Utorkom predstavljamo fotografske autorske projekte, foto eseje ili serije fotografija
Nina Đurđević – Poslov(ič)na
O projektu (isječak iz teksta s izložbe u Galeriji Greta) / autorica teksta Iva Prosoli:
“Poslov(ič)na je bez sumnje nastavak autobiografije, koju Nina Đurđević piše i dopisuje svojim fotografskim serijama. Zidi, Prostor između, Objekt(iv)na, Poslov(ič)na … sve su to elementi osvještavanja vlastitog bivanja. U sebi, sa sobom, s prostorom, s društvom. U seriji predstavljenoj na ovoj izložbi Nina Đurđević je revidirala zadnjih petnaestak godina u kojima je obavljala vrlo različite poslove. Velik broj vrlo različitih poslova.
Od 2009. počela je fotografski bilježiti samu sebe na različitim radnim mjestima. Poslove koje je odradila prije stvorene potrebe o bilježenju vlastitog rada, naknadno je rekonstruirala. Manje ili više uspješno. Uz fotografsku bilješku za svaki posao napisala je i malu priču. I s čime se suočila? S čime suočava gledatelja? Gledamo fotografije, čitamo popratne priče, i smijemo se.
Jer Nina je duhovita. Dirnuti smo. Jer Nina je romantična i voli Belu Hamvaša. Malo se i sledimo. Jer Nina je direktna. Ne čuva nas od tužnog dijela priče, ako tužnog dijela ima. A ima ga. I važan je. A onda, možda i nenamjerno, Nina nas polako vodi do pitanja: Što to sve znači? Što znače poslovi koje obavljamo? Nini njezini, a nama naši. Identificiramo li se mi s njima, preuzimaju li nas ili igramo ulogu? Svaki put drugu ili uvijek istu? „Važno je kako, a ne što“, reći će Nina.”
Fotografije iz serije Poslov(ič)na, uz pripadajuće opise, pogledajte u nastavku. Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija.
Uglavnom se radi o pakiranju u kutijice, rad na traci i to, no ja sam se radosno izborila da me premjeste na proizvod Mepron (za laktaciju krava) za čije se prosijavanje i pakiranje koriste različiti viljuškari. I onda bih ponekad skoro u tajnosti rukovala viljuškarom (što je puno veća fora od sjedenja za trakom!).
Tamo je također bilo puno limenih bačvi u koje sam za vrijeme pauze dok nikog ne bi bilo gurala glavu i pjevala. Jer volim pjevati, sramežljivo tada još.
I super je ekipa s kojom sam radila bila. Uglavnom studoši u pauzi. Ili oni dugotrajni, prije se to moglo. Ili na tuđi ugovor. Kartali smo belu u pauzama, slušali vokmene dok bi pakirali sjedeći jedan pored drugog za trakama i dovikivali si na koju radio stanicu da prebacimo. Veseli smo bili i zaigrani. Tak’ pamtim tu Plivu. I po čekanju honorara i kolektivnim zivkanjem SC-a. I finoj hrani na bonove u menzi.
Jednom je na susjedni štand došla Josipa Lisac! Gledala je naušnice s plavim perjem. I cijeli novčanik joj se izvrnuo. Uf kako sam bila uzbuđena! Autogram sam dobila:). Bila sam jako vesela. Ona je posebna mi.
Na ovom sam poslu naučila da i nisam neki trgovac. Imala sam priliku zaraditi više, možda se na to čak i računalo, na to da ću iskoristiti činjenicu da me šef ostavio samu tri tjedna, da nije bilo fiskalizacije, da je normalno za štandove da se cjenka, pogotovo kad dođu Talijani. Britanci se recimo ne cjenkaju. Oni ili kupe ili ne.
A imala sam i pokoju moralnu dilemu tu, ipak sam lagala. Ta ‘ulja na platnu’ su zapravo bili neki tvornički otisci koje je moj šef jeftino kupovao u Italiji, a na koje sam se iza štanda potpisivala markerom.
To ljeto gotovo da se nisam stigla okupati i sprijateljila sam se s Red Bullom.
To sam ljeto još uvijek preboljevala tatu.
Ovo je jedan znatiželjni angažman bio jednodnevni. 300 kuna.
Glas naroda.
I jako puno starijih birača. Malo mladih. To sam primijetila. Mada sam bila jutarnja smjena, nakon subotnje večeri znači.
Volim kosit travu nekak’. Uredno je onda i fakat brzo naraste. Na moru ne. Tamo sporo raste i po ljeti se sprži. I ima kamenja sakrivenog uvijek. Zmije pobjegnu od zvuka.
Samo mi je nekad žao što buči toliko. Ovo sam kosila maslinik. Počeli su mu pridavati pažnju. A meni posao. Četiri dana. Sedamstopedeset kuna. Posudila sam flaksericu.
Moja tada dobra prijateljica iz škole i bliska susjeda mi, imala je poduzetne roditelje koji su okućnicu pretvorili u krizanteme. Pa sam im pomagala prodavati ih na placu ponekad. A nekih godina im ne bi baš uspjele pa nismo išli na plac. Onda su se ufurali. Al’ onda više ja nisam išla na plac. Ne znam dal’ još uvijek pretvaraju okućnicu u krizanteme.
To mi je definitivno jedan od najdražih poslova ikad..totalni zen.
I uključuje ponekad penjanje. Dodir.
Sada bih tu napisala neki citat iz knjige Jasmin i maslina od Bele Hamvaša da naglasim svetost branja maslina. I onu zabrinutost kad čuješ da neki berači to rade grublje, češljevima. Ili tresu. Maslina se mora brati rukom. Jer maslina zaslužuje da se bere rukom. U miru.
‘To su bića kojih se životni plan, od svih živih bića, najviše temelji na predavanju u zagrljaj.’
A zapravo baš ne volim maslinovo ulje:).
Tu sam dobila otkaz mislim zato što pred kraj nisam bila baš ljubazna više. Bilo mi dost’.
No taj je kafić omogućio samofinanciranje i samostalan život. Velika stvar. Baš.
Ledo me nije pustio u tvornicu. A imala sam super fotku u glavi. Njihov bed.
A neka. Zato ovo ovak’ izgleda. Otužno i nevoljko. Revoltirano.
Tri smjene, osam sati, isti položaj, sladoleda k’o u priči.
Tamo sam upoznala svoju prijateljicu Evu. Ona je radila na Snjeguljici, ja na kornetima.
Jednom, a radila sam tada već nekoliko mjeseci, sam se uhvatila razmišljajuć ‘Isusti kak mi se jede sladoled!’. U tvornici sladoleda dakle, u kojoj možeš pojesti koliko god želiš, u trenutku kada mi je u ruci bilo pet korneta. Pa ti reci.
To sam se tek bila doselila u Novi Sad, a neki prijatelji su vodili kafić u sklopu knjižare/antikvarijata. Pa im se znalo desit’ da im manjka osoblja, pa su eto mene znali angažirati. Mene koja ćirilicu slovkam ako imam strpljenja. I tak je došao jedan čovjek s popisom knjiga za nabaviti u rukopisu, na ćirilici. Onda sam fino uzela taj popis, otišli smo do knjiga i tražili. Barem je on tražio, ja sam si samo mislila kak’ je smiješno što on sad ne zna da ja niš ne razmem i samo se tu pravim da tražim.
Da, puno ljudi puši travu zamisli. Prijestupnici:).
A ja sam nevino pomagala prijateljici. Dobro, i ne toliko nevino:).
Možda bih se pokazala kao bolja raspršivačica da sam imala vagicu, da sam manje pušila, da sam odmah fiskalizirala. Jako mi je neprofitan ovaj posao bio. I kratkotrajan. Jer da, zaista sam pomagala prijateljici koja je igrom slučaja (pitate se ta kakav je slučaj u igri ili kakvi prijatelji!) naslijedila hrpu trave i trebala se toga riješit’.
A svaki dobronamjernik zna da bi opcija uništavanje bila ravna svetogrđu. A svi znaju da je zadatak prijatelja pomoći prijatelju, pogotovo ako je u nevolji.
Iz nekog me razloga šef nije volio.
Jednom mi je, iz čiste provokacije, rekao da žena nije čovjek. Slijedeći sam mu dan citirala značenje pojma žena iz Klaića.
Onda mi je u nekom trenutku dao otkaz. A nije imao ovlaštenja za to. A super sam brzo radila. I točno.
Onda su me premjestili na drugu traku. Za dobrobit sviju.
Onda sam na ljeto dala otkaz i otišla na more.
I upisala faks.
U tom sam trenutku bila na misi, drugi srednje. Razmišljala što bih radila u životu pa sam zaključila da ako je već svijet tako postavljen da moraš raditi trećinu vremena, da mi je onda bolje izabrat’ nešto što volim. Pa eto me fotografkinje:).
A danas više nije tak’, to da moraš radit tećinu života. Danas je postalo fleksibilnije. Samo još treba uvjerenja prilagoditi novim konceptima.
Više ne idem na mise. Uvjerenja i to.
Tog su dana bili jako nervozni. Gotovo neprepoznatljivi.
Nevjerojatan odgovor.
Iskoristila sam zadnju priliku za ove fotke. Jer čovjek za kojeg sam radila to ljeto, čovjek za čije sam se konje brinula, čovjek u čijoj kući sam nekoliko mjeseci živjela, čovjek kojemu sam bila najbliža u tom periodu, čovjek koji je svoj zadnji razgovor vodio sa mnom, je bio čovjek kojeg sam našla mrtvog.
Tog su dana konji, moje malo krdo, bili jako nervozni. Gotovo neprepoznatljivi.
Uf jako je hladna zima bila. Baš baš. Puno snijega. No najveći je problem što se ne krećeš pa ti postane jako hladno. Cirkulacija se umiri i smrznu se udovi. Teško je raditi na štandu zbog vremenskih uvjeta. Pogotovo kad je tako hladno. Dok bih došla doma trebalo bi mi sat, dva da se temperiram i tek pomislim na toplu vodu.
A i nikad mi nije bilo jasno zašto bi netko kupovao te lutkice. Mislim naravno, fašnik je, zezalica, no svejedno. Možda se s nekim stvarima ne treba zezati. Ili baš zato? A kupovali su. Lutkice s likom Tuđmana, Šeksa i mnogih drugih političara, te ponekog nogometaša poput Šukera i više se ne sjećam koje su slikice bile. Mog’o si kupit i bez slikice, za personalizaciju.
A bilo je to prije nešto više od 11 godna.
Najveći izazov ovog posla nije bilo snalaženje u prometu, brzina, podnošenje nepovoljnih vremenskih uvjeta, gubljenje po ulicama, već..hm..ne znam kako bih to nazvala..možda sram. Ego? Ma znam, no utjecalo je na mene. Prilično.
Naime, tu sam već bila diplomirana neko vrijeme, bila sam dobila otkaz neočekivano i trebao mi je bilokakav posao. A vozikat se okolo na motorčeku činio se kao dobar izbor za prijelazno razdoblje. Zapravo, ta karijera započela je između ostaloga i zato što sam imala bolji motor od vlasnika picerije (ne ovaj sa slike:) i da, nemalo sam u tome uživala:). I onda mi se nekoliko puta desilo da dostavljam hranu nekim svojim fotografskim klijentima (moj pravi posao je fotografija). To me streslo. Jer da, svaki posao je dobar posao. Pošteno zarađujem i to. No ovdje mi je fotografija bila ugrožena. Onaj profesionalni segment koji sam polako gradila. Kakav dojam ostavlja profesionalni fotograf u dostavnom odijelu? Dojam. Taj dojam jako utječe na nas ako ste primjetili. Taj dojam zna bit dosta razoran. Zbog brige o tom dojmu zaboravljaš tko si i što je važno. A mene je taj dojam dobro protresao. I vratio me meni. Na način da se zapitam tko sam i kamo idem i što želim. Nekako sam si to posložila, radila još neko vrijeme, i vratila se fotografiji. Jer je ona više ja.
I ne nažalost, napojnice nisu bile veće zato što sam žena. Emancipacija.
I da, lijepo je dobiti napojnicu:).
Jer nije važno što nego kako.
O autorici:
Fotografija i ja se družimo već zapravo više od dvadesetak godina..moj najduži odnos moglo bi se reći, koji je tokom godina doživljavao razne preobrazbe. Sada sam samostalna umjetnica i frilenser u srednjim tridesetima, završila sam snimanje na zagrebačkoj akademiji te master program za fotografiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Također pohađam radionice kad god imam priliku. Oduvijek sam voljela raditi izložbe, moj način da progovorim bez cenzure i kritike. Kroz serije koje stvaram zapravo istražujem..nekada sebe, nekada svijet oko sebe.
Izlagala sam na skupnim i samostalnim izložbama, a jako me raduju suradnje sa umjetnicima iz ostalih izražajnih sekcija.
Više o radu i autorici:
www.ninafotka.com
Kategorija FOTODROM otvorena je za prijave vaših fotografskih serija, projekata i radova, koje primamo na naš mail [email protected]. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.
