“Linija je reprezentacijski medij arhitekture – ona proizvodi dijagrame moći koji koriste intrinzično nasilje arhitekture nad tijelima kako bi ih organizirali u prostoru. Ako prazan list papira predstavlja određeni krajolik, primjerice pustinju, tada arhitekt/ica koji/a na njemu iscrta liniju zapravo dijeli taj krajolik na dva razdvojena dijela, aktualizirajući to opredmećenjem te linije – zidom. Funambulist/ica, ili hodač/ica po žici, lik je koji, balansirajući na liniji, na neki način subverzira ovu moć. On/a je ta krhka figura koja se kreće duž linija između dva tornja 1974., koja rukom pokazuje znak pobjede dok stoji na rubu Zida u novembru 1989. Ako se dogodi da padne, susrest će stasita ničeanskog lika koji će joj reći da može umrijeti spokojno jer umire od opasnosti kojoj je posvetila svoj život.”*
Na prvom u nizu događanja koja se u Oris kući arhitekture održavaju u sklopu međunarodne platforme Future Architecture nedavno smo imali priliku poslušati predavanje mladog francuskog arhitekta, istraživača, kritičara i urednika Léopolda Lamberta.
Lambert je zanimljiva i snažna ličnost koja se zadnjih par godina pojavila na transdisciplinarnoj sceni koja isprepliće teme iz arhitekture, umjetnosti, sociologije i filozofije, a koja kao medij koristi internetske portale, online magazine, blogove i Tumblr. Kao polazišna točka Lambertove biografije uglavnom se navodi uređivanje časopisa The Funambulist koji dvomjesečno izlazi u tiskanom i digitalnom izdanju. Do sada su izašla četiri broja, od kojih se prvi bavi lajtmotivom Lambertovog rada – militarizacijom gradskog prostora, drugi pariškim predgrađima, treći odjećom kao osnovnim restriktivnim elementom ljudskog tijela, a četvrti, izašao prije nekoliko dana, zatvorskim okolišem.
No lista njegovih projekata, čak i ako uzmemo u obzir samo one iz već spomenutog publicističkog polja, podugačka je. Osim navedenog časopisa Lambert vodi i istoimeni blog koji u mnogo učestalijem, gotovo svakodnevnom ritmu, informira čitatelje o sadržaju časopisa, ali i ostalim fokalnim točkama njegovog istraživanja. Lambert je također urednik posebno zanimljivog podcasta Archipelago na kojem objavljuje razgovore s više ili manje poznatim arhitektima, istraživačima i aktivistima s kojima diskutira o širokoj lepezi tema vezanih za arhitekturu i prostor, a valja napomenuti da su njegove gošće bile i dvije naše arhitektice, Iva Marčetić i Ana Dana Beroš. Lambertova prva knjiga Weaponized Architecture izašla je 2012. u izdanju dpr-a, a tijekom zagrebačkog predavanja autor je najavio objavljivanje dviju knjiga na kojima trenutno radi. Tu su i dvije serije publikacija, javno dostupne i besplatne, The Funambulist Pamphlets i The Funambulist Papers. Prva se sastoji od dvanaest knjižica objavljenih tijekom 2013. godine u kojima su sabrani Lambertovi eseji o autorima poput Spinoze, Foucaulta, Deleuzea ili temama kao što je pokret Occupy Wall Street. The Funambulist Papers serija je u nastajanju u kojoj Lambert okuplja eseje drugih autora srodnog istraživačkog fokusa i objavljuje ih, popraćene vlastitim tekstovima, u tematski koherentnim cjelinama. Osim navedenog, Lambert je sudionik raznih istraživačkih platformi, a njegovi tekstovi mogu se naći u brojnim alternativnim arhitektonskim magazinima, poput Uncubea ili Socks-Studia. On je i vrlo elokventan predavač sugestivnog nastupa, koji britko i precizno iznosi svoje stavove ne samo o području svog interesa, već i o širem (političkom) kontekstu proučavanih fenomena.
Predavanje u Oris Kući arhitekture, nazvano Weaponized Architecture, bilo je formirano oko nekoliko centralnih tema Lambertovih istraživanja. Kako bi nas uveo u vlastiti diskurs autor se osvrnuo na intrinzično nasilje arhitekture nad tijelom koje rezultira nasilnom organizacijom tijela u prostoru i neminovnom isključenošću nekih tijela iz mjesta arhitektonske zaštićenosti. Materijalizacija arhitekture interpretirana je kao čvrsta i nepremostiva barijera, kroz koju je prodrijeti moguće samo uz korištenje dostupnih alata ili svladavanjem mehanizama koji kontroliraju prolaz kroz tu barijeru, poput vrata, brave ili ključa. Prva cjelina predavanja, odnosno case study, bila je naslovljena Palestine: Materializing Apartheid. Mapiranjem palestinskog teritorija, na tragu forenzike Eyala Weizmana, Lambert proučava prostorne fenomene kao posljedicu, ali i kao alat hegemonijske politike. Druga cjelina bavi se pariškim predgrađima s posebnim naglaskom na formalnoj analizi arhitekture policijskih stanica i pitanju odgovornosti arhitekata pri projektiranju ovakvih zgrada. Treća cjelina predavanja bila je posvećena dokumentiranju šengenske tvrđave, odnosno modusima tretiranja migranata kao tijela u prostoru koje treba prostorno razmjestiti i disciplinirati. Lambert se osvrnuo i na naš lokalni kontekst, a kao jedan od recentnijih primjera obrane šengenskog teritorija analizirana je slovensko-hrvatska granica kod Bregane. Zaključni dio predavanja nazvan je Weaponizing Our Architecture u kojem Lambert preispituje je li arhitektura osuđena na utvrđivanje postojećeg sustava dominacije ili u sebi sadrži određeni potencijal subverzije te moći.
Osim spomenutih tema, treba istaknuti još dvije kojima na predavanju nije posvećena veća pažnja, a o kojima se više može pronaći u arhivi časopisa The Funambulist. Prva je normiranje ljudskog tijela i konstruiranja njegovog ideala, od Vitruvija do Neuferta i LeCorbusiera. Lambert ovdje pokušava razotkriti ideološke zamke i dati primjere kako arhitekti mogu raditi na subverziji ovog konstrukta. Snažan dojam na čitatelja ostavljaju i tekstovi o usporedbi organizacije ljudskih tijela na osamnaestostoljetnim brodovima za trgovinu robljem i današnjim brodicama koje krijumčare migrante.
Iako je Lambertovo predavanje bilo zanimljivo, za one koji već poznaju njegov rad ono nije donijelo mnogo toga novog. Naime, u zadanom vremenskom okviru (za koji smo nažalost tijekom cijelog predavanja imali osjećaj da je prekratak) Lambert je izložio presjek istraživačkog, publicističkog i uredničkog segmenta svojeg, unatoč mladoj dobi, pozamašnog opusa, prilično žustro prolazeći kroz teme već detaljno predstavljene u publiciranim tekstovima. Tako je malo mjesta ostalo za razgovor o onome onkraj objavljenih tekstova, a tek smo u relativno kratkom vremenu ostavljenom za pitanja publike i diskusiju imali priliku doznati nešto više o Lambertovoj formaciji kao projektanta i korijenima njegovog spisateljskog rada. Pretpostavljam da je predavanje zanimljivije bilo onima koji se s Lambertom susreću po prvi put. Intrigantni naslovi i originalne ideje, uparene s odličnim vizualima, zasigurno su dobro ispunile funkciju poziva na daljnje proučavanja. Ipak, čini se da najbolji uvid u Lambertov rad pružaju upravo njegovi tekstovi. Pa što je to što Lambertove tekstove čini “tako različitima, tako privlačnima”?
U prvom redu, oni su prijemčivi, uzbudljivi i relativno kratki, a njegova publicistička strategija skrojena je prema internetskom mediju i novim vrstama digitalnih i tiskanih publikacija. Široka lepeza Lambertovih projekata tematski je heterogena, ali se njeni dijelovi bešavno nadovezuju jedni na druge, tvoreći koherentnu cjelinu. Usprkos kompleksnim idejama koje reprezentiraju, tekstovi su napisani jednostavnim i razumljivim vokabularom, a inherentna poetičnost ne umanjuje oštrinu njihovog prodiranja u srž stvari. Obično su popraćeni živopisnim vizualima od kojih neke potpisuje sam autor (fotografije i mape), neke posuđuje od drugih istraživača i umjetnika, a neki su pak probrana arhivska građa.
Lambert posjeduje nevjerojatnu intuiciju za uočavanje i problematiziranje detalja iz svakodnevnog prostornog iskustva. Već iz ranije navedenih projekata vidljivo je da je Lambert jedan od onih koji, poput Adolfa Loosa sa svojim slušnim aparatom, pomno osluškuju svijet oko sebe i svako svoje iskustvo kanaliziraju u promišljen kreativni proizvod. Kratkim, preciznim i ideološki pozicioniranim osvrtima on komentira najrecentnije fenomene iz sfere prostora, a brzi ritam objavljivanja tekstova i postova na blogu omogućava njihovo praćenje gotovo poput dnevnog lista. Ali ova aktualnost ne djeluje kao samonametnuti princip, već organski proizlazi iz Lambertovog područja istraživanja, a svaki novi tekst djeluje kao nastavak prethodnoga, kao komadić široke, ali usmjerene mreže u nastajanju.
Lambertove teme pokrivaju široko geografsko područje, od Pariza, preko Balkana i Bliskog istoka, do Kine. Lambert u svojim putovanjima sustavno prati određene pojave, a tematika tekstova kao da kartografski slijedi prostorne silnice društvenih i ekonomskih tokova. Opservacije iz ratnih zone na bliskom istoku pretapaju se s iskustvima s migrantske rute do zapadne Europe, plastično demonstrirajući međusobno isprepletene globalne odnose moći, ali i iznova potvrđujući da je borba protiv represije nužno internacionalna.
I dok se većina arhitektonskih odgovora na krizne situacije često svodi na dizajniranje privremenog smještaja za ljude koji su zbog ratnog stanja ili klimatskih promjena prisiljeni napustiti svoje domove, bez propitivanja uzroka tih migracija ili realne privremenosti osmišljenog smještaja, Lambert nudi toliko neophodnu širu sliku i dubinsko propitivanje odnosa moći u horizontalnom i vertikalnom smislu.
Iz načina na koji piše jasno je da Lambert ima vrlo solidnu teorijsku bazu, a suvereno baratanje teorijskim konceptima od prosvjetiteljstva do Foucaulta i Deleuzea revitalizira praksu promišljanja arhitekture kroz poststrukturalističku teorijsku prizmu iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Usprkos tome, njegovi tekstovi, a pogotovo razgovori s drugim arhitektima, istraživačima i aktivistima, uvijek imaju određenu neposrednost i toplinu – Lambert registar diskusije vješto prilagođava sugovorniku, odajući dojam pažljivog slušača koji iz svojih sugovornika izvlači najbolje kako bi ih ohrabrio u zajedničkoj borbi.
Ovaj tekst ne bi bio potpun kada bismo izostavili komentar o važnosti Lambertovog gostovanja u Kući arhitekture za lokalni kulturni kontekst, pogotovo s obzirom na to da niti ovo predavanje, niti ono na Think Space (Ne)Konferenciji nisu imali gotovo nikakav medijski odjek.
U Zagrebu smo do sada predavanja mladih i progresivnih arhitekata koji u svojem radu polaze od čvrsto zauzete ideološke pozicije mogli pratiti u organizaciji Multimedijalnog instituta, BLOK-a, a tek ponekad DAZ-a ili Arhitektonskog fakulteta. Orisova događanja, kao i koncepcija samog časopisa, oslanjala su se na prokušana velika imena, tj. dobro etablirane domaće i strane arhitekte, uglavnom starijih generacija, koji dominantno produciraju unutar tradicionalnih okvira struke. I Kuća arhitekture rad je započela slično koncipiranim programom, a komplementiranje radnog i izložbenog prostora fancy restoranom zasigurno nije pomoglo otvaranju novim generacijama. Zato je ovaj iskorak iz matrice tradicionalnog pristupa arhitektonskoj teoriji i reprezentaciji produkcije pohvalan potez za Orisov tim koji se već neko vrijeme nalazi na raskrižju konvencionalnog uredničkog pristupa zacrtanog u vrijeme osnivanja i novih tendencija. Nesumnjivo je da značajnu ulogu u otvaranju Orisa novim tendencijama ima Ana Dana Beroš, zagrebačka arhitektica, kustosica, članica Orisovog uredničkog savjeta i voditeljica projekta Future Architecture za Kuću arhitekture, koja je održala uvodnu riječ Lambertovom predavanju.
Kao što smo već spomenuli, ovo nije prvo Lambertovo gostovanje u Zagrebu. Prije samo nekoliko mjeseci sudjelovao je na Think Space (Ne)konferenciji, no usprkos tome Orisova predavaonica je u nepopularnom subotnjem večernjem terminu čak i u proširenom L obliku bila popunjena gotovo do posljednjeg mjesta, i to uglavnom mlađom publikom.
Očito je da interes zagrebačke publike za alternativna promišljanja prostora na granici arhitekture, umjetnosti, teorije i politike raste i da se višegodišnji rad pojedinih organizacija, kustosa i, rjeđe, pripadnika akademske zajednice počinje ‘hvatati’ na arhitektonskoj sceni, tematski raspršenoj nakon završetka ‘razdoblja natječaja’ u prvoj polovici dvijetisućitih. Također, Hrvatska je posljednjih godina, kao i uostalom cijela Europa, pritisnuta problemima koje svaki imalo osvješteniji građanin jednostavno ne može ignorirati (od kojih je jedan od najrecentnijih nehumano zatvaranje balkanske rute) pa i arhitektima postaje sve jasnije da se na neki način moraju uhvatiti u koštac s problematikom, već prema sredstvima kojima raspolažu.
Što se tiče Lambertovog viđenja emancipatornog potencijala arhitekture moramo se načas vratiti jednome od divova s čijih ramena on promatra svijet, Michelu Foucaultu. U slavnom razgovoru s Paulom Rabinowom iz 1982. Foucault je rekao: “Sloboda je praksa. Uvijek će postojati određen broj [arhitektonskih] projekata čiji je cilj modificirati neka ograničenja, olabaviti ih ili čak slomiti, ali niti jedan od tih projekata ne može, jednostavno po svojoj prirodi, automatski osigurati ljudima slobodu, odnosno jamčiti da će ona biti postignuta projektom samim. Ljudska sloboda nikada nije osigurana institucijama i zakonima čija namjera je zajamčiti tu slobodu. … Mislim da prakticiranje slobode ne može biti inherentno strukturi stvari. Jamstvo slobode je sloboda.”
Premda je Foucaultovu tvrdnju teško pobiti, Lambert u njoj ipak nalazi pukotinu kroz koju je pokušava rastvoriti i tako prepoznati u arhitekturi skrivenu subverzivnu snagu. U tekstu Foucault and Architecture: The Encounter That Never Was on piše: “Dok su dijagrami ‘pročišćeni od svake prepreke, otpora ili frikcije’, arhitektura im je itekako podložna. Svaki arhitekt iz iskustva zna da se savršeno elaborirani sustav linija koji je stvorio neće materijalizirati jednako savršeno kako je on to zamišljao. Drugim riječima, fizička stvarnost predstavlja složenost koji ljudski sustavi ne mogu u potpunosti shvatiti i zato tvori prepreku doslovnom prevođenju iz dijagrama u arhitekturu. To u praksi znači da niti jedan sustav moći u svojoj materijalnosti nije ‘nepobjediv’, a oblici otpora mogu nastati zahvaljujući frikciji koja se javlja tijekom ovog prevođenja. Govoreći Deleuzeovim jezikom, možemo ustrajati na tome da otpor mora nastati skriven u naborima mape u prostorima koje dvodimenzionalnost ne uspijeva opisati. Samo arhitekturom možemo protiv arhitekture.”
Bez obzira na to je li Lambert u pravu te koliko je njegova teorija zaista primjenjiva, svaka pukotina otvara neke nove vidike.
* Léopold Lambert, The Funambulist Paper (Volume 1)
Izvor ilustracija i fotografija: www.thefunambulist.net
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
