Ime Žarka Vijatovića u domaćoj je javnosti nedovoljno poznato. Možda jest tek kulturnjacima, ljudima i fotografima koji prate njegov fotografski opus, onima koji poznaju njegov kustoski rad, a najsigurnije svim vjernim pratiteljima Gorgone ili Toma Gotovca. Vijatović, po obrazovanju akademski slikar, često je fotografski portretirao Gotovca te surađivao, pratio i fotografirao umjetnike „gorgonskog kruga“, između ostalih i Josipa Vaništu, čija izložba „Ukidanje retrospektive“, koja traje u MSU-u, „započinje“ radom „Listanje časopisa Gorgona“ koji Vaništa i Vijatović zajedno potpisuju. No te suradnje nisu bile jedini razlog za ovaj intervju, ono što je mene također zaintrigiralo su Vijatovićeve autorske fotografije, motivski dominantno orijentirane na prostor i arhitekturu.
Kada si po obrazovanju arhitekt, a po instinktu gledanja svijeta fotograf, latentna opsesija dokumentiranja novoposjećenih mjesta kroz perspektivu impresioniranosti, ali i reinterpretacije te autorskog redefiniranja prostora i arhitekture, neizbježna je i razumljiva pa je detekcija svakog sličnog senzibiliteta, koji stvara svoje i autentično, fotografski se odnoseći s nekim prostorom i arhitekturom, stvar automatizma. Vijatovićeve fotografije Pariza ili Londona, koji bi lako „mogli biti“ bilo koje drugo mjesto, iskrena su odnošenja prema gradovima i okruženjima u kojima nastaju, kroz snažan autorski stav. Fokus na neočekivano, drugačije te sve ono što nije „na prvu loptu“ u sagledavanju prostora oko sebe, s naglašenom ignorancijom čovjeka kao aktera tih snažno urbanih cijelina, smjerovi su koji možda najbolje opisuju Vijatovićev izričaj.
*Žarko Vijatović – fotografija: Frank Elbaz
Što o tom svom radu, fotografskim i kustoskim ulogama, životu u Parizu, fotografskom izričaju orijentiranom na prostor i dokumentarizam, planovima i karijeri kaže sam autor, pročitajte u nastavku.
Je li fotografski medij u vašem životu u potpunosti zamijenio neka uobičajena slikarska oružja? Slikate li ikada ili vam je fotografija apsolutno dominantan način izražavanja?
Vijatović: Osjetivši zamor od „picturea“ (polovicom osamdesetih) počeo sam se baviti fotografijom. Zanimljivo, to je bilo u trenutku velikog povratka slici na svjetskoj sceni. Imao sam osjećaj da je sve što naslikam već mrtvo u trenutku nastanka, nisam uspijevao oživjeti površinu platna. Isti osjećaj pratio me gledajući izložbe drugih autora. Istovremeno, fascinirao me rad Marcela Duchampa i njegova „materijalizacija“ ideje kroz gotov predmet (ready-made). Njegov tekst o stvaralačkom činu smatram još uvijek veoma poticajnim. U to vrijeme sam se intenzivno družio s Tomislavom Gotovcem, on je bio opsjednut dokumentom, za njega je sve bilo prije svega dokument, zatim art. I tako sam, uz malu pomoć mojih duhovnih prijatelja (jednog već mrtvog, drugog, tada, dosta živahnog) –Duchampa i Gotovca – skliznuo u fotografiju kao dokument i ready-made, uz mogućnost da u nekim sretnim trenucima postane i art (kako smo tada govorili).
S obzirom da ste po obrazovanju akademski slikar, jeste li na početku karijere imali poteškoća s tim da vas bliža okolina, institucije i javnost prihvate kao fotografa, a ne slikara?
Vijatović: Na početku karijere nitko me nije percipirao niti kao slikara niti kao fotografa, vidjeli su me kao kustosa koji je vodio Izložbeni salon Doma JNA i organizirao izložbe. Usporedno sam uređivao izlog knjižare „Znanje“ u Zvonimirovoj. U ovom trenutku veliki svjetski muzeji, zahvaljujući seriji izložbi u pariškoj galeriji Frank Elbaz, u čijem sam koncipiranju i postavu sudjelovao, otkrivaju me kao kustosa, još uvijek ne niti kao umjetnika niti kao fotografa.
Za vrijeme moga bavljenja fotografijom ona se kao umjetnički izričaj potpuno emancipirala formatom, značajem i cijenom koju pojedini autori postižu, tako da je sada potpuno ravnopravna u mnoštvu suvremenih i tradicionalnih „nositelja“ umjetničkih ideja.
*Žarko Vijatović – iz serije Canal Ourcq
Već dugo živite u Parizu. Možda najfotogeničniji i najviše fotografiran grad na svijetu u svojim ste radovima elaborirali drugačije negoli je gledatelj navikao, ne bojeći se činjenice da bi upravo motiv Pariza mogao biti previše klišeiziran i nedovoljno ozbiljno shvaćen. Kako to komentirate?
Vijatović: Nakon Atgeta teško je fotografirati poznati dio Pariza. O tome izuzetno piše Walter Benjamin u svome tekstu „Mala povijest fotografije”. Atget je tek pred kraj života snimio neke od poznatih pariških motiva. Pred tim fotografijama preostaje vam se duboko pokloniti i zašutjeti. Isti osjećaj imam gledajući fotografije Luigija Ghirrija. Između dva pariška mosta nastalo je više fotografskih remek-djela nego u nekoj drugoj zemlji dobrih fotografija. U trenutku kada dignete fotoaparat i kliknete, vi se na neki način suočavate s cijelom povijesti fotografije. Od takvog opterećenja bježao sam prema predgrađu, banalnom, „neinteresantnom”. Možda je u svemu tome bilo i emigrantske nostalgije, „prepoznavanja” Zagreba u pariškim predgrađima.
Ta pariška predgrađa uvijek fotografirate u nekim mističnim, pomalo apokaliptičnim i napuštenim te magličastim atmosferama. Otkud tolika fascinacija?
Vijatović: Magle su moja opsesija, nešto poput kolača madeleine koji je Proustov um i osjećaje prebacivao u neke druge prostore, otvarao sjećanja. To je trenutak kada se priroda ponaša poput umjetnika. Magle brišu sve nebitno, ostaje ono što treba ostati i priroda je tada u stanju nekog umjetničkog ready-madea koji imam potrebu fotografirati. No to je istovremeno i klopka jer se vrlo lako upadne u zamku kiča, likovne banalnosti. Magloviti dani su veoma rijetki u Parizu. Imam sreću što živim preko puta parka La Villette i kanala Ourcq tako da godišnje „uhvatim” tri, četiri maglovita dana. Za vrijeme magli prekidam sve svakodnevne poslove, ti magloviti dani su za mene vizualni praznici, poklon prirode.
*Žarko Vijatović – iz serije Canal Ourcq
Kako su nastale vaše serije „La Défense“ te „Trouville“ i „London“? Je li se tu ponovno radilo o fascinaciji gradom, njegovim okruženjima i nekim neuobičajenim atmosferama?
Vijatović: Serije Trouville i London nastale su u blizini smrti. Serija „Trouville“ je nastala nakon osobnog dramatičnog iskustva, magla na trouvilleskoj plaži me vratila u fotografski život. Serija „London“ je nastala kao sjećanje na smrt prijatelja (Hrvoja Horvatića) koji je umro u Londonu prije deset godina na isti dan kada sam snimao londonske magle. Osjećao sam njegovu prisutnost. Može zvučati patetično, ali siguran sam da bez tih iskustava emocije, koje su ugrađene u te serije, ne bi bile tako intenzivne.
Serija „Le Défense“ je geometriziranje panoramskog kadra. Bitna je kompozicija, interesira me struktura arhitekture. To je na neki način dijalog s Kniferom. Istovremeno, panoramski format je blizak formatima pejzaža kineskih slikara gdje se ponegdje mogu vidjeti male ljudske figure svedene na pravu mjeru u odnosu na prirodu. Ovdje je veličina prirode zamijenjena ogromnošću suvremene arhitekture.
*Žarko Vijatović – iz serije Canal Ourcq
Dosta ste surađivali s Tomom Gotovcem. Vaša serija fotografija iz Krajiške 29 dokumentira Gotovca u njegovom legendarnom stanu. Kakva je za vas bila ta suradnja, koja je priroda njezina nastanka i kako je funkcionirao odnos fotograf – subjekt s Gotovcem?
Vijatović: Suradnja s Gotovcem je posljedica prijateljstva. Družili smo se niz godina, no naši odnosi nisu bili pravocrtni, kretali su se u amplitudama. Jedan period smo bili vrlo bliski. Formirali smo neformalnu grupu VIGO, čije je ime zbir dva prva slova naših prezimena i u isto vrijeme hommage francuskom redatelju Jeanu Vigou čije smo filmove obožavali. Serija „Krajiška 29“ je rad koji je nastajao dvadesetak godina. Prve fotografije snimljene su krajem osamdesetih, a posljednja serija 2008. Jedan dio je prikazan na Tomovoj izložbu u Osijeku koja je nosila naslov Krajiška 29. Drugi dio bio je izložen u Muzeju moderne umjetnosti u Varšavi 2011. godine na izložbi „Accomplices“ koja je tretirala odnos umjetnika i fotografa, čija suradnja rezultira nečim što bi se moglo zvati zajedničkim radom. „Krajiška 29“ pokazuje intimnu stranu Tomislava Gotovca, to je intimni performans za oko kamere, za prijatelja. Tom nije volio pokazivati svoju intimnu stranu ličnosti, zbog toga je čitava serija „Krajiška 29“ poseban dokument koja s vremenom prerasta u umjetničko djelo. Nedavno sam se, razmišljajući o toj seriji, pokušao sjetiti što sve kamera nije uspjela zabilježiti: naše razgovore tijekom snimanja, provale smijeha, trenutke šutnje, šumove, njegovo „Isuse, kako je ovo dobro“, vlagu u zraku, miris sapuna koji se širio s njegove kože, tenziju koja se osjećala u zraku…
Kako gledate na činjenicu da će vrlo vjerojatno te vaše fotografije Gotovca mnogim generacijama, onima koje dolaze i onima koje Gotovca nisu poznavale ni pratile, ostati kao vizualni dokument njegova identiteta i karaktera, što vam sigurno nije bilo na umu kada ste radili na seriji?
Vijatović: Tomislav Gotovac ostavio je iza sebe bogatu fotografsku arhivu koja još nije dovoljno istražena. Što će preživjeti kao vizualni dokument njegova identiteta i karaktera, pokazat će vrijeme, mislim da je još prerano o tome govoriti.
*Tomislav Gotovac i Žarko Vijatović – Krajiška 29, 1990., Zagreb
Što je sada sa spomenutim fotografijama iz serije „Krajiška 29“? Nalaze li se u nečijoj zbirci i ima li interesa za njihov otkup i izlaganje u nekim zagrebačkim institucijama?
Vijatović: Serija „Krajiška 29“ nije nikada pokazana u Zagrebu. Zagrebačke kulturne institucije nisu do sada pokazale nikakav interes niti za izlaganje, još manje za otkup. Veći interes postoji kod stranih muzeja. Budući da rad „Krajiška 29“, a i neke druge radove s Tomislavom Gotovcem, smatram zajedničkim radom, u suradnji s Institutom Tomislav Gotovac blizu smo konačnog rješenja kojim bi bila regulirana autorska prava, način izlaganja, način distribucije. Smatram da je to potrebno učiniti jer sada postoji prilični kaos oko svega toga. Neki fotografi smatraju neke Tomove akcije svojim radovima, čak ne i zajedničkim. Za mene je to apsurdno.
Kao kustos ste već radili na Gotovčevim izložbama i na izložbi Julija Knifera. Spremate li neki novi projekt?
Vijatović: Prošle godine bio sam kustos izložbe Tomislava Gotovca u pariškoj galeriji Frank Elbaz. Izložba je bila koncipirana oko pet tema. Kolaži, Filmovi, Performansi, Krajiška 29 i Arhiva. Izložba je izazvala veliko zanimanje svjetskih muzeja i imam osjećaj da Tomov rad sigurno ulazi u kolekcije Centra Pompidou i MOMA-e iz New Yorka. Što se tiče moga kustoskog rada, trudio sam se da on bude nevidljiv; Tomov rad je oblikovao izložbu, a ne kustoska ideja koja bi se služila njegovim radom kao ilustracijom. Slijedio sam odgovor Buñuela koji je na upit: „Koju kameru smatrate dobrom u filmu?” odgovorio: „Onu koja se ne vidi.”
Od nekih daljnih planova slijedi predstavljanje Toma na Friezeu u New Yorku u okviru grupnog predstavljanja, a zatim u 10. mjesecu samostalna izložba u Londonu na Frieze Mastersu. To realiziramo u suradnji s pariškom galerijom Frank Elbaz. Osim toga, na ovogodišnjem Art Baselu će samostalnom izložbom biti predstavljen Julije Knifer.
*Tomislav Gotovac i Žarko Vijatović – Krajiška 29, 1990., Zagreb / Skulptor i skulptura, 1988. atelje Kožarić, Zagreb
Javnosti je slabo poznato da ste, osim Gotovca, snimali i ostale velike hrvatske umjetnike, dokumentirajući izuzetno važne segmente njihovih života i karijera, što će sigurno ostati nezamjenjiva arhivska građa hrvatske umjetnosti tog razdoblja.
Vijatović: Počeo sam snimati Vaništu, Knifera, Kožarića, Gotovca, njihove prostore rada i življenja, svjestan da se radi o izuzetnim umjetnicima. Organizirao sam im izložbe u Izložbenom salonu Doma JNA i Autorskom izlogu knjižare Znanje pa kasnije u Parizu, Torinu, Londonu. U jednom razgovoru Josip Vaništa mi je rekao da sam imao sreću zabilježiti nešto što nestaje. Nikada više nisam imao taj osjećaj slobode i kreativnosti koji je krasio Zagreb od druge polovice sedamdesetih do kraja osamdesetih. Došavši u Pariz, vrlo brzo sam se suočio s cenzurom tržišta i auto-cenzurom umjetnika.
A kako i kada je započela vaša suradnja s Josipom Vaništom koja do danas još uvijek traje?
Vijatović: Vaništi sam počeo odlaziti u Križanićevu 1987. godine. Razlog je bio separat o Marcelu Duchampu koji sam spremao za časopis „Quorum“. Ubrzo smo stupili u prepisku i tijekom vremena nas je počelo vezivati prijateljstvo. Mene je interesirala priča koja je kružila Zagrebom o vezi Duchampa i „Gorgone“. Vaništa mi je potvrdio da je postojala volja od strane Duchampa raditi jedan broj časopisa „Gorgona“. Inicijator toga je bio kustos Guggenheima Edward F. Fry. Nažalost, to je ostalo nerealizirano, projekt je spriječila Duchampova smrt 1968. godine.
*Tomislav Gotovac i Žarko Vijatović: Ljubljenje drveta u dvorištu Krajiške 29, 2006. Zagreb
Kako gledate na Vaništinu veliku izložbu „Ukidanje retrospektive“ koja se trenutačno održava u MSU-u?
Vijatović: Veseli me da je Zagreb, napokon, organizirao izložbu umjetniku bez kojega je nezamisliva suvremena europska umjetnost. Pokušaj predstavljanja „kompletnog” Vanište je izazov. Rijedak je primjer u suvremenoj umjetničkoj praksi umjetnika koji je u svome radu „dotaknuo” tolika područja, od protokonceptualizma, instalacije, performansa, upotrebe fotografije, tekstova, crteža, slika, korištenja arhive itd. Nadam se da je ova izložba tek početak ozbiljnijih istraživanja. Na izložbi ima nekoliko recentnih radova koji su me impresionirali svojim vitalitetom. Smatram da je rad „Bijela slika s dvije okomite linije“, u čast Ivanki Gatarić, nešto izuzetno i da zavređuje posebnu pažnju. Radi se o remek-djelu.
Pratite li hrvatsku fotografsku scenu? Ima li nekih imena i radova koji vas posebno intrigiraju?
Vijatović: Hrvatsku fotografsku scenu pratim jako loše. U Zagrebu sam par dana godišnje, obično preko ljeta kada je mrtva sezona. Od mlađih autora vidio sam jedan rad Elvisa Krstulovića „Kontinuirano Ja” iz 2007. godine koji smatram značajnim i gdje su mogućnosti digitalije kreativno iskorištene. Prijateljski, ponekad, putem e-maila izmijenim fotografije s Borisom Cvjetanovićem i Goranom Trbuljakom.
Kakva je, kroz vaše viđenje, percepcija i uopće prisutnost suvremene fotografije iz istočne Europe u Parizu?
Vijatović: Prisutnost suvremene fotografije iz istočne Europe u Parizu pati od ideološkog pristupa. Zapad želi kroz istočnu fotografiju dobiti potvrdu svog pogleda na Istok. Zato i uzimaju autore koji ilustriraju njihov pogled. Obožavaju disidente, kritičare sustava, dosta ih podržavaju, no kada takvi ljudi dođu i pokušaju isti pristup primijeniti na njihov model življenja, onda jednostavno reagiraju cenzurom, pravdajući to tržištem, administrativnim preprekama nesavjesnih birokratskih činovnika. Ne treba imati iluzija, ako sami nešto ne napravimo, a mislim da se to može, naročito kroz izdavačku djelatnost i pametnu distribuciju, nitko drugi to neće napraviti za nas.
*Žarko Vijatović – iz serije La Défense
Nedavno sam, za boravka u Parizu, bio na izložbi američkog fotografa Todda Hida i potpuno se oduševio činjenicom da je veliki broj izloženih fotografija bio prodan i to, iz hrvatske perspektive, po impresivno i vrtoglavo visokim svotama. Kakvo je tržište suvremene fotografije na pariškoj i francuskoj sceni? Mogu li se fotografi po dostignutim iznosima prodanih djela nositi s ostalim suvremenim umjetnicima što, čini mi se, u Hrvatskoj zaista nije slučaj?
Vijatović: Već sam rekao da je fotografija postala potpuno ravnopravna ostalim umjetničkim formama pa i na nivou cijena. Muzeji, galerije, privatni kolekcionari sustavno prate fotografsku scenu. Fotografija je postala medij putem kojeg umjetnici bilježe prirodu, okolinu, svijet u kojem žive. U 19. stoljeću impresionisti su iznijeli slikarske stalke iz ateljea u prirodu želeći imati izravni dodir s njom. Danas umjetnici izlaze iz ateljea s fotografskim aparatom, bilježe okolinu pa se opet vraćaju u atelje završavajući djelo. U trenucima napuštanja slike, unutar priče o kraju slikarstva kada je gotovo bilo zabranjeno naslikati portret, vedutu, pejzaž, fotografija je bila medij kojem je to bilo „dopušteno”. To što sam želio imati dodir s okolinom bio je još jedan od razloga moga bavljenja fotografijom. Zanimljivo je da sam usporedno radio na dva „kolosijeka”: s jedne strane na fotografiji kao dokumentu, a s druge na fotografiji putem koje sam se približio piktoralizmu. Znači, upravo od onoga od čega sam u početku bježao (picture), na kraju sam nekako došao fotografskim razvojem. Na izložbi düsseldorfske fotografske škole u Musée d’art Moderne posljednji segment izložbe nosio je naslov piktoralizam.
Kakav je bio vaš stav o pariškoj izložbi „Hrvatska fotografija okom Petera Knappa” u smislu selekcije i koncepta? Smatrate li da je dovoljno reprezentativno i kvalitetno predstavila hrvatsku fotografiju?
Vijatović: Izložba „Hrvatska fotografija okom Petera Knappa” samim nazivom nam sve govori. To je bio Knappov izbor, njegov pogled na hrvatsku fotografiju. U tom izboru vidio sam dva pristupa. U jednom dijelu izložbe on je birao autore bliskih poetika, Dabac – Janeković, bračni par Pavić, Cvjetanović – Ercegović, i na te parove nadodao je još neke autore: Faktor, Tudor, Blagović. Izložba je dobro funkcionirala u prostoru Cité des Arts omogućujući autorima da se prikažu malim samostalnim izložbama, no, nažalost, to nije prostor koji ima neku izlagačku reputaciju pa je izložbu trebalo otkrivati.
*Žarko Vijatović – iz serije La Défense
Bavite li se i komercijalnom fotografijom, odnosno je li umjetnička fotografija nešto što Vam može jamčiti ugodan život bez potrebe za „odrađivanjem“ fotografskih poslova izvan neke promišljene autorske sfere?
Vijatović: Bavim se komercijalnom fotografijom, dosta sam snimao francuski Art Déco design koji je u jednom periodu postizao sulude cijene na aukcijama. Posjedujem veliku arhivu, zahvaljujući fotografskom radu s galerijom Anne Sophie Duval, koja je smatrana najboljom pariškom galerijom Art Décoa. Nakon smrti vlasnice počeo sam snimati suvremenu umjetničku scenu. Trenutno radim kao fotograf za galeriju Gagosian.
Bili ste u žiriju sve popularnijeg festivala fotografije Photodays na čiji je natječaj ponovno bio prijavljen ogroman broj radova. Kakvo vam je to bilo iskustvo?
Vijatović: Moram priznati da me je bilo pomalo strah biti u poziciji nekoga tko odlučuje što je dobro, a što nije. Uvjerenja sam da je vrijeme najbolji sudac; Duchamp je govorio o nekih 50 godina razmaka koje nam omogućuju objektivni sud. No, što je, tu je. Pokušao sam što bolje, u okviru svojih mogućnosti, obaviti taj zadatak. Moram priznati da mi nije bilo svejedno vidjevši samo broj pristiglih fotografija u dvije kategorije koje sam žirirao.
*Žarko Vijatović – iz serije La Défense
Kako trenutačno izgleda Vaša karijera u Parizu? Imate li matičnu galeriju koja Vas zastupa, planirate li neke nove izložbe u skorašnjoj budućnosti i radite li na nekoj novoj seriji radova koji bi uskoro mogli ugledati svjetlo galerija?
Vijatović: Moja karijera u Parizu je u samoizabranom zastoju. Napravio sam neke izložbe koje su me interesirale i sada sam u izlagačkom mirovanju. Mene karakterizira da puno fotografiram, a malo izlažem. Plašim se ponavljanja, prisjećajući se jedne tvrdnje svoga profesora Zvonimira Radića koji je tvrdio da je repeticija najprimitivniji način oblikovanja umjetničkog djela. Trenutno nemam galeriju, a planiram izdati nekoliko knjiga svojih fotografskih serija u veoma limitiranim tiražama. To je s digitaliziranim izdavaštvom postalo financijski pristupačno. Veliki sam ljubitelj knjiga uopće, posebice knjiga o fotografiji. Smatram da je knjiga možda najbolja forma za predstavljanje fotografije. Obožavam listati i gledati knjige fotografa koje volim. Kada bih radio neku svoju sljedeću izložbu, na izložbi bi bila polica s knjigama koje bi se listale. Na zidovima ne bi bilo ništa.
*Žarko Vijatović – iz serije Fog London
Ostale radove Žarka Vijatovića pogledajte na njegovoj web stranici zarkovijatovic.com
Vijatovićevu seriju fotografija “Zagrebačke magle” možete pogledati u našoj podkategoriji FOTODROM
