Galerijski su prostori i nakon otvorenja neke nove izložbe prilično užurbani. Prije nego sam i sam počeo nezavisno djelovati kao kustos, uvijek sam mislio da je dan otvorenja onaj najgori za kustose i kustosice, kad se u jednoj večeri sliju sve te formalnosti… Međutim, i drugi dani uključuju izvjesnu dozu stresa koju maskiramo, iza bliještećeg svjetla naših zaslona, i ugodnih razgovora s posjetiocima koji dođu u danima nakon otvorenja pogledati aktualnu izložbu. S ekipom koja danas stoji iza GMK – Galerije Miroslav Kraljević, sve mi je to uvijek bilo drugačije iskustvo jer sam imao osjećaj kao da sam, umjesto u tjeskobom ispunjen galerijski ured, ušao u nečiji dom u kojem me očekuju moji najmiliji s ručkom. Osjećaj povezanosti svih u timu GMK-a uvijek je zarazan, u tolikoj mjeri da sam u jednom trenutku shvatio kako sam ostao duže no planirano. Nisam se osjećao kao stranac, niti kao posjetitelj, već kao da samim svojim bivanjem u galeriji imam i neku vrstu pripadnosti tom prostoru i kolektivu. Aktualni tim galerije GMK – Maja Pavlinić, Tea Matanović, Antonela Solenički i Petar Vranjković (koji nam se ipak ovaj put pridružio preko zvučnika i mikrofona) i ja sjeli smo ispred galerije i raspričali se, ne samo o tome što galerija predstavlja, već o puno onog što nas raduje u ovom poslu, što naš posao čini izazovnim, teškim i nimalo romantičnim, ali i prekrasnim, ohrabrujućim i jedinstvenim te zbog čega ga i dalje radimo usprkos prekarnim uvjetima rada. Naš je razgovor teško sumirati u jednom intervjuu pa smo odmah znali da ćemo neke razmjene ostaviti samo nama za lijepa sjećanja, ali s nadom da još koji put popričamo. Ta mi je razmjena bila poput okrepe za koju nisam ni znao da mi treba, kojom sam napunio baterije i elan da i dalje radim ono što volim. Nadam da će na mnoge koji ovo čitaju razgovor imati jednak utisak.
Galerija Miroslav Kraljević (GMK) djeluje kao nezavisna i neprofitna platforma, usmjerena na proučavanje, poticanje, istraživanje, dokumentiranje i reinterpretaciju suvremenih umjetničkih i intelektualnih praksi, kako na Hrvatskoj, tako i na međunarodnoj razini. GMK, postavljen kao otvoreni prostor, fokusira se na analizu suvremenih društvenih i estetskih fenomena, istražujući interakciju između društvenih trendova i umjetničkog izražavanja. Predanost galerije interdisciplinarnosti proizlazi iz prepoznavanja da inovacije često nastaju kao rezultat sinergije različitih disciplina i umjetničkih praksi. Aktivnosti GMK-a uključuju podršku eksperimentalnim, hibridnim i transdisciplinarnim radovima, posebno u područjima umjetničke produkcije, teorijskih istraživanja i diskurzivnih praksi. Njihovo djelovanje promiče umjetničku slobodu, pluralizam i inkluzivnost, nudeći prostor za kritičku analizu, umjetničku produkciju i interaktivnu razmjenu mišljenja. Kao platforma, otvoren je za eksperimentiranje, propitivanje i dekonstrukciju tradicionalnih paradigmi u umjetnosti. O njihovom djelovanju i aktualnim projektima, suradnjama i izložbama čitajte u nastavku.
► GMK ima dugu povijest koja seže skoro već četiri desetljeća. Kroz galeriju je prošlo mnogo suradnika. Tko sve čini trenutni tim GMK-a i kako su danas strukturirani vaši zadaci unutar galerije?
Maja Pavlinić: Tim GMK razlikuje se od ostalih na nezavisnoj sceni – uz mene, Maju Pavlinić, kao voditeljicu i kustosicu, tu je Tea Matanović, producentica, te Antonela Solenički i Petar Vranjković kao vanjski koordinatori i kustosi. Tea i ja smo stalno zaposlene, dok Antonela i Petar rade honorarno. Proizvodimo više od petnaest projekata izložbenog, edukativnog, diskurzivnog, rezidencijalnog i istraživačkog karaktera godišnje. Struktura rada mogla bi se podijeliti na dva dijela: stalne operativne zadatke (administracija i financije) te projektne zadatke (kuriranje, produkcija i koordinacija). Relevantan dio svakog projekta je promidžba i vidljivost te ga provodi Tea kao stalni element rada. Ostala zaduženja projektno su vezana i dijelimo ih ovisno o programu jer želimo umanjiti opasnost od preopterećenja. Redovito surađujemo s nekoliko vanjskih suradnika, a oni su: Luka Pešun koji je zadužen za fotodokumentaciju, Sara Pavleković Preis za dizajn te Marin Kovačević za dio tehničke podrške.
Tea Matanović: Mi smo u naravi jazz kvartet. Ovladali smo harmonijama svojih područja, pa improviziramo kroz fluidnu mješavinu spontanosti i strategije. Maja diktira tempo kao glavna i odgovorna, Antonela unosi europski štih, Petar kormilari kroz novomedijske prakse, a ja stvaram mostove između vizija i percepcija publike. Ipak sam dramaturginja pod maskom producentice. Borimo se s vjetrenjačama birokracije i financija noseći mač imaginacije.
Petar Vranjković: Svi imamo neku funkciju, iako se dosta one često prenamjenjuju s obzirom na horizontalni rad galerije. Više sam u funkciji umjetničkog suradnika nego klasičnog kustosa, na kustoski posao gledam iz perspektive kako i zašto se to radi? ili za koga ovo služi?.
► Kako se trenutni sastav galerije ophodi prema prošlosti galerije i njezina djelovanja? Koje ciljeve i misije prethodnika GMK-a nastavljate, a za koje smatrate da ste vi uveli ili nadogradili?
Maja Pavlinić: Od početka 2000-tih rad galerije fokusiran je na suvremenu novomedijsku umjetnost, uz pomak prema trans- i interdisciplinarnosti. Umjetnicima u okviru Otvorenog studija pružamo galeriju kao studijski prostor. Program Tvornica osigurava financijsku, savjetodavnu i produkcijsku podršku za finalizaciju projekata putem javnog poziva. Izabrani umjetnici razvijaju svoje projekte do faze izložbe, publikacije i/ili diskurzivnog programa. Kontinuirano nadograđujemo navedene programe koje su započele prethodne voditeljice Lea Vene i Ana Kovačić. Razvili smo i program mentoriranih rezidencija koje omogućuju mladim autorima rad s etabliranim stručnjacima na vlastitim projektima. Poseban fokus stavljamo na edukativnu liniju za ciljane skupine, posebice djecu i mlade. Suradnje s institucijama poput OŠ Poliklinike SUVAG, OŠ Frana Galovića, ŠPUD-a i PUG-a omogućuju bolju integraciju suvremene umjetnosti u školski program. Ističemo i rad s učenicima SUVAG-a kojima umjetnost potiče komunikaciju izvan uobičajenih okvira i razvija njihove soft vještine.
Tea Matanović: Ili poetski rečeno, svi smo mi dio istog tkanja koje ne prestaje, već se nastavlja. Jedinstvene smo niti u zajedničkoj tapiseriji GMK-a. Vidljivi i važni tek na mikro razini, ali nestajemo u širem kontekstu. Poput šarene čarape koja se uvukla u hrpu bijelog veša, ne zaziremo od neočekivanog.
► Kroz svoj program prvenstveno promičete mlade i neafirmirane umjetnike. Na koje im načine nudite podršku i što vidite kao fokus svog djelovanja u radu s umjetnicima koji su relativno novi na sceni?
Tea Matanović: Ne postavljamo limite – svijet to ionako već čini za sve nas; i umjetnost, i pojedince. Neka kreativnost bude razbacana poput komadića razbijene vaze. Bez pravila, bez okvira, slobodna da istraži vlastiti kontekst te posljedično i formu. Dajemo podršku autentičnom glasu, jer kad svi govore u isti mikrofon, nitko se zapravo ne razaznaje.
Maja Pavlinić: GMK je svojevrsni kostur koji omogućava umjetnicima razvoj. Iako skriven, njegova potreba, važnost i prisutnost itekako su jasni. Podrška mladim umjetnicima iskazana je kroz prethodno spomenute rezidencije i izložbene programe. Fokusirani smo na razvijanje ideja u poticajnom okruženju kako bi mladi umjetnici slobodno nastavili graditi svoj opus, posebno oni koji su nedavno diplomirali i prelaze u radno okruženje koje im ne nudi nužno adekvatnu podršku. Važno je osigurati mjesto gdje se ta podrška nastavlja i transformira. Istraživački je aspekt jedan od dijelova programa u kojem promoviramo proces rada kao odgovor na nemoguće visoke zahtjeve za novim produkcijama. Budući da GMK nema javni poziv za radove, imamo priliku usporiti proces i razgovarati s umjetnicima prije nego što ih pozovemo. Zajednički definiramo ritam rada na zadovoljstvo svih uključenih.
► Trenutno djelujete unutar dva prostora kompleksa INA-e u Šubićevoj. U koje se svrhe koriste prostori i kakav je vaš odnos spram prostora unutar kvarta u kojem se galerija nalazi?
Petar Vranjković: Prostor je bitan za rad, ali rad je bitan i za prostor. Sve ovisi o kontekstu o kojem želimo pričati i nadograđivati rad galerije. Jedan je više rezerviran za izložbe i međunarodnu suradnju, dok je drugi za rezidente i istraživanja…
Tea Matanović: … a služe i kao igraonica s umjetničkim predznakom.
Maja Pavlinić: Kako je galerija prvotno bila namijenjena za amaterske umjetnike i radnike INA-e, logično je bilo smjestiti je u centralni kompleks tvrtke. Promjenom društveno-političkog uređenja, galerija se otvorila prema suvremenoj umjetnosti. Nakon što se sjedište INA-e preselilo u Novi Zagreb, kompleks je iznajmljen državnim institucijama pa u našem suterenskom hodniku djeluju razne udruge. Koristimo originalni galerijski prostor za primarno izložbe, dok manji prostor, tzv. 8ica, služi za manje izložbene formate, istraživanja, rezidencije i performanse. Suradnjama i koprodukcijama s drugim akterima nezavisne scene stvaramo projekte koje potom predstavljamo kod nas. Posebnost je prostora otvoreni hodnik koji vodi do galerije i koji je idealan za druženja tijekom otvorenja i kontakt sa slučajnim prolaznicima. GMK je djelovanjem postao kulturni marker Kvatrića te nam je ta pozicija ključna za daljnji razvoj programa.
► Jedna od važnih vrijednosti vašeg rada je i djelovanje u lokalnoj zajednici i otvaranju publici. Koji je vaš pristup razvoju publike i okupljanju lokalne zajednice kroz vaše projekte?
Tea Matanović: Otvaramo vrata, kuhamo kavu i čekamo da se kvart znatiželjno uvuče. Radionice, rezidencije, izložbe i kvizovi s glavnim pitanjem: Što je umjetnost, a što samo zbunjuje baku? Želimo učiniti suvremenu umjetnost manje stranom svima, od susjeda koji traže kulturu i mimo one bakterijske u jogurtu, do onih koji su samo svratili tražeći WC. Organizirali smo s umjetnikom Željkom Beljanom i prijateljske nogometne utakmice na Grmoščici gdje je on ostavio svoju ručno ispletenu mrežu – umjetničko djelo ranije izloženo u Muzeju suvremene umjetnosti. Poklonio je umjetnost javnom prostoru, ne za promatranje, već za aktivno korištenje. Nastojali smo igru i sport integrirati u kontekst suvremene umjetnosti i obrnuto.
Maja Pavlinić: Razvoj publike zahtijeva fleksibilne odgovore prilagođene društvenim promjenama. Suvremena umjetnost često se doživljava kao apstraktna, stoga nastojimo demistificirati narative i približiti ih javnosti. Krenuli smo s edukativnim programima za djecu i mlade. Uspješno provodimo radionice art terapije već petu godinu. Program, započet kao odgovor na pandemiju, nastavljamo zbog velikog interesa ljudi koji žele raditi na mentalnoj higijeni u kreativnom okruženju. Program vodi Tara Beata Racz, akademska slikarica, magistra psihologije i licencirana art terapeutkinja. I u virtualnoj se sferi trudimo osigurati inkluziju. Naime naša je web stranica prilagođena osobama s poteškoćama vida, a engleski prijevod omogućuje informiranje međunarodne publike.
► Surađujete i s mnogim međunarodnim umjetnicima i kolektivima. Zbog čega vam je takva vrsta suradnje bitne i na koji način birate inozemne projekte koje ćete prezentirati hrvatskoj publici?
Petar Vranjković: Zanimljivo je što je ove godine gotovo pola programa posvećeno međunarodnim suradnjama. Tijekom istraživanja u pripremi godišnjeg programa izdvojili su se umjetnici i njihove prakse koje su nam ostavile snažan utisak; tako smo i pozvali umjetnike poput EBB kolektiva, Mile Panić, Andree Knezović i Lantiana Xiea koji su program obogatili svojim radom te se nadam da će i dobar dio umjetničke scene u Hrvatskoj pozitivno reagirati na njihove prakse i dolazak. Nadam se da ćeš nam i ti doći pogledati još koju izložbu do kraja godine!
Maja Pavlinić: Koristimo sve mogućnosti izbora programa: od preporuka umjetnika s kojima smo prije radili i obilazaka grupnih međunarodnih izložbi do Instagrama i medija.
Tea Matanović: Ukidamo granice pa i one geografske. Nedostaju nam offline prostori u kojima se globalno i lokalno spajaju u melting pot, onako ukusno kao u varivu. Umjetnost nije tu da se pasivno izlaže iza stakla kao preparirani primjerak. Zaslužuje puno više od skupljanja prašine. Bila bi šteta da ostane zarobljena u okovima fiksirane interpretacije. Iako nije živa, može živjeti; pulsira kroz interakciju sa svijetom oko sebe.
Antonela Solenički: Da, to brisanje geografskih granica iznimno je bitno, jer tako stupamo u dijalog između različitih konteksta i umjetničkih scena. Međunarodne su suradnje prilika da se istovremeno radi na internacionalnoj vidljivosti galerije kao i na tome da se lokalna scena upozna s inozemnim umjetnicima. Važno je, naravno, i da ti inozemni projekti rezoniraju s našom publikom pa tako svi sudjelujemo u razmjeni znanja i ostvarujemo suradnje kroz koje se podupiremo i gradimo zajednički potencijal za neku raznovrsniju budućnost.
► Dio vaše galerijske politike uključuje i kritiku kapitalističkog koncepta konkurentnosti. Na koji način odgovarate na konkurentnost i imate li odgovor na konkurentnost ne samo iz perspektive umjetnika, već i iz perspektive suradnje s drugim akterima iz područja vizualnih i izvedbenih umjetnosti?
Antonela Solenički: Razumijemo da su resursi i pozicije nešto za što se svi borimo, no u jednom trenutku to natjecanje gubi smisao. Naša praksa temelji se na vrijednostima suradnje, a ne na rivalstvu; trudimo se graditi mreže uzajamne podrške s drugim institucijama i umjetnicima – čak su i naizgled banalne prakse svakodnevne solidarnosti, poput međusobnog dijeljenja opreme ili osiguravanja prostora za realizaciju programa, važan oblik podrške. Jednostavno ovisimo jedni o drugima.
Maja Pavlinić: Svi programi su besplatni pa tako otvaramo svima mogućnost da prisustvuju. Aktivno, vlastitim primjerom, promičemo kooperativnost dijeleći uz fizičke resurse i znanja koja posjedujemo.
Tea Matanović: Ne možeš pobjeći od ekonomske stvarnosti. Micelij kapitalizma infiltrirao se u sve kulturne i socijalne strukture. Ta glorificirana konkurentnost tek je obična fatamorgana za pohlepne i odvlači od kvintesencije našeg postojanja. Ako fokus usmjeriš isključivo na sebe, svaki pokušaj opstanka u međuprostoru institucija i konkurencije mutira u sraz. Sustav financiranja može se lako preobraziti u scenu iz neke distopijske Olimpijade jer te uskogrudni mentalitet zarobljava u klaustrofobični boksački ring, gdje sada podmećeš nogu, pokazuješ zube i protestiraš protiv sustava bodovanja koji se nametnuo kao jedini alat valorizacije. Ova vrsta kompetitivnosti nije prirodni razvoj dijaloga. To je performans za pljesak poznat kao “financijska potpora”. Umjetnost gradi mostove, ne barijere. Diskurzivno je polje mogućnosti, utočište od homogenizacije i beskrajne potrošnje. Potiče, ne sprječava. Refleksija je ljudskosti i intimnosti te nikako nije samo hladna transakcija. Umjetničke prakse koje se svode na “želim-impresionirati-i-dobiti-čokoladicu” bit umjetnosti postavljaju pred konkavno ogledalo da promatra svoju izobličenu formu. Međutim, umjetnosti je urođen otpor; ona tada otkriva naša vlastita proturječja, vraćajući nam bumerangom sve mehanizme koristoljublja. Njegujmo umjetnost kao oazu autentičnosti i propitkivanja u ovoj pustinji standardizacije. Suprotstavljamo se duhu doba s podsjetnicima što znači biti čovjek jer svi smo mi samo fragmenti istog povijesnog treptaja, zbijeni u jednu minijaturnu scenu.
► Izložbe u GMK-u između znaju često tematizirati i aktualna društvena pitanja. Zbog čega vam je taj dio kulturnog rada bitan i kako pristupate takvim temama kroz svoje djelovanje?
Tea Matanović: Bolje je tematizirati aktualna društvena pitanja, nego aktualne društvene odgovore.
Petar Vranjković: Program galerije fokusiran je na ovakvu tematiku već desetljećima. To nekako čini samu galeriju, ali i prostor u kojoj se nalazimo posebnim katalizatorom za promjene u društvu i zajednici. Poseban se fokus stavlja na teme i prakse koje propituju društvene i umjetničke norme što je zapravo i bitan dio cjelokupnog opusa galerije.
Antonela Solenički: Umjetnost ne postoji izvan društvenih tokova ni politike pa kroz program nastojimo potaknuti kritički dijalog o aktualnim društvenim temama. Ideja je stvoriti shvaćanje umjetnosti kao prostora za raspravu i dijalog – bilo da je riječ o nekim intimnim temama ili pak krizama s kojima se suočavamo kao kolektiv. Umjetnost u tom smislu nije odvojena od realnosti pa tako ni galerijski prostor ne bi trebao biti, a mi kao radnici u kulturi imamo mogućnost zauzeti aktivnu ulogu u oblikovanju te stvarnosti.
Maja Pavlinić: Nadodat ću samo da je ovdje participacija publike bitna te da osluškujemo što publiku trenutno angažira. Interdisciplinarnost programa tu zapravo omogućava da se stvori kritički bazen znanja, promišljanja i perspektiva s potencijalom i za konkretna rješenja.
► Važan segment rada galerije čini i produkcija. S kakvim stavom se pristupa producentskom radu i s kojim se sve izazovima treba suočavati u produkcijskom radu?
Maja Pavlinić: Spomenuli smo to prije, no kontinuirano se susrećemo s preplitanjem zadataka i dužnosti – lako se brišu granice uloga producenta, kustosa, tehničara, administratora i tako dalje. Naše rješenje je angažman producentice s vrlo konkretnim iskustvom (i afinitetom) u rješavanju problema čime se tim neposredno ojačava.
Tea Matanović: Ne odbacujemo nikakve ideje zbog ograničenja. Ako biljka može proklijati kroz pukotine betona, možemo i mi tražiti te žile života, iako s manje mogućnosti za fotosintezu. Cvasti je potrebno u svim uvjetima i ostavljati sustav zbunjenim. Naučili smo hodati po špagi umjetničkog izraza ispod koje se nalazi provalija restrikcija – i institucionalnih i ekonomskih. Produkcija u galeriji nije samo logistika; to je mjesto susreta, sukoba i preplitanja. Ideja naspram stvarnosti.
► GMK također surađuje i s vanjskim programskim koordinatorima. Kako se biraju projekti koje se dodatno programski podržava? U kojem obliku u realizaciji programa sudjeluju vanjski suradnici, s obzirom na njihova različita bogata obrazovna i radna iskustva?
Antonela Solenički: Nekako na isti način na koji je GMK prostor u kojem mladi umjetnici mogu istraživati i eksperimentirati sa svojim praksama, prostor je otvoren i nama koji želimo istraživati umjetnost kroz kustoske projekte, sve dok oni odgovaraju nekoj misiji galerije. Realizacija programa je zajednički napor u kojem svi sudjelujemo – od biranja umjetnika do same provedbe. Tu se, i zbog nedostatka resursa i zbog dinamike posla, uloge često preklapaju, što je izazovno i jest neka vrsta prepreke, ali nikad nije izgovor – na kraju dana bitno je da smo svi zadovoljni i da projekti na kojima radimo donose neke nove perspektive.
Petar Vranjković: Maja je pozvala Antonelu i mene da odradimo jedan dio ovogodišnjeg programa u skladu s našim interesima – možda nije klasični pristup, ali to nam je dalo neku otvorenost za istraživanje tema koje su nam zanimljive i na koje bismo se voljeli možda malo više fokusirati. Na primjer, Antonela i ja smo već prije surađivali s Milom Panić, a sada je zajedno dovodimo u prostor koji ima neku izrazitu bitnu simboliku o propitivanju tema kojima se i sama Mila bavi. Uvijek se istražuje, piše, korigira, ispravlja i tako dalje.
Maja Pavlinić: Model vanjskih programskih koordinatora je odgovor na nezahvalne uvjete rada u kulturi koju smo percipirali kao priliku da se rad galerije otvori prema mladima, freelance radnicima u kulturi i suradnicima. Prošle godine dio programa kurirala je Barbara Gregov, a prije nekoliko godina je diskurzivni program nastao u suradnji s Majom Flajsig i Anom Kuzmanić.
► Gdje vidite galeriju u budućnosti i imate li što u planu kako biste 2026. godine obilježili 40. godišnjicu rada galerije?
Tea Matanović: Kristalna kugla nam, nažalost, ne pruža odgovore na ovo pitanje. Okrenimo se gatanju iz taloga kave.
Antonela Solenički: Šalu na stranu – nije nepoznato, ovakav oblik rada zaista ima veliku dozu neizvjesnosti budući da ovisimo o vanjskim faktorima. Ipak, nadamo se da ćemo imati priliku za nastavak eksperimentalnih i istraživačkih projekata u koje će biti uključeni i ljudi koji su gradili galeriju prije nas i da tako prikladno dokumentiramo ovaj kolektivni, dugotrajni napor opstanka i djelovanja na domaćoj umjetničkoj sceni.
Maja Pavlinić: Svakako se vidimo i dalje ovdje kako pratimo trendove, odgovaramo na društvene aktualnosti i kreiramo kreativan, razveden i sveobuhvatan program. Vidim mnogo novih i starih suradnika uz bok GMK-u. Našu 40. godišnjicu obilježit ćemo posebnim programom koji će povezati povijest galerije sa suvremenim stvaralaštvom mladih umjetnika.
Petar Vranjković: Nadam se da će budućnost biti kakva je sada, puna nade i puna novih eksperimenata – nadam se da ćemo doživjeti i 80 godina rada galerije.
► Tea je spomenula tijekom razgovora lijepu misao kako “galeriju čine ljudi“, oko čega ste se svi jednoglasno složili. Što to znači za vas ponaosob?
Maja Pavlinić: Galerija je živi organizam, ma čitava živa zajednica. Mjesto koje čine svi ljudi koji su ovdje radili i još uvijek rade – velika slagalica životnosti. Trudimo se da galerija bude privremeni dom, kako nama, tako i posjetiteljima koji svrate i na jedan program. Stalno smo mjesto susreta ideja, koncepata i dijaloga koje ljudi nose i dalje razvijaju.
Tea Matanović: Ako je drvo palo u šumi, a nitko nije čuo, je li uopće palo? Galerija postaje stvarna tek kroz ljudsku prisutnost. Nismo samo Šubićeva 29; transcendiramo granice prostora. GMK je dinamična mreža ljudi, pasa (koji su uvijek dobrodošli) i svega što vibrira između njih.
Antonela Solenički: Bez ljudi galerija bi bila samo prazna ljuska. Misao da galeriju čine ljudi uključuje sve one koji su prošli kroz galeriju i one koji će tek doći – od umjetnika i kustosa do tehničkog osoblja, naših susjeda i čistačica – svatko na neki način ostavlja trag u galerijskom tkivu. U tom kontekstu, galerija je puno više od samo prostora za izlaganje.
Petar Vranjković: Kao što je i Grubić rekao da “mi gradimo muzej, muzej gradi nas”, tako i ja gledam na galeriju. Njezina ostavština je izrazito bitna za kulturno-umjetničku scenu Hrvatske, ali i ljudi su ti koji su gradili ovu galeriju – od bivših voditelja pa sve do posjetitelja, galerija ne bi bila tu gdje je da nije bilo ljudi. Mislim da je bitno izraziti poštovanje i pohvale za sve prošle kustose, suradnike, tehničare, zapravo sve ljude koji su ikada surađivali i radili na programima u galeriji jer galerija ne bi bila to što je bez njih.
Autor: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora potražite na linku
Portreti: Maja Bosnić
Program GMK možete pratiti putem Facebooka i Instagrama.
Tekst je dio projekta “Dijalozi u galerijama / Introspekcije galerijskog” sufinanciranog sredstvima Turističke zajednice grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH
