Knjiga o Splitu. Već kada sam primila u ruke i prelistala decentno oblikovanu knjigu (oblikovanje, prijelom i pripremu potpisuje Viktor Popović) autorice Ane Šverko GRAD (NI)JE KUĆA. O dijalogu između novog i starog Splita – urbanistička predigra moje je veselje bilo veliko. Sâm pristup oblikovanju knjige kao predmeta bio je obećavajući: živopisne fotografije Splita u toplim sivim tonovima najavljivale su povremeni ugodan odmor oka discipliniranog slovnim znakom na ukupno 233 stranica (engleski sažetak riješen je na način koji zahtjeva poseban osvrt, dio knjige na hrvatskom jeziku proteže se na spomenute 233 stranice, ukupan opseg knjižnog bloka je 317 stranica).
Kao i knjige o Zagrebu, o kojem ni najvažnije priče (poput npr. one o međunarodnom natječaju koji je prethodio regulatornoj osnovi odobrenoj 1938. godine, a na kojem su sudjelovali velika svjetska imena tog doba) još nisu ispričane, tako i knjige o Splitu nasušno nedostaju. Veselje je postajalo tim veće tijekom čitanja ove izvanredno napisane knjige koja ujedinjuje svojstva raznih žanrova i formata: to je istovremeno i poetski ispisan i odlično strukturiran udžbenik za studente arhitekture, krajobrazne arhitekture, urbanizma, prostornog i urbanističkog planiranja te projektiranja, ali i vrijedna stručna literatura za sve one (pa i pripadnike brojnih struka humanističke provenijencije) koje zanimaju politike i poetike analize, oblikovanja i kritike raznorodnih prostornih praksi i praksi u prostoru, uključujući one umjetničke i one, kako Rogić naglašava, gradograditeljske, te sve nijanse između.
Istina, to moje veselje bilo je uvelike zagorčano velikom tugom, a onda i bijesom zbog strašnog požara kojeg je Split ispatio ovog ljeta ne-gospodnjeg 2017. godine. Taj nemili događaj koji je nekoliko obitelji najvećeg hrvatskog obalnog grada ostavio bez krova nad glavom, a zamalo izazvao i ekološku katastrofu velikih razmjera (Karepovac), usmjerio je moju pažnju naročito na one dijelove knjige koji se dotiču pitanja infrastrukture i post-legaliziranog grada. No, krenimo redom.
Autorica knjige, Ana Šverko, prije svega je zaljubljenica u svoj grad. Poznavati dobro ono što (ili koga) volimo, velika je životna prednost, a knjige o gradovima još uvijek su najbolji medij širenja znanja o njima. Šverko je diplomirala 1998. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom Interpolacije u Dioklecijanovoj palači u Splitu (mentor: I. Crnković), a magistrirala 2002. godine na University of California Berkeley, College of Environmental Design (SAD), na interdisciplinarnom studiju Urbanističkog projektiranja (Urban Design), s temom Integracije strategija konzervacije i urbanističkog projektiranja za povijesnu jezgru na primjeru Dioklecijanove palače u Splitu (mentor: prof. dr. sc. Nezar AlSayyad). Doktorirala je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2011. godine s temom Arhitektonski projekti Giannantonija Selve u Dalmaciji u razdoblju klasicizma, pod mentorstvom K. Šerman i I. Babića, u znanstvenoj grani povijesti i teorije arhitekture i zaštite graditeljskog nasljeđa. Radila je dulje od jednog desetljeća kao arhitektica-konzervatorica a od 2012. godine zaposlena je kao znanstvena suradnica u Institutu za povijest umjetnosti – Centru Cvito Fisković u Splitu. Zaista, Šverko dobro poznaje grad koji toliko voli, a ta preplavljujuća emocija isprepletena s erudicijom čita se na svakoj stranici knjige GRAD (NI)JE KUĆA.
*Ana Šverko / foto: Vojko Bašić
Sazdana od 17 poglavlja uokvirenih predgovorom Donlyna Lyndona, koji je bio autoričin profesor tijekom njenog magistarskog studija na Berkeleyju, uvodnom riječi urednice Karin Šerman, završnom riječi urednika J. Belamarića i pogovorom jednog od recenzenata, I. Rogića, knjiga već u uvodu razotkriva jedan od glavnih motiva, a to je kako je u Splitu (a to vrijedi i za druge hrvatske obalne gradove dugog trajanja, poput Dubrovnika, Korčule, Šibenika i Trogira), “gradu bogatog graditeljskog nasljeđa i tradicije, urbanističko projektiranje nužno promišljati u prisnoj vezi sa strategijom konzervacije”. Isto tako, autorica uvodom podcrtava i jedan od osnovnih problema urbanističkog (pred)projektiranja, što je tema koju tek treba otvoriti u svojoj pravoj punini, a to je kako “na vrijeme uskladiti interese politike, struke i društva”. Nažalost, upravo nedavni splitski požar pokazuje da je taj čas davno otkucao, i da sada jednostavno moramo pribjeći prefiksu “re-” kojeg autorica, sada već u zaključku, naziva “prefiksom današnjice”. Odista, Split treba re-definirati (čemu je ovo djelo, kroz niz članaka i knjiga kojima se strukturira moćna mreža stručnih referenci, referentnih polja, iskustava i kontakata, nemjerljiv obol), re-konceptualizirati, način njegovog upravljanja mora se re-strukturirati, njegovu infrastrukturu se podhitno mora restituirati, a tek potom taj lijepi mediteranski cvit možemo re-vitalizirati i re-kreirati.
Kroz taj nemali niz poglavlja Šverko minuciozno slaže tezu kroz retrospektivni dispositif kojim nam pomaže da shvatimo slojeve antike (kao “ishodišta Splita”), srednjeg vijeka (kao “grada u Palači”), renesanse i baroka (kao “Palače u gradu”), do 19. stoljeća (Palače koja se nosi s predgrađem) te 20. stoljeća koje donosi “purifikaciju i fragmentaciju”. Taman kada se sukus svega nabrojenog slije u kalup poznate sugestivne mentalne slike koju nam je u amanet ostavio Aldo van Eyck,[1] Šverko spretno formulira antitezu i donosi argumentiranu sintezu koja se ogleda i u samom naslovu: grad i jest i nije kuća. U toj hegelovskoj napetosti, Šverko podcrtava: “[p]romatrati gradsku jezgru izvan prostornog i sadržajnog konteksta grada i šire okolice […] nije dostatno za razumijevanje prostora”.
Razložna te ispresjecana temeljitim poznavanjem antičkih, klasicističkih, modernističkih, strukturalističkih i post-modernih slojeva, kao i načela interdisciplinarnosti u promišljanju gradogradnje, dijalektička motivacija ove knjige dodatno angažira čitatelja kako nizom primjera dobrih praksi tako i auto-referencijalnim ilustracijama vlastitih putanja u prostoru Dioklecijanove palače i nadomak nje. Iako je autorica vlastitom svakodnevnicom ograničena (kao i svi mi) pa svojim korakom spoznaje tek maleni dio onoga što danas jest Split, kroz predodžbe koje iznosi jasno je da u potpunosti razumije njegov današnji karakter. To je karakter mega-polarizirane zone, da tako parafraziram ono što rado nazivamo metro-polom ili megalo-polisom (a što se često svodi na duboko podijeljen i klasno zoniran grad), zone koja se proteže od Trogira do Omiša, slabo ili nikako prometno povezane, zone koja danas buja faveliziranim i ad hoc legaliziranim područjima u kojima je infrastruktura tek jedna od nepoznanica u jednadžbi koju tvori zbir onih već spomenutih, neusklađenih, interesa: interesa politike (dodala bih, nažalost, i politikantstva), struke (dodala bih, nažalost, i korumpiranih članova raznih struka) te društva (čijim je brojnim pripadnicima, i opet nažalost, priroda često tek resurs za zgrtanje profita). Kada već i onako bremenitom nesuglasju dodamo i ove “nažalost” faktore, dobijemo ono što danas živi (pre)veliki broj građana Splita: post-legalizirani grad, podložan katastrofičnim scenarijima. I tada nije tu samo Koolhaas da nas upozorava na “važnost infrastrukture i dinamičnog identiteta” za održivost grada, već je jasno da predodžba mogućnosti koje lirski skicira Šverko (a koja se ocrtava kroz mekoću modaliteta glagola “moći“), kako “[u]rbanistički projektant svojim djelovanjem može poboljšati kvalitetu u divlje izgrađenim kvartovima, […], jednako kao i u povijesnoj jezgri. Može prepoznati i vrednovati razloge zbog kojih je nešto izgrađeno, iznaći način na koji se i najrazličitiji dijelovi grada mogu povezati u urbani sustav, pa napokon, prepoznati potencijalnu ljepotu i najskromnijeg prostora” (kurziv dodan) mora prerasti u imperativ gradogradnje (a ne tek tzv. razvoja) koji će čvrstim zakonskim okvirima i kažnjavanjem korupcije nametnuti ne toliko pojam urbanog reda, koliko nužnost infrastrukture čiji se bolni nedostatak primjećuje čak i u samom, do predinfarktnog stanja preopterećenom, srcu grada, Palači, gdje je dovoljno samo podići pogled na načine na koje je po zidovima stoljetnih kuća razvedena (ili, ponekad, bolje rečeno, zapletena) struja pa da uočimo o kojoj razini zanemarivanja ne samo javnog dobra, već i javne SIGURNOSTI se tu radi (razarajućem efektu tog zanemarivanja nikakav emergentni sustav neće pomoći kao što može pomoći preventiva i pažljiv nadzor, kako izvedbe tako i korištenja).
Ako poučeni nedavnim zbivanjima arbitrarno sažmemo sintezu knjige u njima obremenjeno naravoučenije, splitski kairos[2] o kojem divani Šverko, treba reći i: grad ili jest ili nije i svaka njegova kuća, jer svaku tu kuću tvori neki ljudski život, najvrjednija supstanca svakog grada, supstanca koju neoliberalni i rođačko-hegemonijski protuproduktivni žrvanj tako olako, gotovo kockajući se njome, supsumira, čak negira.
U tom smislu, “integracija urbanističkog projektiranja u prostorno-plansko i konzervatorsko zakonodavstvo” nije samo strategija činjenja “vrijednosti bogate povijesne jezgre [istaknutijima i učinkovitijima] u kulturnom, društvenom i ekonomskom smislu”, već i nužna strategija samo-održanja gradova, ontološki i egzistencijalno. U duhu antike, heraklitovski, često podcijenjena a još češće precijenjena sloboda (izobličena kroz neoliberalne ideologeme neograničene konzumacije), nije više doli spoznaja nužnosti. Kako kaže Šverko: “rješenje problema centra možemo tražiti u njegovoj vezi s periferijom”. Dodala bih: i obratno.
Obilje intertekstualnosti (indeks bi omogućio lakše snalaženje, moja je jedina zamjerka knjizi) otvara nebrojene niše za daljnje proučavanje Splita, ali i urbanizma te urbanističkog planiranja i projektiranja globalno. Metode i -logije morfogeneze, morfografije, dijakronijski modulirane epistemologije grada, analitičkog urbanizma, “uključenje građana u proces predprojektiranja”, povezivanja sustava posredovanja između “neusuglašenih prostornih fragmenata”, “formiranja interdisciplinarnih timova stručnjaka”, “poželjnosti policentričnog razvoja”, promišljanje kategorija “antiprostora” ili koncepta “razumljivosti mjesta”, primjeri transformacija ogromnog mjerila kao što je Euroméditerranée u Marseju, ili pak uvođenja eko-poljoprivrede u neplanski urbanizirane zone (ali i opasnosti svojevrsne “eko-gentrifikacije”) samo su neke hipertekstualne ramifikacije koje Šverko re-inicira, stvarajući tako kod čitatelja poriv za opetovanim iščitavanjem njene urbanističke predigre. A opet, radi se tek samo o – predigri. Taj nezajažljivi čar stvaranja: što će tek biti u glavnom činu? Nadam se i oživotvorenje teorije u praksi.
Ovaj osvrt ispisan je tek iz jednog, vrlo ograničenog rakursa, kao što sam rekla na početku, rakursa čija se motivacija prometnula iz brojnih sati paralelnog doživljaja ove knjige i rastuće zabrinutosti za gorući Split, koju zasigurno dijelim s mnogim zaljubljenicima u to najveće od malih mista. Olakšanje nad činjenicom da nije bilo ljudskih žrtava[3] ipak ne smije postati dominantna emocija u situaciji kada su neki Splićani ostali bez svojih kuća. Jer ta zauvijek nestala kuća i jest i nije (bila) grad.
A “[g]rad nije samo forma, grad je stanje svijesti” (Bart Lootsma u Šverko, str. 238). Ili, kao što znamo, stanje uma.
[1] Van Eyckova maksima “kuća kao sićušan grad” eksplicirana je tekstualno na puno mjesta, a pojavnost njegovog strukturalizma vjerojatno je najočitija u glasovitom Amsterdamskom sirotištu (1955-1960). Moj omiljeni primjer je kuća Hubertus za samohrane roditelje, također u Amsterdamu (1973-1978), koja je, kao uostalom i brojni drugi van Eyckovi radovi, nastala u suradnji sa suprugom Hannie van Roojendied. Možda najpoznatija je van Eyckova izjava iz 1960. godine: “Ako je pravi dom, kuća je kao mali grad; ako je pravi grad, grad je kao velika kuća. Zapravo, ono što je veliko bez da je istovremeno i malo, ima stvarno mjerilo malog bez bivanja velikim. Bez stvarnog mjerila, nema ljudskog mjerila”, u knjizi Ane Šverko prenesena je u sljedećoj verziji: “Grad nije grad ako nije i velika kuća/Kuća je kuća samo ako je i sićušan grad”.
[2] Jedan krasan citat Alda van Eycka divno objašnjava kairos, ili vrijeme kao događaj: “Stigao sam do zaključka da što god značili prostor i vrijeme, mjesto i događaj znače više, zato što čovjek prostor vidi kao mjesto, a vrijeme kao događaj” (van Eyck u Šverko, str. 135)
[3] Na jednoj tribini koju je organizirao Večernji list neposredno nakon što je veliki orkanski vjetar 2012. godine poharao Paromlin u Zagrebu, odnosno ono što je ostalo od njega, te odnio krov sa škole u Mesićevoj ulici, tražila sam od pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i sport, pod čijom ingerencijom se nalaze objekti škola i vrtića u Zagrebu, da prokomentira činjenicu da je jači vjetar odnio krov s jedne škole. Njegov odgovor je bio, citiram po sjećanju koje me dobro služi: “Gospođo, ne znam zašto me to pitate, pa nitko nije stradao”.
Autorica: Sonja Leboš / sve tekstove ove autorice potražite na linku
Fotografije: iz knjige Grad (ni)je kuća / zahvaljujemo Ani Ševrko na ustupanju fotografija
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
