Na zagrebačkom Velesajmu, a u sklopu izložbe Obitelji i Kućanstva, 1958. godine, prikazan je prototip paviljona za samoposluživanje. Već šezdesete godine ovi prototipi postaju stvarne kuće koje se implementiraju u tkivo Zagreba s funkcionalnim i formalnim zadatkom da stvore “mrežni model gradskih centara“.
Tako, u namjeri ostvarivanja samoupravnih stambenih jedinica (od 5000 stanovnika), robna kuća gradi centralno mjesto u urbanističkim planovima, kohezivni element novonastalog teritorijalnog “modela direktne političke participacije u životu grada” i nadopunjava kvalitetu stana svojevrsnom kvalitetom stanovanja generirajući mjesto susreta, kulture i potrošnje omogućene povećanim standardom života nastalim šezdesetih godina. Dakle, robnu kuću možemo razumjeti kao teritorijalni fokus novonastale logike urbanizma socijalističkog grada, simbol dualnosti jugoslavenskog eksperimenta u kojem potrošnja igra samo jednu od uloga unutar funkcija hibridne tipologije mjesta društvenosti.
Kako su u glavnim gradovima robne kuće trebale decentralizirati i rasteretiti centar, tako su u manjim gradovima nerijetko uspostavljale centralnost (i novonastalu urbanost) manjih i srednjih mjesta koja su, uslijed podruštvljenja industrije, ekstrakcije resursa ili turizma, a sve unutar umrežene proizvodnje u periodu socijalizma, doživjela i podruštvljeni napredak i ekspanziju.
Tako su ove centralno pozicionirane robne kuće trebale funkcionirati kao gradbeni element gradske morfologije gradova u razvoju, unutar kojih su često projektirane poput skulptura ispred kojih bi se razvijao središnji gradski trg (Virovitica, Prijedor…) ili kao propulzivni sustavi kroz i oko kojih se svija, ili koji prate, logiku pješačkog ili automobilskog prometa, tj. kao teritorijalni vjesnik nove logike prostornih odnosa (riječka robna kuća). Sam formalni izričaj ovisio je, možemo pretpostaviti, o stupnju urbaniteta određene čaršije pa je tako riječka robna kuća dematerijalizirana završnom obradom fasade, dok je recimo ona prijedorska, kao centralno mjesto gotovo novoizgrađenog središta grada, poslužila kao samostojeći prostorni akcent obučen u reljefne crveno obojane metalne ploče, a pakračka „Budućnost“ ekspresivnom gestom predimenzioniranog zabatnog zida potencirala urbanitet poteza riječne obale.
Nakon uspostavljanja novog društveno-ekonomskog sistema, a u novoj podjeli prioriteta (u procesu restitucije kapitalizma), uslužni sektor (ekonomija potrošnje) preuzima strateški primat nad proizvodnim sektorom, no ovakva izmjena ekonomskih strategija (obrnutim logičkim slijedom) nije pogodovala razvoju trgovačkih društava i njihovih robnih kuća. Nekadašnji organizirani radni kolektivi i njihovi sindikati morali su, poput onih u proizvodnom sektoru, biti rasformirani kako bi ustupili mjesto novim odnosima rada i kapitala i drugačijem poimanju usluge i potrošnje.
U ekonomiji, koja se temelji na potrošnji, kompletne jezgre gradova pretvaraju se u homogenu potrošačku strukturu, tj. skup različitih roba (parcela) u kojima centralnu gradsku poziciju robnih kuća danas možemo razumjeti kao vrijeme u kojem je mjesto potrošnje predstavljalo drugost, a njihovo ekskluzivno mjesto robe postaje suvišno u promišljanju grada sazdanog od roba.
Robnu kuću je tako zamjenio shopping mall (mjesto glagola, a ne imenice), epitom nesigurnih radnih mjesta koja mogu nestati jednako kao i montažna skladišta na rubovima grada u kojima se potrošnja intenzivno odvija, a poluprazne ili poluporušene zgrade po Pakracima, Prijedorima, Porečima, Pulama, Zenicama ili Viroviticama i sličnim čaršijama nekadašnjih centara podruštvljene poljoprivredne, industrijske ili turističke proizvodnje, uslijed svoje teritorijalno centralne, a funkcionalno marginalne pozicije, začudnim formama (nešto kao naličje spomenika NOB-u) mogu poslužiti kao najslikovitiji od simbola promjena koje su zatekle ideju razvoja sazdanog od kombinacije ekonomskih sistema, eksperimenta u kojem kuća gradi standard dvojakim mjerilima – potrošnjom i socijalnom kohezijom teritorija.
Slika pakračke „Budućnosti“ tako predstavlja samo još jednu sekvencu razgradnje društvenosti teritorija, tj. na neki način, slika je samo znak razgrađene ideje o našoj budućnosti.
Tekst prate fotografije Bojana Mrđenovića iz projekta “Budućnost”
