Međunarodni festival suvremene umjetnosti Mesto Žensk (Grad žena) svake se godine početkom listopada organizira u Ljubljani. Festival okuplja između četrdeset i šezdeset umjetnica/ka i teoretičarki/a, kustosica/a i aktivistica/a svake godine. Tijekom godina festival Mesto žensk je razvio specijalne karakteristike koje ga odvajaju od sličnih festivala u Sloveniji i Europi. On je prije svega transdisciplinarni festival koji naglasak stavlja na eksperimentalne umjetničke prakse te ugošćuje umjetnice iz cijelog svijeta koje eksperimentiraju, zamagljuju i prelaze granice određenih žanrova. Festival Mesto Žensk je tijekom više od dvadeset godina postojanja predstavio različite teme i otvorio relevantne kulturne i sociopolitičke diskusije. Protekla izdanja su bila tematski objedinjena: Moje tijelo, moj teritorij, Taktike preživljavanja, Napravimo si mjesto, Starenje i dr. Festival ove godne nije definiran kroz jednu sveobuhvatnu temu, već se zahvaljujući novoj umjetničkoj direktorici Teji Rebi otišlo korak dalje i fokus se proširio na više tematskih cjelina.
Kako je Teja zamislila koncept ovogodišnjeg festivala i koja su njena promišljanja u tom pogledu, razgovarali smo za Vizkulturu.
*Teja Reba (foto: Nada Žgank via facebook.com
► Program festivala je vrlo bogat i obuhvaća filmove, performanse, izložbe i radionice. Koji je koncept/agenda festivala Mesto žensk koji se održava 22. put ove godine?
Teja Reba: Ovogodišnji pristup festivalu je osmišljen kroz različite presjeke. Razmišljali smo o ontološkoj nesigurnosti, ranjivosti i svakodnevnom životu. Zanimalo nas je pronaći, prezentirati, predložiti i proizvesti različite situacije, susrete, umjetničke prakse i umjetničke radove, koji se bave tim temama u svom sadržaju ili obliku, te povezati teorijske i praktične prijedloge u okviru koncepta/djelovanja znanja.
Za vrijeme organiziranja Međunarodnog festivala suvremene umjetnosti počeli smo s razvijanjem nekoliko dugoročnih projekata: transdisciplinaran istraživački program – čiju je pilot formu obilježila suradnja s antropolozima, a fokus je bio na relaciji rad – spol, edukativnom programu temeljenom na feminističkoj pedagogiji i programu posvećenom arhiviranju, dokumentiranju i digitalizaciji duge povijesti udruge Mesto Žensk. Uzimajući u obzir kritične okolnosti arhivske prakse, želimo kreirati istraživački studio (Study room) i stvoriti vodič za učenje koji će olakšati pristup materijalima i daljnjim istraživanjima u graničnom području umjetnosti, performansa i rodnih pitanja.
► Koliko dugo si u Mestu Žensk i kako bi opisala svoj posao umjetničke direktorice?
Teja Reba: U Mestu Žensk sam bila prisutna iz pozicije publike posljednjih deset godina, a moj aktivni odnos s MŽ traje od 2010. godine kada sam dobila poziv za sudjelovanje na festivalu. Od tada sam regularno predstavljala svoj umjetnički rad kroz MŽ platformu, a surađivali smo i kroz druge projekte. Organizacijskom timu sam se pridružila 2015. godine, a na mjesto umjetničke direktorice sam došla 2016. godine. Prijelaz s jedne pozicije na drugu je bio dio organskog procesa. Mesto Žensk od svog početka do sada ima nevjerojatnu povijest i ustrajnost kroz kvalitetni program, ideje i smjer te predstavlja inspirativno naslijeđe s kojim se može raditi. Istovremeno uvjeti za rad u nezavisnom polju umjetnosti i kulturnom sektoru se pogoršavaju svake godine, da ne govorimo o rodnim pitanjima koja su vrlo prisutna u neoliberalnom i konzervativnom okruženju u kojem živimo i radimo. U umjetnosti razlika je kreativna snaga dok društvene razlike prečesto rezultiraju isključenjem i iskorištavanjem. Mesto žensk se protivi takvoj distorziji i pokušava drugačije mapirati kulturno znanje.
► Koji su kriteriji za selekciju umjetnica i radova koji će biti prikazani na festivalu?
Teja Reba: U bliskom sam kontaktu s umjetnicima, teoretičarima i radnicima u kulturi s kojima raspravljam o njihovom radu, mogućim suradnjama i temama koje se čine važnim za promišljanje. To je višesmjerni proces koji proizvodi festival, a koji prema mom mišljenju nikad nije dovršen i čiji je cilj otvoriti prostor za kritičku raspravu, iskustva te stvoriti vrijeme za razmišljanje o različitim društvenim pozicijama. Mi predstavljamo umjetnice i kolektive čiji se rad kritički osvrće na suvremena pitanja o različitim slojevima političke, društvene, seksualne, rasne, ekološke i osobne perspektive, ali istovremeno istražujemo, subveriramo, uznemiravamo, eksperimentiramo (s) formama, kategorijama, definicijama, metodama; ukratko to su radovi koji se ističu formom i sadržajem. Iako festival predstavlja kreativnost žena, njegov cilj nije proizvesti jedinstvenu/unificirajuću kategoriju ženske umjetnosti – upravo suprotno! Sve/i umjetnice/i, znanstvenice/i i druge/i koji sudjeluju na festivalu dolaze s različitih mjesta, iz drugih priča, umjetničkih praksi, socijalnog konteksta i imaju različita životna iskustva. Njihove razlike su rezultat kompleksne situacije, koja se može pripisati specifičnoj kombinaciji geopolitičkih, povijesnih, gospodarskih, spolnih, etničkih i osobnih faktora, dok njihova umjetnička djela obično odražavaju njihove stavove i poglede prema stvarnosti s kojom se susreću.
► Ovogodišnji program je bio podijeljen u nekoliko tematskih cjelina te festivalom nije dominirala samo jedna tema što je odmak od dosadašnje prakse. Kako i zašto ste se odlučile za takav koncept?
Teja Reba: Za mene su tematske cjeline bile nužne kako bismo prikazali opširan ali istovremeno i detaljan susret s umjetničkim promišljanjem. Umjesto da imamo puno umjetnica, odlučili smo prikazati više radova jedne umjetnice, napraviti male retrospektive, fokuse. Konceptualni pomak ka dugoročnim projektima, kao što je gore spomenuto, ostavio je trag na strukturi festivala – i otuda želja za razvijanjem više tematskih cjelina u narednim godinama. Nisam oduševljena idejom stvaranja konstantno novih produkcija, već prije kontinuitetom u radu. Iako nema jedne ključne riječi (jedne teme), kojom bi se moglo okarakterizirati 22. izdanje festivala, određene tematske cjeline se presijecaju jedna s drugom i proizvode nova značenja, čime potiču aktivno sudjelovanje publike kroz razmišljanje, a ne samo pasivno konzumiranje. Poticanje aktivnog gledanja, gdje publika treba biti uključena i ima odgovornost prema onome što gleda, sluša i svjedoči, način je da se shvati da su imaginacija i politički otpor jako povezani i ključni za zamišljanje različitih načina zajedništva.
► Diskusije i predavanja su ove godine bila posvećena sjećanju (memoriji), digitaliziranju arhiva i muzeja. Što bi izdvojila kao prakse koje treba usvojiti i na kojima bi trebalo raditi (u kontekstu spomenutih tema)?
Teja Reba: Temama memorije, dokumentiranja i arhiviranja smo pristupili iz tri ugla – teorijskog, performativnog i iskustvenog. Budući da većinom radimo u kontekstu žive umjetnosti (live art), ovaj pristup je bio nužan kako bismo podvukli osnovne tenzije između proživljenog i zapamćenog, između medija i događaja, između kolektivnih i osobnih priča i povijesti. U kreiranju arhiva diskusije su se vodile oko zamki institucionalne arhivske prakse i ponovnog pisanja povijesti što često dovodi do propusta, manipulacija, ili reinterpretacija, najčešće za nešto što nije bilo namjerno/planirano. Problematizirali smo sam čin procesa dokumentiranja i prikupljanja dokumentacije, kao i proces gradnje arhiva, dok smo istovremeno radili na njemu. Predstavili smo prakse razvijene od strane samih umjetnika, kao što su projekti Marcie Farquhar koja radi s memorijom na performativan način i gradi heterogenu arhivu, skupljajući priče koje se uvijek odnose na nešto konkretno – mjesto, vrijeme, osobu, krajolik, kontekst – a koji omogućava povezanost s dijelovima prije nego s objektivizacijom i kategorizacijom.
► Mesto žensk je prošao kroz prvu fazu digitalizacije arhiva. Kako ste se odlučili za to i kako je izgledao taj proces?
Teja Reba: Razmatranje je bilo vrlo konkretno – postoje 22 godine dokumentacije, a više od polovice nije digitalizirano. Surađujemo s MSUM+ (Muzej suvremene umjetnosti) na tom procesu u okviru njihove inicijative ‘Digitalni muzej’. U isto vrijeme digitalizacijom ćemo numerirati i katalogizirati fizičku dokumentaciju. Cilj ove akcije je izgraditi studio za proučavanje (Study room) koji će omogućiti istraživačima iz različitih područja, umjetničkim djelatnicima i studentima pristup rijetkim dokumentima. Kroz ovaj proces želimo potaknuti transdisciplinarni dijalog i nove istraživačke projekte, kao i publikaciju i vodič za Study room. Ovakav pristup se podudara s radom udruge Mesto Žensk koja nikada nije bila isključivo umjetnička platforma, već je kroz svoje djelovanje preispitivala goruća društvena pitanja.
► Ugostile ste Claire Atherton, višedesetljetnu suradnicu Chantal Akerman. O čemu je bilo riječi s Claire?
Teja Reba: S Claire i partnerima Kinodvor, Slovenska Kinoteka i MSUM+ radili smo hommage redateljici Chantal Akerman koji nije bio retrospektiva nego više intimni susret koji bi potvrdio njenu prisutnost više nego njenu odsutnost. Odlučili smo prezentirati njen prvi kratki film, njezin klasični, prijelomni/inovativni film i njen posljednji flm. Uz to smo postavili jednu instalaciju koja reflektira pozicije subjektivnosti, intimnosti, ranjivosti, ali također i njenu prisutnost iz različitih uglova. Svi predstavljeni radovi su imali posebne interijere (krevet, kuhinja, dnevna soba) i predstavljaju važne i kompleksne ideje u Akermaninim radovima, posebno ideju da je osobno političko. Claire Atherton kao višedesetljetna suradnica Chantal govorila je o njihovoj suradnji ističući entuzijazam s kojim je ova redateljica radila. Ona navodi da je Chantal uvijek bila intuitivna i da nije razmišljala o zatvaranju filma u projekt. Njene slike/predstave su toliko jake da nekad idu izvan onoga što je prikazano, upravo zato što nisu ograničene namjerom redateljice, već su ispunjene njenim brigama i opsesijama. Claire navodi da je takav način rada – otkrivanja u procesu rada – bio još više izražen kada je radila instalacije. Njihov međusobni odnos opisuje kao jednostavno i jedinstveno iskustvo gdje bi se u par rečenica dogovorile oko svega što bi trebalo izmijeniti i napraviti.
► Simone Aughterlony je poznata kao umjetnica koja izlazi izvan binarnog sustava karakterističnog za zapadni patrijarhalni način razmišljanja. Gostovala je u Zagrebu u okviru Dance festivala, ali čini se da je na festivalu Mesto žensk njen rad dobio više prostora. Kako je njen rad djelovao na tebe?
Teja Reba: Fascinirana sam kompleksnošću Aughtelonina promišljanja. Njena Biofiction trilogy je istraživanje pitanja tjelesnosti koja se ne boji velikih egzistencijalnih pojmova secirajući ih istovremeno kao što secira reprezentaciju, prezentaciju i iskustvo u teatralnom kontekstu. Ona predlaže detaljno mapiranje tijela u smislu sveukupnog iskustva materije koja je nesavršena, koja stari, koja je nestabilna, nedovršena, a istovremeno sudjeluje u složenim odnosima s drugim tijelima i drugim materijama u različitim egzistencijalnim stanjima. Sviđa mi se njeno inzistiranje na putovanju od tijela do post-tijela i od queer tijela prema tijelu/seksualnosti koja još ne postoji. To je djelo koje postiže nešto rijetko – sadržaj i oblik izražavanja su istodobno napadnuti, pokidani i ponovo izloženi, ali ne bez humora i ranjivosti.
► Dekonstrukcija rodnih uloga i stereotipa je bila prisutna u mnogim umjetničkim radovima, kao i na radionici Dine Rončević. Zašto se važno baviti tim temama?
Teja Reba: Da, Dina Rončević je vodila radionicu rasklapanja automobila što se percipira kao isključivo muška djelatnost. Rad i spol su velike teme. Mi ne želimo prići toj ideji/temi iz pozicije liberalnog feminizma jer smatramo da je rad povezan s puno drugih društvenih pitanja osim spola, tu su i klasa, rasa i generacijski jaz. Pitanju roda pristupamo iz različitih uglova, ali uvijek s proaktivne pozicije – aktivna destereotipizacija umjesto kritičke diskurzivne problematizacije stereotipa. Mnoga promišljanja su bila usmjerena ka mlađoj publici u okviru našeg novog programa Grad djevojaka (City of girls). Ne želimo se postaviti u defanzivnu teorijsku poziciju već želimo dati prostor praksama koje potiču emancipatorske ideje.
► Iako je Zagreb blizu Ljubljane, o festivalu Mesto Žensk se ne zna puno toga. Tko je vaša primarna publika, jeste li više okrenuti ka Zapadu ili ka regiji?
Teja Reba: Festival je međunarodnog karaktera i radimo tako da uključujemo različite umjetnike iz različitih geografskih područja. Doseg festivala stoga je vrlo širok, ali je njegov konkretan učinak u smislu publike limitiran zbog manjka sredstava koja bi omogućila sustavni rad na promociji u obližnjim područjima. Mi smo dio Gendernet mreže (gendernet.info) koja povezuje različite feminističke, queer ili rodno orijentirane udruge i festivale u ex-Yu regiji. Ovu mrežu razvijamo i koristimo kao kanal za dosezanje raznovrsne publike, ali i kao sredstvo za bolju komunikaciju i cirkulaciju profesionalaca u regiji. Vjerujemo da kroz suradnju na projektu Mreže kulturnih rodnih praksi, koja okuplja 14 organizacija iz regije, postoji mogućnost za proširenje publike, ali i prezentiranje umjetničkih radova i umjetničkih praksi u drugim sličnim ili različitim geopolitičkim kontekstima.
► Sada kada je 22. izdanje festivala uspješno završeno, u kom smjeru idu planovi u Mestu žensk?
Teja Reba: Nastavit ćemo rad na dugoročnim projektima i dalje ih razvijati. Ali ako vas zanima sljedeće izdanje festivala – 100 godina nakon Kollontai evo nas ovdje: pokreti protiv pobačaja, segregacija… hm, kako ne biti u depresiji oko svega toga? Bit će to izdanje o zadovoljstvu!
Razgovarala: Maja Broun (sve članke ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku)
Fotografije preuzete sa stranice cityofwomen.org i facebook.com/mesto.zensk
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
