Sandra Uskoković rođena je 1971. u Dubrovniku. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na Odsjeku za povijest umjetnosti. Radila je kao istraživač i stipendist u Međunarodnom centru za konverzaciju i restauraciju (ICCROM), zatim u Rimu 2003.,i UNESCO-u u Parizu od 2005. do 2006. Magistrirala je 2004. na George Washington University te doktorirala 2010. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za povijest umjetnosti. Docentica je na Sveučilištu u Dubrovniku, na Odjelu za umjetnost i restauraciju. Objavila je knjige Moderna arhitektura Dubrovnika kao kulturna baština (Izdanja Antibarbarus 2009.) i Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu, Uvažavanje ili ignoriranje konteksta? (Izdanja Antibarbarus, 2013.). Povod ovom razgovoru nova je, nedavno objavljena knjiga “Lovro Perković: Estetika prostora i senzibilitet konteksta” (Ex Libris, 2015.) kojom Uskoković Perkovića ne sagledava isključivo kao arhitekta, već i kao urbanistu, teoretičara i inženjera.
► Kakav je, ako to možemo svesti pod taj naziv, bio “pogled” na grad Lovre Perkovića?
Sandra Uskoković : Perković je s nevjerojatnom jasnoćom predvidio tipične obrasce poslijeratnog industrijalizirajućeg grada, pokušavajući u tom neizbježnom procesu unijeti skladan i humaniji oblik. Perkovićev koncept grada kao urbaniteta naglašava činjenicu da grad, iako zasigurno fizički fenomen, treba biti shvaćen i kao društveno-kulturno područje iskustva. U tom smislu, grad je shvaćen kao urbanitet u odnosu na vlastite izričajne forme, načine razmišljanja, i obrasce ko-egzistencije. Grad kao koncentracija mogućnosti, repozitorij kolektivnih memorija. I dok je modernizam promatrao grad kao epifenomen društvenih funkcija, a urbani prostor kao apstraktan i neograničen, Perković je u tom pogledu napravio „otklon“ jer je grad i pripadajući prostor sagledavao dijakronijski, povijesno i prostorno kao kontinuum. Usprkos prevladavajućem “stilskom” determinizmu, nastojao je grad iznova sagledati uzimajući u obzir temeljne odrednice poput stanovanja za veliki broj ludi, posla i odmora, javnog i privatnog, prirode i konteksta, estetike i odnosa moći ,vlasti. Rekla bih da je Perkovićevo poimanje grada bilo vrlo blisko pojmu urbanog assemblage tj. teorije o gradovima kao društveno-prostornim procesima. Dakle, grad kao zbroj višestrukih djelomično lokaliziranih asemblaža izgrađenih od heterogenih mreža, prostora i praksi.
*Dom kulture, Prag, 1933
► Pojasnite nam odabir naslova “Estetika prostora i senzibilitet konteksta”, a i vaš interes za opus Lovre Perkovića?
Sandra Uskoković : Naslov knjige Lovro Perković: Estetika prostora i senzibilitet konteksta proizlazi iz slojevitog pristupa arhitekta njegovim djelima. Ona kristaliziraju opće teme i tipizirane elemente koje je arhitekt prenio i transformirao u odnosu na kontekst. Perkovićev senzibilitet prepoznaje i unosi staro i novo, univerzalno i regionalno, izbjegavajući pri tome zamke “folklorizacije” arhitekture, ali i neprikladnog moderniteta. Za Perkovića, arhitektura je oblikovanje prostora, stoga je njegova djela potrebno shvatiti kao imaginativne metamorfoze kulture prostora čiji su oblici spoj senzualnog i apstrakcije, materijalnog i duhovnog, entuzijazma i ironije. Kultura prostora koju Perković promovira odražava raznolike refleksije o ljudskim praksama i duhovnim odnosima vis-a-vis okoliša modernog života. Naglasak na estetiku je kod Perkovića prisutan u izvornom značenju ove grčke riječi aisthesis : percepcija čula. U odnosu na urbanitet, ovako shvaćeni koncept estetike je omogućavao da se čuvstvene ekspresije interpretiraju kao instance kulturnog iskustva,te da veza između estetike i suda o ljepoti ili ružnoći zadobije sekundarno značenje kao prvenstveno normativan sud. Perkovićev imaginativni univerzum nastanjuju konceptualni i formalni elementi koji prolaze kroz različito međusobno djelovanje kako bi proizveli nove spojeve prilagođene zahtjevima promjenjivog konteksta. Stoga je Perkovićev autoritet u konceptualnoj i formalnoj odlučnosti neupitan, rezultiravši građevinama prostornog bogatstva i simboličke rezonance.
► Što je po njemu bila “istinita “ arhitektura?
Sandra Uskoković : Arhitektura kao odgovor, rješenje na društvene, praktične, tehničke, ekspresivne I simboličke probleme. Perković je u svojoj arhitekturi transcendirao zaokupljenost parametrima stilskog perioda kako bi se kao umjetnik povezao s osnovama samog medija arhitekture. Istinita arhitektura je ona koja nadživljuje kulturu, konflikte i konvencije koje su u prvoj instanci dovele do njenog nastanka. Za njega je zadaća arhitektonske profesije oblikovanje potreba Drugih u njihovom okolišu. Naposljetku, istinita arhitektura je za Perkovića bila “avantura” modernizma koja mu je dozvoljavala da portretira idealnu budućnost, ali i povratak korijenima odnosno tradiciji. Izvan datosti personalnosti, razdoblja, regije i stila, on je poput arheologa želio “otkopati” primarni jezik oblika ukorijenjen u inherentnim strukturama uma. To su za njega bile konstante, a zadaća modernog arhitekta je bila da ih ojača. Naposljetku, u Perkovićevom nonkonformizmu se dokazuje odgovornost arhitekture. Svoja djela je sagledavao kao kritičke argumente, a ne samo kao predodređene paradigme, i tu leži njihova “istinitost”, kao i u polazištu da je svaka arhitektura svojevrsni argument izražen u materijalu: kamenu, betonu, staklu, drvu ,itd.
*Model vile Hvar, 1933.
*Presjek vile Hvar, 1933.
► Tvrdite da je svojim urbanističkim planovima davao liričnije oblike. Volio bih da nam kroz primjere objasnite što ste pod “liričnijim” mislili?
Sandra Uskoković : Perković je dosljedno zagovarao i primjenjivao sintagmu urbarhitekture u kojoj su funkcionalističke premise :svjetlo, zrak i zelenilo dobile nova obilježja humanog, povijesnog, individualiziranog, odnosno prepoznatljivog. Individualnim je pak građevinama pristupao kao demonstracijama urbanističkih ideja. Oblici koje je koristio su predstavljali prožimanje senzualnog i apstraktnog, materijalnog i duhovnog, entuzijastičnog i ironičnog. Liričnost se odražava u Perkovićevim idealističkim obrascima misli upisanih u oblike. U svojim urbanističkim planovima Perković je prihvatio nadolazeću tipizaciju i racionalizaciju u građevnim tipovima novih modernih poslijeratnih stambenih naselja, pokušavajući dati ovim svakodnevnim funkcijama liričnije oblike. Stoga je pokušao pomiriti industrijske postulate s prirodom, a modernog čovjeka s osnovama preuzetim iz tradicije. Nadalje, modificirao je neke svoje tipizirane građevne tipove kako bi ih preveo u odgovor na regiju, topografiju i mediteransku klimu, no u kojima je također ispitivao mogućnosti prevođenja antropomorfizma na veće mjerilo arhitekture i urbanizma. Organizacija prostora u Perkovićevim urbanističkim ostvarenjima nije bila svedena na isključivo suvislo povezivanje elemenata u prostoru, već je sažimanje u izrazu prostorne formacije za njega predstavljalo i estetski fenomen, jer je prostor jednostavno odnos, i to estetski odnos boje, strukture i oblika. Ulogu simboličke ekspresije u modernoj arhitekturi je izjednačavao s njenom ulogom u povijesnoj arhitekturi, stoga nikad nije shvaćao strojno proizvedene materijale kao “ready -mades”, već ih je adaptirao prethodno osmišljenoj plastičnoj formi u čemu se nazire njihova “liričnost”. Primjerice, hotelski kompleks u Primoštenu je osmislio kao slikovito naselje malih građevina, razigranih oblika, ljudskih proporcija i funkcija, urbanistički povezanih u cjelinu, a u skladu sa zatečenim pejsažem i urbanističkom tradicijom.
► U Perkovićevu stvaralaštvu prisutne su dihotomije pojedinačno/opće, invencija/regula, ekspresija/subordinacija. Može li se drukčije uopće biti arhitekt i na koji način su te dihotomije njemu svojstvene?
Sandra Uskoković : Ova stvaralačka metoda je u svom esencijalnom aspektu arhitektonična, jer se arhitektura i grad stapaju u istu cjelinu – kao događaj, prostor, život. Perkovićeva arhitektura je stoga istodobno ispunjavanje egzistencijalnih i esencijalnih potreba čovjeka –pojedinca, ali i društvenog prioriteta grada-zajednice kao cjeline. U njoj se zrcali važnost preliminarnog dijaloga “participacije” tj. arhitektovo fizičko i povijesno poznavanje ambijenta, ali nadasve i ljudsko znanje koje ga je upućivalo na pitanja poput: kako ambijent doživljavaju njegovi stanovnici, što se očekuje od građevine koja će nastati, postoji li odgovarajuća ravnoteža između programa i društvene vokacije? Perkovićev rad je proizašao od kolektivnog nastojanja da izazove stereotipne slike Mediterana i njegovu kulturnu proizvodnju kao periferne i nerazvijene, i sudjelovanja u suvremenom sustavu kulturne i simboličke razmjene. Njegov polemički stav, formalni i ideološki nonkonformizam je prekoračio normative estetske, funkcionalističke doktrine, dovevši u pitanje hegemonijske kulturne modele te sugerirajući dijaloški, otvoreni karakter arhitekture.
* Vila Hübscher, Firule , Split, 1958
► Što biste rekli, koji je bio njegov teorijski doprinos arhitekturi?
Sandra Uskoković : U svojim teoretskim promišljanjima ukazivao je na opasnosti intenzivne industrijalizacije koja je dovela u pitanje samu ulogu arhitekta. Stoga je isticao nužnost uključivanja arhitekta u sve faze građevinske djelatnosti, čime bi se anulirala tadašnja podvojenost između projektiranja i izvedbe koja je prema njegovu mišljenju umjetna „te ne odgovara ne samo potrebama već ni tradiciji graditeljstva: epohi velikih majstora arhitekture, kada je arhitekt bio i graditelj.“ Naime, odnos industrijske produkcije i arhitekture zauzimalo je središnje pitanje u arhitektonskoj profesiji poslijeratnog razdoblja. Dugi niz godina Perković je razmatrao i temu ekonomične, tj. masovne stambene izgradnje, ukazujući na opasnosti krajnje ekonomičnosti koja vodi ka nekvalitetnoj i nesuvremenoj arhitekturi. Ideja “racionalne” izvedbe, koju je podjednako zagovarao i primjenjivao u funkcionalnoj, ali i estetskoj koncepciji stana i naselja, temeljila se na kvalitetnim rješenjima koja zadovoljavaju suvremene zahtjeve za višim standardom, iako se radilo o masovnim razmjerima i širokom krugu naručitelja. Perković je pri tome upozoravao i naglašavao da „arhitektura za masovnu proizvodnju ne smije označavati ili podrazumijevati osiromašenu arhitekturu, već arhitekturu gdje su individualistička shvaćanja i slobodni tretmani podređeni racionalnim principima rada i visoke produktivnosti“. Koncept racionalnog projektiranja je Perkovićev originalan i ključan doprinos poslijeratnoj stambenoj izgradnji, što je rezultiralo 1956. godine odlukom Savjeta za stambenu izgradnju o prihvaćanju njegovog prijedloga o racionalnoj stambenoj izgradnji. Društvena i gotovo mesijanska uloga koju je arhitekt u izgradnji samoupravljačkog društva tadašnje Jugoslavije imao, i o kojoj je Perković pisao, nije bilo samo “prevođenje” vlastitih socijalnih ideja u građevine, već i ukazivanje na važnost antropocentričnosti arhitekture: “Zadatak je arhitekta da uz dobro i suvremeno funkcionalno rješenje dade industrijskoj tvorevini estetsku vrijednost i produhovljenu formu koja će ovu ljudsku tvorevinu namijenjenu čovjeku približiti njegovoj psihi.“ Njegova teoretska promišljanja i spoznaje o racionalnoj stambenoj arhitekturi apsorbiraju ideju da arhitektura mora imati kulturnu misiju u socijalističkom društvu koje se industrijalizira, i to putem „produhovljenja“ tipske masovne proizvodnje.
*Tlocrt tipske stambene jedinice URBS 4, Split, 1958.
► Kakav je bio proces nastanka ovog dijela, s obzirom na oskudne dostupne građe i dokumentaciju ?
Sandra Uskoković : Pri istraživanju arhitektonskih aktivnosti i događaja u međuratnom razdoblju u Splitu bila sam suočena sa specifičnom situacijom stanja splitskog arhiva i oskudne dostupne dokumentacije i arhivske građe. Naime, nažalost kompletan arhiv splitske općine uništen je u požaru 1943. godine. U najvećoj mjeri ni arhiv banske uprave nije bio dostupan, a s druge strane, arhivi pojedinih projektnih biroa i građevinskih arhiva u kojima je Perković radio,poput splitskog “Konstruktora” i dubrovačkog “Graditelja”, nerazumno su uništavani poslije Drugog svjetskog rata i tijekom proteklih desetljeća. Za navedeno razdoblje graditeljske povijesti Splita izvori su bili vrlo oskudni, i k tome tadašnja stručna publicistika nije pozorno bilježila arhitektonska događanja u gradu, te sam za najveći dio istraživanja u smislu primarnih izvora koristila Državni arhiv Splita, i to: fond Uprave Primorske banovine, arhiv Narodnog odbora Kotara i Općine Split, registar Okružnog suda u Splitu, trgovačko-obrtničku komoru Splita, zatim oskudno i fragmentarno očuvani arhiv bivšeg građevnoga poduzeća “Konstruktor”, te dostupne dijelove privatnog arhiva Lovre Perkovića. No srećom, Urbanistički zavod Splita (URBS) je pak entuzijazmom bivših djelatnika i odgovornih pojedinaca uspio sačuvati obiman arhiv, dokumentaciju i fotodokumentaciju radova i istraživanja, te stručnu biblioteku s područja svih grana vlastite djelatnosti, što mi je poslužilo kao glavno istraživačko polazište za analizu Perkovićeva poslijeratnog opusa, koji je najvećim dijelom i ostvaren tijekom njegovog djelovanja i rada u URBS-u. Dakle, proces nastanka ovog djela je već na samom početku imao obrise nesavladivog izazova, što je naravno bilo krajnje obeshrabrujuće, no kao i kod svakog kreativnog procesa shvatila sam da moj odlučujući doprinos upravo iznalaženje kreativnog rješenja.
► Na kojem projektu sada radite, uz redovna predavanja?
Sandra Uskoković : Planiram se više posvetiti istraživanju teme urbane kulture ili kulture prostora kao interdisciplinarnom području koji me ne zanima samo kao kulturološka ili umjetnička tema, već kao i društvena pojava. U planu je i sljedeća knjiga, svojevrsna zbirka eseja o fenomenologiji arhitekture. Uskoro slijedi i kraće putovanje u Sjedinjene Američke države na poziv Getty Foundation gdje ću sudjelovati na svjetskom kongresu povjesničara umjetnosti. Od tekućih projekata, raduje me daljnja suradnja na regionalnoj balkanskoj urbanoj platformi Urban Hum u suradnji sa “Bacačima sjenki”-voditeljem platforme, kao i partnerima iz regije, koja se pretvorila u vrlo uspješan višegodišnji projekt.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
