Kao što je i najavljeno, ovogodišnji jubilarni 50. zagrebački Salon ne bavi se ni arhitektima niti arhitekturom, već načinom promišljanja. Ova izložba nudi aktualno razumijevanje i interpretacije ovog fenomena u svoj svojoj raznolikosti.
Hrvatska arhitektura u razdoblju 2012. – 2015. odražava situaciju u kojoj se odjeci pozitivne tradicije sukobljavaju sa sadašnjošću i drugim negativnim okolnostima.
Gradi se malo, pa time niti reprezentativni uzorak stanja ne može biti izdašan. Pogledajmo kratki pojmovnik koji će nam pomoći u općem mappiranju situacije. Turizam. Jedina privredna grana koja ulijeva optimizam – po obimu investicija i kompetencijama u tom sektoru. Štoviše, dijapazon gradnji – od apartmana za najam do hotelskih resorta, nudi različitim profilima ureda mogućnost za rad. HKA / MGIPU. Jaz između suprotstavljenih strana izgleda nepremostiv. Upravo je nestvarno u kakve nas je okvire resorno ministarstvo svelo. Proći će još puno vremena da se uopće vratimo na stare pozicije. Javna nabava. Postoji i u svim ostalim zemljama EU, ali nigdje drugdje nije koncipirana kao instrument iznude, dumpinga i poniženja. Kraj arhitektonskih natječaja. Ako se već ne odluči na jednostavniji način putem javne nabave, javna uprava će raspisati natječaj u čijem ocjenjivačkom sudu u pravilu sjede neadekvatni ljudi, pa je samim time konačni ishod neizvjestan. Fotorealistični prikaz (render). Ako je nogomet igra u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci, onda je nadmetanje u renderima sport u kojem prednjače Slovenci. U kombinaciji s prethodnim opažanjem o nefunkcionalnim žirijima, eto dovoljnog razloga da naši susjedi nerijetko uspijevaju na domaćoj arhitektonskoj sceni. Gerilsko/ proceduralno. Ako ne može drukčije, upotrijebit ćemo proceduru. U svim ostalim slučajevima pribjeći gerilskom rješavanju – nabavi projektantskog posla putem prisvajanja tuđeg projekta, naručenom novinskom tužbalicom ili pak jutarnjom zasjedom za omiljenog političara. Postoje hrvatski stručnjaci koji su dobri u sve tri discipline. Krimarizacija Hrvatske. To je proces koji je u hrvatsku natječajnu praksu uvela izvjesna tvrtka krajem devedesetih godina, nudeći klijentima pouzdan servis u zaobilaženju GUP-ovskih odredbi o potrebi javnog arhitektonskog natječaja. Strukovno nadmetanje uprizoruje tim prokušanih (uvijek istih) stručnjaka već treće desetljeće zaredom, nepogrešivo izabirući uvijek i upravo one koje investitor poželi. Da stvar bude još gora, upravo stasava „podmladak“, pa danas istu uslugu možemo dobiti i nešto povoljnije na još tri-četiri adrese. Odsutnost hijerarhije. Koliko arhitekata – toliko različitih stavova o vrijednostima, pa čak i oko toga tko su ključne figure ili neprijeporni autoriteti na hrvatskoj sceni. U rijetko kojoj civiliziranoj europskoj zemlji postoji tolika dezorijentiranost i pomanjkanje strukture vrijednosti. Starije se ne poštuje, pa čak ni kad solidno grade. Međunarodna nevidljivost. Hrvata nema na međunarodnoj arhitektonskoj sceni. Prije desetak godina je situacija bila nešto bolja i kulminira s izlaženjem tematskog broja japanskog časopisa A+U 2009:03 posvećenog Hrvatskoj i Sloveniji. Moby vs Severina – estrada kao indikator. Dovoljno je pogledati blog američke pop-ikone devedesetih http://mobylosangelesarchitecture.com/ koji se bavi arhitekturom Los Angelesa i usporediti sa internetskim uradcima naše najpopularnije pjevačice, pa je svakome jasno „o čemu se tu radi“ i kud nas je naše „plodno zaostajanje“ odvelo.
Za razliku od prethodnih Salona (2003., 2006., 2009.) kad smo svjedočili suptilnoj latentno-diskurzivnoj selekciji od strane sva tri inozemna selektora i imali prilike vidjeti objektivno sagledavanje hrvatskih dosega iz optike neopterećenog europskog promatrača, posljednji Salon (2012.) grubo prekida s takvom praksom i u maniri najcrnje socijalističke uravnilovke daje svakome tko poželi njegovih pet minuta slave. Ovom prilikom se nastoji obnoviti proces kritičkog mišljenja i internacionalizacije Salona na nekoliko razina. Nastavljaju se i ostali prekinuti kontinuiteti, s ciljem uspostave jasnog, prepoznatljivog i suvremenog izlagačkog modela i s ambicijom prerastanja u tradiciju dostojnu imena grada Zagreba. Sve je to obuhvaćeno novim Poslovnikom koji će osigurati da Salon od 2018. dobije novi format – od datuma održavanja koji koincidira s Danom grada Zagreba (31. svibnja), načina sudjelovanja na izložbi i biranja selektora, do gradnje paviljona zg-18 po zamisli laureata ovogodišnje smotre na već poznatoj lokaciji u Cesarčevoj ulici.
Selekcija je neizbježno i objektivna i subjektivna. Pred vama je odabir za koji snosim punu odgovornost, sa svim možebitnim nedorečenostima ili neispunjenim očekivanjima. Ponovimo, ovo je tematska kritička prosudba, s ciljem vrednovanja i kultiviranja dosljednosti u hrvatskim arhitektonskim projektima. Očekivali smo radove koji se po svojoj proceduralnosti i unutarnjoj logici približavaju idealu lakog i točnog očitavanja, koji višestruke fenomene sadašnjosti sažimaju na jasno vidljiv način i koji dosljednost u primjeni misaonih obrazaca provode na svim razinama stvaranja arhitektonskog djela. S druge strane, postoji uvjerenje kako je tema bila dovoljno široka da obuhvati bogatu paletu najraznovrsnijih dosega. Pokazujemo da dosljednost nije pitanje novca, mjerila, dovršenosti, nego stanje stvaralačkog duha.
Od autora se očekivalo i posredovanje arhitektonskog koncepta putem teksta. Jezična artikulacija je operativni model kojim ideju o kući posredujemo u širi društveni kontekst – akademski, institucionalni, investitorski. Značaj i snaga ovog postupka leži u činjenici da apstraktnost tekstualnog izričaja omogućuje čitav niz zamislivih (slikovnih) interpretacija i uprizorenja kojima se sugovornika uzdiže na nivo ravnopravnog sudionika u procesu. Iznenađuje mali broj onih koji su shvatili i odlučili odgovoriti na postavljeni zadatak. Pogotovo začuđuje da su iskusniji i stariji autori uložili više truda…
Posao selekcije nije bio lak već zbog količine informacija koje je trebalo procesuirati. Svaki od 350 radova u svim kategorijama je bio dokumentiran sa desetak slikovnih i osam vektorskih zapisa, što rezultira brojkom od 6300 fileova. Svaki je otvoren i razmatran bar jednu minutu te provjeren najmanje još jednom, pa je selekcija trajala 12.600 minuta, odnosno 210 sati.
Radovi su zaprimljeni krajem srpnja. Na početku – šok. Zar baš nitko nije shvatio propozicije i odgovorio na pitanje „zašto misliš da baš tvoj projekt…“? – pitao sam neke od prijavljenih, očekujući ma i tračak jasnoće oko ovog (važnog) pitanja. Postepenim proučavanjem i ulaženjem u bit projekata, prikrivena se inteligencija počela polako odmatati pred očima… Pa ipak, sasvim u suprotnosti s motivom čarobne kutije koja sadrži bezbroj divota, čarolija je brzo nestala. Nameće se poredba s muzičkim ormarićem, neuglednim komadom namještaja koji je izmišljen s razvojem elektronike za kućnu zabavu i postao nezaobilaznim elementom mnogih stambenih krajolika. Taj stolić/polica za audiovizualije, zaboravljen od dizajnera, lišen svake dosljednosti ili bilo kakve ambicije osim one da se na jednom mjestu okupe TV ekran, kazetofon, magnetofon, gramofon i zvučnici. Tako je i s dobrim dijelom „ormarića“ prikazanih/neprikazanih na ovoj izložbi, koji manje ili više ispunjavaju osnovnu svrhu, a dodana vrijednost (bilo da dolazi iz carstva oblika ili nekog drugog misaonog registra) postavlja se proizvoljno na osnovnu potku, bez ambicije da uspostavi odnos, već ta dva svijeta pasivno koegistiraju. Nasuprot tog izmišljenog predmeta koji nam „treba“, stoji niz nadahnutih invencija Stevea Jobsa, koji putem novonastalih „gadgeta“ eksperimentira na temu autentičnosti nove forme i nove funkcije. Nadali smo se eksperimentu na tom tragu, arhitekturi koja će, barem djelomično, redefinirati percepciju i uporabivost, te donijeti novu vrijednost.
Bez obzira na skromne zapise dosljednosti, možemo biti relativno zadovoljni općom razinom kvalitete i količinom radova uvrštenim na izložbu. Pa ipak, da je proveden odabir na način na koji kritički promatram i vlastiti rad, na Salonu bismo gledali tek tridesetak ostvarenja. Postojala je namjera u katalogu spomenuti sve prijavljene autore i na taj način honorirati one koji su pokazali hrabrost da se podvrgnu kritici, za razliku od onih koji nisu niti predati svoje radove. Odustalo se zbog zaštite digniteta neprikazanih autora. Želim im ovom prilikom još jednom zahvaliti na sudjelovanju i iskazanom povjerenju. Da je kojim slučajem izabrana neka druga tema, mnogi od njih bi našli svoje mjesto na izložbi. Čudi odsustvo zaslužnih majstora poput Hržića, Fabijanića, Turata ili Kuzmanića.
Kroz postupak odabira, selektirane radove, nominirane i nagrađene u svim kategorijama može se steći uvid i pribilježiti neka specifična zapažanja o stanju u hrvatskoj arhitekturi:
Odsutstvo rigoroznosti. Malo je onih u čijem se radu očitava primjerena samodisciplina. Mnogo je onih koji uopće ne vide razlog da bi bili strogi i sistematični u donošenju odluka. Kompjuter je puno toga pokvario…
Površnost u karakteru projekta, prikazu i tekstu. Većina prijavljenih projekata otkriva mali ili nikakav angažman u pristupu postavljenom zadatku – elaboraciji diskursa, bez obzira na njegovu veličinu ili složenost. Zapanjuju olako doneseni zaključci, „lapidarnost“ prikaza i zabrinjava stupanj pismenosti.
Intelektualno izbjeglištvo. U znatnom broju radova se borba s problemima na licu mjesta zamjenjuje povlačenjem na sigurnu poziciju, prepuštajući pritom rizik odlučivanja nekom drugom i smanjujući mogućnost pogreške na minimum.
Pomanjkanje interesa za javni prostor se može pripisati nezainteresiranosti gradskih uprava da promiču i honoriraju napore u tom smjeru ili pak profiterskoj računici privatnika koji ne vidi razlog da bi svojom investicijom dao doprinos javnoj sferi.
Odsustvo urbanističkih projekata. Planovi se izrađuju, jer su između ostalog i zakonska obveza, ali u uskom krugu tvrtki koje pokrivaju cijeli hrvatski prostor su jamačno svjesni da način na koji ih serijski „proizvode“ ne doliči salonskom pokazivanju.
Aged Primadonnas vs. Young Lions. Ni „ostarjele vedete“ prošlih Salona nisu zaslužile otići s pozornice, niti su mladi lavovi stasali da preuzmu primat. Arhitekti poput Juračića, Polaka, Rusana, Miščevića ili Pleštine, iako vrlo različiti po habitusu, još imaju štošta za reći, kao što to njihovi ovogodišnji izlošci dobro pokazuju. S druge strane, razočarava da najbolji mladi poput NFO, MVA, Roth/Čerina, Rister/Korlaet, Mišković ili Vitković/Bušnja nikako da zauzmu mjesta koja im pripadaju.
Nova lica. Zadovoljstvo je predstaviti sasvim nova lica poput Luči Plosnić, Sanjina Sabljaka, Davida Kabalina, Damjana Gebera, te dueta Grubiša/Žalac o kojima bismo mogli još čuti u budućnosti.
Cameo appearance. Poput Hitchcockovog letimičnog pojavljivanja u nekim kadrovima svojeg filma, T.Ž. diskretno proviruje iza gotovo svakog drugog/trećeg visokokvalitetnog studentskog rada. Nije li šteta da nekadašnji laureat(i) Salona reduciraju svoje djelovanje na akademiju ?
Habajući sloj. U ovoj kategoriji su svi oni koji se nisu odlučili sudjelovati na ovogodišnjem salonu, iz razloga koji su samo njima poznati. Niti osobno nisam sklon pretjeranoj medijskoj eksponiranosti, ali onaj tko se ne pojavljuje i čija se djela ne bilježe – otpada i ne postoji. Žao mi je zbog toga.
Dark Horse. Pritajenog slavodobitnika Salona, pobjednika iz stvarnog života izvan zidova HDLU-a, treba tražiti na stubištu Gradskog poglavarstva, oko pola osam ujutro…
Tematske grupe. Dominantne teme koje su zastupljene na Salonu su turistički programi u privatnom i edukacijski u javnom sektoru, uz ponešto izraženiji broj komemorativnih zadaća. Postoje naznake da će ovakva raspodjela ostati i u slijedećem razdoblju.
Pogledajmo malo pobliže istaknute radove. U kategoriji „Gosti“ kojom se, uz učešće 11 zemalja, najavljuje budući format Salona, podijeljene su 3 nominacije –
za Muzej poljskih Židova (Lahdelm&Maehlamaki Architects) iz Finske, za višenamjenski objekt Rinka (Lobnik/Podlipnik) iz Slovenije, a nagradu dobiva džamija Sancaklar (arhitekt Emre Arolat) iz Turske. Po tko zna koji put nam iz ove zemlje dolazi arhitektura iznimne snage. Suptilni osjećaj za temu, prostor, pejsaž i materijale sažeti su minimalnim izričajem u dojmljiv rad.
U kategoriji „Studenti“ podijeljeno je 8 nominacija, a nagradu dobiva studentska grupa za rad DMAPP_Drveni modularni apartman (Andonova /Duplić /Knežević /Košuta /Lončarić /Oršolić /Pavičić /Požega /Sršen/Stipaničić /Šarlija /Uroda) pod mentorskim vodstvom doc.Biluša i doc.Begovića. Projekt svjedoči o jednom od rijetkih pokušaja u hrvatskoj akademskoj praksi da se tzv. tehnički studio podučava na stvarnom projektu koji će se izvesti. Veliki angažman studenata i nastavnika, te dosljedna primjena raznovrsnih tehničkih znanja, rezultirali su iznimnim dosegom na najboljem tragu edukacije sa ETH Zuerich.
U kategoriji „Prijedlog“ podijeljene su 4 nominacije – za arhitektonski priručnik „Prostor oko mene“ (LiktarElez/Lukenda/Careva/Mrđen/Dražina) i prototipski objekt „Moja kućica-moja slobodica“ (Loher/Pavelić), a nagrade dobivaju:
Europski centar za kulturu leta (A.Mudronja Pletenac). Izvanredno minuciozan i temeljit rad, baziran na sveobuhvatnoj analizi resursa – napuštene avio-baze, s mnoštvom maštovitih prijedloga za revitalizaciju.
Soba na Savi (J.Polak). Rad nastaje u vremenu u kojem tema „stambenih“ mostova“ pomalo postaje opće mjesto – od Francuske do Amerike, ali nipošto ovom projektu ne oduzima njegovu draž. Spretna je detekcija potrebe oživljavanja zapuštenog dijela grada uz Savski most. Ostaje za vidjeti hoće li se na tom mjestu realizirati ovaj na Salonu nagrađeni rad ili pak onaj koji zaobilazi relevantne načine prosudbe i svoju šansu traži na hodnicima Gradskog poglavarstva?
U kategoriji „Situacija“ podijeljeno je 13 nominacija i jedan „wild-card“, što znači da je jedan rad ušao među odabrane kao rezultat dodatne provjere svih do tada već eliminiranih projekata, kao što to često biva i pri žiriranju natječaja. U svakom od ovih radova moguće je naći elemente dosljednog provođenja određenih projektantskih principa.
Brigada – postav izložbe „Kultura pušenja“. Jedan u nizu osobitih interijerskih zahvata ove mlade i ambiciozne grupe kojim pokazuju sasvim drukčiji (prošireni) oblikovni registar od svih ostalih u ovoj disciplini. Uvjerljiv izbor materijala i artefakata, kao i način njihovog prostornog sklapanja kojim dosljedno i sugestivno tumače zadanu temu.
Gamulin/Grubiša/Presečan/Žalac – Gradska knjižnica Labin. Već nagrađivani rad u kojem grupa autora ostvaruje djelo iznimne vrijednosti. Dosljedno tumačenje slojevitosti ogleda se u efikasnom prostornom tretmanu glavnih sklopova i originalnom pristupu očuvanja povijesnih stratuma u kombinaciji s novim elementima arhitekture i tipografije.
hpnj+ – Novo gradsko groblje Zadar. Rad velike snage i konotacija u najboljoj tradiciji racionalizma koji i jest jedan od zadarskih kodova. Dosljedna provedba snažnog koncepta putem arhitektonskih, krajobraznih i land-art elemenata.
Juretić/Loher – Rossijeva koliba. Jedna od dvije Loherove nominacije potvrđuje autorstvo visokog senzibiliteta za skup okolnosti u kojima arhitektura nastaje. „Akt traženja i nalaženja bio je popraćen i logističkim aktom“. Naglasak je upravo na proceduralnoj dosljednosti i ekonomiziranju sredstvima.
Plosnić – Kuća(C) prijatelja. Prvi javni nastup darovite splitske arhitektice iz gnijezda FGAG na što smo posebno ponosni. „Dopala te nominacija“ – za „isposničko sklonište mjerice žita (kuća za jedan dan) koje se superponira s idejom bunje kao ložišta u polju.“ Nadahnuti misaoni postupak, usporediv s radom prof. Popića.
Sabljak – Islamski centar Osijek. Premijerni nastup i za mladog samozatajnog Ogulinca koji dosljednim nizom projektantskih odluka stvara djelo osobite logike i jasnoće. Gdje li je to samo naučio ?
Studio 3LHD – Zeleni Paviljon. Projekt pokazuje da autori nisu zaboravili stvarati i u manjem mjerilu. Dosljedno opažanje pejsažnih vrijednosti rezultiralo je dobrim koncepcijskim odlukama koje su sistematski provedene. Zbog razrade teme krovnih nastambi, povjerivši ih studentima AF Zagreb, 3LHD ističu kandidaturu za triple-double[ii], način NBA ocjenjivanja koji bi možda mogao postati obrascem sveobuhvatne prosudbe autorske multipraktičnosti na slijedećem Salonu.
Od četrnaest nominacija, Nagradom Salona je odlikovano slijedećih šest radova:
Krstulović/Popić – Groblje sv. Lucije. Dočim hpnj+ tvrde da je groblje grad, splitski tandem je suprotnog mišljenja i koncepciju gradi na topografskoj rektifikaciji preparirane parcele. Vještim redukcijama izričaja i minimalnim setom elemenata postižu vrhunski rezultat i dostojanstvo, tumačeći škrti otočki pejsaž na dosljedan način.
Juračić/Skorup/ARIES – Restoran Pine Beach Resort. Izvrstan rad u maniri Juračićevih projekata iz najboljih dana. Jedni od rijetkih autora koji su se udostojali odgovoriti adekvatnim tekstom – preciznim, logičnim i poetskim. To je nesumljivo pomoglo iščitavanju projektantskog napora da se uhvati u koštac sa zahtjevnom zadaćom situiranja velike kuće u netaknutu prirodu. Tandem Juračić/Skorup nas laugierovskom gestom interpretacije prirode motivom prvobitne nastambe na najbolji način vraća u slavne dane postmoderne, ali izražene bez suvišne retorike i superiornom ekonomijom sredstava.
Mateković/PROARH – Stone House. Drugo najugodnije iznenađenje ovog Salona. Mateković je kontinuiranim angažmanom u posljednjih nekoliko godina pokazao da misli ozbiljno i rezultati su tu. Autor ostvaruje „željenu afirmativnu tišinu“ maksimalnom redukcijom suvišnog. Umjesto kompozicije, Mateković se služi offsetom rubova parcele, a u disponiranju funkcija konzultira tradiciju. Pravi odgovor na opori pejsaž Lukovog Šugarja i memento svima koji se (nekažnjeno) laćaju termina „minimalno“.
Medić/Puljiz/de Architekten Cie – Umjetnički centar Dadong. Već sama činjenica da naši arhitekti grade po bijelom svijetu zaslužuje pažnju. No osnovna kvaliteta rada odnosi se na artikulaciju javnog prostora u pomalo kaotičnom tkivu korejskog grada. Originalnom i svrhovitom primjenom membranske konstrukcije koja štiti od sunca i kiše, kanalizira oborine i funkcionira kao znak, autori ostvaruju vrijedan morfološki pomak. Vještim odabirom konstrukcije dvaju zatvorenih volumena, s lakoćom variraju stupanj otvorenosti pročelja, u skladu s karakterom i potrebama unutrašnjeg prostora.
Dinko Peračić – Tržnica i ribarnica Vodice. Najugodnije iznenađenje ovog Salona. Peračić se prometnuo do nivoa respektabilnog autora koji, osim ovog rada, izlaže na ovogodišnjoj smotri još dva ozbiljna projekta. Riječ je o objektu komunalne infrastrukture, često zanemarivanom i površno shvaćenom zadatku. U Peračićevom slučaju, „rezultirajuća gradnja i uređenje pokazuju moguće dosege javne uprave da unaprijedi javni prostor u superprivatnom okruženju“. Tekstualni zapis jedan je od uspješnijih na ovogodišnjoj izložbi.
Studio 3LHD – Urbanistička studija Pag. Arhitekti pokazuju iznimnu studioznost i temeljitost u pristupu temi, što je do sada bio najslabiji aspekt njihovog opusa. Rad odlikuje dosljedna primjena metodologije – po analizi već prepoznatih potencijala iz PPUG-a, oblikuje se šest tematskih cjelina na kojima se simuliraju scenariji održivog razvoja i ispituju različiti inovativni modeli i tipologije turističkog te poljoprivrednog profila, u uskoj i logičnoj vezi s naslijeđenim vrijednostima otoka.
Veliku nagradu Salona dobiva Radionica arhitekture + Vanja Ilić za Muzej vučedolske kulture. Kulminacija sirove energije, preciznih i jasnih odluka, osobitog osjećaja za topografsko i neobične, ali već prepoznatljive nezainteresiranosti za detalj. Stoga je dosljedno i pozivanje u tim arhitektice Vanje Ilić koja utjelovljuje sve ono što Rako nije – finoću, stil i eleganciju. Zanimljivo je pratiti kontrapunktiranje silovite pejsažne geste sa nizom interijerskih minijatura kojima Ilić vješto i samozatajno tumači izloške. Ovaj projekt vjerno predočuje ono najbolje što hrvatska arhitektura u ovom trenutku može ponuditi i ne treba čuditi ako u slijedećem izdanju nagrade Mies van der Rohe Hrvati uđu u samu završnicu.
*tekst izbornika Hrvoja Njirića o ovogodišnjem Salonu
[i] U medicini, skup podataka o preboljelim i sadašnjim bolestima ili tegobama, o životnim prilikama, navikama i dr. što ih liječniku daje sam bolesnik, a ako je nije u stanju sam iskazivati, ili ako je riječ o malenu djetetu, ispituju se članovi obitelji (heteroanamneza).
fotografije: UHA – PR Materijalli 50. Zagrebačkog salona
*Portal Vizkultura i objave pod temom “Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirani su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
