Fotografija ne završava u trenutku kada nastaje

Fotografska knjiga 8. kat Jelene Janković jedna je od onih knjiga koje je naprosto gušt imati u rukama. I listati, pa se vratiti nekoliko stranica unatrag, ponovno gledati fotografije, čitati kratke zapise, pratiti dizajn i sve one sitne odluke zbog kojih knjiga funkcionira kao odličan fotografski objekt. Ako volite fotografiju i dizajn, 8. kat je stvarno jedan lijep piece koji vrijedi imati na polici – premda ga je, zapravo, šteta tamo držati. Puno ga je bolje imati pod prstima. 🙂

Iako sam Jelenu već neko vrijeme pratila preko Instagrama, konačno se ukazala prilika da ju upoznam uživo na rođendanu našeg zajedničkog prijatelja, glumca Roka Juričića – naravno, u nekom proširenom kazališnom društvu. Za nas autsajdere, koji se u kazališnim krugovima povremeno osjećamo kao da smo upali usred predstave čiji smo prvi čin propustili, takve situacije znaju biti pomalo zahtjevne. Tim mi je više bilo drago što sam vrlo brzo završila u razgovoru s Jelenom. Već nakon usputnog ćaskanja postalo mi je jasno da je ona tip osobe s kojom možete razgovarati praktički o bilo čemu, a da razgovor ostane neopterećen, zabavan i, za prvi susret uživo, neobično prisan. Vedra je, nasmijana i neposredna, zrači nekom toplinom zbog koje sam vrlo brzo kliknula s njom i iskreno se veselila idućoj prilici za razgovor.

Ipak, posebno me zaintrigirala njezina povezanost s kazalištem. Jelena je uz kazalište odrasla, fotografirala je stotine predstava, surađivala s brojnim koreografima i plesačima, a upravo je taj svijet bitno oblikovao i njezin fotografski jezik. U njezinim odgovorima stalno se isprepliću igra, improvizacija, pokret, nepredvidivost i znatiželja – elementi koje povezuje s odrastanjem uz teatar. Sve se to prelilo i u njezin fotografski rad, što sam vrlo jasno mogla prepoznati u ciklusu Mountain Tripin’ predstavljenom nedavno u Galeriji Kranjčar (o kojoj smo nedavno pisali ovdje). Bilo je posebno zanimljivo razgovarati s Jelenom upravo ondje, okružena njezinim fotografijama velikog formata, jer su radovi pred nama gotovo služili kao materijalni dokazi onoga o čemu je govorila. Intenzivne boje, neočekivani prizori planinskog krajolika i igra kazališnim kolor-filtrima na neki način potvrđuju potrebu autorice za eksperimentom i stalnim pomicanjem vlastitog pogleda.

U razgovoru koji slijedi krenule smo upravo od kazališta, mjesta koje je snažno obilježilo razvoj njezine fotografske prakse. Razgovarale smo o plesu i fotografiranju pod vodom, boji i pokretu, životu i radu između Beograda i Zagreba, fotografiji koja završava na plakatu, zidu galerije ili stranicama knjige, vremenu potrebnom da autorski rad sazrije te o tome kako sačuvati vlastiti rukopis u profesiji koja često podrazumijeva prilagođavanje zahtjevima naručitelja. I, naravno, o igri, kojoj smo se kroz sve te teme neprestano vraćale.

► Na Instagramu se predstavljaš kao “Bitef žena”, što mi se čini kao zanimljiva polazišna točka za razgovor o tvojoj biografiji. Odrasla si uz kazalište jer je tvoj otac vodio školu glume, a i danas je kazalište jedno od ključnih mjesta gdje razvijaš fotografsku praksu. Koliko je odrastanje u kazališnom okruženju odredilo način na koji danas pristupaš mediju fotografije?

Jelena Janković: Teatar je u moj život ušao mnogo prije nego što sam počela razmišljati o fotografiji kao svom pozivu. Kao dijete pohađala sam školu glume Teatar 13, koju je vodio moj tata. Odrastala sam uz probe, predstave, improvizacije i razgovore o kazalištu. Glumom sam se bavila dugo, a gotovo svaka proba počinjala je improvizacijom ili je uključivala neki oblik igre. Danas shvaćam koliko mi je to iskustvo važno i u fotografiji. Improvizacija me naučila da ne postoji samo jedno rješenje i da se i u nepredviđenim situacijama može pronaći izlaz. Taj odnos prema igri i stvaranju prenosio se i kroz moju obitelj: moj brat danas vodi školu glume, a njegovi sinovi, Viktor i Igor, također su mali glumci. Kazalište je tako ostalo važan dio našeg zajedničkog života.

Profesionalni ulazak u svijet kazališta dogodio se kroz Bitef Dance Company, a 2011. godine postala sam dio tima Bitef festivala, jednog od najznačajnijih festivala suvremenog teatra u regiji. Imala sam privilegiju fotografirati neke od najznačajnijih predstava regionalnih i međunarodnih autora, što je proširilo moje vidike, podiglo kriterije i oblikovalo moj vizualni jezik. Kada nisam radila, odlazila sam gledati predstave. To je bio važan period učenja, profesionalnog sazrijevanja i povezivanja s ljudima koji su i danas dio mog života. Tada je nastala i priča o Bitef ženama, imenu koje i danas koristim na Instagramu. Kada sam 2012. godine otvarala Instagram, sjedila sam u uredu okružena s desetak žena iz festivalskog tima. Međusobno su se nazivale Bitef ženama. U to vreme žene su činile oko 90% tima, a svaka od nas na svoj je način doprinosila festivalu, borila se za svoje ideje i živjela za kazalište. S vremenom su mi te žene postale velika podrška i svojevrsna obitelj. Bitef žene za mene nisu samo festival, uspomena na jedno razdoblje, već simbol zajedništva, solidarnosti i žena koje se bore.

Iako se ne bavim samo pozorišnom fotografijom, ona je obilježila moje početke i mnogo utjecala na moj način rada. Naučila me da se prilagođavam, da promatram što se događa oko mene i da prepoznam pravi trenutak, bez potrebe da sve kontroliram. Važno mi je da sačuvam osobni pogled, ali i da ostavim prostor za nepredviđeno. Često upravo tada nastaju fotografije koje nisam mogla unaprijed zamisliti.

► Kako si uopće došla do fotografije i u kojem si trenutku shvatila da upravo kroz taj medij možeš razvijati profesionalni i autorski jezik?

Jelena Janković: Do fotografije sam zapravo došla tek s 25 godina. Dugo nisam znala gdje je moje mjesto i u čemu mogu biti zaista svoja. Imam visok stupanj disleksije i mislim da me upravo to suočilo s činjenicom da se ne mogu uklopiti u uobičajene načine rada, već da moram da pronaći vlastiti put, nešto što će mi omogućiti da radim i stvaram na svoj način. Fotografija mi je prvi put dala osjećaj da mogu komunicirati svojim jezikom. Nisam morala sve objašnjavati riječima, već sam mogla razmišljati kroz sliku, prostor, svjetlo i emociju. S vremenom sam shvatila da kroz fotografiju mogu razvijati i svoj profesionalni i autorski izraz. Zato mi je i danas važno da kažem da nikada nije kasno početi! Ja sam svoj put u fotografiji započela s 25 godina i to je jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučila: ne moramo svi pronaći svoj put u isto vrijeme. Važno je da sebi damo priliku da ga pronađemo i da budemo dovoljno ludi da slijedimo sve to u što vjerujemo.

► Prije nekoliko godina preselila si iz Beograda u Zagreb, no tvoj je rad i dalje vezan uz različite gradove, kazališne i fotografske scene. Kako je kretanje između tih sredina utjecalo na razvoj tvoje prakse i na način na koji danas promišljaš vlastitu poziciju autorice?

Jelena Janković: Malo ljudi zna da me je sa Zagrebom povezivao posao mnogo prije nego što sam se ovdje doselila zbog ljubavi. Od 2014. surađivala sam s Mašom Kolar, a u ZKM-u prvi put gostovala s predstavom Don Juan Bitef Dance Companyja, uz Rundek Cargo Trio. Godine 2015., tijekom rada na Mašinoj predstavi u ZPC-u, upoznala sam svog partnera Vladimira Končara, s kojim sam kasnije razvila projekt 52 nedelje, uz sudjelovanje Ivana Kapeca. U to vreme surađivala sam i s Ansamblom Kolo, koji je pod vodstvom Vladimira Dekića razvijao razmjene i zajedničke projekte s Ansamblom Lado. Od 2016. surađujem sa Zagrebačkim plesnim ansamblom, a tu saradnju nastavila sam i nakon preseljenja, kroz rad s Petrom Glad i Petrom Vlantić. Prije preseljenja surađivala sam i s Festivalom plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu. Zagreb je tako bio dio mog profesionalnog života mnogo prije nego što je postao moj dom.

Upravo to iskustvo rada u dvije sredine me mnogo promijenilo. U Beogradu sam već bila izgrađena kao autorica, surađivala sam s kazalištima, imala svoje suradnike i projekte koji su se kontinuirano razvijali. U Zagrebu sam, međutim, morala krenuti od nule. Dok sam u drugim gradovima nastavljala razvijati ono što sam već izgradila, u Zagrebu je sve trebalo početi iznova, od upoznavanja ljudi do pronalaženja svog mjesta u novoj sredini. U početku me je ta razlika zbunjivala. Imala sam iskustvo, reference i kontinuitet rada, ali sam shvatila da ono što izgradiš u jednoj sredini ne znači da ćeš u drugoj imati istu poziciju. Morala sam ponovo uspostavljati kontakte, graditi povjerenje i otkrivati mogućnosti za suradnju. To me naučilo da ostavim ego po strani, budem otvorena i ne oslanjam se samo na ono što sam već postigla, već da svakom novom okruženju pristupim sa radoznalošću.

Rad u različitim gradovima omogućio mi je i da poznate stvari sagledam iz druge perspektive. Kada dugo pripadaš jednoj sceni, lako prihvatiš njena pravila kao nešto što se podrazumijeva. Promjena sredine potakla me je da ih preispitam i da svoj rad ne vezujem za jedno mjesto ili jednu profesionalnu ulogu. Danas mi je važna upravo ta sloboda kretanja između različitih sredina. Gdje god da sam, nosim sa sobom svoje iskustvo, radoznalost i potrebu da stvaram. Okolnosti se mijenjaju, ali moja potreba da nešto započnem i razvijam ostaje ista.

► Tijekom godina ostvarila si velik broj fotografskih suradnji s kazalištima i umjetnicima, pa se kroz tvoj arhiv može pratiti i dio suvremene kazališne scene. Kako zapravo izgleda rad kazališne fotografkinje iza scene i doživljavaš li sebe u tom smislu i kao svojevrsnu dokumentaristicu kazališta?

Jelena Janković: Pa jako je zabavan i intenzivan. 🙂 Moj posao nije samo da fotografiram ono što se događa na sceni, već da razumijem ljude koji je stvaraju i procese koji često ostaju nevidljivi publici. U tom smislu sebe doživljavam i kao kroničarku kazališta, ali me ne zanima puko bilježenje događaja. Važno mi je da fotografijom prenesem osobni doživljaj predstave kroz autorski pečat. Često sudjelujem i u stvaranju plakata i vizualnog identiteta predstave, pa fotografija postaje dio načina na koji ona komunicira s publikom. Ipak, kazališna fotografija se i dalje često svodi na tehnički zadatak koji treba brzo obaviti. Ne možemo očekivati kvalitetne fotografije ako fotograf ne razumije teatar, ako ga ne upoznamo s projektom i ne damo mu vrijeme da istraži i razvije svoj pristup. Još manje ako se njegov rad slabo plaća ili promatra isključivo kao dokumentacija. Kazališta trebaju prepoznati fotografe kao ravnopravne suradnike u umjetničkom procesu i omogućiti im da razvijaju osobni izraz. Predstava se završi, ali fotografije ostaju i postaju dio njenog pamćenja. Zato fotografija nije usputni dodatak kazalištu, već autorski rad koji zaslužuje ozbiljan odnos, odgovarajuće uvjete i prostor za stvaranje.

► Ples i pokret zauzimaju posebno mjesto u tvojem radu. Ples postoji kroz kontinuitet, promjenu i trajanje, dok fotografija taj tok sažima u jedan izdvojeni trenutak. Kako razmišljaš o tom prijelazu iz pokreta u fotografsku sliku – što se zapravo od iskustva plesa može zadržati u jednom kadru?

Jelena Janković: Za mene su ples i fotografija povezani kroz ritam, prostor, vrijeme i energiju. Fotografirala sam brojne produkcije, od baleta do suvremenog plesa, i surađivala s fantastičnim umjetnicima i plesačima. To mi je omogućilo da izbliza upoznam koliko je truda, discipline i posvećenosti potrebno da bi se pokret doveo do savršenstva. Kroz različite estetike i pristupe naučila sam koliko pokret može biti raznolik i koliko snažno može prenijeti čitav unutrašnji svijet, bez ijedne izgovorene riječi. Imala sam priliku fotografirati predstave autora kao što su Edward Clug, Wim Vandekeybus, Matija Ferlin, Dunja Jocić, Maša Kolar, Jan Martens i Jasmin Vardimon, kao i rad Tao Dance Theatera. Fotografiranje predstave 6&7, u koreografiji Tao Yea, duboko me potreslo i promijenilo moj pogled na to kako se pokret može oblikovati i postati sredstvo komunikacije.

Ipak, pokret ne doživljavam isključivo kao ples ili kretanje tijela. On je svuda oko nas, u ljudima, njihovim gestama, prirodi, svjetlu i svakodnevnim situacijama. Sve to može biti izvor inspiracije ako dovoljno pažljivo promatramo. Fotografija iz tog neprekidnog toka izdvaja jedan trenutak, ali mi je važno da taj trenutak zadrži energiju i emociju. Ne mora biti savršen, pravilan ni doslovan. Ponekad su upravo nepravilnost i nepredvidivost ono što fotografiju čini zanimljivom. Želim da fotografija u sebi nosi nešto što se može osjetiti, a ne mora se nužno i objasniti. Tu se događa neka vrsta magije, na granici pokreta, emocije i osobnog doživljaja promatrača. Upravo me taj neuhvatljivi prostor najviše zanima. Volim ga zvati linijom između: kako zaustaviti trenutak, a da mu pritom ne oduzmem život.

► U projektu Zeitgeist, nastalom u suradnji s plesnom skupinom Hungry Sharks, pokret seli pod vodu, u okruženje koje mijenja funkcioniranje tijela, ali i mogućnosti njegova fotografiranja. Kako su ti specifični uvjeti snimanja utjecali na tvoj odnos prema pokretu i tijelu koji istražuješ kroz kazališnu i plesnu fotografiju?

Jelena Janković: Zeitgeist sam radila s bečkom plesnom kompanijom Hungry Sharks i koreografom Valentinom Alferyjem, i to mi je bio jedan od mojih najzahtjevnijih fotografskih zadataka. Prvi put sam se našla u situaciji da fizički budem u vodi s plesačima i tek kada sam stigla na bazen, shvatila sam u što sam se upustila. 🙂 Predstava se u potpunosti odvijala pod vodom, a plesači su kontrolirali tijelo i dah bez oslonca na tlu, pomičući granice osobnih mogućnosti. Fascinirao me spoj njihove fizičke snage i discipline, ali i izazov da fotografijom prenesem njihov rad. Cijeli proces, od audicije do premijere, bio je u bazenu. Morala sam se prilagoditi tom prostoru i pronaći način da zabilježim ne samo koreografiju, već i odnos tijela, vode i daha.

Ovaj projekt me podsjetio koliko je važno da svakoj predstavi pristupim individualno, istražim njen koncept i pripremim se za specifične uvjete rada. To sam posebno naučila i kroz suradnju na projektu Mount Olympus, predstavi koja je trajala 24 sata. Kompaniju sam upoznala na Bitefu u Beogradu, a kasnije sam s njima radila u Madridu i New Yorku. Da bih ostala koncentrirana i fizički prisutna tijekom svih 24 sata izvođenja, morala sam se pripremati gotovo kao za maraton. Ta iskustva su me naučila da fizička izdržljivost nije važna samo za izvođače. Da bih pratila njihov ritam i reagirala u pravom trenutku, moram  biti spremna i sama, i fizički i mentalno. Bilo da fotografiram ples pod vodom ili predstavu koja traje 24 sata, važno je da se mogu prilagoditi nepredvidivim uvjetima i sačuvati koncentraciju. Da se razumijemo, ovo nisu tipični uvjeti za rad u kazalištu, ali sam zahvalna što sam imala priliku da prođem i kroz vodu i nespavanje. 🙂

► Zaigranost se provlači kroz čitavu tvoju praksu i način na koji pristupaš fotografiji, a kazalište opisuješ kao važno polazište za igru. Koliko je igra važna za tvoj kreativni proces i kako za nju pronalaziš prostor unutar profesionalnih angažmana koji podrazumijevaju rokove, zadane formate i očekivanja naručitelja?

Jelena Janković: Igra mi je važna jer me održava radoznalom i otvorenom za nepredviđeno. Kazalište me naučilo da istražujem i izlazim iz okvira, što nastojim zadržati i u profesionalnom radu. Uvijek volim ponuditi osobni pogled, čak i kada postoji mogućnost da neće biti prihvaćen. Bilo je puno izazova i zahtijevalo je vrijeme da se izborim za osobni rukopis,  ali danas me klijenti često angažiraju upravo zato što poznaju moj pristup i znaju što mogu očekivati od mene. To mi daje slobodu da istražujem, ali i odgovornost da opravdam ukazano povjerenje i poštujem dogovorene rokove. Za mene profesionalnost znači sačuvati prostor za igru, a istovremeno disciplinirano stajati iza svog rada.

► Nedavno predstavljen fotografski ciklus Mountain Tripin’ u Galeriji Kranjčar nastao je tijekom tvojih boravaka u planinama, kojima si posljednjih godina zamijenila ljetovanja na moru. Fotografije snimaš digitalnim aparatom, koristeći kazališne kolor-filtre koje fizički postavljaš ispred objektiva. Što te zanima u tom susretu digitalne fotografije i gotovo analognog, fizičkog postupka stvaranja slike?

Jelena Janković: Zanimalo me stvoriti osobni pejzaž, jedinstven i neponovljiv čak i za mene samu. Pejzaž koji prenosi moje unutrašnje stanje i moj osobni doživljaj planine. Zamara me gledanje istog, kao i pomisao da grupa ljudi može stati na istom mjestu i otići kući s gotovo identičnim fotografijama. Vjerujem da fotografija ne mora biti ista, jer smo svi različita i jedinstvena bića i svatko od nas treba sam pronaći svoj pejzaž. Iz te potrebe da pronađem i prikažem vlastiti pogled nastala je igra. Godinama sam joj se vraćala, istraživala je i razvijala, sve dok se iz nje nije oblikovao čitav ciklus radova.

► Boja je izrazito prisutna u seriji Mountain Tripin’, ali i šire u tvojoj praksi. Kakvu ulogu ima u tvojem vizualnom jeziku i kako njome gradiš atmosferu, emociju ili odnos prema motivu koji fotografiraš?

Jelena Janković: Boja mi nije dekoracija, već način razmišljanja i doživljavanja motiva. Njome gradim atmosferu, pomičem stvarnost i stvaram osobni pogled na ono što fotografiram. Ne zanima me samo da prikažem ono što vidim, već da prenesem ono što osjećam. Boja mi omogućava da odmaknem fotografiju od doslovnog i otvorim prostor za svoje tumačenje. Boju koristim uvijek kada je mogu kombinirati, a kada vidim nesklad, onda se prebacim u crno-bijeli svijet.

► U Mountain Tripin’ fotografije promatraš i kroz njihov odnos prema prostoru: mijenjaš formate i ritam slika, grupiraš ih, povezuješ tekstom, a na izložbi se jedna fotografska intervencija nastavila i izvan samog kadra i protezala zidom galerije. Kako pristupaš izložbenom postavu i što ti prostor omogućuje u daljnjem oblikovanju fotografskog rada?

Jelena Janković: Izložbeni prostor doživljavam kao produžetak fotografije. Ne zanima me samo kako pojedinačna fotografija funkcionira, već i što nastaje kada je povežem s drugima, promijenim joj format ili je izmjestim iz očekivanog okvira. Postav izložbe mi omogućuje da fotografije razvijam kao cjelinu, stvaram ritam, odnose i nova značenja. Izložba za mene nije samo prikaz radova, već njihov nastavak drugim sredstvima.

► Vrijeme mi se čini važnim segmentom tvoje prakse. Tvoj projekt 8. kat, o kojem si pričala u našem VK podcastu (link) razvijala si dugo vremena, svakodnevno promatrajući i fotografirajući isti pogled na Vrbik, dok profesionalni angažmani često podrazumijevaju precizne rokove i brzo donošenje odluka. Kako različiti ritmovi rada utječu na način na koji pristupaš fotografiji? Koliko ti je za autorski projekt važno dopustiti mu da traje koliko mu je potrebno?

Jelena Janković: Vrijeme je za mene ključan faktor u sazrijevanju autorskog projekta. Projekt 8. kat razvijala sam osam godina, svakodnevno promatrajući i fotografirajući isti kadar Raketa. Taj proces mi je pokazao koliko se pogled mijenja čak i kada je kadar sasvim isti. Za razliku od profesionalnih angažmana, u kojima su rokovi zadani, autorskom radu treba dozvoliti da traje, da se mijenja i da odleži. Danas je sve postalo instant, pa i fotografija. Fotografija se sve više pravi za Instagram, za nešto brzo, za jučer, za trenutnu pažnju i potrošnju. Važno je samo da se objavi. Gdje je u svemu tome prostor da rad sazrije, da ga preispitamo i da mu dozvolimo da zaista progovori? Gdje se izgubilo to da se autor bira zbog svog rukopisa i kvalitete, a ne zato što je jeftiniji i spremniji da se uklopi u zadane okvire? Kao da više nije važno tko stoji iza fotografije, već samo da se posao završi. Upravo zato se i opredjeljujemo za određena polja rada, razvijamo vlastiti rukopis i gradimo kvalitetu po kojem nas klijenti mogu prepoznati i izabrati.

Danas je luksuz izboriti se za vrijeme koje nam je potrebno da razvijemo osobni projekt, bez kalkulacije, prilagođavanja grantovima ili biranja tema zato što su trenutno aktualne. Razlika između rada koji nastaje iz autorske potrebe i onog koji je napravljen da bi zadovoljio tržište vrlo se lako prepoznaje. Fotografija mora disati i stajati iza sebe. Čim kalkulacija preuzme glavnu riječ, njen glas se gubi. Pritom, na Balkanu je od fotografije teško živjeti. Nemamo razvijeno tržište koje autorima omogućuje da se izdržavaju od svog rada, mogućnosti za prodaju fotografija su ograničene, a izložbe često financiraju sami umjetnici. U takvim uvjetima, usporavanje postaje luksuz. Vrijeme mi je potrebno da rad sazrije, da mu se vratim s distance i provjerim što je u njemu ostalo živo, a što je izgubilo smisao. Ne želim stvarati po diktatu tržišta i Instagrama, već da sebi ostavim prostor da razvijam projekte onda kada za njih postoji stvarna autorska potreba. Za mene je upravo to suština vremena u fotografiji, da ne moram sve odmah zaključiti, već dozvoliti radu da me iznenadi i odvede tamo gdje na početku nisam ni znala da treba da stignem.

► Projekt 8. kat prvi je put predstavljen kao izložba 2024. godine u Zbirci Richter, a potom je dobio i formu fotografske knjige. Kako pristupaš prevođenju istog fotografskog materijala iz izložbenog prostora u knjigu? Što ti svaki od tih formata omogućuje u građenju odnosa među fotografijama i načinu na koji se rad čita?

Jelena Janković: Iako je riječ o istom fotografskom materijalu, izložba i knjiga za mene su dva različita iskustva. Izložba ima svoju čar. Fotografije postoje u odnosu jedna prema drugoj, ali i prema prostoru, svijetlu i kretanju promatrača. Publika sama bira gdje će zastati, koliko će se zadržati i kojim će redoslijedom gledati radove. Ipak, 8. kat sam od početka zamišljala kao knjigu. Željela sam intimniji susret s publikom, da se svatko može posveti knjizi u samoći, svojim tempom, i da joj se vraća kada osjeti potrebu. Ovaj projekt je za mene i osobna posveta Zagrebu.

Knjiga mi omogućuje da gradim svoj ritam i tok priče. Dizajnirao ju je Vladimir Končar, koji vrlo dobro poznaje moj rad i razumije na koji način projekt može zaživjeti u formi knjige. Redoslijed fotografija, njihovi međusobni odnosi, praznine i prelazi postaju dio narativa. Budući da su fotografije praćene osobnim zapisima, važno mi je da im ostavim vrijeme i prostor, da se ne moraju čitati odjednom. Kada joj se vraćamo u različitim životnim trenucima, s drugačijim emocijama i iskustvima, u njoj možemo prepoznati nešto novo. Zato mi je bilo važno da knjiga ne bude samo dokumentacija izložbe, već samostalna cjelina kojoj se možemo vraćati. Ne mislim da jedan format treba biti prijevod drugog. Ovaj rad je slojevit i ne otkriva sve na prvi pogled. U njemu postoje detalji i značenja koja možemo prepoznati tek kada im se više puta vratimo i pažljivo se udubimo u kadar i preciznost njegovih promjena.

► U projektu The Creators fotografija postaje polazište za daljnju intervenciju – snimljene portrete kombiniraš s ručno rađenim grafičkim elementima i oblikuješ ih u formi magazina. Kako pristupaš tom spajanju različitih medija i što se za tebe događa s fotografskom slikom kada u nju naknadno interveniraš?

Jelena Janković: Kroz kombiniranje različitih medija radim s već postojećim fotografijama, istražujući njihove nove forme i značenja. Posebno me zanima da se vratim fotografijama koje su u prethodnim selekcijama bile odbačene. Umjesto da ih zauvijek ostavim po strani, kroz intervenciju im pristupam iz nove perspektive i istražujem što još mogu postati. Fotografija za mene ne mora biti završena onog trenutka kada nastane. Kroz dalji rad može dobiti sasvim drugačije značenje.

U projektu The Creators ljude s izraženim osobnim stilom fotografiram na ulicama gradova širom svijeta, spajajući modnu i street fotografiju. Moda i osobni izraz kroz odijevanje važan su dio mog života još od odrastanja. Na Kalenić pijaci u Beogradu sam pronalazila komade za svega nekoliko dinara i kombinirala ih tako da izgledam kao da sam upravo izašla s filmskog seta. Zato i danas volim na ulici prepoznati tu vrstu kreativnosti i slobode u izražavanju. Imam veliku strast prema modi kao obliku osobnog izraza i modnoj fotografiji kao prostoru za kreaciju, pa sam kroz The Creators poželjela zabilježiti individualnost ljudi na svoj način. Prilazim ljudima na ulici i pozivam ih da na pet minuta postanu modeli. Zanimaju me njihov pokret, stil, izbor boja i kombinacija, ali i način na koji se kroz odjeću izražavaju individualnost i lokalna kultura. Projekt slavi autentičnost svakodnevnih ljudi i pokazuje da moda ne nastaje samo na pistama i u modnim časopisima, već i na ulicama, kroz ljude koji je svakodnevno stvaraju. Iz projekta je nastao i autorski časopis u kojem fotografije spajam s ručno rađenim grafičkim intervencijama. Tako se poigravam fotografskom slikom i izlazim iz njenih prvobitnih okvira. Intervencije mi otvaraju prostor za nova čitanja i tumačenja fotografije, a posebno me privlače spontanost, nepredvidivost i mogućnost da spajanjem različitih medija nastane nešto što na početku procesa nisam mogla zamisliti.

U vremenu umjetne inteligencije i hiperprodukcije fotografija, ovakav pristup za mene predstavlja i autorski stav. Ne želim stvarati fotografije samo zato što mogu, već nastojim da svaka intervencija ima razlog i da se u radu sačuva trag procesa kroz koji je nastao. To je moj mali otpor uniformiranju vizualnog jezika i beskrajnoj proizvodnji sadržaja. Vjerujem da je danas čin otpora ostati etički dosljedan sebi i svojoj umjetnosti, čak i kada takav izbor sa sobom nosi cijenu.

► Kao programska direktorica Sarajevo Photography Festivala od 2023. godine sudjeluješ u oblikovanju programa i odabiru autora koji se predstavljaju festivalskoj publici. Čime se vodiš pri tom odabiru i koje fotografske prakse i teme želiš dovesti u fokus? Utječe li kontinuirani susret s različitim fotografskim praksama na način na koji promišljaš vlastiti rad?

Jelena Janković: Važno mi je da Sarajevo Photography Festival ne bude samo mjesto na kojem se fotografije izlažu, već prostor u kojem se fotografi povezuju, razmjenjuju iskustva i otvaraju mogućnosti za buduću suradnju. S Aidom Redžepagić, osnivačicom i direktoricom festivala, i cijelim timom, trudim se graditi zajednicu u kojoj autori mogu upoznati kolege iz regije i inozemstva, razmijeniti ideje i otvoriti vrata za nove suradnje. Jednako nam je važno da festival pruži prostor i autorima koji tek dolaze, koji još nisu imali priliku da predstave svoj rad i pronađu svoje mjesto na fotografskoj sceni. Mislim da nam na fotografskoj sceni nedostaje istinske kolegijalnosti. Trebalo bi više podržavati jedni druge, dijeliti znanje i otvarati vrata, čak i onda kada od toga nemamo osobnu korist. Ne možemo očekivati da se scena promijeni sama od sebe. Potrebni su ljudi koji su spremni preuzeti inicijativu, surađivati i stvarati prilike za druge. Upravo kroz zajednički rad na festivalu nastojimo doprinijeti takvom okruženju i potaknuti povezivanje fotografske zajednice.

Ipak, važno je reći i da je taj rad veoma težak. Regionalna kulturna scena uglavnom funkcionira zahvaljujući pojedinačnim inicijativama, entuzijazmu i veoma ograničenim resursima. Iza svakog projekta stoji mnogo nevidljivog rada i stalna neizvjesnost. Sarajevo Photography Festival ne nose jedna osoba, niti samo Aida i ja. Iza njega stoji mali, ali izuzetno posvećen tim, koji zajedno gradi nešto što nadilazi mogućnosti pojedinca. Festival je zajednički proces koji počiva na povjerenju, koordinaciji i međusobnoj podršci.

Gledanje radova drugih autora važno mi je kako za vlastitu praksu, tako i za oblikovanje festivalskog programa. Neki radovi me iznenade, neki me potaknu na razmišljanje, a neki mi pokažu da se o određenim temama premalo govori ili da na sceni nedostaje prostora za neka pitanja. Tada zajedno razmišljamo o tome kako kroz razgovor, izložbu ili neki drugi festivalski program možemo otvoriti te teme i skrenuti pažnju na ono što smatramo važnim. Vjerujem da festival ne treba samo predstavljati ono što već postoji, već i prepoznati ono što nedostaje.

► Tvoja se praksa kontinuirano širi kroz različite fotografske žanrove, medije i suradnje. U kojem smjeru trenutno želiš dalje razvijati svoj rad i postoje li projekti ili ideje kojima se u narednom razdoblju posebno želiš posvetiti?

Jelena Janković: Nikada ne razmišljam previše o tome u kojem smjeru želim razvijati svoj rad. Sve se uglavnom odvija spontano i prirodno. Uvijek radim na više projekata paralelno. Možda to i nije najbolji način, ali moj mozak jednostavno tako funkcionira. 🙂 Važan mi je i krug ljudi kojim sam okružena, prijatelji iz različitih kreativnih područja i kolege koji me inspiriraju, ali i kritiziraju, jer me upravo ta razmjena potiče da preispitujem sebe i idem dalje. Zato mi je trenutno plan broj jedan da se krajem godine malo odmorim, a onda ponovo natrag u akciju. A kada razmišljam o tome što mi je važno u daljem radu, to su sloboda i potreba da ostanem svoja, usprkos svim pritiscima koji nam se nameću. Da ne izgubim sebe u očekivanjima drugih i da nastavim stvarati na način koji mi je blizak i istinit.

 

Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku

Autoportreti: Jelena Janković

 

Zahvaljujemo Jeleni na ustupljenoj fotodokumentaciji radova.

Jelenin rad pratite na www.jelenajankovic.photography i Instagram profilu @bitefzena.