Sekcija mladih arhitekata i studenata arhitekture nazvana SOBA djeluje pri Društvu arhitekata Šibenika od 2012. godine. SOBA je u suradnji sa Zavičajnom školom organizirala prve Dane lokalnog angažmana koji su nedavno u Šibeniku okupili stručnjake iz raznih disciplina koje se bave prostorom. O Danima, aktivnostima i planovima SOBE te javnom prostoru Šibenika razgovaramo s arhitektima i arhitekticama, članovima SOBE: Markom Chiabovim, Dariom Crnogaćom, Jurom Kneževićem, Ivom Petković, Marijom Rupa, Anom Selak, Robertom Škugor i Petrom Zaninović
*Sudionici prvih Dana lokalnog angažmana s članovima SOBE
► Kako su Dani lokalnog angažmana pokrenuti i zamišljeni, što ste ponudili i koliko ste zadovoljni održanim?
Roberta Škugor: Dani su pokrenuti na inicijativu Zavičajne škole u koju je uključena i SOBA kao sekcija mladih Društva arhitekata Šibenika. Cilj je doprinijeti edukaciji sugrađana o važnosti arhitekture te javnog prostora kao javnog dobra. U sklopu trodnevnog programa održano je niz predavanja, izložba, projekcija filmova iz serije „Betonski spavači“, te šetnja kvartovima uz stručno vodstvo, a imali smo i razgledavavanje panorame grada s morske strane.
Na samom kraju održan je okrugli stol u jednom od napuštenih industrijskih objekata, tzv. Narančastoj zgradi, koju trenutno koriste udruge mladih. Teme koje smo otvarali predstavljaju kombinaciju našeg viđenja realnosti grada s njegovom prošlošću, aktualnim problemima i potencijalima. Možda najvažnije, slijedom Dana pokrenuli smo i neke konkretne incijative za javni prostor.
Ana Selak: Izuzetno smo zadovoljni, a Dani su se pokazali i korisnima da i iz različitih perspektiva vidimo što je iz drugih sredina primjenjivo na Šibenik i kako bismo mogli dalje usmjeriti i artikulirati svoje djelovanje. To nam je osobito važno u kontekstu afirmacije arhitekture i javnog prostora te uopće promišljanja grada kao nečega što pripada svima.
*Dani lokalnog angažmana
► Jedno od predavanja i izložba o nekima od neuralgičnih točaka grada održani su u jednom od napuštenih prostora, naime pothodniku koji je incijalno građen za trgovački centar koji nikad nije dovršen. Radi se o prolazu (Importanne) koji je, i ovakav kakav je, zapravo vrlo važan komunikacijski pravac iz gornjih dijelova grada prema moru. Što vidite kao mogućnosti za to mjesto?
Jure Knežević: Taj prostor nikad neće izgubit primarnu svrhu prolaza, dok punu afirmaciju može doživjeti izgradnjom putničkog terminala na gatu Vrulje. Čitav taj obuhvat oko tunela je prometno čvorište sa željezničkim, autobusnim i budućim pomorskim terminalom i funkcije koje može primit bit će usko vezane za te sadržaje.
Dario Crnogaća: Postoji potencijal u promišljanju programa koji može biti od društvene koristi, a tu je i mogućnost manjih intervencija.
Ana Selak: Kako je prostor već infrastukturno gotovo dovršen i primat mu je pješačka javna komunikacija, možda bi se buduća intervencija mogla fokusirati na nadogradnju javnog prostora za sport i slično. Baš tu Šibenik bi možda mogao dobiti nešto što nema neki drugi grad.
► Dva možda najveća prostorna potencijala Šibenika su bivša tvornica TEF i bivša vojarna. Što bi za te prostore bilo optimalno?
Jure Knežević: U vojarni Bribirskih knezova planiran je smještaj nove bolnice i ostalih javnih sadržaja. Pored toga propisana je obaveza za izradu UPU-a tog područja. S obzirom na to da je to područje grada raslo uz magistralnu prometnicu i obiluje trgovačkim centrima bilo bi jako dobro promišljati kako taj dio vratiti u šibenski zaljev.
Prostor TEF-a najidealnije bi bilo naseliti stalnim stanarima koji će dati najveći doprinos budućem gradskom kvartu. Gomilanje isključivo turističkih sadržaja na tom dijelu može imati kontraefekt.
Petra Zaninović: Navedena područja svojim položajem na sjevernom (prostor TEF-a) odnosno južnom (vojarna) rubu Šibenika ključna su za određivanje smjera razvoja kojem grad može težiti. Nužno je da se ovi prostori privedu namjenama koje će omogućiti da funkcioniraju kao integralni dio grada koji živi čitavu godinu. Novim oblikovanjem i sadržajima oni moraju služiti prvenstveno stanovnicima Šibenika, ne samo turistima, a što je dobro za Šibenčane dobro je i za turiste.
Iva Petković: Šibenik ima značajan broj neiskorištenih prostora, a dok se ne osmisli konačna funkcija, neki od ovih prostora mogu se zainteresiranima dodijeliti na privremeno korištenje. Na taj način bi se zaustavilo njihovo propadanje, ali i demonstrirale neke od vizija buduće upotrebe.
*Stručna vodstva kroz kvartove na Danima lokalnog angažmana
► Činjenica je da je, ne samo u spomenutim slučajevima, već na čitavoj obali, izrazita tendencija eksploatiranja grada isključivo kao turističke destinacije. Turizam jest važan izvor prihoda, no i opcija koja ima odgovornije i manje odgovorne pristupe. Kako se prema tome odnositi?
Iva Petković: Turizam je neizbježno jedna od naših glavnih gospodarskih grana, ali još uvijek možemo utjecati na to kakav ćemo oblik turizma imati u budućnosti. Trebamo privlačiti turiste koji žele sudjelovati u stvarnosti, a ne promatrati predstave. To možemo jedino tako da sačuvamo i nadograđujemo kvalitetu života lokalnih stanovnika. I turistima i lokalnom stanovništvu su zanimljiviji urbani prostori koji se slobodno i raznoliko koriste od onih koji su pretvoreni u kulise za fotografije.
Marko Chiabov: Da bi vidjeli negativne strane turizma ne trebamo ići dalje od gradske jezgre. Monofunkcionalnost jezgre sve više i više dolazi do izražaja. Broj stanovnika je u opadanju, dok se dolasci turista i broj noćenja povećava sa svakom nadolazećom godinom. Rezultat toga je povećan broj apartmana koji se iznajmljulju samo tri mjeseca tijekom ljeta. Trgovine koje bi trebale biti u funkciji lokalne zajednice postaju suvernirnice i ugostiteljski objekti koji se zatvaraju zimi. Dakle, prvo nam se dogodila neplanska apartmanizacija obale nakon koje je usljedila legalizacija svega i svačega. Posljedice toga su i dan danas tu pa nas trajno podsjećaju na devastaciju prostora. No za razliku od tog procesa koji nas doslovno bode u oči, propadanje gradske jezgre odvija se neprimjetno jer se gradsko tkivo izjeda iznutra. Da bi jezgra funkcionirala trebaju joj stalni stanovnici i dnevni korisnici, a upravo je to smjer u kojem bi grad trebao ići – poticati na razne načine i privlačiti stanovništvo da živi i radi u jezgri.
Ana Selak: Trebalo bi poticati razvijanje sadržaja koji će doprinijeti razvoju grada tokom cijele godine s fokusom na lokalno stanovništvo, dakle da sadržaj bude usmjeren za njih, a ne na povremeno korištenje od strane turista. Ono što mi kao arhitekti po tom pitanju možemo i moramo je upozoravati one koji upravljaju gradom dok još nije kasno. Umjesto da slijedimo primjere Dubrovnika ili Splita, trebali bismo učiti iz njihovih grešaka.
Marija Rupa: Protiv turizma se nema smisla boriti, nego je čitav proces potrebno usmjeriti. Ovakvo neplanirano eksploatiranje je puno ironije koju ljudi ne žele vidjeti: turizmu se okreću kako bi zaradili za obitelj i školovanje djece najčešće u Zagrebu ili Splitu, da se na kraju njihova djeca ne bi imala gdje vratiti jer su tom istom turizmu potrebni samo konobari, kuhari i spremačice.
Roberta Škugor: Danima lokalnog angažmana pokušali smo pokazati javnosti druge kutove gledanja. Buđenje svijesti o važnosti unutar procesa planiranja grada trebalo bi iskoristiti za promišljanje, analizu i izradu plana, koji bi se potom prezentirao onima koji donose odluke.
S obzirom na to da tu ulazimo u začarani krug, možda možemo početi od uključivanja struke u procese donošenja odluka o prostoru. Arhitekti se tada ne bi morali, skoro pa isključivo, baviti projektiranjem apartmana, već bi mogli doprinijeti društveno odgovornom planiranju grada.
*Ivo vitić; Gradska knjižnica Šibenik
► Fokus vaših Dana bio je, s jedne strane, na napuštenim prostorima, a s druge na modernoj arhitekturi grada. Koliko se Šibenik među samim Šibenčanima doživljava kao grad moderne arhitekture?
Iva Petković: U sklopu naših aktivnosti krenuli smo se baviti katalogiziranjem moderne arhitekture Šibenika i osvješćivanjem o njenoj vrijednosti i važnosti. Bitno je senzibilizirati javnost i korisnike o tim građevinama, pa i kako bi se spriječile štetne intervencije i očuvala kvaliteta arhitekture, a time i onoga što ona predstavlja.
Marija Rupa: Iako Šibenčani uvelike grad doživljavaju kao srednjovjekovni, moderna arhitektura im je bitna, iako možda samo kao orijentir jer su npr. Vitićeva knjižnica, Vitićev hotel Jadran, Vulinova robna kuća, Vesanovićevi Crveni i Plavi neboder jako prisutni u doživljaju grada. Naša namjera je i pokrenuti proces spomeničke zaštite za pojedine, najvažnije, objekte. Bitno je da građani osvijeste da je Šibenik i grad moderne u kojem su gradili neki od najboljih arhitekata toga vremena, a neki od najvažnijih su i rođeni Šibenčani.
► U sklopu Dana, u suradnji SOBE i projekta Motel Trogir predstavljena je i incijativa da Šibenik (i Zagreb) dobiju ulice Ive Vitića, jednog od najuglednijih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća koji je rođen u Šibeniku, a iduće godine se obilježava i stota obljetnica njegova rođenja.
Dario Crnogaća: Zajednička incijativa je u fazi prikupljanja podrški iz cijele Hrvatske, a supotpisala su je već neka vrlo ugledna imena. Gradu ćemo uskoro i službeno poslati taj prijedlog imenovanja ulice za koju predlažemo i konkretnu lokaciju. Radi se o slobodnoj ulici koja spaja ulicu Ivana Meštrovića i plažu Banj tj. prolazi uz istočni rub prostora nekadašnje Tvornice TEF i neslužbeno se naziva Tvornički put (u blizini postoji i ulica službeno nazvana Prilaz tvornici pa se to ime i memorija na nekadašnju upotrebu prostora čuva). Radi se o dijelu grada koji čeka ekspanziju i suvremenu izgradnju, a Vitić je bio upravo jedan od najvažnijih arhitekata svoga vremena pa nam se ta lokacija čini primjerenom.
*Arhitektonski biro Ante Kuzmanića – Draženovo igralište
► Kakva je slika suvremene arhitekture u Šibeniku?
Petra Zaninović: Draženovo igralište izgrađeno je nad postojećim parkiralištem, koje je na taj način postalo natkriveno, a istovremeno je stvorena nova javna površina. To je dobar primjer intervencije sa snažnim doprinosom javnom prostoru koji se i svakodnevno aktivno koristi odnosno, u malom mjerilu je pokazano koliko daleko arhitektura može ići u transformaciji grada i podizanju kvalitete života.
Dario Crnogaća: Od pozitivnih primjera koji su recentnije utjecali na razvoj grada izdvojio bi izmještanje knjižnice iz Plavog nebodera u Vitićev Dom JNA, izgradnju amfiteatara na tvrđavi sv.Mihovila i uređenje plaže Banj s kojom je grad započeo proces širenja prema zapadu koji je dugo bio zanemaren.
Roberta Škugor: Suvremena je arhitektura vrlo skromno izražena. Nedostaje potpuno novih i suvremeno oblikovanih prostora koji čine bit svakog grada. Pri svakom daljnjem širenju na to bi trebalo obratiti pažnju, a spomenuto Draženovo igralište pokazuje koliko se može dobiti kada se planira i ulaže u javni interes.
► Glavni šibenski trg Poljana čeka transformaciju. Kako ocjenjujete na natječaju odabrani projekt i kakvo je općenito stanje s javnim prostorima u Šibeniku?
Marko Chiabov: Poljana je za grad Šibenik izuzetno bitan prostor. Kroz povijest ju je karakterizirao izostanak jasnog konteksta koji bi usmjerio njeno korištenje pa stoga i nije čudno da se danas koristi kao parkiralište. Osobno mi je upravo taj karakter Poljane kao prostora koji je bez hijerarhije i fokusa jako zanimljiv. Kako reagirati na tu, za mediteranski gradić čiji su građani naučili boraviti na manjim i intimnijim javnim prostorima, možda preveliku plohu? Kako uzeti u obzir da se radi o prostoru koji bi ljeti koristile stotine, a zimi samo nekolicina ljudi? Sve su to pitanja o kojima se nažalost nije raspravljalo tijekom medijske i političke rasprave koja i dalje traje, a gdje su dominirala pitanja poput onog o mjestu kolnog ulaza u podzemnu garažu ili koliki broj parkirnih etaža bi se trebao iskopati.
Dario Crnogaća: Kod odabranog projekta čini mi se sporna intervencija na kuli s pripadajućom rampom uz Vitićevu knjižnicu čime se narušava njezina reprezentativnost.
Poljanu vidim kao elementarniji prostor, manje definiran oblikovanjem i materijalima, koji prima različite režime korištenja.
Ana Selak: Osobno mi je sporna pozicija ulaska rampe u garažu koja se nalazi obodno uz trg, obzirom da je on već sada sa dvije strane omeđen cestom. Smatram da je obuhvat natječaja trebalo proširiti kako bi se dobilo još kvalitetnije prometno rješenje koje bi omogućilo da trg bar sa svoje ostale dvije strane bude prohodan.
Roberta Škugor: Trgovi i prolazi koji su bili jedan od simbola Šibenika, sada su uglavnom prekriveni terasama ugostiteljskih objekata pri čemu ne ostaje prostora za dječju igru, uličnu umjetnost ili bilo što drugo osim za stolove. Nasuprot privatizaciji postojećih javnih prostora u svrhu ugostiteljstva, ne postoje planovi o raznovrsnijem korištenju istih, a još manje o stvaranju novih javnih prostora.
Marija Rupa: Ove zime je SOBA postavila pano u parku s pitanjem „Što bi promijenili u svome gradu?“. Odaziv je bio iznenađujuć, a najčešći komentar je bio „maknuti parking s Poljane!“. To je trenutno najbitnije! Nije tajna da su oko prvonagrađenog projekta postojale rasprave, što stručne i javne, što neformalne, ali one su vrlo rijetko ili nikako komentirale arhitektonsko riješenje nego su bile usmjerene na broj etaža podzemne garaže i poziciju ulazne rampe. Zato je (ne)jasno kome su te kritike bile upućene budući da je prvonagrađeni rad u potpunosti zadovoljio i jedno i drugo, odnosno, kako je to bilo zadano u programu natječaja. Bitno je investitorima, bilo javnim ili privatnim, ukazati na to da je dobro postavljen program i dobro izabran stručni žiri polovica dobrog riješenja. Odaziv arhitekata je usko vezan upravo uz te dvije postavke i na taj se način mogu dobiti projekti s kojima će svi biti zadovoljni, a grad bolji.
► Nedavno ste se angažirali oko neprimjerene nove štekatizacije trga Julija Skjavetića?
Iva Petković: Na toj se lokaciji postavlja novi štekat. Intenzivno zauzimanje svih popločenih javnih površina štekatima već se odvija duže vrijeme. Radi se o zelenoj površini s tri stabla koja stvaraju lijep mikroambijent i definiraju trg koji je nastao kao projektantski napor arhitekta Harloda Bilinića 1953. godine.
Pretvaranje javnog trga u štekat svakako treba spriječiti, a taj bi se trg trebao i urediti kako bi i dalje bio na raspolaganju svim stanovnicima Šibenika, a ne privazitiran i time de facto poništen kao javni.
*Trg Julija Skjavetića
► Zona iza autobusnog kolodvora bila je predmetom raznih planova. Što vidite da je poželjno za taj prostor?
Jure Knežević: O tom prostoru je još 1950-ih promišljao Dragan Boltar, arhitekt koji je i izradio prvi regulacijski plan grada Šibenika, koji je bio i preteča prvog GUP-a. On je na tom području predvidio novo administrativno središte grada. Prema provedenom arhitektonsko-urbanističkom natječaju daj dio grada imat će slične sadržaje kakve je i on predvidio. Taj dio je tjekom povijesti bio uvala i prva industrijska zona tijekom industrijalizacije. Na tom dijelu nalazio se i izvor vode pa se na tom mjestu smjestila i prva tvornica leda u Dalmaciji.
Roberta Škugor: Taj prostor se nalazi između povijesnog i novog dijela grada, između mora i kopna, te javnih gradskih sadržaja, kolodvora i pristaništa brodova. Takva pozicija trebala bi rezultirati jednom živom zonom za brzu razmjenu informacija, sudar ljudi iz svih smjerova koji se potom raspršuju ovisno o interesima.
Arhitekura bi skupa s kvalitetnim javnim površinama trebala stvoriti dinamiku kretanja i užitak promatranja ambijenata što se izmjenjuju jednako kao ljudi i sadržaji u njima.
► Šibenik je u procesu usvajanja izmjena GUP-a, a uz Društvo arhitekata Šibenika, i kao SOBA angažrali ste se na nekima od prijedloga izmjena. Možete li izdvojiti neke od tih točaka?
Marko Chiabov: Na GUP smo imali dosta primjedbi i službeno smo ih uručili Gradu. Štoviše, sudjelovali smo na javnoj raspravi gdje smo pokušali dati konstruktivne komentare. Da ne ulazimo detaljno u pojedinačne točke jer one sad možda nisu bitne, problematičan nam je bio općenito proces donošenja plana koji je takav da se primjedbe mogu iznijeti tek kad je sve gotovo.
Smatrali smo da je bitno da se unutar odjela za prostorno planiranje ponovo uvedu ljudi kojima je u opisu posla da sudjeluju u donošenju prostornih planova za razliku od sadašnje situacije kad se oni naručuju od privatnih firmi koje često nemaju vremena ni motiva za predano planiranje grada.
*Ante Vulin – robna kuća Šibenik
► Jedna od incijativa koja je pokrenuta u slopu izmjena GUP-a je i uvođenje instituta javnog natječaja. Možete li to obrazložiti?
Jure Knežević: Na značajnim lokacijama u povijesnoj jezgri i njenom kontaktnom području, dvostruki bedemi, obala u Dolcu, hotel Krka, Vatrogasni dom, provedba natječaja je u GUP-u navedena tek kao preporuka. SOBA inzistira na obvezi provedbe javnih natječaja u svrhu dobivanja optimalnog rješenja.
Tražimo da se u GUP uvrsti potreba provedbe anketnog natječaja ili namjenske studije za cijeli potez obale grada, od sadašnjeg kolodvora do Banja, a ne tek označen potez Peškarija-Dolac. Navedeni obalni potez najsnažnije sudjeluje u reprezentativnoj slici Šibenika s mora, te se ne može rješavati segmentno. Spajanjem u jedinstveni potez šetnice, s definiranim prometom za servis cijelog prostora, grad bi dobio novu platformu za razvoj i napredak.
Petra Zaninović: Obavezom provedbe natječaja u kojem sudjeluje više autora, koji sagledavaju i promišljaju prostor na različite načine, stručna komisija bira optimalno rješenje, a grad dobiva optimalni projekt. Sam projektni zadatak prije provedbe natječaja definiraju stručnjaci raznih disciplina, dakle interdisciplinarno. Ne tražimo ništa što u nekim drugim gradovima u Hrvatskoj već nije standard i Šibenik tu ne bi trebao zaostajati.
Marko Chiabov: Svima su već poznate pozitivne stvari koje dolaze s odlukom da se projekt odabire na javnom natječaju. Šibeniku su prvenstveno potrebni natječaji kao alat pomoću kojih bi se ponovno počelo razmišljati o prostoru.
Naravno da se sjajni rezultati mogu postići i iz izravne komunikacije naručitelja projekta i projektanta i bez da se provede natječaj, ali to je u Šibeniku prečesto izostajalo zadnjih godina. Javni natječaj tu je prilika da mi projektanti opet počnemo promišljati grad i pristupimo projektiranju kao otvorenom procesu gdje svakom projektu pristupamo s namjerom da stvorimo jasan i promišljen prostor imajući javni aspekt na umu. Natječaje smatram nekakvim startom od “nule” koji nam je potreban.
*Detalj iz šibenske luke
► Pri uređenju tvrđave Barone, poznate i kao Šubićevac, dogodilo se da je iz stalno dostupnog prostora tvrđava postala dostupna uz plaćanje, te da su, umjesto da su odabrana ostala, posječena sva stabla iako su uvelike doprinosila ambijentalnim i boravišnim kvalitetama mjesta. Kako to komentirate?
Ana Selak: Takvi projekti koji usmjeravaju grad u samo jednom – turističkom, razvojnom smjeru nemaju značajan ekonomski doprinos već više služe potenciranju atraktivnosti određenog prostora koji je već i sam po sebi bio atraktivan i mogao se možda minimalnom intervencijom aktivirati.
U prvi plan se stavljaju raznorazni projekti navodno za dobrobit javnosti, a ovdje uz eskalator u Dvojnom bedemu mislim i na žičare, kad je dosta jasno da javnost neće imati prevelike koristi od njih, obzirom da im je primaran interes povezivanje tvrđava u turističke svrhe, a ne javni prijevoz kako to rado navode. Suludo je da grad s jedne strane nema riješenu osnovnu prometnu i komunalnu infrastrukturu kao npr. nogostupi ili odvodnja kad su veće kiše, a s druge strane forsira izgradnju koja ne priliči trenutnom stanju ni potrebama stanovništva.
Kao dobra alternativa ovim projektima je, prije koju godinu formirana šetnica uz kanal Sv. Ante koja dosta nenametljivo i suptilno čuva javni priobalni prostor. Ona se proteže sa nasuprotne strane grada i vodi do tvrđave sv. Nikole, a veže na sebe postojeće vojarne koje čekaju buduću namjenu. Time što prolazi uz njih, ona ih u biti štiti te sprječava njihovu potencijalnu buduću zauzetost, omogućujući pristup svakome.
Dario Crnogaća: Posječena šuma je bila vrijedna jer je imala svoju funkciju, tvrđava joj je dala okvir te se koristila kao gradski park. Neki tip toga parka je svakako trebalo zadržati, a to ne bi narušilo obnovu. Paradoksalno je da je tvrđava prije faksimilske obnove predstavljala utočište građanima više nego sad kod pokušaja vraćanja u izvorno stanje, čime je ona postala eksponat.
► Slična stvar kao s tvrđavom Barone sprema se i Dvojnom bedemu koji se planira – umjesto aktivirati kao novi javni prostor pa možda i svojevrsni arkadijski vrt s prolazom čime bi Šibenik dobio svjetsku atrakciju – svesti na transportnu traku za turiste i usputnost. Kako gledate na sve to i koje su alternative?
Dario Crnogaća: Dvojnih bedem ima potencijal vertikalna veze, ali ne kao eskalator za turiste što se gura, već kao javni prostor sa zelenilom i stepeništem u kojem bi se mogli odvijati događaji poput npr. ljetnog kina na otvorenom. Tijekom Dana lokalnog angažmana htjeli samo ga baš na takav način koristiti i ukazati na potencijal mjesta i jedan od načina promišljanja budućeg sadržaja, ali nažalost nismo dobili odobrenje od jednog od vlasnika.
Roberta Škugor: Alternativa bi bila provedba javnog ili anketnog natječaja i tek onda odluka, na temelju analize svih prijedloga, je li to eskalator ili npr. suvremeni vrt s prolazom. Osim struke, smatram da bi se i građanstvo trebalo moći izjasniti oko toga što zapravo želi, primjerice uređeni javni prostor koji ne donosi direktni profit, ali ima ogromnu korist po sve građane Šibenika i to u svako doba godine. Važno je otvoriti raspravu, a ne servirati gotova i jednostrana rješenja, jer takvim pristupom grad gubi.
*Dvojni bedem
► Na Danima je nastalo više ideja za poboljšanje javnog prostora grada. Jedna od njih je i pretvaranje male ali vrijedne zelene zone između Osnovne škole Jurja Dalmatinca i Veslačkog kluba Krka u prvi školski mediteranski arboretum u Šibeniku. Naime, imperativ je taj prostor sačuvati kao zelen, a on se pritom može i urbano aktivirati. Kako?
Roberta Škugor: Ideja o pretvaranju zapuštenog zelenila u školski arboretum rezultat je promatranja situacije u kojoj se nalazi osnovna škola bez dvorišta s improviziranim sportskim igralištem i zapuštenim zelenilom s jedne strane, te prometnicom s druge strane. To zelenilo jedan je od rijetkih neizgrađenih dijelova u gustoj, skoro pa potpuno izgrađenoj gradskoj jezgri i njezinim kontaktnim zonama, na atraktivnoj lokaciji. U GUP-u ta gradska parcela stoji obojana u narančasto kao mješovita namjena, što smatramo nedovoljno promišljenim za grad. Bila bi velika šteta izgubiti taj zeleni potencijal i ne unaprijediti okoliš škole za dobrobit djece.
Ideja je da se taj prostor strmog nagiba pretvori u poučni kaskadni vrt pun postojećeg mediteranskog bilja, kroz koji bi se provukla jednostavna šetnica stvarajući pritom manje prostore za zadržavanje i promatranje bilja. Ideju razvijamo uz pomoć zagrebačke platforme „1POSTOZAGRAD“ s kojom započinjemo suradnju na malim incijativama za poboljšanje javnog prostora Šibenika.
► Kako gledate na ideju ispražnjavanja Mula Krke i formiranje novog javnog prostora na mjestu sadašnjeg parkirališta? U prilog ideji ispražnjavanja ide činjenica da mol ima kapacitet za tek 12 automobila čije uklanjenje ne bi bitno poremetilo kapacitete za parkiranje, ali može bitno unaprijediti javni prostor.
Jure Knežević: Mulo Krke je jedino mulo na potezu od gata Vrulje do Dolca. U prošlosti je bio dio operativne obale u 19.st s kojeg se diljem sredozemlja izvozila roba i proizvodi iz šibenskog kraja. On je svojevrstan gradski reper koji označava gradsko središte. Prirodni je nastavak javnog prostora koji se od središnjeg gradskog trga Poljane, preko parka Roberta Visianija spaja s obalom što ga u urbanističkom smislu čini osobito zanimljivim. Čini prekid ravne linije obale čime je taj dio dodatno naglašen i u budućnosti može činiti kvalitetan javni prostor omeđen morem. Za njega je nužno provesti arhitektonski natječaj koji bi riješio i pitanje obližnje benzinske crpke. O tome smo se izjasnili i na primjedbama za prijedlog novog GUP-¬a. Već sad taj bi se prostor trebao isprazniti od automobila i dati na upotrebu kao javni prostor s nekoliko klupa, a potom i oblikovati temeljem javnog natječaja.
*Stambena zgrada u Bosanskoj ulici
► Jedna od potencijalnih incijativa detektirana tijekom Dana lokalnog angažmana je i vraćanje česme s besplatnom pitkom vodom koja je nekad postojala na platou pored Hotela Jadran i to zato jer se upravo tamo nalazio jedan od izvora pitke vode. Iako u gradu sporadično postoje česme za pitku vodu, veliki je problem što nijedna ne postoji na glavnom dijelu rive pa bi i u tome smislu bilo nužno da se upravo ta česma vrati. Kako na to gledate?
Marija Rupa: Javne česme su u Šibeniku puštene u rad 1879. godine, zahvaljujući gradonačelniku Anti Šupuku koji je kroz projekt dovođenja vode za potrebe željeznice isposlovao i ovaj prvi oblik vodoopskrbe za dobrobit svih građana grada Šibenika. Njih šest su strateški pozicionirane kako bi bile dostupne što većem broju ljudi koji gravitiraju pojedinoj lokaciji. Nekadašnje pozicije su i danas bitne lokacije za staru jezgru i iako određen broj česmi još postoji vrlo se malo koriste ili su žrtve vandala i nisu prepoznate kao bitan element mediteranskog grada gdje za vrućina osobito postoji potreba konzumacije vode u gradu. Zanimljivo je da su šibenčani brinuli i o tome da životinjama ne nedostaje vode pa je tako jedna od lokacija turističke rute kroz jezgru mjesto gdje su u staroj kući Marenzi, koja je danas hotel, u samom dnu zida prodori u koji ljudi i danas ulijevaju vodu kako bi bila dostupna životinjama za piti. Upravo bi česma na rivi kod hotela Jadran bila idelna za objedinjavanje obje teme, posebno zato jer na tom važnom pješačkom pravcu pristup vodi sad ne postoji.
Jure Knežević: Taj urbanistički element je bio generator okupljanja u vremenu kad je postojao, a danas je pomalo zaboravljen. Današnja lokacija nekoć je bila Voćni trg, s raznim interakcijama koje je taj prostor omogućavao. Prostor je u tom razdoblju, a radi se o kraju 19.st i početku 20.st. bio potpuno komunalno opremljen što u jednu ruku govori i o razvitku grada. Današnja slika nije nimalo nalik onoj od prije sto godina i prostor je dobio drugačiji karakter. Ova inicijativa ide u prilog tomu da se čitav obalni pojas treba rekvalificirati i promisliti što je on u budućnosti.
Roberta Škugor: Inicijativu koju pokrećemo kao SOBA u suradnji s platformom 1POSTOZAGRAD vidimo kao pozitivnu i humanu, jer voda je ljudsko pravo. Što se dizajna česme tiče – faksimil je kao pojam, koji samim značenjem uspoređuje predmet s originalom, možda zanimljiv restauratorima i ljubiteljima povijesnih oblika. Arhitekti i dizajneri skloniji su stvoriti predmet suvremenog oblika, služeći se pritom suvremenim rječnikom i alatima kako bi prenijeli tu istu poruku. No, ključno je da se česma na tu lokaciju vrati jer je to nasumična potreba suvremenog grada.
Fotografije: Arhiva Soba DAŠ i Saša Šimpraga
Više o djelovanju sekcije mladih arhitekata i studenata arhitekture SOBA pri Društvu arhitekata Šibenika pratite na facebook.com/Soba-DAŠ
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
