Završilo je još jedno izdanje 25 FPS-a, Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa, koje je 12. godinu za redom zagrebačkoj publici predstavilo ponajbolje radove recentne eksperimentalne produkcije te klasike avangarde, uz gostovanje značajnih autora eksperimentalnog roda.
Festival je tradicionalno održan u prostorima Studentskog centra, pri čemu se većina projekcija odvijala u impozantnom Kinu SC, prostoru kojemu se do danas od svih filmskih festivala vjerno vraća jedino još 25 FPS i udahnjuje mu život tijekom četiri festivalska dana.
Ove godine festival je slavio stogodišnjicu dadaizma, što je bila iznimna prilika da se na velikom platnu prikažu klasici tog avangardnog pokreta. Svjedočiti projekcijama „Anemičnog filma“ Marcela Duchampa, „Međučina“ Renéa Clairea ili „Povratka razumu“ Mana Raya na originalnim 16-milimetarskim i 35-milimetarskim kopijama, uzbudljiv je i vjerojatno neponovljiv doživljaj za svakog prekaljenog filmofila. Jedinu iznimku u prevladavajućoj DADA atmosferi programa Ode filmu, činio je kanonski strukturalni film Tonyja Conrada „The Flicker“ iz 1965. Sastavljen tek od bazičnih filmskih elemenata – crnih i bijelih sličica, čija se brzina izmjene postepeno ubrzava sve do momenta kada počnu stvarati zasljepljujuće stroboskopske efekte, film je prigodno prikazan u kasnovečernjim satima, rezerviran za najhrabrije gledatelje željnih izazovnih vizualnih podražaja. Uzimajući u obzir upozoravajuće poruke o mogućoj opasnosti od epileptičnog napada u najavnoj špici, hitne intervencije na sreću nisu bile potrebne.
Naslijeđe strukturalnog filma i jednako poigravanje elementarnim filmskih česticama, snažno je prisutno i kod jednog od najznačajnijih autora proširenog filma danas, Brucea McClurea. Gostovanje američkog filmaša/performera je ove godine bilo doista spektakularno i posebno, jer je prihvatio izazov selektora da izvede čak tri performansa u trima različitim prostorima – u Teatru &td, Francuskom paviljonu te Kinu SC. Trilogija pod nazivom „Zveckanje kostima“ obuhvaćala je izvedbu dva starija performansa iz 2006. i 2009., dva nova iz serije Rotorattler iz 2016. te premijerni site-specific performans posebno konstruiran za prostor Kina SC. Pritom, u svakom se performansu služi s najmanje dva 16-milimetarska projektora, dok je u zaključnom performansu u Kinu SC iskoristio još dva dostupna 35-milimetarska projektora i dva stroboskopa. Ono što je specifično za njegov rad jest korištenje projektora kao vizualnog i ujedno auditivnog instrumenta. Vizuali su pritom svedeni na više kratkih petlji, sastavljenih od planski raspoređenih crnih i bijelih (transparentnih) sličica, pri čemu se optički zvuk javlja u trenutku kada se svjetlo susretne s bijelom sličicom, odnosno, bazom filmske vrpce. Umjesto da zvuk pusti kroz zvučnike projektora, McClure ga propušta kroz matricu i modulira sijasetom gitarskih pedala za distorziju, nerijetko modelima koji se mogu pronaći kod prosječnog heavy metal benda. Krajnji rezultat je masivna, repetitivna, distorzirana buka, ritmički usklađena s hipnotizirajućim bljeskanjima bijelih kvadrata, koji u tandemu proizvode spektakularnu audiovizualnu nepogodu za pamćenje. Kako se radi o inovativnom korištenju optičkog zvuka, vjerujem da ne bi bilo na odmet uvesti novi glazbeni podžanr s McClureom kao predvodnikom, a predlažem da mu naziv bude „optički matematički noise rock“.
*Bruce McClure (foto: Nina Đurđević)
Vjernost filmskoj vrpci prisutna je i kod japanskog filmaša s montrealskom adresom, Daïchija Saïta. Dotični je već dobro znani gost 25 FPS-a, za svoj film „Drveće sintaksi, lišće osi“ osvojio je nagradu Fuji 2009., a 2012. sudjelovao je u ulozi Žirija. Ove se godine vratio na festival u velikom stilu, prikazavši svoj novi monumentalni rad „Engram povratka“ rađen na 35-milimetarskoj vrpci u CinemaScope formatu, ovjenčan nagradama na cijenjenim međunarodnim festivalima poput Ann Arbor i Rotterdam Film Festival. S pozadinom u filozofiji i poeziji, autorov opus karakterizira izrazita poetičnost te sklonost apstraktnim motivima, koja proizlazi iz filozofskog promišljanja i fascinacije materijalnošću filmske vrpce. U sklopu kino-predavanja, Saïto je u više navrata naglasio kako je njegov odnos s filmskom vrpcom intiman te, obzirom da je taj odnos nerijetko nevidljiv gledateljima, nastoji iskonstruirati film na način da pokuša prenijeti taj osjećaj na projiciranu sliku. Uska vezanost filma i poezije također je okosnica njegova rada, gdje sličice tretira poput riječi, pazeći na njihov redoslijed i prostor između njih. To možda objašnjava njegovu čestu uporabu stanki u filmovima, jednako kao što to čini u „Engramu povratka“. Kadrovi u datom filmu funkcioniraju poput stihova, pri čemu prijelaz na drugi stih naznačuje kratkim zatamnjenjima. Vizualno raskošne plavetne boje i poluapstrakcije nepoznatog prostora pulsiraju te se svakim kadrom diskretno transformiraju, govoreći o načinu na koji stvari prizivamo u pamćenje, nerijetko plutajući između konkretnih i imaginarnih obrisa koje nesvjesno pridodajemo. Projekcija je bila popraćena sjajnom izvedbom bas-saksofonista Jasona Sharpa, čija su duboka, staccato režanja pojačala visceralnu snagu cjelokupne projekcije.
*Engrampovratka – Daichi-Saito ft Jason Sharp (foto: Nina Đurđević)
Ovogodišnji program proširenog filma bio je uistinu atraktivan, a tomu je pridonijela i jedinstvena izvedba „Tetraplan“, kultnog slovenskog umjetničkog kolektiva OM produkcija, koja je prikazana hrvatskoj publici po prvi put nakon punih 30 godina. Član kolektiva, pod pseudonimom Amanda Fior Daliso, ravnao je tehnički izrazito zahtjevnom izvedbom, koja se sastoji od provlačenja jedne filmske vrpce uzastopno kroz četiri 16-milimetarska projektora. Rezultat je učetverostručena projicirana slika, koja se pritom počinje neočekivano ritmički multiplicirati do fizičkih granica platna, završavajući sa 32 pravilno raspoređena kadra, odnosno stvarajući „pravilan ornamentalni oblik koji podsjeća na kristal“, kako je istaknuo Ivan Ladislav Galeta u svom osvrtu na izvedbu 1985. Uistinu povijesna izvedba koja je i svojevrsna filmska lektira svim istraživačima jugoslavenskog eksperimentalnog filma, dobila je i svoj nastavak u formi kratke retrospektive prošlog utorka u kinu Tuškanac, što je svakako hvaljena inicijativa pokrenuta od strane Ivana Ramljaka, voditelja programa Kratkog utorka u suradnji s 25 FPS-om.
*OM produkcija – Tetraplan
Didaktična uloga festivala nastavila se i kroz program Žiri predstavlja, gdje valja istaknuti značajne filmove koje je predstavila Deborah Stratman. Tako smo imali priliku vidjeti ključni rad američkog avangardnog filmaša Hollisa Framptona „Kritična masa“ iz 1971., humornu 20-minutnu dosjetku gdje se specifični montažni postupak koristi kao metafora za disharmonični ljubavni odnos jednog para. Naoko jednostavna radnja, svađa između djevojke i dečka, pretvara se u iscrpljujuću diskusiju, gdje se svaki kadar reproducira dva puta, rezultirajući zvučnim i vizualnim zamuckivanjima na granici apsurda i konačne nemogućnosti razabiranja dijaloga. Programski blok vrvio je sličnim poigravanjima s konceptom ponavljanja, a odličan momenat došao je u trenutku projekcije filma „Sinkronizacija“ Haruna Farockija i Antje Ehmann, koji se svodi na kultnu sekvencu Roberta De Nira iz filma „Taksist“, s time da se ista ponavlja četiri puta, a glumac sinkronizirano ponavlja iste rečenice na četiri različita jezika – španjolskom, talijanskom, francuskom i njemačkom. Humora nije nedostajalo, a tehnička pogreška projekcionista koji je zabunom film pustio više od tri puta, što isprva nitko nije primijetio jer film nije imao najavnu i odjavnu špicu, zapravo se na simpatičan način uklopilo u cjelokupni koncept programa.
Ovogodišnji natjecateljski program bio je standardno raznovrstan, varirajući od materijalnih filmova koji istražuju mogućnosti filmske vrpce, preko društveno angažiranih hibrida na granici dokumenta i fikcije, meditativnih strukturnih apstrakcija, do onih koji na inovativan način propitkuju ulogu novih medija i digitalno društvo.
„Rhus Typhina“ autorskog dvojca Alexandre Moralesove i Georgyja Bagdasarova te „Posljednji vlak“ Dianne Barrie, primjeri su koji pokazuju da kreativne granice rada s celuloidom ne postoje. „Rhus Typhina“ odraz je novih tendencija među entuzijastima filmske vrpce da se kemikalijama koje se koriste u fotokemiji, a nerijetko štetnim za zdravlje, pronađe prirodna, organska zamjena. Kratak i efektan, film je ručno razvijen korištenjem razvijača na bazi biljke, kiselog ruja, a ono što je interesantno jest da montažna struktura filma odgovara nelinearnoj kemijskoj formuli razvijača. „Posljednji vlak“ također se oslanja na kemijski eksperiment, konkretno, transformira filmsku sliku koristeći se starim fotografskim procesom, tzv. kemigramom, kojim se emulzija rastače poput vodenih boja, uz mogućnost dobivanja negativ i pozitiv slike na istoj sličici. Autorica je proces iskoristila na found footage materijalu koji je doveden do neprepoznatljivih apstrakcija, prekrasnih pastelnih boja, stavljajući u glavni plan ples perforacija u ritmu suptilnih, repetitivnih krčkanja.
Materijalnošću filma bavi se i meksička umjetnica Manuela De Laborde, čiji je film „Kako izvana tako i iznutra“ nagrađen Grand Prixom. Ova svojevrsna meditativna filmska poema, prikazuje različite, prostorno izolirane kamene skulpture koje poprimaju vanzemaljsku auru, doimajući se poput arhivske snimke snimljene nekad davno na dalekom Mjesecu ili Marsu. Dugi i statični kadrovi, prigušene boje, izražena zrnatost filma s naglaskom na teksturu skulptura, otkrivaju prelijepu odu celuloidu i njezinu specifičnu vizualnu snagu.
*Dianna Bbarrie – Posljednji vlak
S druge strane, „Grad Maja“ (Andrés Padilla Domene) i „E“ (Helena Ungaretti, Miguel Antunes Ramos, Alexandre Wahrhaftig) filmovi su društvene tematike. Oba su nagrađena, pri čemu je „Grad Maja“ ovjenčan drugim Grand Prixom, a „E“ nagradom publike.
Film Andrésa Padilla Domene intrigantan je hibrid dokumentarca i igranog filma, čiji su glavni protagonisti mladi Maji koji u predgrađu jednog meksičkog grada provode arheološka istraživanja na umjetno konstruiranim majanskim ruševinama. Film putem nekonvencionalnih narativnih postupaka razotkriva realnu stranu majanske svakodnevice, nasuprot uljepšanoj slici kreiranoj od strane korporacija, zainteresiranih isključivo za unovčenje njihove povijesti i perpetuiranje lažnih mitova o majanskom identitetu. Diskusija protagonista otkriva nepovoljne uvjete u kojima Maji žive, nerijetko na marginama društva, siromašni i bespomoćni zbog jezične barijere, dok vlada ne čini ništa kako bi situaciju poboljšala. Ostaje zaključak da briga za bolju budućnost Maja i novi pogled na mitologiziranu povijest ostaje isključivo u rukama mlade generacije. Film „E“ se na groteskan način bavi prenapučenošću São Paola automobilima i problemom parkirališta, koja nekontrolirano niču i polako preuzimaju sve dostupne gradske površine. Jeziva klaustrofobična glazba bilježi brzinski instalirana parkirališta koja malim poduzetnicima donose brzu zaradu te nevjerojatnu pojavu lifta za automobile, što vlasnicima omogućava da svog ljubimca parkiraju, ni više ni manje, u dnevni boravak apartmana!
*Andres Padilla Domene – Grad Maja
Dašak glitch estetike donio je mladi američki umjetnik Peter Burr s novim filmom „Nered“ koji se okitio s čak dvije nagrade – Grand Prixom te nagradom Žirija kritike. Autorovo ime će vjerojatno prepoznati oni koji su 2013. u Laubi svjedočili njegovom čudnovatom i nezaboravnom audiovizualnom performansu „Special Effects“ , u formi apsurdnog televizijskog show programa. Burr se zapravo već duže vrijeme bavi izradom video igara, te na inovativan inkorporira njihov vizualni jezik u filmski medij. Crpeći inspiraciju iz kultnog „Stalkera“ Andreja Tarkovskog, Burr u „Neredu“ kao i u prethodnim filmovima gradi utopijski, kozmički labirint nalik na „Zonu“, koji se ulaskom žene imenom Arian sa zadatkom da počisti „Nered“, postepeno rastače u impresivni fantazmagorični bezdan. Koristeći primitivnu, pikseliziranu estetiku starih video igara, uz jasnu narativnu strukturu s filozofskom pozadinom, ovaj sjajan film uvjerljivo ruši granice između popularne kulture i onoga što poimamo kao visoku umjetnost.
*Peter Burr – Nered
Svojevrsnim utopijskim prostorima bavi se i nagrađivani srpski autor Dane Komljen u svoja dva komplementarna rada prikazana na festivalu – kratkometražnom „Sve, još uvijek, u orbiti“ (u koautorstvu s Jamesom Lattimerom) te dugometražnom prvijencu „Svi sjeverni gradovi“. Prvi se bavi mitologijom Brasilije, umjetno sagrađenog megapolisa 50-ih godina prošloga stoljeća, a drugi napuštenim hotelskim kompleksom na granici Albanije i Crne Gore. Oba govore o neostvarenim potencijalima gradova, diskrepanciji između snova i realnosti. „Sve, još uvijek, u orbiti“ s jedne strane priziva san talijanskog sveca, Don Bosca, o idealnom gradu prosperiteta i zajedništva, za koji se tvrdi da je inspirirao gradnju Brasilije. Prvi dio filma prigodno se utapa u snoliku plavetnu boju, ispod koje se tek nazire gradski krajolik. U drugom dijelu, Komljen skida iluzorni plašt te razotkriva hladnu, opustošenu realnost megapolisa, lišenu topline i ljudske solidarnosti. Tek pogled na umjetno jezero priziva drugačiju prošlost, nekadašnje selo gdje su živjeli konstrukcijski radnici Brasilije, a koji je netom nakon završetka radova potopljen, da bi sakrili skromne drvene barake koje se nisu uklapale u viziju modernističke utopije namijenjene elitnim strukturama. Potopljeno selo danas je turistička atrakcija, gdje se osobni predmeti nekadašnjih radnika još uvijek nalaze razasuti ispod vodene površine.
*Dane Komljen – Svi sjeverni gradovi
„Svi sjeverni gradovi“ govori na sličan način o propalim snovima, ali ovoga puta o snovima poduzetnika da izgrade izolirani hotelski kompleks na granici bivše Jugoslavije koji bi bio centar svjetske trgovačke razmjene. Projekt nikada nije zaživio, a kompleks i prostor oko njega su počeli nastanjivati obični stanovnici. Upravo tim običnim stanovnicima Komljen daje glavnu ulogu u filmu, zamišljajući suživot dvaju mladića u napuštenom hotelu. Dan im je ispunjen traženjem jestivih bobica u obližnjoj šumi, šetnjom, tihim promatranjem vatrenog ognja. Dugi i kontemplativni kadrovi bez dijaloga odražavaju nesmetanu utopiju, koja se ubrzo narušava dolaskom filmske ekipe i samog autora. Njihova uzurpacija označava prekid s prošlošću i nužnost promjene, ali na kakvu promjenu autor aludira, teško je odgonetnuti, pa ostaje na interpretaciju svakom gledatelju ponaosob.
*Darko Fritz – Novi Južni Zagreb
Neostvareni prostori tema su i najnovijeg filma hrvatskog umjetnika Darka Fritza. U „Novom južnom Zagrebu“ autor mapira i uspoređuje plan izgradnje Novog Zagreba iz 50-ih godina s realiziranim konstrukcijama, gradeći svojevrsni filmski kolaž od arhivskih televizijskih i radijskih snimki, animiranih 3D maketa i google earth snimki. Upečatljiva je uporaba agresivnih i oštrih pozadinskih šumova, koji na momente onemogućuju razabiranje zvučnog sadržaja arhivskih snimki, što je ujedno i jedini nedostatak ovog inače zanimljivog filma, kako s formalnog tako i sadržajnog aspekta.
Zaključno, 12. izdanje 25 FPS-a je i ove godine ponudio pregršt kvalitetnih, inspirativnih audiovizualnih izazova, pri čemu činjenica da su čak dva hrvatska filma izborila mjesta u zavidnoj međunarodnoj konkurenciji, „Pokretni elementi“ mladog umjetnika Marka Tadića (ujedno dobitnik nagrade Green DCP koju dodjeljuju organizatori festivala) te „Sve bih ostavio ovdje“ veterana eksperimentalnog filma Ivana Faktora, dokazuje da ovaj inače marginalizirani filmski rod zaslužuje veću vidljivost i potporu domaćih institucija.
Veselimo se nadolazećim atrakcijama 13. Festivala 25 FPS.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
