Gradovi rastu, gradovi stagniraju. Na mjestima gdje se do prije samo nekoliko desetljeća grad nije mogao niti zamisliti, nastaju novi svjetski centri. S druge strane, neki važni, i do jučer veoma živi gradovi, gube svoje stanovništvo i urbani duh. Jedan radikalan, ali vrlo poučan primjer odumiranja grada unutar svoje specifične urbanističke, geopolitičke i društvene paradigme dešavao se na očigled svih nas tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća u Berlinu. Arhitekt Oswald Mathias Ungers, u suradnji sa tada mladim arhitektima Rem Koolhaasom, Peter Riemannom Hans Kollhofom, i Arthurom Ovaskom opisao je takvo specifično stanje, te iz njega osmislio neočekivano relevantan mainfest i inspirativan projekt, Berlin: A Green Archipelago.
Procjene smanjivanja broja stanovnika Berlina tokom 1977. godine bile su poražavajuće, govorilo se i demografski dokazivalo da će ovaj poznati grad do 1980. godine izgubiti više od deset posto stanovništva, spustivši se s 2 na 1,7 milijuna stanovnika. Krenuvši od ove pretpostavke trebalo je znati da odlazak stanovništva može prelaziti procijenjeno smanjenje, te razultirati puno bržim odumiranjem. Bez radikalno poboljšane ponude kvalitete života nitko nije htio doći u Berlin, a oni koji su otišli nisu se htjeli tamo više vratiti. Za Osvalda Matheasa Ungersa i njegov tim, sva buduća planiranja za Berlin trebala bi polaziti od problema grada koji se ubrzano smanjuje. Budući da su površina i oblik Berlina bili fiksni, te je politička realnost pokazivala da se on ne može smanjivati, niti povećati, sve buduće strategije morale su biti osmišljene da omoguće kontrolirano smanjenje gustoće naseljenosti, bez ugrožavanja opće kvalitete urbanog okoliša. Mišljenje koje (danas a i tada) prevladava u urbanizmu te kreće od teze da se povijesni dijelovi grada mogu spasiti i popraviti svoju povijesnu supstancu i konfiguraciju samo kroz dodatnu i dopunsku izgradnju, proizlazi iz potpuno pogrešnih pretpostavki, te ih je potpuno iluzorno smatrati uspješnim i relavantnim. Teoriju i praksu tradicijskog urbanog dizajna, prema Ungersu, treba u slučaju Berlina izbjegavati kako na teoretskom, tako i na operativnom planu, prvenstveno zbog njegove iluzorne naravi.
Programi i projekti koji urbanu obnovu vide u gradnji rezultat su pogrešnog vala nostalgije. U Berlinu, teorija urbanog popravka, u smislu povijesne rekonstrukcije, bila bi posebno štetna, jer bi neumoljiv proces depopulacije bio samo kamufliran, a sve poduzete radnje kako bi se poboljšala stvarnost bile bi bespredmetno odgođene do nesagledive posljedične štete za grad u cjelini. U većini velikih njemačkih gradova, tendencija 70-ih godina bila je izrazito regresivna. Kao i u Americi migracija na periferiju bila je dio općeg trenda. Posljedica ovog konstantnog egzodusa je opće osiromašenje, ali u široj perspektivi raspad centra grada uvjetovanog uvjetima promijenjenog načina života. Život na selu, čini se, nudi više atrakcija. Automobil i televizija imaju važnu ulogu u tom pogledu, te već dulje vrijeme odlazak na selo ne znači više bježati od društva. Uz poboljšanja sredstva komuniciranja, prostorne i psihološke udaljenosti unutar urbanog teritorija znatno su smanjene.
Suočeni s ovim zadatkom, urbanisti su danas nepripremljeni i svakako nesposobni za rješavanje ovakvih problema. Berlin koji ima takve radikalne idiosinkratične značajke, posebno je pogodan da djeluje kao laboratorij ovog neočekivanog i većini arhitekata nepoznatog skupa problema. Glavno obilježje Berlina i njegove potpuno erodirane matrice izraženo je u mogućnosti za ponovnim razvitakom zona koje više nisu zadovoljavajuće na tehničkim, društvenim i strukturalnim razinama. Istovremeno, one zone koje zaslužuju biti sačuvane treba identificirati i njihove karakteristike bi trebalo svakako naglasiti ili, ako su nepotpune, dovršiti ih do nivoa nove prepoznatljivoati. Te enklave oslobođene anonimnosti grada će njihovu kvalitetu kvazi otoka tvoriti zeleni urbani arhipelag u prirodnoj laguni.
Ideja ovakovog Grada u Gradu osnovni je koncept budućeg urbanističkog modela Berlina. To je nova urbana supstanca pokrenuta u slici Berlina kao “grada-arhipelaga”. Urbani otoci imaju identitet u skladu s njihovom povijesti, društvenom strukturom i obilježjima okoliša. Grad kao cjelinu čine federacije svih tih urbanih cjelina s različitim strukturama, razvijenih na antietičan i potpuno nehijerarhijski način. Odlučujući kriterij za odabir tih otoka treba biti stupanj jasnoće i čitljivosti njihovih temeljnih ideja i koncepata. Prvi korak koji treba poduzeti, treba identificirati i odabrati one četvrti u gradu koje posjeduju jasno prepoznatljive značajke koje bi mogle opravdati njihovo očuvanje i isticanje. Ti takozvani “identiteti prostora” ne bi trebali biti izabrani na temelju određenog ukusa ili estetskih koncepcija. Drugi korak prema ponovnom razvoju je završetak fragmenata koje treba sačuvati koje će u tijeku tog procesa, dobiti svoj konačni arhitektonski i urbanistički oblik.
Polaritet između prirode i kulture, odnosno prirode i metropole, koji je uglavnom bio izgubljen ili kompromitiran, ovim bi novim konceptom dobio novi poticaj, te će ovakov novi sustav “prirode-kulture” morati biti temeljito osmišljen kao čisto sintetička priroda. Snažan kontrast prirode i kulture treba dodatno intenzivirati radije nego umanjiti njegov sukob u doživljaju metropole. U otvorenim zonama između urbanih otoka, projekti prigradske kvalitete treba realizirati prijedloge koji su već od prije poznati, kao što su izgradnja niske gustoće samostojećih individualnih jedinica, u skladu sa Hilberseimerovim preporukama za Chicago, ili izgradnja kompleksa privremenih stambenih područja s mobilnim kućicama kao alternativa životu u centru grada, koji će stimulirati život na otvorenom i način života orijentiran prema slobodnom vremenu. Također zgrade za sport, odmor i rekreaciju treba smjestiti u umjetne krajolike, te zabavne zone tipa Disneylanda i nacionalne parkove za ljubitelje prirode.
Koncept Ungersovog “grada-arhipelaga” i danas je veoma svjež, on jasno odgovara na niz temeljnih urbanih zahtjeva, pronalazi rješenja za problem smanjenja urbanog tkiva koja ide ruku pod ruku s poboljšanjem u kvaliteti, za razliku od gubitka u kvaliteti koja je istodobna stalnom rastu i neograničenom širenju. Poboljšanje urbane kvalitete nudi raznolika i svestrana mjesta za život, stvara mogućnost otvaranja pluralističkog sustava neriješenih proturječja, umjesto tromog, jedinstvenog i centraliziranog sustava razvoja. Green Archipelago nudi vraćanje identiteta u urbane prostore, jasno uspostavljanje uske povezanost između grada, države i današnjeg globalnog svijeta, što znači jasnu obnovu temeljnog odnosa između urbane kulture i prirode. Grad U Gradu podrazumijeva intenziviranje mjesta, uz očuvanje kolektivnog pamćenja i povijesne svijesti, shvaćanje kao kontinuitet prostora i vremena. Ovakav grad je individualizacija arhitekture, istovremeno on je sustav koji poboljšava prilagodljivost željama i očekivanjima njegovih stanovnika kao osnovnog pokretačkog resursa.
Vizuali via idisturato.com
*Portal Vizkultura i objave pod temom “Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
