Epitaf carskog gurmana je jedna dosta zanimljiva knjižica za doba u kojem je nastala. Naime, negdje 1983. Veljko Barbieri izbacio je alegoriju na tadašnji sistem, u kojoj pojedinac postaje neka vrsta pokusnog kunića i naš se, nikad imenovani junak, koji voli dobro pojesti, nađe u situaciji da mu na vrata kucaju ljudi koji smatraju da dobar i ukusan obrok nije u duhu trenutačne klime u državi. Samim time niti naš junak nije u duhu trenutačne klime u državi.
Ako baciš fast forward trideset i tri godine naprijed, vidjet ćeš da se ne moraš nužno baviti hranom da bi se našao u problemu.
Ovakvom se mišlju bavi Ivan Ivanović, mladi arhitekt iz Zagreba, kroz web strip Epitaf koji možeš naći ovdje facebook.com/epitafstrip/.
Stranicu po stranicu, inspiriran, ali ne i limitiran Barbierijevim predloškom, Ivanović slika društvo kakvo bi moderna Hrvatska lako mogla postati. Malo radikalnije, malo desnije i malo previše zabrinuto za dobrobit i stanje svakog građanina.
*Ivan Ivanović (foto: Jan Iveta)
Neznani junak u stripu nije čovjek u visokom zamku ili čovjek s povišenim kolesterolom od anti-državnog kuhanja već “čovjek koji nije u skladu sa sustavom u kojem živi, ima svoju neku priču i nikoga ne dira, ali sustav cijelo vrijeme dira njega” – kaže Ivanović. “On voli kuhati i voli uživati te nema ime što je za strip jako dobro.”
Ivan nastavlja da je “zanimljivo to da niti sam glavni junak ne zna što je u tom društvu točno zabranjeno; samo se odjednom pojavljuju ljudi koji mu ograničavaju život. Više zapravo izgleda da su ga oni izabrali i htjeli mu ograničiti prava, shvatili da jako voli kuhati pa onda mu prišli s tom pričom da ne smije kuhati. Možda da nije stvar u kuhanju, bila bi u nečemu drugome.”
Sve se čini da je naš junak neka vrsta pokusnog kunića kojemu se stvari ograničavaju do točke gdje ljude zanima što će on na kraju napraviti. I kroz cijelu priču nigdje se drugdje ne spominju ostali ljudi u sličnoj situaciji, samo naš junak.
Ivanu bi strip karijera bila vrlo draga, ali ne kod nekog superherojskog izdavača poput Marvela ili Vertiga “jer strip je tako dobar medij kojim možeš puno toga reći, ali super heroje i ove filmove s njima ne razumijem. Imaš ogromne moći i onda svaki sukob rješavaš šakama? I čemu masovnom proizvoditi stripove s istim likovima, u istim pozama već pedeset godina?”
A serije à la Luke Cage?, pitam ga, pa on kaže; “Dobro, to je zabava ekipi koja dođe s posla doma i sjedi i gleda. Imaju neki paralelni svijet koji nije niti njihov posao niti njihov standardni život… i evo s te strane mogu razumjeti. Ali Epitaf nije napravljen da bude zabava nego da malo pogledaš da li možda radnja ima veze s tobom?”
Od uzora pokazuje na Alejandra Jodorowskog kao utjecaj u smislu oslobađanja od nekih standardnih priča, također Franka Herberta i Dinu… ali, nema to direktno veze s Epitafom.
Djelo koje ima direktne veze s Epitafom je Blast, strip francuskog scenarista i crtaća Manua Larceneta. “ Blast je dosta važan za Epitaf jer krenuo sam crtati da bude dosta lijepo, zasjenčano i sve dobro, ali kada sam otvorio Blast… tu vidiš da je sve dobro kadrirano, ali mi je postalo jasno da se ne moram brinuti oko svakog detalja jer se i crtež u Blastu može shvatiti kao skica nečega što bi se tek trebalo nacrtati kako treba. Slično kao i Maus, koji je odličan takav kakav je.”
A Epitaf je i djelomična posljedica onoga što se često kod nas događa na netu: komentiranja i brojanja krvnih zrnaca. Ivanu se to dogodilo “prije nekih godinu dana, u jeku plenuma na Filozofskom fakultetu oko spajanja Filozofskog fakulteta i Bogoslovnog fakulteta. Bio sam na tribini o feminizmu i queeru u stripu, u centru MAMA, a u organizaciji udruge AUT s filozofskog faksa. Nakon tribine sudjelovao sam na jam sessionu sa skupinom hrvatskih stripaša. Dva mjeseca kasnije sam na facebooku saznao da se neki neidentificirani dušobrižnik, na nekom opskurnom threadu nekog foruma, bacio u detaljniju analizu krvnih zrnaca sudionika te tribine, pa je u javnost izbacio fragmente naših rodoslovnih stabala. Frajer je otkrio da je svaki sudionik tribine, potomak nekog jugoslavenskog funkcionera, pa je tako moj tata zapravo Dušan, član Saveza komunista Hrvatske i bivši menadžer u INI. Bio sam se nešto kolebao da li da nastavim ili odustanem s projektom, ali tada sam odlučio nastaviti crtati Epitaf u inat svim takvim inkvizitorima.”
Ako ga pitaš za arhitekturu danas i kako mu se čini kao svježem projektantu, Ivan kaže da je bitno da bude prvenstveno funkcionalna i korisna. “Kad pogledaš kroz povijest kako su forme nastajale – nastajale su iz funkcije od grčkih hramova pa sve do danas. Zapravo, za arhitekturu je bitno da rješava probleme. Jer problemi se množe i stvaraju se novi koliko god da poboljšavamo stvari.”
“Možda je najveći problem u hrvatskoj arhitekturi to što ljudi ignoriraju struku na svim razinama; od gradonačelnika glavnog grada do ljudi koji žele napraviti obiteljsku kuću. Arhitekt je samo alat za realizaciju neke njihove ideje, a ne razumiju kako arhitektura funkcionira.
Ne znam, ne dolaziš doktoru sa stavom: napiši mi tu i tu uputnicu ili operiraj me tako i tako. Možda doktorima vjeruju više jer se tiče njihovog tijela direktno, ali što je stan ili kuća nego isto tvoje tijelo, još jedna ovojnica u kojoj živiš? “– završava Ivanović.
*Klikom na jednan prikaz isti se otvara uvećan, u galeriji vizuala
*Ivan Ivanović (foto: Jan Iveta)
Pripremio: Antonio Hadrović (sve članke ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku)
Portreti: Jan Iveta
Epitaf pratite na linku facebook.com/epitafstrip/
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
