Kultura kao stanovnik, a ne gost

Koliko je neko mjesto veliko i koliko može biti kulturno veliko? U središtu Istre, naselje od dvjestotinjak ljudi već desetljećima okuplja umjetnice i umjetnike čiji rad nadilazi lokalne okvire te aktivno oblikuje suvremenu plesnu i izvedbenu scenu. Svetvinčenat (čakavski Savičenta) je tako, unatoč svojoj fizičkoj veličini, velikim slovima upisana na kartu suvremene umjetnosti u Hrvatskoj. Njezin kulturni značaj nije nastao preko noći – godinama se ondje stvaraju uvjeti za susret lokalne zajednice i međunarodne umjetničke scene, a kulturni doseg tih susreta višestruko nadilazi granice samoga mjesta.

Upravo zato Savičentu vrijedi promatrati ne samo kao mjesto u kojem se kultura događa, nego i kao mjesto koje kulturu aktivno proizvodi. Jedna od istaknutijih pokretačica i zagovarateljica suvremene umjetnosti u tom istarskom gradiću je udruga AVANTI! Centar avangardi koja službeno djeluje od 2018. godine. AVANTI! su osnovali dizajneri Maša Milovac i Jan Pavlović i povjesničar umjetnosti Tihomir Milovac s ciljem afirmiranja avangardne umjetničke prakse koji bi svojim programima doprinijeli razvoju Centra avangardi kao sinergijskog spoja inicijativa s područja vizualnih umjetnosti, filma/videa, izvedbenih umjetnosti, arhitekture i dizajna usmjerenih prema avangardnim praksama, koji će svojom aktivnošću obogatiti kulturnu i turističku ponudu Istre i Hrvatske tijekom cijele godine te biti platforma za produkciju i edukaciju o avangardnim umjetničkim praksama.

U razgovoru s dizajnericom Mašom Milovac doznajem da su obiteljski vezani za Svetvinčenat već 26 godina, a da su zamislili Centar avangardi koji bi funkcionirao kao platforma za osiguravanje izložbenog, rezidencijalnog i edukativnog prostora za suvremenu umjetnost, ali i produkcijskih kapaciteta za razvoj civilnih organizacija i lokalne zajednice na području kulture. Udruga je nastavak njihovih profesionalnih i osobnih promišljanja o umjetnosti, koja su htjeli približiti publici u Istri kroz prakse koje imaju. Prepoznali su potencijal u tom mjestu, ali ujedno i izazov jer se radi o malom mjestu s vrlo direktnom publikom, nedostatkom infrastrukturnih uvjeta za stvaranje, ali koje je dobar prostor za napredak gdje mogu testirati svoje ideje. Podnaslov udruge – Centar avangardi – objašnjavaju činjenicom da ih zanima umjetnost koja je provokativna i gleda unaprijed.

Nevidljiva Savičenta – Prevođenje tradicije u suvremenu kulturu bio je dvogodišnji projekt financiran Europskim socijalnim fondom i državnim proračunom, u koje su uz udrugu AVANTI! bili uključeni i partneri: kulturno umjetničko društvo Šikuti machinae, Zagrebački plesni ansambl, Apoteka prostor za suvremenu umjetnost i povijesna udruga Kaštel. Natječaj na kojem je Nevidljiva Savičenta dobila financiranje za cilj je imao povezivanje različitih aktera kulture, civilnog društva i lokalne zajednice, a omogućio je financiranje daljnjeg razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi. Možda najvidljiviji element Nevidljive Savičente je kulturni program tijekom čijeg dvogodišnjeg trajanja su predstavljeni brojni umjetnici, organizirane izložbe, predavanja, radionice, video- i kino-projekcije uz sudioništvo lokalne zajednice.

Tijekom trajanja projekta u Savičentu su pozvani lokalni umjetnici da svojim radom pokažu potencijal malih gradova diljem Hrvatske kada bi se više fokusa stavilo u takva mjesta, a ne samo velike urbane sredine. Neki od istaknutih umjetnika koji su svoje projekte prezentirali u Savičenti su Matija Ferlin, Siniša Labrović, Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo, Damir Karakaš, Alem Korkut, Marko Lulić i Šejla Kamerić, da nabrojim samo neke, jer ih je bilo zbilja pregršt u tako malo vremena, a treba uzeti u obzir i da ih je tijekom zadnje godine trajanja projekta zahvatila pandemija, što je dodatno otežalo održavanje programa, ali ih nije prekinulo.

Povod za postavljanje instalacije Portali Savičente umjetnika s bečkom adresom Marka Lulića proizašao je kao akcija za markiranje budućeg umjetničkog centra Avanti! Centar avangardi. Trodijelna instalacija, kao preteča budućeg centra, bila je postavljena na zapuštenom voćnjaku badema i ocrtavala je prostorne gabarite nečega što bi pokretačkitrojac udruge AVANTI! volio vidjeti kao stvarni prostor, kao građevinu. Ideja o smještanju budućeg centra na lokalitet Mandule, proizašla je iz razmatranja mogućnosti da se ondje postavi i prenamijeni postojeći Lulićev rad House No. 1 (Weekend Utopia) iz 2005. godine. U razradi te ideje sudjelovao je i arhitektonski studio 3LHD, a Lulić je na tu zamisao odgovorio instalacijom Portali Savičente, kojom je naznačio potencijal lokacije i otvorio prostor za promišljanje kako bi centar mogao zaživjeti i koje sve društvene djelatnosti bi mogle biti pokrenute da se dobije održiva priča. Nažalost, kako mi otkriva Maša ta održivost poprimila je drugačiji kontekst s obzirom da je preko noći nestala metalna konstrukciji i vjerojatno završila kao staro željezo. 

Vrijedno je primijetiti da udruga AVANTI! ne podilazi publici popularnim i zabavnim sadržajima jer su svjesni da manje kvalitetni sadržaji negativno utječu na formiranje vrijednosnih kriterija pri razvoju publike. Cijeli projekt odvažno je zakoračio u izazov ne samo idejno već i odabirom gostujućih umjetnika. Na pitanje po kojem ključu odabiru umjetnike Maša mi odgovara da biraju umjetnike sa širinom, koji su dovoljno otvoreni da im boravak u Savičenti može obogatiti praksu, donijeti mir i neku drugačiju perspektivu, ali i da lokalna zajednica može dobiti nazad od umjetnika koji borave u mjestu.

Upravo je takva umjetnica i Šejla Kamerić, čija je kolažirana kompozicija Place to Stay postavljena 2020. kao trajna instalacija na ulazu u Savičentu. Za umjetnicu je profesionalni susret s mjestom prerastao u osobnu povezanost, a Savičenta je nakon projekta postala mjesto kojem se želi  vraćati. Instalacija Place to Stay sastavljena je od zatamnjenih reklamnih natpisa za različite vrste turističkog smještaja, ispisanih različitim jezicima i pismima, a u donjem dijelu nosi jedini osvijetljeni natpis — Refugees Welcome. Umjetnica tako otvara temu izbjeglica, pitanje kome je danas zajamčeno pravo na prostor, sigurnost i pripadanje, a kome se ono uskraćuje.

Upravo s idejom da umjetnost može otvoriti prostor za susret s drugim i drugačijim nastaje i kulturno-umjetnički program Naprijed Avanti! koji organizira udruga AVANTI! od 2021. godine. Naziv ovog programa zapravo je poduplavanje fraza upravo kako bi se naglasilo da su umjetnici koje udruga poziva da stvaraju i borave u Savičenti već u svom radu pokazali pomake u promišljanju umjetnosti i društva, a žele ih još više potaknuti da s lokalnom zajednicom žive i idu naprijed. Nekad je rezultat boravka umjetnika u Savičenti samo proces, a nekad je to potpuno novi rad. Umjetnici koji su do sad bili pozvani tijekom projekta su: Nina Kurtela, Vladimir Novak, Božena Končić Badurina i najrecentnije Selma Selman.

Selma Selman vizualna je umjetnica, slikarica i performans umjetnica iz Bihaća čiji su radovi izlagani u najistaknutijim galerijama svjetskih metropola, a u Mediteranski plesni centar u Savičenti, na poziv udruge AVANTI!, došla je sa svojim kratkometražnim filmom Prelazak plavog mosta, koji je prikazivan bez prestanka dva dana. Inspiracija za film proizašla je iz stvarne priče iz života Selmine majke koja je tijekom rata u Bosni i Hercegovini prelazila most u Bihaću držeći sestru za ruku, a u drugoj košaru s hranom. Dok je vjetar puhao, kosa joj se zamrsila preko lica i nije mogla vidjeti. Te tri minute prelaska, koje opisuje kao vrlo usporene, bile su povod Selmi za eksperimentalni performans koji je zabilježila na 16-milimetarskoj kameri, a zatim digitalizirala u film za potrebe projekcije. Autorica je napisala scenarij na bosanskom, romskom i engleskom jeziku, a svaka rečenica nosi metaforu kao referencu na neki specifični događaj. Kako sama umjetnica kaže, to nije film o ratu, nego o rezistenciji, ali i o ponavljanju ratova kojima svjedočimo danas. Priča je ispričana kroz perspektivu žena koje pripadaju manjini, u ovom slučaju romskih žena koje su prošle kroz rat. Kako umjetnica naglašava, vrlo je malo priča o romskoj populaciji tijekom rata.

Dva projekta koja bih posebno htjela istaknuti kao sjajne primjere u kojima je lokalna zajednica bila aktivni sudionik umjetničkog procesa, gdje njezino uključivanje zaista postaje rad umjetnika u zajednici, suradnja otvorenih ruku i srca, a ne samo opća teza u opisu projekta, jesu Od kontrade do kontrade autorice Božene Končić Badurina i fotoarhiv Ogledalo s memorijom, kao dio projekta Nevidljiva Savičenta. U projektu Od kontrade do kontrade umjetnica je sa stanovnicima Savičente krenula njihovim svakodnevnim rutama, od domova do mjesta na koja inače odlaze, slušajući njihove priče, uspomene i anegdote vezane za prostor u kojem žive. Njihove priče potom je pretočila u grafičku mapu nastalu u suradnji s grafičkim dizajnerom Janom Pavlovićem, koja donosi prikaze šetnji i razgovora s mještanima. Na taj je način svakodnevni život Savičente postao materijal umjetničkog rada, ali i svojevrsna osobna povijest mjesta, ispričana iz perspektive njegovih stanovnika. Sličan pristup vidljiv je i u projektu Ogledalo s memorijom, u kojem je prikupljeno i digitalizirano više od nekoliko stotina fotografija iz obiteljskih albuma mještana, a zatim su fotografije postavljene u prostor na kojem su nastale. Kustos izložbe Tihomir Milovac zamislio je izložbu kao aktivni proces u suradnji s mještanima koji su na poleđinama fotografija upisivali imena lica svojih sumještana koje su prepoznali na njima.

Centar AVANTI! u srce Istre dovodi umjetnike i umjetnice, a istovremeno u umjetnički proces uključuje i lokalnu zajednicu. Selma Selman kaže kako je 200 ljudi u Savičenti jednako važno kao i 3000 ljudi u Berlinu, čime podsjeća da se kulturna veličina nekog mjesta ne mjeri brojem stanovnika, već otvorenošću ljudi koji žele sudjelovati u kulturi. Publika u Savičenti možda nema priliku svakodnevnog susreta sa suvremenim umjetničkim praksama, ali upravo zbog toga kontakt s takvom publikom može biti neposredniji, otvoreniji i kritičniji. Ovako u manjem mjerilu suvremena umjetnost ne gubi na svojoj širini – upravo suprotno, dolaskom svjetski priznatih umjetnica i umjetnika mali prostor dobiva mogućnost sagledati umjetnost iz globalne perspektive. Rad Centra Avanti pokazuje što se događa kada suvremena umjetnost izađe iz očekivanih kulturnih središta i nastani se u pomalo neočekivanoj sredini – ne kao gost koji nakratko dolazi, nego kao stanovnik s prebivalištem.

 

Autorica: Zara Škibola

 

Zahvaljujemo udruzi AVANTI! Centar avangardi na ustupljenoj fotodokumentaciji.

Djelovanje AVANTI! Centra avangardi možete pratiti na avanticentar.hr te putem društvenih mreža Facebook i Instagram.