Svaki put kad se nađem u razgovoru s nekim slovenskim umjetnikom/icom ili kulturnim radnikom/icom, uvijek završimo na istom zaključku: da kronično nedostaje suradnje između hrvatske i slovenske kulturne scene, posebno na relaciji Zagreb – Ljubljana, gradova udaljenih samo 142 kilometra. Nakon studijske posjete Ljubljani u ožujku ove godine, u sklopu projekta NOVAci, kolegice i ja uvidjele smo da nas u kulturnim sektorima obiju država muče jako slični problemi, samo na nešto drugačijim razinama. Osim toga, uvidjele smo da nismo samo mi s hrvatske strane ti koji nemamo uvid i znanja o slovenskoj kulturnoj sceni, nego je (ne)odnos uzajaman. Mlađe generacije slovenskih umjetnika/ica nisu ništa bolje upoznate s hrvatskom, odnosno zagrebačkom kulturnom scenom. Nažalost, ne postoji mnogo mostova koji bi povezivali te dvije scene udaljene stotinjak kilometra i omogućavali strukturalno i financijski stabilne i kontinuirane suradnje, razmjenu znanja, podršku i solidarnost u borbi sa sličnim preprekama. Na istu sam temu neplanirano i spontano došla u razgovoru s Mirjam i Andrejem Lamutom, fotografima iz Slovenije, a s adresom u Švedskoj, koje sam, jednako spontano, početkom listopada upoznala na otvorenju izložbe Glorije Lizde Vrijeme koje prolazi u galeriji Prozori. Pomalo je smiješna, ali jako razočaravajuća činjenica da ne postoji više suradnji između naših scena, zaključili smo. No, s druge strane, ta činjenica istovremeno predstavlja jako plodno tlo koje je spremno za obradu i može uroditi bogatim plodovima.
Idući smo se dan, 9. listopada, ponovno družili, ovaj put upravo na jednom od rijetkih projekata koji ipak smanjuju spomenutu udaljenost hrvatske i slovenske kulturne scene – na otvorenju trodijelnog izložbenog programa pod nazivom Slovenski ciklus u organizaciji Ureda za fotografiju (UZF), a u kojemu sudjeluju i Lamutovi. Riječ je o tri izložbe četiriju slovenskih fotografa na tri lokacije: Mirjam i Andreja Lamuta u Galeriji Spot, Nika Erika Neubauera u Galeriji VN te Petera Fetticha u Živom Ateljeu DK.
Službeno otvorenje održalo se u Galeriji VN te je bilo popraćeno predavanjem slovenskog povjesničara umjetnosti, kustosa i kritičara, ujedno i autora predgovora izložbi, Mihe Colnera o suvremenoj fotografskoj sceni u Sloveniji, te razgovorom s umjetnicima.
Ideja za realizaciju projekta posvećenog suvremenoj slovenskoj fotografskoj sceni proizašla je iz prošlogodišnjeg otvorenog poziva za izlaganje u Galeriji Spot, na koji se prijavio velik broj slovenskih autora. Značajan interes, kao i raznolikost pristiglih umjetničkih prijedloga, potaknuli su nas na razmišljanje o osmišljavanju šireg izložbenog programa kojim bismo hrvatskoj publici predstavili nekoliko slovenskih fotografa različitih tematskih interesa, umjetničkih izričaja i pristupa fotografskom mediju. Iz iskustva znamo da samostalne izložbe, osobito autora koji nisu dovoljno poznati lokalnoj publici, ponekad teško dopiru do većeg broja posjetitelja. Zato smo odlučili povezati nekoliko izložbenih prostora u zajednički programski ciklus, čime se pojedinačnim izložbama daje dodatna vidljivost, a publici omogućuje upoznavanje različitih umjetničkih pristupa unutar jedne šire tematske cjeline. Partneri u realizaciji projekta su Živi Atelje DK i Galerija VN, s kojima već niz godina uspješno surađujemo, ponajprije kroz program Kvartovski objektiv, kaže mi Sara Mikelić, voditeljica Galerije Spot, o motivaciji iza organizacije Slovenskog ciklusa. Uključivanje Mihe Colnera kao sugovornika i predavača bio je pak logičan odabir zbog njegovog dugogodišnjeg kustoskog iskustva, posebno u Photonu – Centru za suvremenu fotografiju u Ljubljani, kao i bogate publicističke djelatnosti te sudjelovanja u međunarodnim umjetničkim i istraživačkim projektima. Zbog svog poznavanja šireg umjetničkog i institucionalnog konteksta slovenske fotografske scene, Colner je vrlo sistematično uspio okupljenoj publici, uključujući i meni, pružiti širi kontekst njezina razvoja, aktualnih tendencija i specifičnosti kroz isticanje glavnih aktera u kontekstu publikacija, udruga i izlagačkih prostora specijaliziranih za fotografiju. Osim toga, upoznat je i s radom odabranih autora te je s nekima od njih već ranije osobno surađivao.
Tri izložbe objedinjene pod naslovom Slovenski ciklus predstavljaju neke od najistaknutijih i najproduktivnijih autora i autorica fotografske scene u Sloveniji danas. Iako se njihovi vizualni, formalni i konceptualni pristupi znatno razlikuju, njihovi radovi upućuju na neke od najizraženijih tendencija u suvremenoj fotografiji. Ono što ih povezuje upravo je raznolikost i otvorenost prema različitim formalnim načelima, kreativnim konceptima i tematskim narativima. Peter Fettich, Andrej i Mirjam Lamut te Nik Erik Neubauer predani su umjetnici i fotografi koji svjesno i promišljeno slijede vlastite interese i preokupacije, iskazujući širok raspon formalnih i konceptualnih pristupa koji obilježavaju fotografiju kao umjetničku praksu, naglašava Miha Colner u svom predgovoru.
Andrej i Mirjam Lamut samostalno su koncipirali svoj izložbeni postav u koji se sjajno istaknuo u white cubeu Galerije Spot. Iako inače djeluju zasebno, Mirjam i Andrej ovom su se prilikom udružili u tandem te svoje fotografske serije povezali pod nazivom Turning Inside Out. Iako su njihove umjetničke prakse poprilično različite, a vizualni jezik u potpunoj suprotnosti, pronašavši zajedničke točke, uspješno su se konceptualno i estetski povezali u komplementarni prostorni dijalog. U izboru fotografija iz svoje serije pod nazivom Dividing by Zero (2025.), na prvi pogled zaigranoj i zabavnoj u svojoj nadrealističnosti, Andrej Lamut (1991.) donosi prizore koji se opiru logičnom tumačenju.
Subjekti na fotografijama zatečeni su u apsurdnim, neugodnim situacijama unutar nedefiniranog, liminalnog prostora. Istražujući granice percepcije, razumijevanja prizora i reakcija na njih, Lamut želi u promatraču pobuditi potencijalne tjelesne osjete koji prate gađenje, strah i tjeskobu. Duljim i pažljivijim promatranjem, kontrast duboko crnih motiva i detalja na bolničko bijelim pozadinama ili prostorima Lamutovih fotografija, doveden do krajnjih granica, počinje izazivati nelagodu. Začudni i neprirodni, ali istodobno neeksplicitni prizori, kao i izostanak konkretnog i dokučivog narativa, podsjećaju na fantomsku pojavu nekog pantomimičara. Napetost između onoga što nam je poznato i onog nepoznatog koje u nama budi nelagodu česta je tema u Lamutovom radu: Oduvijek me privlače jezive slike i neobični prizori zbog kojih posumnjamo u ono što smo upravo vidjeli ili doživjeli. Više od reprezentativnosti fotografije zanima me što se uspostavlja kroz sam čin gledanja i kako slike djeluju na nas kada se s njima susretnemo, kaže.
Naslov serije na temu se nadovezuje svojom paradoksalnošću koja otvara prostor neizvjesnosti i različitim interpretacijama rada. Odnosi se na računsku operaciju koja unutar aritmetičkih zakona nije definirana – ako dopustimo dijeljenje s nulom, računski možemo dokazati besmislice, primjerice da je jedan jednako dva. Lamutova umjetnička praksa temelji se na analognoj fotografiji koja ga privlači, ne samo svojim estetskim, nego i taktilnim svojstvima, kao i beskrajnim mogućnostima eksperimentiranja: često radim s alternativnim postupcima i različitim tehnikama tiska te istražujem kako fotografijom mogu preoblikovati stvarnost, manipulirati viđenim i razotkriti ono što obično ostaje skriveno. Doduše, ova serija vizualno odudara od njegove uobičajene prakse u kojoj prigrljuje i naglašava zrnatost filma, zamućene prizore, eksperimentiranje s filmom i sl. Ove su fotografije vizualno čiste i jasne, dok bizarnost proizlazi isključivo iz konceptualnog i vizualnog sadržaja.
S druge strane, Mirjam Lamut (1990.) izbor koloristički bogatih fotografija iz svoje serije The world has been ending for billions of years (2026.) postavlja u jukstapoziciju s Andrejevim crno-bijelim fotografijama te unosi dodatnu razinu kontrasta na izložbi u Spotu. Njene kontemplativne i apstraktne fotografije prikazuju kozmičke krajolike, kako ih sama naziva, različite površine i teksture, promatraču nedokučive, ali igrom svjetlosti, boja i perspektiva izrazito privlačne. Svojom metafizičkom, ali lijepom i bajkovitom sci-fi estetikom i atmosferom, u krajnjoj su kontradikciji s konceptom – idejom da sve što ima početak jednom mora i završiti. Iz te perspektive sve oko nas i u nama možemo shvatiti kao dio postupnog, neprekidnog procesa okončavanja svijeta, kaže Mirjam Lamut. No nije li upravo to način na koji nas kasni kapitalizam uvlači u sve bliži kraj svijeta, odnosno planeta? Zasljepljujući nas blještavilom, ljepotom, lažnim obećanjima? Ta misao uklapa se i u njeno šire konceptualno promišljanje koje se odaje u samom naslovu njene serije: Naslov serije djeluje kao ulazna točka u rad i mislim da kod različitih ljudi pobuđuje različite asocijacije. Meni osobno omogućuje drugačiji pogled na nešto što nam se inače čini samorazumljivim: svijet, pa i samo čovječanstvo, postoji već toliko dugo da to doživljavamo kao stanje, a ne kao proces koji se neprestano odvija. Naslovom sam tu misao donekle preoblikovala. Ako svijet postoji, nekoć je imao početak, a imat će i kraj. Zapravo bismo mogli reći da se od samog početka polako okončava. Naglašavanjem toga u naslovu pozornost se usmjerava na to da je sve neprestano u procesu mijenjanja, pomicanja. Svaki djelić, pa i čovjek, čovječanstvo, dio je tog nepojmljivo dugog procesa.
U svojoj praksi Mirjam Lamut, kroz često zanemarene, prolazne fizičke pojave i njihova metaforička značenja, istražuje načine na koje unutarnja iskustva oblikuju percepciju, odnosno kako se emocionalna i psihološka stanja isprepliću s (vanjskom) stvarnošću.
Lamutovi oboje u svojim promišljanjima polaze od promatrača i njegove percepcije; slike nastaju i postepeno se otkrivaju kroz proces pažljivog promatranja, prisutnosti i otvorenosti. U tom im kontekstu, veliku ulogu u predstavljanju radova, odnosno percepciji gledatelja, ima izložbeni postav koji nije statičan, nego se neprestano mijenja. Dodavanjem različitih elemenata – u ovom slučaju željeznim postamentima koji nose fotografije s jedne, a ogledala s druge strane, koji su inače izvorno dio Mirjamine samostalne izložbe – dodatno se naglašava promjenjivost radova jer se postav, kao i percepcija, mijenjaju ovisno o položaju promatrača u prostoru.
Oboje stvaramo višeznačne, otvorene radove koji promatraču ostavljaju prostor da sam izgradi vlastito razumijevanje rada. Likovno i tematski projekti se doduše prilično razlikuju, ali se istodobno nadopunjuju. Postavljeni zajedno, govore o dvojnosti, o tome kako se stvarnost može mijenjati drugačijim načinom gledanja i kako naša percepcija utječe na to što nam se čini stvarnim. Radove smo namjerno postavili tako da se u prostoru isprepleću i izmjenjuju. Na taj se način isprepliću i unutarnji i vanjski svijet doživljavanja, objašnjavaju Lamutovi.
Nastavljajući istraživanje psiholoških stanja, serija fotografija Promises to Keep (2024.) Petera Fetticha (1979.), u Živom Ateljeu DK, čiji su postav zajednički osmislili Fettich, Sara Mikelić i Saša Kralj, prikaz je, odnosno pokušaj, kako kaže Fettich, psihološkog portreta. Kroz slike obrađuje teme samoće i usamljenosti, otuđenosti i depresije, smrti, ali i ljepote i nade koje su u snažnom kontrastu sa suvremenim društvom neprekidnog spektakla, kako u predgovoru navodi Colner. Fettich prikazuje tihe i naizgled beznačajne svakodnevne trenutke lišene glamuroznosti. Ti prizori mirnog lutanja i dubokog promatranja, zabilježeni na atmosferičnim fotografijama i često izvan fokusa, upućuju na umjetnikov odnos prema svijetu, koji je obilježen melankolijom i Weltschmerzom. Fetticheva kontemplativna tišina vizualno je savršeno glasna dok ispunjava zidove, kutke i prozorčiće u zemljanom prostoru galerije Živi Atelje DK, prostora razmjene iskustava, običaja, znanja i umjetnosti. Iako izvorno dolazi iz svijeta komercijalne i sportske fotografije, Fettich je danas do krajnosti vjeran analognim i alternativnim fotografskim tehnikama. Iako nema ništa protiv digitalnog svijeta, ni u jednoj fazi svog rada ne koristi digitalne tehnike i računalo jer mu je materijalnost fotografije iznimno važna. Naime, u podrumu ljubljanskog umjetničkog prostora Kela, kojim upravlja Institut Artard, a čiji je Fettich suosnivač, uređena je tamna komora od nekoliko prostorija sa zavidnom opremom za razvijanje i rad s analognom fotografijom, uključujući najveći photo enlarger koji sam ikada vidjela. Logično, s obzirom na to da se aktivno bavi razvijanjem fotografija, samoizdavaštvom i vođenjem fotografskih radionica.
U konceptualnom smislu pak kaže da je bit njegova rada nešto neuhvatljivija: Iako se sve temelji na realnosti, ne koristim studio ni inscenirane prizore, ali je realnost koju želim prikazati ipak nešto više u domeni fantazije. Neki međuprostor između realnosti kakva doista jest i psihološke percepcije te iste realnosti. U tom kontekstu, naslov njegove serije koji proizlazi iz stiha I have promises to keep, pjesme Stopping by Woods on a Snowy Evening poznatog američkog pjesnika Roberta Frosta, više je nego prikladan. Iako njegov raniji rad obilježava dokumentiranje zajedništva u lijepim, ali i težim životnim trenucima, primjerice ljudi iz punk i DIY scene kojoj i sam pripada (Rispect the Boul, 2019.), suočavanje s temama usamljenosti, tame i smrti te reduciranje ljudskih likova u korist prevladavajućih prizora pustih prirodnih krajolika i praznih arhitektonskih prostora nije mu strano. No, kao što Frost tijekom najmračnije noći u godini putuje kroz mračnu šumu i zimski kraj sa svojim malim konjem, Fettich uz sebe uvijek ima svog četveronožnog suputnika, psa Buja, prisutnog i na jednoj od fotografija iz ove serije. Osim toga, Fettich zaista ima još mnogo promises to keep i fotografija za razviti prije počinka na zimski solsticij.
Kako kaže Colner, i Nik Erik Neubauer (1994.) nastoji zabilježiti svijet koji ga okružuje, ali na posve drugačiji način. Iako su njegovi fotografski prikazi, kao višenagrađivanog fotoreportera i dokumentarnog fotografa, posvema okrenuti vanjskom svijetu, Neubauer svoju neposrednu okolinu ne promatra sa (sigurne) distance, nego iz pozicije aktivnog sudionika, te ju predstavlja iz izrazito osobne perspektive. To postaje sve evidentnije sa svakim duljim promatranjem njegovih fotografija i dubljim promišljanjem načina snimanja; korištenjem snažnog flasha koji stvara oštre sjene i kontraste, a pojedine motive doslovno čini bliještećima, njegova ulična fotografija postaje izrazito teatralna, dovodeći je katkad do granice realizma jer prizori mogu djelovati kao photoshopirani kolaži. Njegov rad postaje još osobniji kada se promatra u kombinaciji s osobnim zapisima koje uključuje u svaki izložbeni postav i fotok njigu. Kako sam kaže, u svojoj fotografskoj praksi nastojim biti izravan, sirov i istodobno nježan. Radom želim promatrača na trenutak zaustaviti u svakodnevnoj žurbi te u njemu pobuditi osjećaje i potaknuti promišljanje. Bliska mi je višeslojnost fotografije, kako pojedinačne slike, tako i cijele serije, koja u sebi može objediniti raznolike, ponekad i proturječne osjećaje. Važan dio moje prakse je i pisanje, koje shvaćam kao nadopunu fotografiji, ali i kao samostalan stvaralački izazov. Kroz tekst mogu izraziti osjećaje i otkriti osobnu perspektivu kroz koju doživljavam i razumijem svijet.
Neubauer koncept ulične dokumentacije provlači čak i kroz način ispisivanja tih tekstova – sprejem ili kredom izravno na galerijskim zidovima, otkrivajući vlastiti rukopis, što ih čini dodatno intimnima, a ispisana iskustva stvarnijima. Njegove fotografije velikih formata iz serije White Smoke, Brown Glare (2025.), na zidovima i unutar (city) light boxeva, našle su savršen dom u Galeriji VN, ujedno i čitaonici, te će okružene ljudima starijih generacija, koje još uvijek dolaze listati tiskane novine, pridodati i pridobiti nova značenja. U ovoj seriji Neubauer objektiv okreće prema New Yorku, gradu u kojem je istodobno zainteresirani promatrač, ali i aktivni sudionik-stranac. [On] bilježi manje vidljivu stranu New Yorka, grada duboko obilježenog kolektivnom sviješću i građanskim aktivizmom. Neubauer snima društvene slojeve koji izmiču klasnim podjelama i političkoj uniformnosti te se usredotočuje na neposrednost zatečenog trenutka, stvarajući slike koje se posve razlikuju od onih koje oblikuje dominantni diskurs, piše Colner, a Neubauer kaže: Kroz prizore uličnog života i istraživanje različitih zajednica koje sudjeluju u stvaranju gradske svakodnevice usredotočio sam se na načine na koje se ljudi povezuju, međusobno pomažu i stvaraju oblike solidarnosti unutar hiperkapitalističkog sustava koji obilježava suvremeni urbani okoliš.
U New Yorku je objektivom uhvatio i prosvjed koji poziva na zaustavljanje genocida u Palestini, a u kojemu Sjedinjene Američke Države imaju značajnu ulogu, nastavljajući svoju praksu, ne samo bilježenja, nego i sudjelovanja u prosvjednim pokretima, kao što je, primjerice niz protuvladinih prosvjeda u Sloveniji (Where’s the Afters?, 2020.-2022.). Kao što New York, prema Colnerovom opisu, kao grad nekadašnjih kolonista koji se suprotstavlja ugnjetavanju na temelju nacionalne ili vjerske pripadnosti, nosi dvostruko značenje, tako i naziv Neubauerove serije djeluje na dvostrukoj razini: Naslov White Smoke, Brown Glare proizlazi iz simbolike grada i odnosi se na bijeli dim koji kulja iz kanalizacijskih otvora te na smeđe-zlatne odsjaje koji se presijavaju na staklenim pročeljima nebodera. Bijeli dim simbolizira mogućnost novog početka i nadu u globalnu promjenu na bolje, dok smeđe-zlatni odsjaji prizivaju sjećanje na nekadašnja zlatna vremena grada. Ta vremena danas djeluju pomalo izblijedjelo, poput odraza nekadašnje veličine koja i dalje živi ponajprije od svoje stare slave, objašnjava mi.
Iako mu je iskustvo rada na ovoj seriji bilo iznimno intenzivno, čak i naporno, Neubauera je posebno oduševila otvorenost ljudi, koji su uglavnom bili spremni fotografirati se i razumjeli su njegove namjere. U gradu koji je kroz povijest dokumentiran bezbroj puta, cilj mu nije bio dodati još jednu razglednicu, nego ponuditi nešto drugačiju perspektivu, onu koja nadilazi lokalni kontekst i pokazuje snagu zajednice, solidarnosti i života unutar hiperkapitalističkog i korumpiranog sustava.
Nisu li to, uostalom, poruka i cilj cijelog ciklusa? Solidarnost se gradi unatoč fizičkoj udaljenosti, u suradnji i značenjskoj blizini, bilo da je riječ o njujorškoj ulici ili 142 kilometra između Zagreba i Ljubljane. Osim što su svi autori, kao i organizatori, istaknuli izrazito ugodno i pozitivno iskustvo cijelog projekta, svi su do jednoga naglasili važnost ovakvih suradnji. Nažalost, unatoč blizini, premalo poznajemo jedni druge, kaže Fettich, dodajući da je ovo dobar korak u povećanju suradnji, dok Lamutovi naglašavaju da im se ideja Ureda za fotografiju da tri izložbe slovenskih autora povežu u Slovenski ciklus čini vrlo dobra jer je rad pojedinog autora tako smješten u širi kontekst, a i zanimanje javnosti je veće. S obzirom na to koliko smo blizu, takvog prekograničnog povezivanja i kulturne razmjene moglo bi biti znatno više, od čega bi svi imali koristi.
Neubauer pak ističe koliko mu je uvijek lijepo izlagati zajedno s drugim autorima jer to omogućuje razmjenu mišljenja, ideja i iskustava te stvara priliku za druženje. Mislim da smo vrlo lijepo predstavili dio slovenske fotografske scene, pa mi je drago što je projekt podržalo i Veleposlanstvo Republike Slovenije u Zagrebu. Jako me veseli i odaziv posjetitelja, koji su pokazali veliko zanimanje za naš rad. To mi daje dodatnu motivaciju i potiče me na daljnje stvaranje.
Slovenski ciklus podsjetio me na izložbu Mirrors and Windows Johna Szarkowskog, koji je u njujorškoj MoMA-i 1978. donio pregled američke fotografije od 1960. godine do tada. Mislim da Szarkowskijeva ideja osi na koju postavlja fotografiju na kontinuumu između dva pola – fotografije kao ogledala koje izražava autorovo unutarnje stanje i fotografije kao prozora kroz koji autor istražuje vanjski svijet – ovdje funkcionira na nekoliko razina. Predstavljeni autori lijepo se raspoređuju na tom kontinuumu, okrenuti više svom unutarnjem ili vanjskom svijetu, a često koristeći svoju fotografiju istovremeno i kao ogledalo i kao prozor (a ponekad, poput Lamutovih, koristeći i doslovna ogledala u svom postavu). A mi, publika, kroz Slovenski ciklus i Colnerovo predavanje dobili smo prozor za uvid u prakse pojedinih autora, kao i aktualne tendencije na slovenskoj fotografskoj sceni, ali istovremeno i ogledalo kako bismo sagledali što još možemo učiniti da se bolje upoznamo.
Na izložbe Slovenskog ciklusa možete zaviriti još u četvrtak i petak, 29. i 30. listopada.
Autorica: Tina Petković / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije: Ana Vuko
Zahvaljujemo Uredu za fotografiju na ustupljenoj fotodokumentaciji. Njihov rad možete pratiti na croatian-photography.com te putem društvenih mreža Facebook i Instagram.
