Premda su djeca i mladi danas gotovo neprestano okruženi slikama, ekranima i audiovizualnim sadržajem, problematika filmske pismenosti sve više prerasta iz kulturnog u obrazovno pitanje. I dok digitalne platforme oblikuju nove generacije gledatelja, škole često ostaju bez sustavne podrške za rad s filmom kao umjetničkim medijem. Upravo na tom presjeku kulture, obrazovanja i dostupnosti nastao je portal Vrti svoj film — projekt koji film ne doživljava tek kao nastavno pomagalo, već kao prostor dijaloga umjetnosti, kritičkog mišljenja i zajedničkog iskustva gledanja.
Pokrenut 2021. godine kao kruna dugogodišnjeg rada na filmskoj edukaciji djece i mladih, Vrti svoj film danas okuplja stotine škola diljem Hrvatske, osobito u sredinama u kojima kino nije dio svakodnevice. Kroz pažljivo kurirane programe, metodičke materijale i suradnju filmologa, nastavnika, kritičara i dizajnera, portal nastoji otvoriti prostor u kojem film postaje ravnopravan dio odrastanja i obrazovanja.
O odnosu filma i obrazovanja, važnosti kratke forme, razvoju kritičkog gledanja, budućnosti filmske pismenosti te počecima projekta razgovarali smo s njegovom osnivačicom Ivanom Jakobović Alpeza.
► Vrti svoj film nastaje u kontekstu u kojem se učestalo tvrdi da obrazovni sustav zaostaje za stvarnošću audiovizualne kulture. Osvrnuvši se na sami početak, što je bila ona početna iskra (osobna, profesionalna ili društvena) iz koje je portal izniknuo?
Ivana Jakobović Alpeza: Jedna je ona profesionalna, koja počinje puno ranije – još prije petnaest godina, kada smo Edita Bilaver i ja kroz programe za djecu i mlade počeli sustavno raditi na filmskoj pismenosti. Kroz program za škole i vrtiće Sedmi kontinent u Muzeju suvremene umjetnosti, putujuću verziju programa u kinima širom Hrvatske, Vrtići u kvartovskom kinu i projekt Film u bolnici, izravno smo vidjeli koliko je pristup filmu nejednak. Dok u većim gradovima djeca imaju izbor, u mnogim sredinama kultura se svodi na povremeni program u domu kulture/pučkom otvorenom učilištu. Taj jaz je bio vrlo konkretan i vrlo vidljiv. U jednom trenutku i sama sam postala roditelj i počela sam promišljati što se najmlađima nudi kao sadržaj. Fasciniralo me kako filmovi poput Chaplina ili Bustera Keatona mogu potpuno zaokupiti dječju pažnju ili bogata autorska 2d animacija – taj trenutak kada dijete doslovno “zaboravi disati” gledajući. Istovremeno sam iz razgovora sa svojim kolegama, učiteljima znala koliko je kvalitetan film u školama zapravo nedostupan. Negdje između te dvije perspektive, profesionalne i roditeljske, počela se formirati ideja o nečemu što bi bilo sustavno, dostupno i kvalitetno. Pandemija 2020. svakako je bila okidač koji je ubrzao stvari. Promijenila je način na koji učimo i gledamo sadržaj i otvorila prostor za digitalna rješenja. Ali iskreno, potreba je postojala i prije. Kad jednom počnete raditi programe za škole, pitanje dostupnosti i jednakosti nametne se samo od sebe. Škole koje nemaju kinodvoranu u svom mjestu često uopće ne odlaze u kino. To je bio ključan moment: kako omogućiti da svaka škola, bez obzira gdje se nalazi, ima pristup kvalitetnom filmu, i još važnije, smjernice za rad s tim filmom. Vrti svoj film je zato od početka zamišljen kao nešto više od platforme za gledanje. Kao sustav. Kao mjesto gdje film dolazi u razred zajedno s metodikom, kontekstom i podrškom učitelju. Kao neka vrsta “točke kvalitete” unutar obrazovanja. I u tom smislu, iako je portal formalno nastao 2021., njegova stvarna geneza je puno duža i duboko vezana uz uvjerenje da film nije luksuz, nego važan dio odrastanja i obrazovanja.
► Portal je zamišljen kao platforma za razvoj filmske pismenosti, ali i kao alat za učitelje i nastavnike. Na koji način ste balansirali između filmske struke i pedagoških potreba, a da jedno ne potisne drugo?
Ivana Jakobović Alpeza: To je zapravo pitanje koje nas prati od samog početka, jer smo bili svjesni obje zamke. S jedne strane, nismo htjeli da film u školi postane samo ilustracija za neku nastavnu temu, zgodno sredstvo kojim ćemo “obraditi” emocije, povijest ili društvena pitanja, a da pritom zaboravimo da je film umjetnost. S druge strane, nije nam bio cilj ni graditi portal koji će biti filmološki fascinantan nama, a nastavnicima teško primjenjiv u stvarnom školskom ritmu. Balans smo tražili upravo u interdisciplinarnosti i stalnom dijalogu između filmske struke i škole. Zato uz svaki film ne pitamo samo je li umjetnički relevantan, nego i kako može živjeti u učionici. Ali jednako tako ne pitamo samo može li poslužiti nastavniku, nego i ostaje li pritom dobar film. Mislim da je ključno to što film nikada nismo tretirali samo kao nastavno pomagalo. Film je za nas uvijek najprije umjetničko djelo, sa svojim jezikom, estetikom i autorskom perspektivom. Metodika dolazi kao most prema učeniku, ne kao način da se film “pripitomi”. Ako smo u nečemu bili oprezni, onda je to upravo da školski kontekst ne proguta film.
► Programske cjeline Rondo, Licem u lice s hrvatskim filmom i Idu dani nose snažnu simboliku i jasnu uredničku logiku. Možete li nam pobliže opisati navedene kategorije; kako je nastajala ta struktura i što vam je bilo ključno da se njima poruči o filmu, ali i o obrazovanju?
Ivana Jakobović Alpeza: Struktura portala nije nastala kao unaprijed zadani koncept, nego iz procesa promišljanja – kome se obraćamo i zašto. Kada smo 2021. krenuli razvijati portal, kroz suradnju s Bornfight studijem i intenzivne radionice s njihovim dizajnerskim i komunikacijskim timom, vrlo brzo je postalo jasno da ne želimo samo “slagati filmove”, nego artikulirati odnos prema filmu. Jedna od ključnih odluka bila je da sve što radimo na neki način proizlazi iz hrvatske filmske baštine, ne kao zatvorenog kanona, nego kao živog područja koji se može komunicirati suvremeno, jasno i blisko. U tom procesu značajnu su ulogu imali Nika Petković i Silvestar Mileta i filmološki sloj koji su oblikovali te dr. sc. Marina Gabelica s Učiteljskog fakulteta. Iz tog zajedničkog rada prirodno su proizašle i programske cjeline. Rondo je možda najbliži ideji kako razmišljamo o filmu u obrazovanju. Kao što i sam naziv sugerira, riječ je o cikličkom vraćanju temama, formama i pitanjima koja su važna. Program je zamišljen kao prostor raznolikosti: različiti rodovi, žanrovi, stilovi i autorski pristupi. U novijem izdanju s kratkometražnim filmovima dodatno smo naglasili upravo tu širinu i pristupačnost. Učenici kroz njega uče kako film funkcionira i kako ga čitati. Licem u lice s hrvatskim filmom proizlazi iz potrebe da se sustavno susretnemo s vlastitim nasljeđem. Hrvatska animacija je globalno prepoznata, ali u obrazovanju često ostaje fragmentirana. Ovaj program omogućuje da različite generacije i poetike dođu u dijalog i da se učenik zaista nađe “licem u lice” s tim nasljeđem, ne kao nečim udaljenim, nego kao nečim što može razumjeti i interpretirati. Idu dani je, vrijeme je pokazalo, omiljeni program učitelja i učenika. On povezuje film s ritmom svakodnevice i školskog kalendara, filmskih festivala. Kroz odabrane datume i teme film postaje povod za razgovor o svijetu koji nas okružuje i način da se umjetnost prirodno uplete u svakodnevni život škole.
► U kriterijima odabira filmova ističete umjetničku relevantnost, tematsku bliskost djeci i mladima te odgojnu komponentu. Kako izgleda taj proces selekcije u praksi i gdje povlačite granice kompromisa?
Ivana Jakobović Alpeza: Mislim da smo se i sami kroz godine mijenjali. U počecima smo možda bili više “cine elitisti” – vjerovali smo da upravo mi, uredništvo, najbolje znamo što bi djeca trebala gledati. Danas puno više osluškujemo publiku kojoj se obraćamo. Jako nas zanima što zanima djecu i mlade, a projekt Učeničkog žirija dodatno nam je potvrdio nešto važno: djeca vrlo precizno prepoznaju kvalitetu kada im se ona ponudi. Zato selekcija filmova danas nije samo pitanje stručnog kriterija, nego i dijaloga između filma, portala i naše publike – učenika. Svake godine nekoliko mjeseci biramo filmove za iduću školsku godinu vodeći računa o različitim predmetnim područjima, međupredmetnim temama te potrebama učitelja, nastavnika i knjižničara, ali prije svega učenika. Važna nam je raznolikost: žanrovska, tematska, autorska i estetska. Uz suvremene europske filmove i neizbježne klasike, posebno nam je važno uključivati hrvatske filmove kako bi djeca upoznavala i vlastitu kinematografiju. Filmovi koje biramo često otvaraju teme bliske djeci i mladima, od identiteta i odrastanja do odnosa, emocija i društvenih pitanja, ali pritom nam je jednako važna umjetnička kvaliteta. Tu su nam granice kompromisa vrlo jasne. Film ne biramo samo zato što nosi “važnu poruku”. Film je, u konačnici, sedma umjetnost koja je razvila vlastiti jezik, izrazito složen, sofisticiran i iznimno moćan, a poput svakog jezika, i dalje se neprestano razvija. Upravo zato nam je sagledavanje filma kao umjetničkog djela temeljno polazište u analizi i razgovoru o svakom naslovu. U tom procesu stalno pratimo festivale i programe posvećene filmu za djecu i mlade, surađujemo s filmskim profesionalcima i pratimo razvoj filmske edukacije u Europi.
► Mali rondo donosi kratkometražne, često nagrađivane filmove koji stanu u jedan školski sat. Kako doživljavate ulogu kratke forme u razvoju filmske pismenosti i može li ona ponekad biti snažnija od dugometražnog filma?
Ivana Jakobović Alpeza: Dobar film je dobar film, neovisno traje li deset minuta ili sat i pol. Kratki film za nas nikada nije bio “manja” forma, nego prostor u kojem film možda i najjasnije pokazuje što jest. Kako kaže Marek Hendrykowski, kratki film pokušava komprimirati kompleksnost stvarnosti u kratko trajanje, i upravo zato iznimno je pogodan za rad s djecom i u školi. U organizacijskom kontekstu kratka forma ima i vrlo konkretnu prednost. U razgovorima s nastavnicima često se ponavlja ista stvar (a mi to osluškujemo i primjenjujemo): dugometražni film ponekad je teško uklopiti u školski ritam u kojem je osnovna „izvedbena“ jedinica školski sat u trajanju od 45 minuta, dok kratki film omogućuje da se gledanje, analiza i razgovor prirodno zaokruže unutar jednog školskog sata. Iz te potrebe nastao je i Mali rondo. Prošlog ljeta, u jednoj pomalo filmskoj situaciji, usred praznika, u knjižnici na četrdeset stupnjeva, okupili smo, zahvaljujući povjerenju koje školska knjižničarka uživa među djecom, grupu učenika iz OŠ Antun i Stjepan Radić u Gunji i zajedno pogledali, analizirali i ocijenili desetke kratkometražnih filmova. Po prvi puta program su birali učenici za učenike. Uz međunarodne naslove, u program su ušli i odlični primjeri suvremenog hrvatskog filma, poput Pisma iz šume Jelene Oroz, Žarko, razmazit ćeš dite braće Popović i Tisje Kljaković Braić te Dečko kojem se žurilo Biljane Čakić- Veselić, Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića. Ono što je iz takvog procesa proizašlo za nas možda je i važnije od samog izbora filmova. Djeca nisu bila samo gledatelji, nego i selektori, i dobrovoljno su se obvezala sudjelovati do kraja procesa. Kroz strukturirane razgovore prije i nakon projekcija učili su verbalizirati vlastiti doživljaj i argumentirati svoje stavove, razvijajući pritom komunikacijske vještine. U zajedničkom odabiru filmova učili su slušati, uvažavati različita mišljenja i donositi odluke što je važna vještina koju škola može i treba poticati. Istovremeno, kroz metodički vođene aktivnosti razvijali su razumijevanje filmskog jezika, brusili kritičko mišljenje o najrazličitijim temama, ali i kriterije za razlikovanje umjetnički vrijednog sadržaja od površnog. Mislim da je film u ovom slučaju, povrh svega navedenog, bio i snažno sredstvo samoosnaživanja za djecu koja su sudjelovala.
► Portal nudi bogatu bazu metodičkih materijala, ali pritom ne propisuje “točne” interpretacije. Koliko vam je važno da učitelji i učenici kroz film razvijaju vlastito čitanje i kritički stav, čak i kada su oni nepredvidivi?
Ivana Jakobović Alpeza: Na portalu se trenutno nalazi više od osamdeset selektiranih filmova i jednako toliko prijedloga njihove moguće analize. No od početka nam je bilo važno da ti materijali ne funkcioniraju kao “točna rješenja”, nego kao podrška nastavniku u oblikovanju vlastitog razgovora i pristupa filmu. Uz osnovne informacije i metodičke prijedloge nastojimo ponuditi i esej o filmu koji pišu filmski kritičari i filmolozi. Ali i taj tekst razumijemo samo kao jedno moguće čitanje filma, svojevrsni vodič ili inspiraciju nastavniku, a ne konačnu interpretaciju koju treba reproducirati u razredu. U radu s nastavnicima zato pokušavamo osvijestiti da filmska analiza nije samo usvajanje “filmske abecede”, premda je i to važno. Nastavnik treba razumjeti osnovne elemente filmskog jezika i znati ih prepoznati s učenicima. Film u obrazovnom kontekstu prirodno traži interdisciplinaran pristup, spoj metodike i filmologije, jer ga istovremeno promatramo kao umjetnički medij i kao pedagoški alat. Zato kroz naš masterclass, koji provodimo uz podršku HAVC-a s istaknutim filmolozima poput Višnje Pentić i Silvestra Milete, radimo na razumijevanju filmskih izražajnih sredstava i metoda analize. Ali ono što smatramo možda i važnijim jest trenutak kada učenik počne razumijevati zašto je redatelj upotrijebio baš taj postupak, jer u filmu ništa nije slučajno. Krupni kadar, rakurs, ritam montaže ili izostavljanje neke informacije uvijek oblikuju način na koji doživljavamo priču i emociju. Film uvijek bira perspektivu, nešto pokazuje, a nešto izostavlja. Razumjeti te izbore znači razvijati odnos prema onome što gledamo, prepoznati emociju, stil, autorsku namjeru, ali ponekad i manipulaciju. Zato gledajući filmove ne tražimo ispravne odgovore, nego razvijamo sposobnost kritičkog i osviještenog gledanja. I možda najljepše u svemu jest to što takvo analitičko gledanje ne umanjuje užitak u filmu, nego ga produbljuje. Kada jednom počnete razumijevati kako film funkcionira, počinjete ga i snažnije doživljavati kao umjetnost.
► Često naglašavate kako Vrti svoj film ne konkurira kinu, već s njim koegzistira. Kako zamišljate taj odnos online platforme, škole i kinoprikazivačke mreže u razvoju buduće filmske publike?
Ivana Jakobović Alpeza: Nikada nismo gledali na Vrti svoj film kao na alternativu kinu. Film je ipak umjetnost koja u punini živi na velikom platnu i u zajedničkom iskustvu gledanja, i to je nešto što želimo dodatno osnažiti, a ne zamijeniti. Zato nam je važno razvijati suradnju s kinoprikazivačima. Kroz inicijativu Vrti svoj film TO GO pokušavamo napraviti upravo taj iskorak – povezati kurirani sadržaj portala s kinima i omogućiti kinoprikazivačima da odabrane filmove ponude školama kroz vođene projekcije, u ritmu vlastitog kina i prema potrebama svoje zajednice. Takav model kinima omogućuje da školama ponude provjeren i kvalitetan filmski sadržaj, popraćen smjernicama za razgovor i rad nakon projekcije. Istovremeno razvijaju odnos sa školama, mladom publikom i lokalnom zajednicom, a zahvaljujući širini kuriranih filmova na portalu, mogu i sami oblikovati svoje programske smjernice. Velika prednost tog modela je što škole unaprijed poznaju godišnji katalog filmova, pa organizacija matineja i dogovor oko projekcija postaju puno jednostavniji i prirodniji. U idealnom scenariju, online platforma, škola i kino ne djeluju odvojeno, nego zajedno omogućuju da kvalitetan film dođe do svakog djeteta, bilo kroz iskustvo zajedničkog gledanja u kinu, bilo kroz dostupnost portala u sredinama gdje kino nije dio svakodnevice. Cilj nije zamijeniti jedno drugim, nego osigurati da djeca, neovisno o tome gdje žive, budu izložena kvalitetnim filmskim pričama, važnim temama i iskustvu filma kao umjetnosti.
► U relativno kratkom vremenu portal je uključio stotine škola i desetke tisuća učenika. Što su vam povratne informacije nastavnika i učenika otkrile, i je li vas nešto u njihovim reakcijama iznenadilo?
Ivana Jakobović Alpeza: Jedna od stvari koja nas je možda najviše iznenadila jest koliko djeca zapravo žele razgovarati o filmu. Prema Istraživanju gledateljskih navika djece i mladih koje smo proveli zahvaljujući Ministarstvu kulture i medija i Javnom pozivu za poticanje programa koji potiču razvoj publike u kulturi 2023. godine, na uzorku od 8.500 učenika, redoviti odlazak u kino prisutan je tek kod manjeg broja djece, a značajan dio učenika tijekom godine uopće nema organizirano filmsko iskustvo, ni u školi ni u kinu. Istovremeno, upravo su razgovori o filmovima s učiteljima, roditeljima i vršnjacima učenici svih dobnih skupina izdvojili kao jednu od najdražih aktivnosti. To nam je bio važan signal da djeci možda ne nedostaje interes za film, nego prostor za zajedničko gledanje, razgovor i razumijevanje onoga što gledaju. I povratne informacije nastavnika vrlo jasno potvrđuju isto. Portal koriste na puno širi način nego što smo možda u početku zamišljali, u nastavi hrvatskog, stranih jezika, povijesti, likovne i glazbene kulture, na satu razrednika, u produženom boravku, filmskim i medijskim skupinama, za rad stručne službe i projektne nastave. Posebno im je važna kombinacija pažljivo odabranih filmova i metodičkih materijala koji im olakšavaju rad i daju sigurnost u interpretaciji filma. Velik broj nastavnika ističe i nešto vrlo praktično, ali važno: kino-projekcije su često organizacijski i financijski zahtjevne, dok Vrti svoj film omogućuje fleksibilnost i dugoročno planiranje rada. U manjim sredinama to je ponekad jedini način da djeca uopće dođu u kontakt s kvalitetnim i dobno primjerenim filmom, osobito hrvatskim filmom koji su učitelji često izdvajali kao posebnu vrijednost portala. Možda ipak najbolje sve sažima jedno pismo koje smo dobili od nastavnice iz manjeg mjesta bez kina. Napisala nam je da njezini učenici uz Vrti svoj film “više nisu gledali na sat i žurili kući”, nego su ostajali nakon nastave kako bi zajedno pogledali film, komentirali i raspravljali. Posebno ju je dirnulo što su djeca počela razvijati naviku zajedničkog gledanja i razgovora o filmu, jer dolaze iz sredine u kojoj kino dugo nije postojalo i gdje filmska kultura praktički nije bila dio svakodnevice. Iz tog iskustva rodila se i ideja školskog filmskog kluba. Mislim da su upravo takve male promjene možda i najvažnije.
► Vrti svoj film okuplja velik broj suradnika iz različitih područja: filmologije, metodike, kritike, digitalnog dizajna. Koliko vam je kolektivni, interdisciplinarni rad važan za identitet portala?
Ivana Jakobović Alpeza: Film je po svojoj prirodi interdisciplinaran, pa je takav i rad na portalu koji film dovodi u učionicu. Da bi film u obrazovanju zaista funkcionirao, nije dovoljno samo imati dobar sadržaj, potrebno je povezati filmologiju, metodiku, dizajn i komunikaciju u cjelinu koja ima smisla i za učitelja i za učenika. U tome zapravo vidim najveću vrijednost portala Vrti svoj film. Ne u pojedinačnim doprinosima, nego u susretu različitih perspektiva. Važno nam je da tim nije velik, nego usklađen da se razumijemo i da postoji povjerenje. Tada se najčešće dogodi taj važan pomak iz kojeg nastaje nova vrijednost. Na taj su način portal oblikovali brojni suradnici, od dizajnerskog i komunikacijskog dijela tima, u kojem su važnu ulogu imali Ivan Čadež, Bornfight Studio i njihov tim, Šesnić&Turković te Superstudio, do filmskog i uredničkog dijela kojem su doprinijeli Silvestar Mileta, Višnja Pentić, Nika Petković, Hrabren Dobrotić, Mirjana Doblanović Pekica, Filip Karačić i drugi. Posebno su nam važni učitelji i nastavnici s kojima razvijamo metodičke materijale, jer bez njihovog iskustva i razumijevanja učionice portal ne bi imao stvarnu funkciju. Možda je paradoksalno, ali i pandemija je u tom smislu imala pozitivan učinak, promijenila je način na koji radimo i surađujemo. Više ne moramo svi biti fizički u uredu u Zagrebu da bismo kvalitetno stvarali zajedno. Kada je portal 2022. godine na Danima komunikacija nagrađen IAB MIXX nagradom za najbolju web stranicu te godine, doživjeli smo to kao potvrdu da takav kolektivni i interdisciplinarni pristup ima smisla.
► U Manifestu ističete uvjerenje da kvalitetni filmovi i filmska edukacija trebaju biti dostupni svakom djetetu, bez obzira na geografiju ili resurse škole. Koliko je taj ideal danas ostvariv i u čemu vidite najveće prepreke?
Ivana Jakobović Alpeza: Kada govorimo o dostupnosti kvalitetnog filma djeci, važno je priznati da se situacija u posljednjih nekoliko godina značajno pomaknula. Prije pandemije filmovi su djeci i školama bili dostupni prvenstveno kroz kina, komercijalna i dvorane Kino mreže, a metodički sadržaji postojali su sporadično. Danas gotovo da ne postoji premijerni naslov za djecu i mlade koji ne dolazi uz određenu obrazovnu podršku, što je veliki iskorak. No, dostupnost i dalje nije jednaka. Filmski programi, susreti s autorima i vođeni razgovori nakon projekcija i dalje su vezani uz kina, a njih, uključujući i ljetna, u Hrvatskoj ima 128 u 96 gradova, uglavnom većih. To znači da velik broj djece i škola takvo iskustvo jednostavno nema. Upravo tu vidimo prostor djelovanja. Kroz Vrti svoj film do sada je prošlo više od 200 škola iz gotovo 200 različitih lokaliteta, pri čemu velik dio tih mjesta nema kino. To su često škole iz manjih sredina, sela i općina, kojima odlazak u kino predstavlja organizacijsku i financijsku prepreku, pa im je godišnja pretplata kompromisno rješenje. Taj podatak je možda i najvažniji jer pokazuje da interes postoji i da zapravo odgovaramo na realnu potrebu. Školama izlazimo u susret ciklusima za ranoranioce kada mogu osigurati svojoj školi pretplatu po smanjenoj cijeni ili uz privlačn akciju gdje škole ako se pretplate dvije godine za redom, treću godinu mogu koristiti portal gratis. I tako imamo škole koje su pretplaćene svake godine od početka rada portala. No, dostupnost sadržaja je samo jedan dio priče. Druga, jednako važna prepreka je obrazovanje nastavnika. Film se na razini inicijalnog obrazovanja ne obrađuje sustavno u svim relevantnim studijima, i ta praznina se godinama nadoknađuje kroz programe poput programa udruge Djeca susreću umjetnost, Škole medijske kulture “Dr. Ante Peterlić” ili kroz različite edukacije koje organizira HAVC i druge organizacije. I mi na Vrti svoj film nastojimo tome doprinijeti, primjerice kroz godišnje izdanje Masterclassa za nastavnike. U širem smislu, najveći izazov je što filmska edukacija još uvijek nije usustavljena unutar formalnog obrazovanja. Dok se neformalni programi razvijaju, umrežavaju i šire, njihova primjena u školama i dalje ovisi o inicijativi pojedinaca i mogućnostima pojedine škole. Zato bih rekla da je ideal iz Manifesta ostvariv, ali ne sam od sebe. On traži jasan sustavni okvir, kontinuitet i razumijevanje da film u obrazovanju nije dodatak, nego alat koji već sada imamo, ali ga još uvijek ne koristimo u punom potencijalu.
► Gledajući unaprijed, što biste voljeli da Vrti svoj film dugoročno promijeni: u školama i kulturnim politikama, ali i u načinu na koji nove generacije gledaju, razumiju i vrednuju film?
Ivana Jakobović Alpeza: Kada gledamo unaprijed, voljela bih da Vrti svoj film dugoročno pomakne percepciju filma u obrazovanju, da se iz povremene aktivnosti preseli u nešto što je sastavni i smisleni dio školskog života. Film ima potencijal otvoriti prostor za razgovor, razvijati kritičko mišljenje, a razumijevanje filma doprinosi i široj kulturnoj osviještenosti djece i mladih. No da bi se to dogodilo, mora imati stabilno mjesto u sustavu, a ne ovisiti isključivo o entuzijazmu pojedinaca. U tom smislu, naš godišnji katalog filmova zamišljen je vrlo jednostavno – kao svojevrsna knjižnica filmova za škole. Kao što se podrazumijeva da škola ima pristup knjigama, jednako bi se trebalo podrazumijevati da ima pristup pažljivo odabranim filmovima, zajedno s metodikom za rad. U zemlji od oko 3,9 milijuna stanovnika i nešto više od 260 tisuća osnovnoškolaca, to doista ne bi trebalo biti nedostižno. Vrti svoj film je uostalom i nastao zahvaljujući prepoznavanju Ministarstva kulture i medija, kroz Javni poziv za poticanje poduzetništva u kulturnim i kreativnim industrijama, dok Hrvatski audiovizualni centar kontinuirano podržava tehničko održavanje portala. To pokazuje da svijest o važnosti filmske pismenosti i razvoja publike postoji. Pitanje koje mi se danas čini važnim jest kako modele koji su pokazali vrijednost dugoročno integrirati u širi obrazovni i kulturni okvir. Na razini kulturnih politika, voljela bih da se ovakve inicijative prepoznaju ne samo kao vrijedni projekti, nego i kao dio javne kulturne infrastrukture koji dugoročno razvijaju publiku, osiguravaju dostupnost kulture i održivo povezuju obrazovanje i umjetnost. U konačnici, cilj nije samo da djeca gledaju više filmova, nego da kroz film nauče razumjeti svijet oko sebe i sebe u njemu.
Razgovarala: Karla Despot / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portal Vrti svoj film nalazi se na adresi vrtisvoj.film, a možete ih pratiti i na društvenim mrežama Instagram instagram.com/vrtisvojfilm/, Facebook facebook.com/Vrtisvojfilm/ i Tik Tok tiktok.com/@vrtisvojfilm
