Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku već dugi niz godina ostvaruje zapažene izložbe, teži ka sagledavanju novih tendencija u umjetnosti i korespondiranju s problemima i vizurama suvremene umjetnosti. Heterogenost i otvorenost te bolja komunikacija s umjetnicima, kolektivima i okruženjem u kojem Muzej djeluje, dovela je do stvaranja pozitivne kulturne klime, koja ne ostaje u tradicionalnim okvirima postojanja jednog muzeja, u njegovom arhiviranju i baštinjenju, već dozvoljava komunikaciju sa suvremenim svijetom i izazovima koje nosi u sebi.
Kao logičan rezultat dosadašnje politike realizirana je izložba 25. Slavonskog biennala koja po prvi put od osnivanja Biennala 1968. godine, dobiva međunarodni karakter, te pod svoje okrilje prima umjetnike i umjetnice koji rade i djeluju izvan lokalnog (hrvatskog) konteksta. U vremenu globalizacije, kada je cijeli svijet suočen s ekonomskim neoliberalnim kretnjama koje oblikuju svakodnevni život, otvara se prostor za dijalog i diskusiju o tim problemima, posebice o migraciji kroz polje umjetnosti. Uzimajući u obzir raznovrsnost medija umjetničkog djelovanja i pristupe, biennale se odmiče od uloge tradicionalne smotre likovnih umjetnosti i uvezuje se u komunikacijske sisteme suvremenosti. Otuda naziv izložbe «Granice vidljivosti» koji korespondira s perspektivama postojanja i gledanja na granice, kroz njihovu materijalnu, fizičku ili mentalnu, intelektualnu i duhovnu prirodu.
Izložba «Granice vidljivosti» 25. Slavonskog biennala predstavlja radove 30 umjetnika i umjetnica koji su odabrani prema procjeni žirija, koji je djelovao u sastavu Leonida Kovač predsjednica, Kata Mijatović, Jasmina Bavoljak, Iva Prosoli te Valentina Radoš, kustosica postava. Osim što je ovo bila godina u kojoj je biennale dobio međunarodni karakter, također je novost bila da su organizatori biennala zadali temu za natječaj, na koju su odgovorili izloženi radovi. Granice vidljivosti kao tematski okvir zadaju dosta opširan koncept, ali i ukazuju na propitivanje događaja koji su obilježili i obilježavaju svakodnevicu i naše mentalne i fizičke granice; koji su vezani za emigraciju, migraciju, na kretanje ljudi i na barijere; na tragedije, povlačenje pred granicama; jačanju nacionalne države, podizanju zidova..
Tema migracija i granica u suvremenoj umetnosti je aktualna više od desetljeća. Do sada je veliki broj izložbi na ovu temu obilježio brojne manifestacije, od dOCUMENTE, preko Venecijanskog bijenala, do Manifeste i mnogih drugih. Iako popularna, ova tema je posljednje vrijeme sve prisutnija gotovo na dnevnom nivou. Iako bi se mogla proglasiti trendom, od toga je izdvaja nekolicina kvalitetnih umjetničkih projekata i istraživanja, koji sažimaju neophodnost njenog promišljanja i angažiranog umjetničkog djelovanja. Kustosica Valentina Radoš u tekstu postavlja pitanje «Ako vjerujemo da je umjetnost zaista moćna pokretačka snaga, do kuda sežu granice njezine vidljivosti?». O tim granicama ćemo saznati upravo kroz izložene radove.
* 25. Slavonski biennale – postav
Otvorenje 25. Slavonskog biennala obilježio je performans Josipa Ivančića i.j.piNO naziva O-Kruženje ili Slovenski Hulja Hop. Umjetnik (u donjem rublju) izvodi performans u vidu igranja dječje igre hulahop s žilet žicom, koja od bezazlene postaje ozbiljna i smrtonosna igra. Rad je vezan za događaj sječenja žilet žice na slovensko-hrvatskoj granici odakle je i uzeta. Neposredni politički događaji su nedvosmisleno poslužili kao okidač umjetničkog djelovanja u trenutku uzavrelih i napetih internacionalnih odnosa. Granice postaju poprište sukoba, mjesto na kome svako probijanje znači korak naprijed, a gdje se nerijetko migranti zadržavaju danima. Uređajima tj. kamerama na kojima policija noću bilježi ilegalno prelaženje granice i tako hvata migrante, Davor Konjikušić u Auri: F37 predstavlja snimke noćnih radara kojima ništa ne može promaknuti. Slika Ane Sladetić je na infuziji, na krhkom terenu boli i straha, privida i nade. Njen Nevidljivi šator je uistinu nevidljiv. No, uključi li se «infuzija» kapljice vode polako padaju na platno, te zahvaljujući hidromatskoj boji, otkriva se prizor šatora snimljenog u polju na graničnom prijelazu Tovarnik/Opatovac. Autorica je ovu tehniku usavršila tijekom boravka u SAD-u u Virginia Center for Creative Arts koja joj je omogućila metaforičko poigravanje s vidljivim i istovremeno nevidljivim događajima na granici.
*Ana Sladetić – “Nevidljivi šatori” / 2016.
Marina Paulenka i Borko Vukosav izlažu rad naziva Prazno nebou vidu fotografske instalacije koja se sastoji od eksperimentalne knjige s fotografijama graničnih prijelaza, zatim fotografije neba na zidu, a tu je i vaza sa cvijećem ubranim na području granica, te drveni postament iz Političke škole u Kumrovcu. Zagrebačka publika je imala priliku vidjeti ovu instalaciju početkom 2016. godine u galeriji SC u sklopu grupne izložbe «Nes(a)vršene strukture» koja je okupila umjetnike iz Srbije i Hrvatske kako bi istraživali i promišljali pojam i učinak granica u društvu danas. Fotografije su nastale na graničnim prijelazima na Balkanu. U statičnoj kompoziciji mrtve prirode ima nečeg vanvremenskog i uzvišenog. Fotografije svjedoče o harmoniji prirode, beskonačnoj vizuri prostiranja polja, bezgraničnosti zemlje i njenih plodova. Granice ne postoje, zemlja ih ne proizvodi. One su upisane kao konstrukti ljudskog djelovanja i želje za homogenošću, vladavinom, strogom definicijom koja određuje naše postojanje.
*Marina Paulenka i Borko Vukosav – “Prazno nebo” / 2016.
Grand Prix 25. slavonskog biennala osvojila je Ana Mušetić za prostornu instalaciju Zastave . Rad je nastao tkanjem vrpce, dobivene rezanjem u uništavaču za dokumente, čemu je prethodilo isčitavanje, a potom i prepisivanje Krležinih Zastava. Kombinirajući dokumente i povijest, Ana kroz tkanje sada upisuje novo značenje u kontekstu suvremene povijesti, ulaska Hrvatske u EU, obilježjima tranzicije i novim simbolima kojima se koristi država. Jedan od tih simbola predstavlja zastava za koju autorica navodi: «ona je sveta, ona je jedina istina, za nju se borilo, ona ne pozna zločin i ilegalno. Upravo ovakvo korištenje simbola jedna je od temeljnih konstanta domaćeg političkog života, gdje neprestano traje borba za glasove koji osiguravaju moć, svakome ispod njegove zastave.» Istkane stranice se sa stropa puštaju na pod, sugerirajući monumentalnost rukopisa, njegovu dužinu i značaj. Prekrajanje koje je bilo karakteristično za Krležino pisanje, a ogledalo se u sintaktičkim i stilskim intervencijama, pretvara se u doslovno prekrajanje teksta, koje će autorica nanovo sastaviti koristeći tkanje – tradicionalnu tehniku kome su svoj doprinos dale najviše žene. Umjetnica kroz pisanje i tkanje objavljuje svoje postojanje i još važnije svoju aktivnu ulogu u stvaranju ili «tkanju» povijesti.
*Ana Mušćetić – “Zastave” / 2016.
Napuštanje rodnog grada, emigracija ili izbjeglištvo kroz radove su propitivali Milomir Kovačević i Mila Panić. Kovačević u opisu rada Sarajevo spominje konvoje i sigurne načine izlaska iz Sarajeva, o tunelima koji su kopani kako bi se izašlo iz grada, jer nikako drugačije nije bilo moguće. Navodi kako je Sarajevo trostruko bilo opsjednuto i zatvoreno – izvana, iznutra i od strane UN-a. Izložene fotografije svjedoče o kolonama i autobusima koji izbjeglice odvode na sigurno. Mila Panić u video instalaciji We have a wonderful life predstavlja obitelj koja je za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji emigrirala u Australiju. Naime, ona ne snima intervjue s njima, već prikazuje sve one VHS kazete koje su članovi obitelji slali tokom ratnih 90-ih. Fotografije i video snimci simbolično predstavljaju uspjeh porodice u novom okruženju. Kroz šestokanalnu videoinstalaciju, seriju fotografija i objekata, Mila ispituje migracije tijela, kulture, potreba i želja, kao i digitalnu komunikaciju karakterističnu za period 90-ih. Marko Dješka je dao poseban doprinos o duhu grada koji je u djetinjstvu napustio. Kroz animirani film Grad duhova Dješka se osvrnuo na prošlost Osijeka i zaronio u stvarne događaje koji su obilježili povijest grada u zimu 1991. godine, kada veliki broj porodica napušta grad uslijed granatiranja. U gradu su ostali stari ljudi i muškarci koji su morali zadržati posao, a ostatak dana bi provodili u podrumu skrivajući se. Dješka nam prikazuje «sumorni ambijent, nesanicu i traume protagonista koje govore o ratnim posljedicama koje ratno ludilo ostavlja na čovjeka». Ovakva interpretacija rata, doista nekarakteristična za animirane filmove, i izložena na 25. Slavonskom biennalu u Osijeku, zauzima posebno mesto u konstruiranju identiteta jednog grada, njegovih obilježja i burne povijesti. Animirani film je dobio priznanje biennala.
*Mila Panić – “We have a wonderful life”, 2016. / Milomir Koščević – “Sarajevo”, 2016.
* Marko Dješka – “Grad duhova”, 2016.
O ratu u Hrvatskoj tokom 90-ih promišljaju Jelena Kovačević kroz osobnu i intimnu viziju boravka u progonstvu, prijateljstva iz djetinjstva pomoću kojeg pokušava vratiti sjećanje na tadašnje događaje (instalacija Između); a tu je i Lana Stojićević s radom Pa-pa čije nas istraživanje vraća u isto razdoblje ukazujući na javnu sliku rata. Njen rad problematizira ratnu propagandu namijenjenu djeci u vidu Krašovog proizvoda «Cro Army» koji se sastojao od čokoladice i naljepnica za skupljanje (slično Životinjskom carstvu). Nasmiješena djeca u maskirnim uniformama su maskote proizvoda, te su u albumima predstavljeni kroz igranje rata. Potaknuta sjećanjem, umjetnica nam predstavlja neke od procesa komercijalizacije ratne ideologije.
*Lana Stojićević – “Cro Army”, 2016.
Priznanje Ex Aequo na biennalu dobio je rad Mozart Tomislava Brajnovića, koji je nastao slučajnim pronalaskom stare školske bilježnice u Trstu te pružio umjetniku mogućnost da se dublje osvrne na fašističku povijest Italije. Bilježnica se odnosi na predmet Fašistička kultura koji se predavao u osnovnoj školi tokom 1935/36 godine, a njena glavna tema je jedinstvo Kralja, Ducea i Crkve u ostvarenju Italije kroz osvajanje Abesinije na sjeveru Afrike. Brajnović nas kroz čitanje teksta ispisanim na stranicama ove dječje bilježnice vraća korijenima borbe za uspostavu granica i nacionalizam. «Pokušava razotkriti mehanizme kojima se u čovjeka usađuju premise i duboka uvjerenja koja u konačnici rezultiraju sukobima i zločinima.» Autor ukazuje da se od malih nogu, kroz lijepu i ugodnu formu mogu usaditi «duboki i problematični osjećaji isključivosti, rasizma i u konačnici negacije ljudskosti.»
*Tomislav Brajnović – “Mozart”, 2016.
Još jedna nagrada Ex Aequo dodijeljena je Goranu Škofiću za video rad Na plaži u kojem pokušava predstaviti sliku društva sa svim svojim apsurdnostima. Rad je projiciran preko cijelog zida prostorije, što ostavlja snažan dojam i daje promatraču mogućnost poistovjećivanja s akterima te kretanju ka pučini. Sniman je u jednom kadru, statičnom. Put ka pučini, ka vječnosti ili sigurnoj smrti, ostaje otvoren u mreži asocijacija aktualnih društvenih, političkih i ekonomskih zbivanja. Oceane, mora i rijeke koji stoje kao prirodne prepreke pri prelasku na drugu stranu, kako bi se prešla granica, ispituje Maria Adela Diaz iz Gvatemale kroz rad U tranzitu. Umjetnica, s adresom u Los Angelesu, je u Osijeku realizirala ovaj performans za 16. izdanje Performance Art Festivala «Political Bodies» koji se održao u listopadu 2016. Njen fokus je na migracijama koje karakterizira raseljavanje tijela; mrtva tijela koja prelaze granice, u čamcima i brodovima. A glavno pitanje na koje skreće pažnju je pitanje odgovornosti za izgubljene živote.
*Goran Škofić – “Na plaži”, 2016.
Osvježenje na biennalu kroz uvođenje web arta donosi nam Format C koji čine Dina Karadžić i Vedran Gligo. Oni nastupaju s radom Pavilion: ~ co-op ~ koji komunicira na transnacionalnoj razini, kao lingua franca medijske kreacije. Rad nudi mogućnost komuniciranja i reinterpretacija suvremenih umjetničkih intencija i praksi koje počivaju na razvitku suvremene tehnologije. Njihov cilj je u institucionalnim okvirima pokrenuti dijalog i usmjeriti pogled prema mogućnostima digitalne umjetnosti u internetskoj sferi kao «potencijalno utopijskom polju decentralizirane moći» u čijem kreiranju sudjeluje društvo, a odgovornost postaje individualna. Pavilion je operativni sustav web galerije koju stvaraju korisnici, te je u tom smislu ne-cenzurirana, kao što je često slučaj sa selektivnim procesima koje zastupaju institucije. Umjetnici/e i kustosi/ce iz cijelog svijeta, ali i svi zainteresirani, mogu se priključiti ovoj virtualnoj galeriji i stvaranju novog sadržaja. Autori navode da je cilj Pavilion projekta stvaranje slobodnog nomadskog okruženja koje spaja korisnike orijentirane ka umjetnosti (konzumente i kreatore). Projekt je bio podržan rezidencijalnim boravkom na Akademie Schloss Solitude u Sttutgartu koja je prvi put organizirala rezidenciju na temu web arta (Decentralization of Internet Art). Format C će održati radionicu u sklopu 25. Slavonskog biennala, i to za Noć muzeja 27.1.2017. od 18-22h, gdje će sudionici moći svoje računalo da pretvore u online galeriju koja će postati deo Pavilion mreže.
*Format C – “Pavilion”, 2016.
Kretanjem kroz bogati postav, dolazi se do rada Nadie Kaabi-Linke, umjetnice iz Tunisa s adresom u Berlinu, koja je svoje razmišljanje o spomenicima pretočila u prostornu instalaciju. Njen rad U sjećanje na nestale spomenike problematizira rastavljanje tj. uklanjanje sovjetskih spomenika u Kijevu i načina na koji će biti čuvani, ako će uopće biti sačuvani. Instalacija od metalne ograde sa gradilišta postavljena je u mračnu sobu koju obasjava svjetlost svijeće. Ona izražava bojazan od praznog mjesta/ništavila koje ostaje nakon uklanjanja spomenika i «koje obilježava mjesto poput ožiljaka u kolektivnom sjećanju», gdje će osobne povijesti biti izbrisane kao što su susreti njenih roditelja u studentskim danima kod spomenika Lenjinu.
*Maria Adela Diaz – “In Transit”, 2016.
Posebnu pažnju na izložbi je privukao dokumentarni film Migranti redatelja Francesca Paoluccia za koji je dobio priznanje 25. Slavonskog biennala. Kroz ovaj dokumentarac su nas vodile osobe s invaliditetom čije je sudjelovanje omogućeno zahvaljujući radionici o multimedijskom novinarstvu koja je kreirana specijalno za njih. Tema dokumentarca je prihvaćanje migranata u malim selima središnje Italije, dok je istovremeno posebno važan odnos marginalnosti kojima se film bavi: osobe sa invaliditetom i njihove poteškoće u svakodnevnom životu, s jedne strane, i rizičan život migranata svakodnevno suočenih s egzistencijalnim pitanjima, s druge strane. Gledajući film u mogućnosti ste shvatiti obje strane migracije: onu koja susreće starosjedioce naviknute na miran život, na svoje susjede, koji su odjednom u opasnosti od došljaka tamnije puti, dok su emigranti već u samom početku u nezavidnoj situaciji.
*Franceso Paoluccia – “Migranti” / 2016.
Svojim djelima predstavili su se i drugi autori: Frane Rogić, Tanja Dabo, Iva Simčić, Igor Kuduz, Ksenija Turčić, Sara Rajaei i Neva Lukić, Leo Vukelić i Boris Bakal, Mario Ćaušić, Krunoslav Stipešević, Ivana Smiljanić i Tomislav Pavelić, Enes Kurtović, Ivana Tkalčić, Vladislav Šćepanović koji su svojim doprinosom pokušali problematizirati ovu veliku temu u svim njenim formama.
*Tanja Dabo, 2016.
Kao dio globalizacijskih procesa sami smo svjedoci da ovaj pojam obuhvaća nešto više od sličnosti pojava u različitim zemljama. Nikos Papastergiadis je proučavao globalizaciju migracija pri čemu je zaključio da taj proces ima nekolika obilježja: umnožavanje migracijskih kretanja; diferencijacija socijalnih, ekonomskih i kulturnih zaleđa migranata; ubrzavanje migracijskih obrazaca; rast broja migranata; feminizacija migracija; deteritorijalizacija kulturnih zajednica te višestruki lojaliteti dijaspora. Radi se o procesima čiji kombinirani procesi izazivaju dalje širenje međunarodnih migracija.
* 25. Slavonski biennale – postav
U tom kontekstu mnogi od izloženih radova na 25. Slavonskom biennalu ukazuju na postojeće probleme multikulturalnosti i interkulturalnosti u trenutku opadanja nacionalne države, te sve veće pojave migracijskih kretanja. Poseban značaj ovog biennala nosi geopolitička pozicija Osijeka i njegova povijest kao mjesta ratnih manevara, kao mjesta koje je proizvodilo migrante, dok ih danas prima/ili odbija ovisno o dnevnoj politici Republike Hrvatske. Granice vidljivosti su u Osijeku otvorile jedno novo poglavlje, biennale je tematski pokrenulo propitivanje povijesti rata, njegovih tragova i učinaka ne samo na globalnom, već i na lokalnom planu. Na institucijama i udrugama ostaje da nastave započeti dijalog i omoguće umjetničku produkciju za nova, dublja istraživanja koja bi nam ukazala na nove poglede.
*Zahvaljujemo Muzeju likovnih umjetnosti Osijek na ustupanju fotografija radova i psotava
Autori fotografija: Marin i Domogoj Topić, Dino Spaić
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
