Animirani film je filmski rod s vrlo dugom i jako bogatom tradicijom u Hrvatskoj i regiji, čiji suvremeni domaći temelji leže, dakako, na nasljeđu poslovične Zagrebačke škole crtanog filma, celuloidnog fenomena koji predstavlja jednu od nekoliko hrvatskih i jugoslavenskih kino-pojava što i dan-danas u svijetu podrazmijevaju neku od ključnih referenci u svom području (poput, primjerice, Crnog vala ili amatersko-eksperimentalnog filma šezdesetih godina, čiji su inicijalni usponi rasli paralelno sa Zagrebačkom školom, što nije i ne može biti koincidencija). Uostalom, i snažna, kontinuirana međunarodna reputacija Animafesta, svjetskog festivala animiranog filma u Zagrebu, izvorno je proizašla iz globalnih uspjeha klasičnih autora te škole, da bi danas ostala opravdana zahvaljujući neprekidno kurentnom programu u kojem ponajbolji novi domaći filmovi ravnopravno “odmjeravaju snage” s inozemnim konkurentima, bilo da je riječ o prikazivanju u središnjem natjecateljskom programu ili nekom od popratnih. No, ovo ipak nije tekst o Animafestu čije je ovogodišnje izdanje odavno završilo, nego mali pokušaj kratkog rezimea još jedne, po svemu sudeći uspješne godine za animaciju u Hrvatskoj, godine u kojoj su premijeru doživjeli neki filmovi što su potaknuli popriličnu pozornost publike, kako šire, tako i stručne, naputovali se po drugim relevantnim svjetskim festivalima i nadobivali se nagrada, dok gledatelji i gledateljice da bi ih vidjeli moraju prvenstveno otići u kino, što ima svoje dobre i loše strane. Dok je internacionalna reputacija domaćih animatora i animatorica ponovo sve jača i sve čvršća, u domovini polje njihovog predanog rada još uvijek ulazi u (sub)kulturnu nišu kojoj je mimo svjetlih festivalskih dana potrebno sustavno eksponiranje zainteresiranoj javnosti, jer festivali, koliko god kvalitetni bili, dolaze i prolaze, a animatori svakodnevno itekako griju stolice, sami ili skupa, u timovima, jer pretpostavljamo kako ne treba posebno isticati da i u doba potpune digitalizacije svega stvaranje kraćeg ili dužeg animiranog filma zahtijeva dugotrajni trud i nemala financijska sredstva. Stoga smo pozvali nekoliko protagonista/ica scene domaće animacije da nam ovim povodom odgovore svatko na tri jednostavna pitanja: što je za njih najvažniji ovogodišnji događaj u animiranom polju, što im se samima najznačajnije dogodilo na umjetničkom i profesionalnom planu te koje bi tri premijere filmova kolegica i kolega izdvojili kao posebno zanimljive. Porazgovarali smo s animatorima/icama Irenom Jukić Pranjić, Teom Stražičić i Martinom Babićem te s Paolom Orlić, uz Mateu Milić producenticom Animafesta.
*Irena Jukić-Pranjić: Gammer Girl / Marko Dješka: Grad duhova
I, dok je Babić (r. 1987.) donekle defetistički ali djelomično točno poentirao da je za hrvatski animirani film 2017. presudno to što što i dalje postoji, Orlić je istaknula kako je, govoreći iz perspektive organizatorice Animafesta, pozicija festivala takva da zaista igra važnu ulogu na međunarodnoj sceni, a značaj na domaćoj se, naravno, podrazumijeva. “Možda nije zgodno što pišem iz pozicije producentice festivala pa može ispasti kao kad ‘Ciganin svoga konja hvali’, ali meni je svakako Animafest jedan od najznačajnijih događaja na godišnjoj razini što se tiče animacije na ovim prostorima. Festival koji kreiramo tijekom cijele godine i na kojem početkom lipnja anualno u Zagreb donosimo sve najbolje od svjetske animacije uz pregršt popratnih programa i dvodnevni simpozij teoretičara animacije (Scanner) je, mislim, kulturni događaj par excellence za animaciju u Hrvatskoj, ali i široj regiji.” Također, Orlić napominje kako je iznimno vrijedan aspekt organizacije Animafesta nastavak regionalne suradnje s kolegama iz branše te studentima animacije s kojima ostvaruju kvalitetne programe i postavljaju temelje za kontinuirani zajednički rad na promociji i podržavanju animacije. Ona sama je kao stručnjakinja gostovala na nekoliko festivala animacije, primjerice Biaf Ani Bucheon (Koreja), Cinanima Espinho (Portugal) i Festivalu animiranog filma Banja Luka (BiH). Premda Martin Babić ove godine nije imao kino-premijeru, njegov prvi samostalni animirani film Jure Grando ― Štrigun from Kringa, inspiriran pričom o prvom zabilježenom slučaju istarskog i uistinu hrvatskog vampira, nastao u produkciji Silvie Loinjak Filmprodution i Filmske udruge Motion, nedavno je nakon festivalskih putešestvija napokon “okačen” na YouTube, gdje će ga moći vidjeti najširi krugovi gledatelja.
*Martin Babić: Jure Grando / Božidar Trkulja: Posljednji izazov
S druge strane, Paola Orlić i Tea Stražičić (r. 1990.) su kao najdojmljivije domaće premijere u 2017. izdvojile filmove Eve Cvijanović Ježeva kuća (adaptaciju nezaboravne poeme za djecu pisca Branka Ćopića u produkciji Bonobostudija, koja je osvojila nagradu Mr. M za najbolji kratkometražni film po izboru publike Animafesta 2017.) i Posljednji izazov / The Last Quest Božidara Trkulje u produkciji Zagreb filma, koji kod kuće doduše nije nagrađen, ali je itekako zaintrigirao publiku. Znakovito je što je u sva tri navedena filma riječ o stop-animaciji lutaka, a njihova maštovitost i virtuoznost potvrđuju da su domaći autori/ice vrhunski ovladali ovom formom, koja ranije u ovdašnjem animiranom filmu nije dominirala, dapače bila je relativno rijetka. Orlić, Stražičić i Irena Jukić Pranjić u svoj su izbor također unisono uvrstile film Manivald Chintis Lundgren i Draška Ivezića u produkciji studija Adriatic Animation, koji je poslije premijere samo ove godine obišao pedeset festivala i nanizao čak trinaest nagrada, a uvršten je i u program američkog Sundance Film Festivala, što nesumnjivo predstavlja jedan od najvećih trenutnih uspjeha hrvatskog filma uopće, a ne “samo” animiranog, a da se radi o projektu istinski međunarodnog dosega potvrđuje činjenica kako je u pitanju koprodukcija između naše zemlje, Estonije i Kanade. Kurentni festivalski hit rađen je tradicionalnom tehnikom grafičke dvodimenzionalne animacije, ali antropomorfni likovi lisičje obitelji koja u filmu igra glavne uloge crtački su osebujno oblikovani, a redateljska “egzekucija” materijala dosljedna je i originalna. Svakako pogledajte ako još niste! U svom izboru Jukić-Pranjić, inače i pasionirana strip-crtačica, televizijska autorica i producentica, edukatorica itd., zaobišla je Ježevu kuću i uvrstila Grad duhova mladog animatora Marka Dješke (r. 1983.) u produkciji Zagreb filma, virtuoznog likovnjaka čiji se radovi prepoznaju na prvi pogled, a s novim filmom također obilazi regionalne i inozemne festivale te je, između ostalog, “zaradio” posebna priznanja na Animafestu i ljubljanskoj Animateci, dok je na Tuzla film festivalu Grad duhova proglašen najboljim animiranim filmom.
*Eva Cvijanović: Ježeva kuća / Chintis Lundgren i Draško Ivezić: Manivald
Sama Jukić-Pranjić izazvala je puno pozornosti svojim novim, feministički intoniranim dvodimenzionalnim animiranim filmom Gamer Girl u produkciji LUMA Filma i Umjetničke organizacije ANIMA koji je doduše imao premijeru prošle godine, ali ga je ove čekao pravi festivalski pohod, o čemu autorica govori: “U periodu od travnja do danas moj film Gamer Girl sudjelovao je na pedesetak festivala i osvojio devet nagrada. Sve to ohrabrilo me u namjeri se i dalje bavim animiranim filmom, što bih jako željela, jer kad radim na crtićima, navečer legnem u krevet s mišlju kako jedva čekam da se ujutro probudim i nastavim s poslom. Na umjetničkom planu nove horizonte otvaraju mi i putovanja koja si sama ne bih mogla priuštiti, dakle putovanja na festivale gdje se crtić prikazuje. Ono što mi se najviše sviđa je što ljudi koji su mi do prije projekcije bili potpuni stranci nakon što su pogledaju moj film prilaze s ogromnim osmjehom, kao da se znamo oduvijek i u dušu te smo u životu podijelili nešto jako bitno.” Također, Jukić-Pranjić napominje kako je “uspjeh domaće animacije ujedno i uspjeh HAVC-a i Grada Zagreba koji financiraju animirane filmove i koji su pak utjecali na to da autori i autorice sadašnjih generacija kontinuirano stvaraju te se kroz rad razvijaju i postaju sve stručniji, iskusniji i profiliraniji. Većina uspješnih filmova nisu debitantski, već su treći ili četvrti projekt pojedinog autora/ice, zato i jesu zreliji, kvalitetniji i uspješniji.” Tako je i Tea Stražičić ove godine zaslužila financijsku podršku HAVC-a za nastavak rada na animiranoj seriji u suradnji sa scenaristom Draženom Dukatom, u produkciji agilnog Adriatic Animationa koji okuplja neke od najtalentiranijih autora/ica mlađe generacije. Možda bi to mogao biti i prikladan zaključak ovog članka ― hrvatski animirani film danas je svakako na sve višim granama, ali da bi tamo ostao i nastavio se granati, presudno je razvijanje stalnosti produkcije i kontinuirana podrška filmskim kućama koje se bave animacijom, kao i stvaranje prilika da svoje filmske proizvode plasiraju na raspoložive platforme u regiji, ali i Europi te drugdje u svijetu. Kako bilo da bilo, za razliku od raznih drugih područja domaće kulture, ovdje stanje izgleda razmjerno optimistično.
*Chintis Lundgren i Draško Ivezić: Manivald
Autor: Bojan Krištofić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
