Iza nas je još jedno izdanje vjerojatno najrentabilnijeg festivala u nas, Zagreb film festivala. Kockice, tradicionalni natjecateljski program domaćih kratkometražnih filmova pod selektorskom palicom montažera i redatelja dokumentarnih filmova Vladimira Gojuna, svake se godine najavljuje kao najiščekivaniji, jer se publici predstavljaju mlade nade domaćeg filma koje tek imaju snimiti svoj dugometražni prvijenac.
Ove godine je za ovaj program izabrano deset naslova, pri čemu su većinu potpisivala imena koja se već neko vrijeme provlače festivalskim miljeom, dok je tek jedan bio punokrvni debitantski rad (Fabijan, Lovro Mrđen).
Prvo što se moglo uočiti kod svih filmova jest da su zanatski besprijekorno izvedeni, što ne čudi odviše ako uzmemo u obzir da je to vrlo vjerojatno bio temeljni preduvjet za razmatranje filma uopće, međutim teško se oteti dojmu da su si poneki učinili medvjeđu uslugu robovanjem ulickanoj izvedbi. Uz to se nadovezuje i pitanje stila, koji u slučaju ove konkurencije nije suviše odudarao od klasičnog modela. Razlike su se mogle uočiti tek u odabiru tona i boje filma, dok su metode snimanja i montaže kronično nalikovale jedna drugoj, sve po uhodanoj udžbeničkoj špranci.
U tematskom smislu također nije bilo velikih odmaka od već tradicionalno neiscrpnih tema lokalnog kolorita, počevši od problematičnih obiteljskih odnosa, gdje jedan član nužno pati od nekog oblika ovisnosti (Prije mraka, Fabijan), preko specifičnog splitskog spleena mladih milenijalaca (Med i mliko, Morska pjena) te klasičnih (po)ratnih crtica iz 90-ih (Po čovika, Grimizno).
Relativna novina za naše predjele je stavljanje većeg fokusa na ženske likove i suptilno istraživanje njihovih unutarnjih turbulencija, bilo da se radi o djevojčicama na pragu puberteta (13+), zrelim ženama (Tanja, Mliječni zub) ili u 20-ima (Kako je Iva otišla 16. rujna 2016.). Također, uz pojedine iznimke, većina radova oslanja se na slične dramaturške postupke, gdje se radnja gradi isključivo kroz vizuru likova i dinamiku njihovih odnosa.
Akcije i dramatičnih preobrata gotovo da ni nema, pa tako nerijetko izostaje bilo kakva poanta u korist ocrtavanja atmosfere, koja je uglavnom prožeta nedefiniranim nemirom, tjeskobom, duhovnom ispražnjenosti ili melankolijom.
*Kako je Iva otišla 16. rujna – isječak iz filma
Film Tomislava Šobana Kako je Iva otišla 16. rujna 2016., primjerice, u potpunosti funkcionira u toj stilskoj paradigmi. Specifičnost filma jest obilna upotreba kamere iz ruke prosječne video kvalitete, pri čemu kamera dobiva ulogu trećeg lika, voajera koji prati naoko prosječan dan jedne djevojke. Naime, Iva (Nika Mišković) se priprema za put u Norvešku i čini se da tamo namjerava ostati neko vrijeme. Pratimo ju na satu norveškog, na njezinoj oproštajci, susretu s bioenergetičarom, a nismo uskraćeni ni za intimne trenutke samozadovoljavanja. Pritom, u svim tim momentima, pa i prilikom zadnjeg susreta s njezinim odabranikom, Iva se doima letargičnom i nezainteresiranom. Njezino je samozadovoljavanje gotovo mehaničko jednako kao i zadovoljavanje dečka, a očekivano uzbuđenje pred put u inostranstvo izostaje. Premda se može pohvaliti stilski odmak od ostalih filmova, odabir aktualne teme sve većeg odljeva mladih u inostranstvo te nesugestivan, realističan tretman ženskog lika, daleko je to od hrabrih, inovativnih radova kojima se Šoban inače istaknuo.
*Tanja – isječak iz filma
Da je Iva ostala živjeti u Hrvatskoj, vjerojatno bi završila kao Tanja u istoimenom filmu Jasne Nanut. Na pragu 40-ih (pretpostavljamo), Tanja se vraća živjeti sa svojim tatom u kvart iz mladosti nakon što izgubi posao. Isprazne dane provodi u birtiji, gdje susreće prijatelja iz mladosti, oženjenog zatvorskog čuvara Denisa. Par čaša alkohola završava s neobveznim seksom, kao jedan od načina da se razbije monotona svakodnevica. Nakon toga se sve vraća na početak, a sretna se budućnost, dakako, ne nazire. Egzistencijalne tegobe muče i tri mlada Splićana u filmu Med i mliko Marka Jukića (dobitnik posebnog priznanja) , pri čemu se isti doimaju kao da to sebi ne žele priznati, pa utjehu nalaze u zajedničkom gubljenju vremena besmislenim diskusijama o teorijama zavjera i ženama. Jednako besmisleno dugih i monotonih 25 minuta ništavila, Jukić uspijeva razbiti tek kratkim i ujedno ponajboljim kadrovima jednog od likova u trenucima samoće nakon smrti bake, u kojima suptilni položaj kamere naglašava osjećaje ispraznosti, bespomoćnosti i tihe tuge.
*Med i mliko – isječak iz filma
Ljubav kao mogući izlaz iz generalno turobne atmosfere, ponudio je Igor Jelinović u atipičnoj romantičnoj komediji Morska pjena, gdje nalazimo identične likove stereotipnih Splićanina, s time da se ovdje pojavljuju s drugačijom ulogom – pomoći socijalno neprilagođenom prijatelju Miri da osvoji svoju dugogodišnju simpatiju Izabelu. U nedostatku zdravog razuma i moralnog kompasa, trojac se odlučuje za inscenaciju napada na Izabelu, gdje će se pritom Miro pojaviti u ulozi superjunaka koji će spasiti djevojku iz nevolje. Plan uspijeva, a Izabela pristane izaći na spoj s Mirom. Međutim, izlazak pođe po krivom jednom kada Izabela otkrije da Miro nije alfa mužjak i džentlmen kakvom se nadala. Premda se radi o tipičnom žanrovskom filmu, Jelinović vješto barata svim njegovim konvencijama rijetko zapadajući u klišeje. Za to je uvelike zaslužan i odličan glumački dvojac (Sara Ivelić, Stipe Radoja), koji, uz zdravu dozu karikaturalnosti, uvjerljivo utjelovljuje nama svima prepoznatljive arhetipske likove prgave i praznoglave šminkerice te sirovog i emotivno nezrelog Dalmoša. Humor Jelinović uvelike bazira na komunikacijskom jazu između likova te principu nagomilavanja, gdje svaka Mirina nedžentlemenska gesta dovodi Izabelu u sve veći očaj. To nas dovodi do raspleta, ujedno najslabije i problematične točke filma. Jelinović isuviše brzopleto i naivno raspetljava cijelu situaciju, koja se trenutak prije doimala kao nepobitni kraj potencijalnog ljubavnog para. Kada joj Miro prizna kako ju je namamio na spoj, ali uz ogradu da je to učinio zato što nije znao kako da joj drugačije priđe, Izabela će frapantno dobrohotno reagirati te će joj to čak biti simpatično. Teško je zamisliva, a bome i uvredljiva Jelinovićeva presumpcija da bi ijednoj djevojci komplimentiralo priznanje inscenacije seksualnog napastovanja u bilo kojoj fazi odnosa, a kamoli nakon kotrljajuće katastrofe od prvog spoja. Autorovo banaliziranje i humorno iskorištavanje ozbiljne i u nas nažalost aktualne teme nasilja nad ženama, koje na koncu prolazi nekažnjeno, pretvara ovu naoko nevinu, romantičnu komediju u hrvatsku tragediju. Ono što je trebalo biti (bar na prvi pogled) kritika sirovih, stereotipnih, ali itekako realnih likova kao što je Miro, pretvorilo se u simpatiziranje i opravdanje, dok je Izabela, koliko god bila egocentrična i naoko površna, ostavljala dojam razumne skepse prema istom, da bi ga na kraju posve nemotivirano zavoljela. Koliko god Jelinović izbjegavao klišeje romantične komedije, upao je na kraju u onaj najgori – hrvatski klišej po mjeri prosječnog Dalmatinca.
*Morska pjena – isječak iz filma
Jedini film koji se uvelike stilski i sadržajno isticao među lokalno obojenim tragedijama jest 13+ mlade autorice Nikice Zdunić. Pubertet, najstrašnije i najuzbudljivije razdoblje u djevojačkom životu, konačno je, premda sa zakašnjenjem, dobilo svoju hrvatsku inačicu koja svojom univerzalnošću može parirati kultnim pandanima poput Vodenih ljiljana (Naissance des pieuvres, Céline Sciamma, 2007) ili Trinaest (Thirteen, Catherine Hardwick, 2003) Kao i u potonjima, glavnu ulogu nose dvije dvije djevojčice, pri čemu se jedna (Zorana), poput svih ostalih u školi, žuri da što prije iskusi sve čari seksualnog života, dok je drugoj sve to zbunjujuće, zastrašujuće, pa i degutantno (Janka). U nastojanju da se odupre seksualnoj histeriji i tračevima tko se s kim ljubio, Janka pronalazi utjehu u plesu, u čemu vidi prostor slobode i zaigranosti, ali ni tu ne može pobjeći osudama i okrutnim komentarima drugih djevojčica koje njezine koreografije ocijene „bezveznim“ i „čudnim“. Muke po pubertetu Zdunić prikazuje bez zadrške i uljepšavanja, razbijajući mitove o djevojaštvu, gdje je prva menstruacija prije traumatični, a ne događaj koji se slavi, te nerijetko popraćen sramom i zadirkivanjem (Zorana će, primjerice, tješiti Janku da je fakat dobro prošla jer menstruaciju nije dobila u školi poput nekih nesretnica).
*13+ – isječak iz filma
Premda će se boriti s dvometarskim uputama za stavljanje tampona, autorica sugerira da će Janka ostati vjerna sebi, nastojeći zadržati u sebi nevinost i bezbrižnost.
13+ je autentična, gorka, nužna, ujedno i prelijepa oda djevojčicama, koja će, nadam se, doprijeti do što više djevojčica i djevojaka, a posebno priznanje dodijeljeno filmu će možda tomu doprinijeti.
Konačno, valja se osvrnuti i na ovogodišnjeg dobitnika Zlatnih kolica za najbolji domaći kratkometražni film, Mliječni zub redatelja Saše Bana. Nagrada je autoru dodijeljena s obrazloženjem žirija da se radi o originalnom i hrabrom radu, te nastavlja: „neprimjetno nas vodeći kroz snovit niz prizora, mi postajemo svjedoci obiteljskom okupljanju i traumatičnom događaju“. Potonji citat apsolutno stoji i dostatan je za generalnu radnju filmu, ali bi se dalo diskutirati o pridjevima „originalan“ i „hrabar“ kojima se danas previše olako razbacuje za dobro samih autor(ic)a.
*Mliječni zub – isječak iz filma
Priča o nutarnjim bojaznima žene koja se suočava s nadolazećom teškom operacijom oca, pa tokom filma zapada u stanja svijesti gdje se suptilno isprepliću java i imaginacija, uz otvoren kraj i kuriozitetni moment vađenja „mliječnog zuba“ glavne junakinje, korektno je realizirana nadrealna psihološka drama, ali na tome sve staje. Pritom, vrijedi pohvaliti barem sporadičnu diskusiju o prešutnoj konvenciji davanja raznobojnih kuverti liječnicima, te bombonijera i parfema medicinskim sestrama, ali Ban ju ne prepoznaje kao potencijalno dobru temu, tako da ju u nastavku posve zapostavlja u korist ocrtavanja psihičkih lomova mlade Jane (Marija Škaričić).
Naprotiv, u kategoriju hrabrih filmova prije bi se svrstao film Dijane Mlađenović Grimizno, u kojem autorica otvara dugo prešućivanu problematiku zlostavljanja žena tijekom i nakon Domovinskog rata, ili pak debitantski dragulj Lovre Mrđena Fabijan o kompleksnom odnosu majke alkoholičarke i zanemarivanog sina koji efektno koristi element fantastike i raspliće se u neočekivanom smjeru. Potonji tematski podsjeća na hvaljeni australski psihološki horor Babadook (The Babadook, Jennifer Kent, 2014.), pa nije isključeno da se autor nadahnuo istim.
*Fabijan – isječak iz filma
Iako se ne može osporiti da su pojedini filmovi više ili manje iskakali iz uhodanih tematskih i stilskih okvira, za većinu se to nažalost ne može reći. Ponavljanje obrazaca iz godinu u godinu postaje začudno za kategoriju koja bi trebala obilovati svježim, inovativnim idejama nadolazećih mladih filmaš(ic)a. Međutim, ne treba izgubiti iz vida i vrlo važan faktor osobnog afiniteta selektora, čiji odabir ne mora uvijek rezultirati reprezentativnim presjekom i doista ponajboljim radovima, kako to festivalski tim voli isticati (prisjetimo se samo ovogodišnjih Dana hrvatskog filma).
Nadamo se da će jubilarno 15. izdanje Zagreb film festivala ponuditi u Kockicama šareniju paletu filmskih ostvarenja i opravdati status najvažnije platforme za promociju mladih filmskih snaga.
Vizuali: PR materijali Zagreb film festival
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
