu izgovara stihove usmjerava pažnju prema samoj punoći zvučanja riječi, njihovoj muzikalnosti, intonaciji, naglasku, osjetilnom tkivu glasa, a time i sugestivnoj snazi sadržaja teksta. U tom smislu vrijedi ovdje citirati Barthesove misli s posljednjih stranica Užitka u tekstu u kojem predlaže “glasno pisanje“: “S obzirom na glasove u jeziku, glasno pisanje nije fonološko, nego fonetsko; njegov cilj nije jasnoća porukâ, teatar uzbuđenja; to što ono traži (u perspektivi naslade) jesu incidenti poriva, to je jezik tapeciran kožom, tekst u kojemu se može čuti zrno grla, patina suglasnika, naslada samoglasnika, cijela jedna stereofonija duboko iz puti: artikulacija tijela, jezika, a ne smisla jezika.“****
We saw nothing but the uniform blue of the Sky (4k transferred to full HD video │ 12ʼ │ sound │ bw and color │ 2012)
Deficit i poteškoća s glasom i ovdje, kao i u prethodnom filmu The moon shall never take my Voice, otkrivaju nove horizonte i otvaraju prostor stvaranju novih iskustava i značenja, a očuđenje vodi proširenju svijesti i prevladavanju uobičajenih ograničenja u razumijevanju. Ipak, umjetnik i sam otkriva polazište za nastanak ovog rada: slike poetskog narativa, inspirirane svjedočanstvima ljudi koji su predvidjeli i preživjeli nadolazeću prirodnu katastrofu, postaju univerzalna metafora o razlici među ljudima koji su spremni na promjenu i onih koji ih ne vide, onih kojima izmiču registri onog što se može osjetiti i naslutiti i onih koji taj kapacitet posjeduju. (Zanimljivo je kako ovakve misli odjekuju u našem sadašnjem društvenopolitičkom kontekstu.)
*SPRING (4k transferred to full HD video │ 19ʼ58″│ sound │ color │ 2012)
Stvaralački princip prethodnog filma umjetnik dalje razvija u strukturalno možda najrazvedenijem filmu, SPRING, produciranog za izložbu “The Kingdom of Glottis“. Okvirnu narativnu poveznicu ovog složenog i gustog tkanja pruža hermetična poetska struktura iz čijih stihova razaznajemo slike o postanku glasa i riječi, a time i bića, iz prvotnog, primordijalnog zvuka, stvaranju glasa u našem tijelu, erupciji skrivenog, dugo zapretanog pritiska koji se napokon oslobađa… Glas koji izgovara stihove, kako sam umjetnik objašnjava, zadobiva vlastitu autonomiju, izvanjštenje od govornika i tako se projicira na filmske slike tijela u elastičnim akrobatskim pokretima i savinućima do granica ljudskih mogućnosti, naporima i nesigurnostima, na kadrove krajolika živog tijela aktivnog vulkana. U radu se, dakle, polazi od brojnih semantičkih razina riječi “spring“ u engleskom jeziku koje povezuje ujedinjujuće značenje naglog buđenja nakon vremena represije i mirovanja. Povrh denotativnog, sad se oslobađaju i konotativna značenja: snaga, eksplozivnost, vitalnost, otpor i volja za promjenom. Time se SPRING na neki način nadovezuje na tematske interese i preokupacije prethodnog filma, omogućujući suptilno učitavanje političkih značenja i postavljanje univerzalnih pitanja o položaju čovjeka u globalnom društvenopolitičkom kontekstu.
SPRING (4k transferred to full HD video │ 19ʼ58″│ sound │ color │ 2012)
Poticajno i snažno iskustvo umjetnikovih radova temelji se na atmosferi i slojevitosti filmskih struktura, glazbi i poetskim slikama pretočenima u krajolike, projiciranima na ljudska tijela, evociranima u sugestivnom čitanju poezije. Emocionalno i estetsko iskustvo razbuđuju maštu, postaju pokretačima asocijativnih lanaca i potiču napor promišljanja i traganja za potencijalnostima značenja. Promišljena i slojevita struktura ove umjetnosti, u kojoj nema ničeg banalnog niti suvišnog, ponekad i na rubu hermetičnosti, nosi u sebi suptilnu etičku i političku dimenziju, a dubina do koje će nas odvesti proces promišljanja ovisi o našem doživljaju i razumijevanju društva u kojem živimo, te osobnom moralnom i duhovnom senzibilitetu. Ključna je pritom snažna simbolička slika ljudskog tijela, tematiziranog u ekspresivnom i dramatičnom kontekstu, na granicama svojih mogućnosti ili u patnji, nemoći i bolesti.
Umjetnikovi filmovi dotiču univerzalna pitanja o čovjeku, uvjetovanosti našeg položaja unutar društvenih odnosa, represiji i kontroli, ali i o mogućnosti izbora, volji za promjenom, djelovanju i empatiji.
Materijali koji prate tekst dobiveni su ljubaznošću autora i nije ih dozvoljeno dijeliti
Više o radovima Damir Očka potražite www.damirocko.com
—–
* Branka Benčić, Damir Očko – Studies on Shivering, Künstlerhaus KM-, Graz, 2014, str. 20-21.
** Boris Groys: Učiniti stvari vidljivima: strategije suvremene umjetnosti, MSU Zagreb, 2006, str.13
*** U razgovoru s kustosicom Bice Curiger Damir Očko objašnjava kako je istraživanje rada ruskog kompozitora Aleksandra Skrjabina, posebice njegovog nedovršenog djela ”Misterij”, poslužilo kao inspiracija za nastanak filma “The Age of Hapiness“ iz 2009. godine. Skrjabin je bio sinestet, a ”Misterij“ je zamislio kao djelo u kojem se međusobno prožimaju različita osjetilna iskustva.
**** Roland Barthes, Užitak u tekstu/Varijacije o pismu, Meandar, Zagreb, 2004, str. 154.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
