Kako se reciklažom bazičnog odjevnog predmeta može potaknuti društveno odgovorni projekt u formi umjetničkih instalacija? Odgovor na ovo pitanje daje njemačka umjetnica Irene Anton, koja je u posljednjih je par godina stvorila svoj osebujan način umjetničkog izražavanja. Njezin karakterističan jezik prostornih instalacija, koje se baziraju na reciklaži, nastoji propitivati suvremeni način života, kojeg ponajviše karakterizira nevjerojatno brz protok informacija i aspekti globalizacije.
Anton je kroz proteklih desetak godina širom svijeta postavljala privremene site-specific instalacije koje se sastoje od recikliranih, odnosno iskorištenih tajica ili najlon čarapa, međusobno povezanih u mrežaste razapete nakupine. Na čvorovima gdje se spajaju neki od elemenata ovih neobičnih prostornih instalacija umetnuti su baloni, što neobične nakupine, često u šarenim bojama, čini još neobičnijim, aludirajući na splet mreža neurona. Njezine instalacije čine kompleksne mreže od 100-150 pari hulahupki i tajica, koje se koloritom i formom ističu u okruženju u kojem se nalaze, potpuno mijenjaju percepciju prostora, bio on prazna šuma ili interijer crkve.
Ljudska povezanost preko interneta, i sve njezine posljedice, najvažnije su karakteristike društva u kojem živimo, a Anton ih je pokušala dočarati kroz bezbroj čvorova odnosno poveznica kojima su tanašne tkanine povezane jedna za drugu. Krhkost komunikacijske mreže koja je bez obzira na suvremenost tehnologije svejedno konstantno ugrožena virusima, pogreškama i ljudskom nepažnjom, u njezinom je projektu reinterpretirana kao krhkost gradivnih materijala, tkanina i balona, koji čine instalaciju.
Kako sama autorica ističe, odabirom materijala od kojih je “isplela” svoje neobične instalacije, tajice i čarape, namjerno se referira na modnu industriju i sve njezine negative aspekte.
Autorica svojim instalacija sugerira poziciju suvremenog čovjeka i mišljenja je kako su ljudi danas često nesvjesno uhvaćeni u ovakve mreže, ali ne doživljavaju ih fizički. Neuronske šarolike nakupine Irene Anton svjedoče brzinu protoka informacija, koja je kriva za ubrzavanje aspekata globalizacije, kompleksnog organizma koji počiva na ovakvih poveznicama.
Svoj projekt autorica je do sada postavljala na brojnim lokacijama uzduž i poprijeko planete. Svaka nova lokacija značila je i drugačiju realizaciju prvobitne ideje, adaptirana na prostor u kojem se postavlja.
Ono što je zanimljivo kod realizacije svake nanovo složene instalacije jest činjenica da Anton, kada iz jednog mjesta svoj projekt seli na drugi, instalaciju stvara ponovno od istih materijala odnosno elemenata od kojih je bila postavljena prethodna, koristeći ih tako dok se ne unište.
Kako je svoj projekt postavljala na zbilja raznolikim lokacija, osebujnim prostorima, interijerima, eksterijerima te znatno neurbanim zonama šuma i izrazito zelenih parkovnih područja, njezini radovi uvijek na drugačiji način odgovaraju na određeni lokalitet te baš nikada ne izgledaju isto.
Svoj je projekt Anton do sada postavljala u Belgiji, Švicarskoj, Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj… Autoricu su, osim svih navedenih aspekata zaslužnih za sami koncept, oduvijek formalno fascinirali organski oblici, mikroskopski prikazi, zračne fotografije, ptičje perspektive, prikazi zaslužni za estetiku njezinog današnjeg načina izražavanja.
Osim mrežastih struktura Anton u svom portfolio predstavlja i niz drugih pristupa, o kojima možete više saznati na njezinoj web stranici.
Fotografije via designboom.com
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
