Prisjećajući se iz današnje pozicije svega što sam pisao o dizajnu i vizualnoj kulturi unazad par godina, čini mi se da sam objavio podosta rečenica i paragrafa o plakatima, pa i nekoliko cjelovitih tekstova na tu temu, zbog različitih povoda.
Premda je riječ o jednom od najstarijih medija grafičkog oblikovanja odnodno dizajna, a time i masovne komunikacije, u kojem su visoke domete postizali već i umjetnici postimpresionizma, plakat suvereno odolijeva zubu vremena, zadržavši svoju famu prestižnog medija izražavanja. Kako i zašto? U zemljama regije to se ponajprije odnosi na plakat u kontekstu kulturne scene, bilo institucionalne, bilo civilne.
U tržišno-privrednom okruženju, plakat je usprkos visokim oblikovnim dometima raznovrsnih autora i autorica bio više-manje anoniman medij (kao i većina ostalog reklamnog dizajna), percipiran kao potrošna roba, čiju punu kulturnu vrijednost te ispravan kontekst zaista otkrivamo tek u novije vrijeme, zahvaljujući sve brojnijim “arheološkim” i istraživačkim, izložbenim projektima. Naravno, u ovakvoj shemi kultura u užem smislu riječi odnosi se na plansku i sustavnu umjetničku proizvodnju, dok u širem smislu predstavlja opću sliku dijeljenih sadržaja i običaja nekog društva. A budući da je sve do modernih i postmodernih previranja aura autentičnog autorstva bila jedan od najvažnijih elemenata umjetničkog rada, to se ona prelila i na dizajn za umjetničke sadržaje, koji su često potpisivali likovnjaci. Usprkos svim dobrodošlim anarhoidnim i rušilačkim pokretima 20. stoljeća, koji su u umjetnosti težili razbiti hijerarhiju između bogomdanih stvaralaca i pukih recipijenata njihovog nadahnutog rada, sjena Autora zadugo je ostala ležati na radnicima u svim kreativnim i kulturnim djelatnostima, pa tako i u dizajnu. Pogotovo stoga što su većina drugih projektnih zadataka i medija dizajna izrazito kolaborativne prirode, dok u plakatu dizajneri i dizajnerice najčešće imaju rijetku priliku izraziti se samostalno ili u malim autorskim grupama (uglavnom do dvoje ljudi), u kojima je udio stvaralačkog priloga pojedinca veoma velik. Ipak, i kod takvih plakata postoje oscilacije u njihovom kulturnom značaju i društvenom utjecaju, koji ne moraju ići paralelno s kvalitetom oblikovanja.
Naime, promatrajući dokumentiranu povijest plakata u Hrvatskoj i regiji, nije uopće problem zaključiti da je među publikom i strukom oduvijek bio najcjenjeniji kazališni plakat. Teško je pouzdano ustvrditi zašto, no rekao bih da istodobna pučka popularnost i strukovna utjecajnost takvog plakata svakako imaju veze sa samim kazalištem kao poželjnim načinom zabave srednje klase, i to u svim društvenim sustavima, od rane građanske buržoazije, preko socijalističke “nove klase” (kako ju je nazvao Milovan Đilas), pa do tranzicijskih i post-tranzicijskih društvenih elita. Dugo vremena su se u kazališnom plakatu pokazivali i dokazivali najkvalitetniji domaći dizajneri nakon Drugog svjetskog rata, primjerice Boris Bućan, Željko Borčić, Mirko Ilić, Greiner & Kropilak, Darko Fritz i Željko Serdarević (Studio imitacija života) i drugi, pri čemu se ni jedan od tih autora nije bavio isključivo (kazališnim) plakatom, ali je taj aspekt njihovog djelovanja bio među najvidljivijima.
Također, dobrim dijelom se putem ocrtavanja karijere relevantnih autora kazališnih plakata gradio poznati narativ povijesti hrvatskog (grafičkog) dizajna, koji se sustavno razgrađuje tek u novije vrijeme, postupnim otkrivanjem novih-starih značajnih imena, prije svega žena i autora iz tzv. provincije. Dalje, u razdoblju jugoslavenskog samoupravnog socijalizma iznimno je značajna bila jedna vrsta plakata koja je u međuvremenu potpuno degradirana, a to je politički agit-prop plakat, najčešća platforma komunikacije različitih partijskih skupova i sletova, pomoću koje se također afirmiralo nekoliko važnih regionalnih stvaraoca i autorskih grupa: Stipe Brčić, Miljenko Licul, Boris Ljubičić, Novi kolektivizam i drugi. Podjednako su cijenjeni bili i plakati za raznovrsna kulturna događanja, uglavnom festivale, izložbe i koncerte, kojima su se istakli mnogi već spomenuti autori, kao i Ivan Picelj, Jagoda Kaloper, Goran Trbuljak, Gorki Žuvela i ostali. S izuzetkom političkog plakata, koji je nakon tzv. pretvorbe od 1991. nadalje doista pao na najniže grane, uglavnom zbog nekoherentnosti i nedosljednosti bilo kakve parlamentarne politike, ova je skicirana hijerarhija donedavno ostala više-manje neupitna, pri čemu su prema sudu gorepotpisanog 90-ih i poslije, a pogotovo danas, najviši kreativni dometi dosegnuti u plakatima za glazbena događanja, ponajviše na nezavisnoj kulturnoj sceni. Autori/ce glazbenih plakata, među kojima danas prednjače dizajneri i umjetnici mlađe generacije (Željko Beljan, Dario Dević i Hrvoje Živčić, Andro Giunio i Miron Milić, Ena Jurov, Ivo Matić, Niko Mihaljević, Sven Sorić i Hrvoje Spudić, Tea Stražičić, Lovro Škiljić, Željka Tkalčec, Goran Zmaić i drugi), pokazali su se najspremnijima na potpuno eksperimentiranje formom, zahvaljujući osobnim sklonostima i podršci svojih klijenata – organizatora glazbenih događanja – koji dolaze iz istog alternativnog konteksta.
I tako, dok glazbeni plakat cvjeta, postajući hibridna forma na granici analognog i digitalnog svijeta, a kazališni plakat drži standardni kurs kvalitete, što je, primjerice, s filmskim plakatom? Gdje se sakrio taj žanr vizualne komunikacije? Kakva su njegova izražajna sredstva, koje su njegove ambicije i dosezi? Mada je filmskog plakata u Hrvatskoj oduvijek bilo, na ta pitanja nije lako odgovoriti.
Na kratko pisanje o filmskom plakatu potaklo nas je tekuće 62. izdanje Pulskog filmskog festivala, još uvijek središnje hrvatske smotre sedme umjetnosti, koja se iz godine u godinu trudi zadržati i proširiti svoj značaj. Filmski festival u pulskoj Areni stoga je solidno polazište za ispitivanje trendova u srednjoj struji hrvatskog filma, koja posljednjih godina sve češće bilježi uspjehe u inozemstvu, ali i domovini, gdje gledanost domaćeg filma polako, no sigurno raste.
Prati li te obećavajuće tendencije i razvoj filmskog plakata? Prije svega, valja reći da još u socijalističkoj Hrvatskoj nije postojala praksa karakteristična recimo za Poljsku, gdje su najuspješniji i najpoznatiji dizajneri godinama radili lokalne varijante plakata za inozemne filmske naslove, često mnogo izazovnije i pustolovnije od originalnih, što je itekako doprinijelo razvoju klasične škole poljskog plakata. U Hrvatskoj se taj problem najčešće rješavao jednostavnim preuzimanjem i prevođenjem izvornog stranog dizajna, dok su se plakati za domaće filmove radili prema sličnim obrascima, s naglaskom na atraktivne fotografije ili slikovne prikaze filmskih glumaca i glumica te pristupačnu i dominantnu tipografiju.
Takav pristup se 90-ih uglavnom zadržao, što će reći da filmski plakat u većini slučajeva nažalost nije nadišao svoju primarnu funkciju prenošenja informacije, za razliku od ranije spomenutih plakata u drugim područjima, koji su uspjeli transcendirati puku utilitarnost i ostvariti zanimljivu nadogradnju umjetničkog izričaja. Jedan od razloga zašto filmski plakat nije slijedio ovu progresivnu liniju razvoja možda je poslovično krajnje populistički kinotečni program, koji se odavno organizira prema prioritetima holivudske tvornice snova, dajući apsolutni primat komercijalnom američkom filmu (što je definitivno jedno od polazišta neizbježne “festivalizacije” filma u Hrvatskoj, kako bi publika mogla vidjeti niz filmskih naslova koje ne pokrivaju vodeći kino-distributeri). S obzirom da se hrvatski film morao uklopiti u takvu podjelu karata, u kojoj želja za zaradom itekako dominira, pogrešno se posezalo za brzim i jeftinim dizajnerskim rješenjima, što se tek u najnovije vrijeme počelo vidljivije mijenjati. Na pozitivnim promjenama imamo prvenstveno zahvaliti dobroj suradnji između pojedinih producenata i dizajnera poput Marka Šesnića i Gorana Turkovića, Vanje Cuculića i drugih, ali i cijelom nizu studenata dizajna i mlađih profesionalaca koji odnedavno uspješno surađuju s Akademijom dramske umjetnosti i udrugama poput Kinokluba Zagreb, najčešće na dizajnu vizualne komunikacije za kratke filmove svih glavnih rodova (igranog, dokumentarnog, eksperimantalnog i animiranog, s izuzetkom namjenskog filma).
U programu hrvatskog dugometražnog filma na 62. Puli nalaze se sljedeći naslovi: “Djeca tranzicije” redatelja Matije Vukšića, “Goli” Tihe Gudac, “Imena višnje” Branka Schmidta, “Ljubav ili smrt” Daniela Kušana, “Potrošeni” Boruta Šeparovića, “Rakijaški dnevnik” Damira Čučića, “Svinjari” Ivana Livakovića, “Takva su pravila” Ognjena Sviličića, “Ti mene nosiš” Ivone Juke, omnibus “Zagrebačke priče vol. 3” i “Zvizdan” Dalibora Matanića.
Pripremajući se za pisanje ovog teksta, logično sam si zadao da “guglam” plakate svih filmova. Uspio sam ih pronaći za sve naslove osim “Imena višnje”, “Potrošenih” i “Svinjara” (čime ne tvrdim da ne postoje, ali javnosti nedostupni jesu!), a guglajući sam shvatio da dizajn tri od osam plakata – za “Ljubav ili smrt”, “Zagrebačke priče vol. 3” i “Zvizdan” – potpisuje dizajnerski studio Šesnić&Turković. Ako (dugometražni) hrvatski filmski program 62. Pule uzmemo kao reprezentativan za ovogodišnji domaći film (uz selekciju 24. Dana hrvatskog filma), a on bi to trebao biti, tada se nameće zaključak da su Šesnić&Turković kvalitetom i kvantitetom najznačajniji suvremeni autori filmskog plakata u Hrvatskoj.
Na primjeru tri aktualna plakata možemo lako primijetiti karakteristike njihovog stila, koji se kreće od odmjerene komunikacije riječju i slikom, pri čemu dizajneri imaju na umu ciljnu skupinu kojoj se plakat obraća (dječji / tinejdžerski film Ljubav ili smrt), preko duhovite montažne intervencije na fotografiji jednog od simbola grada (zbirka urbanih “kratkića” Zagrebačke priče vol. 3), pa sve do maštovitijeg i inventivnijeg vizuala za plakat drame “Zvizdan”, koji u kombinaciji s dobrim teaserom (“Three decades, two nations, one love”) čini cjelinu osobite atmosfere, sasvim sposobnu stajati samostalno, neovisno o filmu o kojem govori.
Također, sve filmske plakate Šesnića&Turkovića obilježava znalačka upotreba tipografije, koja nikad ne istiskuje vizual, ali je uvijek čitka, prijemčiva i jasna, te razumno operiranje s inače najproblematičnijim elementima svih filmskih plakata – brojnim logotipima produkcijskih partnera i sponzora, te glavnih festivala na kojima je film igrao. Kvalitetno uravnotežiti sve te informacije nije lagan posao, i tu se zaista vidi vještina projektiranja u malom – mjesta za “muljanje” naprosto nema.
Dakle, imajući na umu neospornu vrijednost ovih plakata, neugodno iznenađuje činjenica da niti jedna od produkcijskih kuća (Kinorama i Propeler Film) nije smatrala potrebnim da na svojim web stranicama istakne imena dizajnera kao članova filmske ekipe, dok Propeler film na svojoj stranici čak nije ni objavio plakat za Zagrebačke priče vol. 3! Doista je teško dokučiti što je tome razlog, ali pokazuje da se dizajn unatoč svojoj kvaliteti ne smatra bitnim u uspjehu ili neuspjehu filma. S jedne strane, to dizajnere na neki način oslobađa odgovornosti, no s druge je definitivno demotivirajuće.
Na stranu propusti pojedinih, inače izvrsnih producenata, ali kronologija filmskog plakata u Hrvatskoj nažalost pokazuje kontinuitet stava da dizajn naprosto nije toliko važan, iako je red da bude prisutan. Je li to zbog toga što se računa da je audiovizualna vrijednost filma, vidljiva iz npr. foršpana, ono što će privući prve gledatelje u kino, a ne dobro dizajniran marketing? Moguće, ali to nije opravdanje.
Ruku na srce, s blagim izuzetkom Rakijaškog dnevnika, plakati za ostale hrvatske dugometražne filmove na 62. Puli nažalost ne dostižu oblikovne standarde koje su postavili Šesnić&Turković.
“Djecu tranzicije” i “Goli”producirala je kuća Factum specijalizirana za dokumentarni film, na čijim sam stranicama pronašao podatak da plakat za “Goli” potpisuje Bruno Razum (*u međuvremenu smo saznali da taj podatak nije točan, op. urednika), dok je analogna informacija za “Djecu tranzicije” neshvatljivo izostala. Paradoks je u tome da je potonji plakat nesumnjivo bolji!
Dok je dizajner u plakatu za Goli išao potpuno na sigurno, kombinirajući stiliziranu fotografiju prizora iz filma s predvidljivim tipografskim rješenjem, nepoznati autor/ica plakata za Djecu tranzicije barem se potrudio/la suočiti središnju točku filma – malodobno dijete koje odrasta – s crtežom koji idilični djetinji prizor prikazuje u mračnijem, uznemirujućem ključu. Ipak, dojam je da se na temelju te zanimljive ideje moralo otići još nekoliko koraka dalje.
Potraga za identitetom autora/ice plakata za “Takva su pravila” pokazala se pomalo nemogućom misijom, no riječ je o doista sasvim prosječnom rješenju s fotografijom glavnih glumaca, Jasne Žalice i Emira Hadžihavizbegovića, u spoju s napadnom i anakronom tipografskom kompozicijom.
Plakat za “Ti mene nosiš” (čijeg autora također nisam uspio pronaći) tek je za nijansu bolji slučaj, jer simetričnom vertikalnom kompozicijom dominira sugestivni pogled jednog od protagonista filma, kćeri lika kojeg tumači odlični naturščik Goran Hajduković. Ostatak elemenata riješen je profesionalno, s korektnom tipografijom i Hajdukovićem u prvom planu, a s ostalim glumcima u drugom. K tome, zahvaljujući zamjetnoj distribuciji diljem Zagreba (o drugim gradovima ne mogu govoriti), plakat, kao ni film, nije mogao ostati neprimjećen. (Premda im plakati na koševima za smeće zbilja nisu trebali, op. urednika).
Ipak, plakat za “Rakijaški dnevnik” smjelije je ostvarenje, ponajprije zbog požutjele fotografije dječaka (protagonista filma?) koji s evidentnim guštom puši cigaretu i pritom se prilično šeretski drži. Sasvim svakodnevna slika koja se u medijima ne susreće tako često i ne smatra se politički korektnom. Ovdje je odmah jasno da imamo posla sa sasvim osebujnom osobnošću, što je dobar ulaz u film koji se, kako čitam na stranicama 62. Pule, bavi likom i djelom jednog nesvakidašnjeg (nažalost pokojnog) filmskog radnika i pasioniranog proizvođača rakije, Marija Habera.
Ova kratka kontekstualizacija i pregled sasvim sigurno nisu posljednje riječi o hrvatskom filmskom plakatu, nego možda tek poticaj i autoru i drugima da se pozabave tom nedovoljno istraženom problematikom.
Kako je ranije rečeno, svakako treba obratiti posebnu pozornost na ono što se događa u svijetu kratkometražnog filma, gdje je u posljednje vrijeme moguće pronaći prave male dragulje, umjetnički često uspješnije od većine domaćih dugometražnih filmova. Tu i tamo se znalo dogoditi da te filmove prati podjednako hrabar i neočekivan dizajn. No, to je tema za opsežnije istraživanje i neki drugi tekst. Do čitanja!
Autor teksta: Bojan Krištofić
Plakati su preuzeti s web stranica autora plakata te sa stranica producentskih kuća koje su ih producirale
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
