Faza predodabira za titulu Europske prijestolnice kulture, koju bi 2020. godine trebali ponijeti po jedan irski i hrvatski grad, službeno je zaključena 29. svibnja 2015. u Kući Europe, gdje je Steve Green, predsjednik dvanaestočlanog Povjerenstva, pročitao imena 4 hrvatska grada koji su prošli u fazu odabira. Tako su od sveukupno 9 pristiglih prijava, programske cjeline Dubrovnika, Osijeka, Rijeke i Pule, uz određene pohvale i mane obrazložene u Izvješću, u konačnici ocijenjene dovoljno kvalitetnima za prolazak u drugu krug. U tom periodu odabrani gradovi imat će priliku usavršiti svoje Aplikacijske dokumente, takozvane Bid bookove, te ih do 10. veljače 2016. ponovno dostaviti na uvid Povjerenstvu, kada će se konačno odlučiti koji će naš grad postati Europska prijestolnica kulture.
Ocjena Aplikacijskog dokumenta donijeta je na temelju 6 kriterija ključnih za izradu čitavog projekta, a oni se odnose na kulturni program, europsku kulturnu raznolikost, razvojni učinak na sam grad, interakciju s građanima, financiranje i političku potporu projekta. Iako je svaki od prijavljenih gradova pokušao zadovoljiti navedene kriterije, činjenica je da su upravo gradovi koji su prošli u drugi krug inicijative bili prvi koji su donijeli kulturne strategije, što je dobar pokazatelj spremnosti i ozbiljnosti za eventualno preuzimanje titule.
Sva četiri projekta duboko prodiru u lokalnu problematiku i iz nje grade narativ unutar kojeg nude odgovore i umjetničke alate kojima bi kroz dugotrajne kulturne procese promijenili ustaljenu sliku grada. No, dok se u prvom dijelu puta do titule tražila kompleksna priča o sredini koja želi unijeti promjene u svoju kulturnu, ali i gospodarsku sliku, sad se traži potvrda o sposobnosti i spremnosti za provođenje svih šest bitnih kriterija kako bi se ostvario konačan cilj.
U sljedećih nekoliko tjedana na Vizkulturi ćemo pisati o sve četiri kandidate, kroz predstavljanje njihovih projekata, razrada i vizija te razgovore s projektnim timovima.
Najjužniji grad u izabranoj četvorci, Dubrovnik, koji je tijekom zadnjih godina dobio nadimak „Grad duhova“ zbog iseljenja građana iz stare jezgre uzrokovane podivljalim turizmom, odlučio se redefinirati kao Grad u nastajanju. Način na koji će on ponovo nastati zamišljen je kroz četiri segmenta, odnosno točke, kako objašnjavaju komparatist Mario Kikaš, dramaturginja Mila Pavičević i producentica Ana Letunić, članovi „Programskog inkubatora“- kreativne jezgre dubrovačke aplikacije. „Riječ je o točkama koordinata našeg igrališta – kako smo zamislili i vizualizirali program u prvoj fazi kandidature. One su proizašle iz paradoksa Dubrovnika, odnosno potrebe za suočavanjem s njima. Riječ je o Zauzimanju javnog prostora, Oslobađanju kreativne energije, Redefiniranju identiteta i Povezivanju Europe u Dubrovniku. Te četiri točke su vođene, odnosno pokretane našim temeljnim smjernicama: sustvaranja, umjetničkog istraživanja i kulturne razmjene. To su točke koje iscrtavaju konture našeg programa Grad u nastajanju.” Na upit kako planiraju zauzeti javni prostor u periodu kada centar grada preplavljuju turisti, iz dubrovačkog tima odgovaraju; „Značajan dio predloženih projektnih ideja hvata se u koštac s ovim pitanjem, pa se onda nailazi i na različite pristupe: od mapiranja grada kroz različite formate i sudionike, preko umjetničkih intervencija u javnom prostoru do nekog intenzivnijeg rada sa zajednicom na nadilaženju postojećih problema. Ono što svakako treba naglasiti je da svi problemi, paradoksi i specifičnosti s kojima se suočavamo – nisu pitanja koja se mogu riješiti našim intervencijama s pozicije program, ali svakako se koncept kandidature postavio kao svojevrsna platforma koja će taj problem iznijeti i artikulirati te pokušati stvoriti uvjete zajedničkog djelovanja s postojećim institucijama“.
Uz ranije spomenuti trojac, dubrovački Programski inkubator okuplja umjetnike, kulturne radnike i predstavnike institucija u kulturi koji preko ove organizacijske strukture bez hijerarhijskih odnosa, pokušavaju izvući najbolje iz lokalne zajednice zbog čega su dobili pohvale Povjerenstva. No, stručnosti domaćih kulturnjaka pri kreiranju Aplikacijskog dokumenta zasigurno je pomogla savjetodavna potpora vrijedna 12 000 eura, i to u dva navrata, koju im je pružio Robert Palmer, konzultant s 25 godina iskustva u projektima EPK.
Osim interakcije s građanima pri kreiranju programa kroz mnogobrojne kulturne manifestacije poput Dana kreativnih/kulturnih industrija održanih u Lazaretima, dubrovački je tim pokazao ozbiljan interes za povezivanjem s regijom pomoću projekta nazvanog Medijator dijaloga, u kojem bi Dubrovačke ljetne igre, KotorArt i Ohridsko ljeto krenuli u suradnju. Ipak, unutar Izvješća kreiranog od strane Povjerenstva istaknuti su programski nedostaci vezani upravo za Dubrovačke ljetne igre te segment europske dimenzije. Kako se iz tog dokumenta dalo iščitati, odabiru Dubrovačkih ljetnih igra kao festivalskog medijatora između Dubrovnika i nove publike, spočitava se upravo kolosalnost i potencijalna nefleksibilnost ustaljenih organizacijskih struktura kulturnog događaja koji bilježi 66. godina postojanja.
Kao objašnjenje za odabir ove manifestacije te za nedovoljno dorađenu europsku dimenziju, odnosno njezinu dvosmjernost koja ima ulogu upoznavanja nove međunarodne publike s Dubrovačkom kulturnom scenom, ali i predstavljanje europske kulture Dubrovčanima, iz „Programskog inkubatora“ pojašnjavaju: „Nismo Dubrovačke ljetne igre zamislili kao jedinog nositelja kulturnog programa. Javna ustanova “Dubrovačke ljetne igre” su u radu na kandidaturi doista naša najveća infrastrukturna podrška, jer su najjača produkcijska kuća u Dubrovniku, a što se tiče samog kulturnog programa – ideja je da ga iznose svi: ostale ustanove u kulturi, umjetničke organizacije, organizacije civilnog društva, samostalni umjetnici, strukovna udruženja, cjelokupna komunalna infrastruktura, znanstvene i obrazovne institucije. Među njima, naravno i „Dubrovačke ljetne igre“ kao nacionalni festival i svakako važna manifestacija koja je kroz svoju povijest bila svojevrsna “europska dimenzija”. Sve ovo je vrlo jasno postavljeno i u prvoj kandidacijskoj knjizi, ali očito je drugačije iščitano.”
Medijska vidljivost dubrovačkog projekta EPK, njihova aktivnost na društvenim mrežama, ali i činjenica da su oni za sada jedni javno objavili skraćenu verziju Bid booka, govori više od pohvala za suradnju s lokalnom zajednicom.
Osim ovog vida sustvaranja, unutar Izvješća ocijenjeno je zanimljivim i projektno povezivanje Dubrovnika i Osijeka, dva konkurenta za titulu EPK. Ideja je kulturnom suradnjom osnažiti veze ovih geografski udaljenih gradova već povezanih velikim brojem osječkih sezonaca koji za ljetnih mjeseci dolaze raditi u Dubrovnik što će biti i jedna od točaka ovog projekta.
Dubrovački budžet za eventualno osvajanje titule Europske prijestolnice kulture iznosi 31 milijun eura, od čega 23.5 milijuna eura ide u provedbu kulturnog programa. Već se iz osnovne financijske podjele da zaključiti kako grad neće ići u velike infrastrukturne projekte koji se često znaju pretvoriti u potrošače javnog novca, što smo mogli vidjeti i na primjeru Maribora. Umjesto toga novac Dubrovčana će se uložiti u neiskorištene infrastrukturne kapacitete kojima grad obiluje, a Lazareti, odnosno njihovo preuređenje, će u ovom segmentu biti primarna točka, jer kako tumače iz programskog tim: “tamo već djeluje umjetnička organizacija Art-radionica Lazareti koja je nositelj suvremene umjetničke proizvodnje u Gradu već više od dva desetljeća. Tamo se nalaze prostori i udruge civilnog društva Deša, studentskog teatra Lero, a najkomunalnija – u smislu prisutnosti u zajednici i suživota sa zajednicom već generacijama – institucija u kulturi – Folklorni ansambl Linđo – u Lazaretima ima prostor za izvedbe i probe. Tako da su Lazareti jako živ društveno-kulturni prostor sa, za ovako mali grad, iznimno diversificiranim programom i sudjelovanjem zajednice u njemu. Uz tu postojeću živost jako dobro se uklapa dolazak kolegice Gaelle Gottwald koja u sklopu pripreme za kandidaturu radi na programu obnovljenog dijela Lazareta u suradnji s postojećim korisnicima prostora i zajednicom.“
No, dok se unutar projekta EPK štedi javni novac na nepotrebnim infrastrukturnim zdanjima, Lučka uprava Dubrovnik raspisuje natječaj za koncesiju luke Gruž unutar koje bi se izgradio putnički terminal za prihvat turista s kruzera i bez kojeg je Dubrovnik unutar svojih zidina prošle godine primio preko 800 000 morskih putnika. Pa s obzirom na to da dubrovačke vlasti, bilo gradske ili lučke, ne žele smanjiti broj turista za koje grad realno nema kapacitete, nego tu brojku žele i povećati, logično je postaviti pitanje – Što će uopće Dubrovniku skupa titula inicijative proizašle iz EU kojom će privući još više ljudi u grad?
Iako su se mogli čuti različiti stavovi o konačnom ishodu i samoj svrhovitosti ovo titule za grad, iz dubrovačkog tima objašnjavaju: „Odgovor iziskuje da se stane na loptu i zapita u kojem su odnosu kultura i kulturni resursi s obzirom na trenutni smjer razvoja grada? Da li su i koji kulturni sadržaji dostupni građanima grada – onima s prebivalištem, sa sezonskim boravištem – i u konačnici – turistima? Pritom ta pitanja nisu samo pitanja kulturne politike nego su usko povezana s mehanizmima kojima se održava isključivo reprezentacijska funkcija Dubrovnika, jedna fiksirana i lukrativna priča o gradu paradoksa – koji ne može pobjeći od turizma kao dominantne privredne grane i osiguravatelja egzistencije, ali grane koja istovremeno maksimalno iskorištava resurse ovog grada i polako reže sama sebe. To je naš temeljni paradoks. Uostalom, Dubrovnik kao Europska prijestolnica kulture je također svojevrsni paradoks. I ne mislimo da je to nužno loše i “diskvalificirajuće” jer i koncept EPK-a nije tipiziran, jedan i fiksiran, odnosno ne bi trebao biti – kao ni Dubrovnik, uostalom. Ono što možemo reći s pozicije programskog tima – mi ne bježimo od turista.
Nastojimo ih uključiti na drugačiji način nego su dosad uključeni u život grada – ne kao površne konzumente one fiksirane slike Grada, nego kao povremene građane grada koji su dio naše publike, odnosno sudionika programa EPK.“
Stav kulturnih stručnjaka ukoričen u dubrovački Bid book, kojim će prošlogodišnju brojku od preko 3 milijuna turista pokušati disperzirati kroz čitavu godinu, konačno nudi ozbiljan umjetnički sadržaj kojeg Dubrovnik zaslužuje. No, iako pun potencijala kojim bi se umjesto razglednice sa zidinama ili preplaćene kave, turistima, ali i građanima ponudila kultura, projekt EPK će zahtijevati upravljačku promjenu svijesti svih odgovornih dionika kako bi „Grad u nestajanju“ postao „Grad u nastajanju“, neovisno o samoj tituli Europske prijestolnice kulture.
Vizualni materijali preuzeti su službene stranice dubrovnik2020.hr
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
