“Statua je tijelo koje slobodno stoji u prostoru. Budući da je trodimenzionalna, ona je mnogolika i može se doživjeti samo ako se obilazi i gleda sa svih strana.”
— dr.sc. Jadranka Damjanov, “Likovna umjetnost”, Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 40.
“Doimlju se kao da ih je netko pretukao, kao da ih je sustiglo Zlo.”
— odlomak iz teksta autorice izložbe Jasminke Poklečki za katalog izložbe ALBERTO GIACOMETTI: skulpture, crteži, litografije “Portreti sadašnjosti” LINK, posjećeno: 16.12.2016.
Nastavivši ciklus “Najveći kipari 20. stoljeća” započet s Miróom i Rodinom, Umjetnički paviljon u Zagrebu postavljanjem “Portreta sadašnjosti” Alberta Giacomettija ispunjava zadaću postavljanja izložbi sada već klasičnih velikana skulpture prošlog stoljeća, što predstavlja hvalevrijedan pokušaj edukacije šire publike koja obično pozitivno reagira na vijest o izložbi nekih od zvučnih imena u Zagrebu.
Činjenica da je Umjetnički paviljon dobio priliku izložiti niz ovako značajnih remek-djela dvadesetog stoljeća, zasigurno je važna za grad koji se pokušava etablirati i kao kulturna destinacija. Još veći značaj leži u tome da ovakve izložbe posjećuje velik broj publike, koja inače ne pohodi manja događanja vezana uz suvremenu umjetnost kojima Zagreb ne oskudijeva. Prilika je to, a i zadaća svake kulturne institucije da educira svoje posjetioce, pogotovo u našoj sredini u kojoj je likovna pismenost niska, a likovno-vizualno-estetska komponenta osnovnog obrazovanja potisnuta na margine.
Odgovornost kustoskog djelovanja
Ako prihvatimo tezu da kulturne institucije koje priređuju javne događaje poput izložbi, koncerata, predavanja, tribina etc. u srži svoje aktivnosti imaju i komponentu edukacije, onda na takvoj instituciji i na osobi koja ju predstavlja pred publikom, u ovom slučaju na kustosu, leži ozbiljna odgovornost. Ona se ne odnosi samo na publiku, koja u pravilu s povjerenjem pristupa takvim institucijama, nego i prema cijeloj stručnoj zajednici koju ta osoba predstavlja, prema vlastitoj struci, i na kraju krajeva prema onima koji su financirali manifestaciju.
Pitanje koje bi stoga trebalo postaviti jest: da li je izložba “Portreti sadašnjosti” izložba radova Alberta Giacomettija, ili kunsthistoričarska interpretacija Giacomettijevih djela u kojoj Jasminka Poklečki Stošić progovara kroz medij assemblagea, radije nego tekstualno?
Ukoliko je riječ o potonjem, onda bi u slučaju takve revolucionarne i (skupe) kunsthistoričarske interpretacije medij pisane riječi trebao izostati. Pošto nije izostao, dapače izložbu prati opsežan katalog, pretpostavlja se da su “Portreti sadašnjosti” ipak bili zamišljeni kao izložba radova umjetnika Giacomettija. Ukoliko je potpisnik ovih redova u pravu, kustosica izložbe i autorica postava je učinila nekoliko osnovnih propusta u promišljanju ove izložbe.
Jasnoća koncepta
Za uspješan postav izložbe potrebno temeljito promisliti i zadovoljiti kriterije koje bi mogli sažeti u tri jednostavne točke:
– postaviti jasnu kustosku koncepciju za odabir teme ili izložaka
– izlošcima osigurati prostorni tretman primjeren mediju u kojem su izvedeni
– postav popratiti jasnom i čitkom signalistikom
Iz ove podjele jasno je da bi za nešto zahtjevnije ili značajnije izložbe, poput ove, trebalo formirati tim u kojem je kustos zadužen za koncept, selekciju i teorijski okvir, arhitekt ili dizajner za prostorni tretman, naravno ukoliko priroda izložaka to zahtijeva, te dizajner zadužen za vizualne komunikacije. Kroz pojedinačnu analizu ovih točaka možemo zaključiti da izvedba “Portreta sadašnjosti” ne zadovoljava neke bitne objektivne kriterije.
Kustoska koncepcija
Sam izbor djela, koje čine devet skulptura – Žene iz Venecije i Čovjek koji hoda te niz crteža i grafika, nije potrebno komentirati, pošto se svakako radi o remek-djelima skulpture dvadesetog stoljeća. Konceptualno problematična je potreba autorice da nameće vlastitu interpretaciju Giacomettijevih radova na veoma strog i doslovan način.
Polazeći od konstatacije da su tanke forme Giacomettijevih skultpura refleksija dvadesetostoljetnih ratova, holokausta, patnje preživjelih logoraša, Poklečki Stošić zavija interijer i osoblje Umjetničkog paviljona u crno. Kako bi naglasila tobožnju svevremenost patnje utkane u skulpturama, kustosica radove konfrontira sa snimkama rata i izbjeglica iz Sirije, rata u Kongu i terorističkog napada u Bruxellesu. Nitko ne bi trebao osporavati pravo gospođi Poklečki Stošić da umjetnost tumači kroz vlastitu prizmu doživljaja i osjećaja, no ona također ne bi trebala svojom koncepcijom osporavati pravo posjetiocu na vlastitu interpretaciju djela. U pravilu je kustos osoba koja smješta djela u određeni stvaralački, vremenski, tematski i ini kontekst, upozoravajući na određene specifičnosti izložaka, a ne tumačeći ih.
“Izgledaju kao da će se raspasti. Jesu li one živi leševi? Nagonski se pitamo tko su te žene? Jesu li one supruge, majke, ljubavnice, prostitutke… preživjele razaranja Drugoga svjetskog rata, preživjele igrom slučaja ili odlukom Sudbine? Jesu li to one žene koje su tanke poput kostura izišle iz Dachaua, Auschwitza, Treblinke i drugih logora? “… “Tko je on? Je li to portret preživjelih holokaust, zarobljenika preživjelog najgroznija mučenja, vojnika i civila preživjelih ranjavanja i amputacije dijelova tijela? Portret oca koji je u vihoru rata ostao bez djece i bez žene… Ili ta skulptura, jednostavno, predstavlja zbiran portret Čovjeka koji je preživio i nadvladao Zlo 20. stoljeća?”
— iz teksta autorice izložbe Jasminke Poklečki za katalog izložbe
Sastavni dio izložbe je i kratki film o Giacomettiju koji se projicira u prostoriji zavjesom odvojenoj od postava. U intervjuu koji je sastavni dio filma samog umjetnika se izravno pita o podrijetlu vitke forme njegovih skulptura, na koje on odgovara da je tankoća posljedica toga da najčešće prikazuje sjećanje na ljude u dinamici pokreta. Zaista, najfigurativniji dijelovi skulptura su njihova lica koja su fiksirana u umjetnikovom sjećanju, što pokazuju i stilski srodni portreti koji su u filmu prikazani. No, to je interpretacija samog autora.
Postav
Izrazito osobna interpretacija djela proteže se dalje i na sam postav pojedinačnih skulptura koje su iz nekog nedokučivog razloga postavljene kao da hodaju jedna za drugom na modnoj pisti. Centralno je postavljen Čovjek koji hoda iza kojeg se nalazi segment konceptualnog nastavka catwalka okomit na cjelinu, kako bi se mogla smjestiti skulptura na sigurnoj udaljenosti od ruba.
Catwalk ne predstavlja samo interpretacijsku nametljivost, već i osnovnu funkcionalističku grešku postava – zanemaruje činjenicu da je statua tijelo koje slobodno stoji u prostoru i doživljava se sa svih strana. Imajući to na umu, skulpture su međusobno značajno razmaknute, no sam razmak nije dovoljan da se one dožive u potpunosti. Žene iz Venecije doživljavamo primarno iz profila ili poluprofila, ali nikako en face, koliko god se posjetioci trudili naginjati nad catwalk. Sjetimo se da su lica najfiguralniji dijelovi Giacomettijevih skulptura. Također, sastavni dio svake skulpture je već izliveni podest te su one, kako u filmu možemo vidjeti, izvorno bile izlagane na podu ili na niskim podestima. Uzimajući u obzir vrijednost takvih izložaka, zbog njihove sigurnosti bi ih trebalo adekvatno distancirati od publike, no u ovom slučaju podest je nadišao svoju osnovnu funkciju.
Sveopće crnilo prostora i osvjetljenje svake skulpture samo sa dvije strane doprinosi težem doživljaju samih djela. Vitke, tanke forme ovih skulptura uvriježeno se izlažu u naglašenom kontrastu s velikim i svijetlim prostorima, kakav bi Umjetnički paviljon sa svojom svojedobno prvom izvedenom staklenom kupolom u ovom dijelu Europe zasigurno bio, da ista nije zasjenjena.
Signalistika
Kako bi čitav postav ostao u crnom tonu, signalistika tj. legende izložaka, izvedene su u tehnici crne tipografije na prozirnoj foliji zalijepljene na tamno sivu, gotovo crnu podlogu. Usprkos dovoljno velikoj tipografiji, latentnu mogućnost čitanja dokida refleksija oskudnog osvjetljenja na samoljepljivoj foliji. Začudno, na tlocrtu u deplijanu izvedenom kao fotokopija A4 formata, označene su samo pozicije i nazivi projekcija koje se odnose na ratove i golemog catwalka, dok su Giacomettijeva djela i film o njemu, koji se otkriva slučajnim pomicanjem crne zavjese pojedinih znatiželjnika, ostali nezabilježeni.
Kroz ovakav tretman signalistike, ali i općih promotivnih materijala za ovu izložbu, može se zaključiti da se Umjetnički paviljon nije libio senzibilizirati za dizajnersku problematiku vlastite prezentacije.
Umjesto zaključka
Kako bih se pokušao informirati o tome kako se u drugim slučajevima interpretira Giacomettijev opus, jer nažalost prije nisam bio u prilici uživo vidjeti njegove radove, posegnuo sam za literaturom i osobnim iskustvima drugih. Jedno takvo iskustvo sa mnom je podijelio Goran Nježić, alumni riječke Akademije primijenjenih umjetnosti sa švicarskom adresom, koji je kroz godine predano posjetio desetak Giacomettijevih izložba diljem Europe:
“Catwalk odvaja promatrača od rada, ne može se obići i približiti mu se kako bi se vidio način na koji je Giacometti kipario – prstima, špatulom itd. On je bio poznat po tome da je prenosio svoja unutarnja stanja na vanjštinu statua, kvrgavo, izduženo. Ništa od toga se u Umjetničkom paviljonu nije moglo vidjeti. Za njega je uvijek bilo specifično da se kipovi u prostoru doimaju poput crteža, da dišu i imaju mjesta. Upravo je taj kontrast između osjetljive, tanke i krhke forme i velikog pustog prostora okolo kod njega igrao veliku ulogu. Njegove skulpture zauzimaju prostor oko sebe svojom visinom i svojim sjenama. Svi ti doživljaji se ponište kada se takvi radovi, pogotovo Čovjek koji hoda, smjeste u tako nezahvalan taman i zagušen prostor. Radu se oduzima dinamika jer ga se ne može izolirano obići kao promatrač.”
Ostaje nam nadati se da će se iduće velike i zanimljive izložbe u Umjetničkom paviljonu, u svjetlu niza kritika iznesenih na račun postava i autorske koncepcije, ipak biti postavljene u okruženju kakvo pojedini radovi zaslužuju, te da će objektivnost i analitičnost ustupiti mjesto patetici i naglašenim osobnim emocijama.
Autor teksta: Sven Sorić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr potražite na linku)
U Umjetničkom paviljonu, kako navode njihove službene stranice, je STROGO ZABRANJENO FOTOGRAFIRANJE I SNIMANJE IZLOŽAKA! PR materijali izložbe nisu poslani na kontakte naše redakcije te također na službenim stranicama paviljona nisu priloženi PRESS materijali za objavu. Stoga ovaj tekst prate fotografije nepoznatih ljudi s Instagrama, koji su se izgleda oglušili na upozorenja i pravila te na svojim profilima podijelili ove fotografije. Portal Vizkultura, niti njeni suradnici, nisu autori priloženih fotografija, iste su embadena sa otvorenih stranica korisnika društvene mreže Instagram.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
