Fotografa Nevena Petrovića intervjuirao sam točno prije tri godine, za jedan drugi portal, upravo kada je u javnost ‘pustio’ svoju seriju fotografija Billboardi. Taj njegov hvaljeni projekt izazvao je niz pozitivnih reakcija, izložbi i nagrada i dobro utro put njegove daljnje karijere, istovremeno bivajući, kao što i sam ističe, svojevrsno breme može li nastaviti na jednako izuzetnom putu. Tri godine kasnije Neven je magistar Fotografije na zagrebačkom ADU, unutar prvih generacija ovog još uvijek mladog studija, njegov daljnji rad i kvalitetu prepoznale sve važnije domaće nagrade, institucije, galerije, a vjerujem i mediji. Dvaput je bio među finalistima nagrade t-ht@msu, nedavno je osvojio ESSL Art award, a vjerujem i da će se svaki upućeniji kunsthistoričar ili publicist, koji razumije ili se trudi razumjeti suvremenu fotografiju, složiti da se radi o jednom od tek tucet mladih umjetnika ‘skovanih’ na ADU-u koji već mijenjaju sliku o važnosti i potencijalima suvremene umjetničke fotografije u Hrvatskoj, svojim projektima ilustrirajući značenje ove discipline unutar društvenog-kulturnog konteksta.
Unatoč nanizanim uspjesima, sklonosti ka njegovom radu onog malog broja kritičara ili, nazovimo ih, evaluatora (suvremene) fotografije te niz novih projekata, Neven, uz šok i nevjericu valjda svakog tko prati i razumije scenu, ove godine nije primljen u dvije, nazovimo ih, krovne strukovne umjetničke institucije HDLU i ULUPUH. Ova informacija, osim već vrapcima znane činjenice da ljudi koji sjede u kojekakvih vijećima sve češće ne znaju, nisu kompetentni i ne snalaze se u tim svojim ulogama, zapravo dosta dobro govori o poziciji suvremene fotografije na domaćoj kulturnoj sceni. Unatoč neminovnoj kvaliteti, s jedne strane one grupacije sa zaleđem Akademije ili pojedincima sa zaleđem nekih inozemnih škola ili barem jednake autorske kvalitete, izgledno je da fotografija ipak još uvijek nedovoljno ulazi na svaka velika vrata, što postaje oksimoronski u kontekstu prepoznatosti iste na raznim grupnim izložba i koncepcijama. U prilog tome ide činjenica da su fotografi zbilja pokosili ovogodišnju selekciju za t-ht nagradu, slavili i na ESSL award, no bojim se da možda nije samo slučaj naklonjenijeg žirija, da suvremena fotografija realno, i općeprihvaćeno, čeka još neke bolje buduće dane. U toj budućnosti, koja samo što se nije dogodila, zasigurno je i rad Nevena Petrovića, s kojim sam ovoga puta popričao o osobnom projektu “Kulisa” s kojim je magistrirao, Akademiji, razmišljanjima, komercijalnoj karijeri, umjetničkoj sceni, tendencijama i problemima iste, čak i vjenčanjima.
Razmišljajući o uvodu u ovaj intervju pitam se, tko uopće može postaviti distinkciju između fotografa-umjetnika, samo fotografa praktikanta ili osobe koja ima veliki i skupi aparat, i za rukom i okom joj katkad polazi dobro kadrirati. Ako barem malu distinkciju može napraviti intervju na Vizkulturi, to je velika je stvar.
*Neven Petrović (autor portreta: Davor Konjikušić)
► Koliko ti je bilo važno da za diplomski projekt “Kulisa” radiš priču koja je osobna i kontekstualno vezana za mjesto iz kojeg dolaziš, za razliku od tvog ranije hvaljenog projekta “Billboardi” koji se referira na opće-društvenu tematiku?
Neven Petrović: Ne bih rekao da je to bilo planirano i da je studiranje na Akademiji moralo biti završeno na taj način. Zapravo mi je to kompliciralo cijeli proces rada, jer živim u Zagrebu i odlasci u Požegu jednom mjesečno (u najboljem slučaju) su značili vrlo dobru organiziranost i logističku pripremljenost kako bi stigao dokumentirati ono što tražim. Sada, s vremenskim odmakom, shvaćam da je takav pristup donekle i odveo cijeli projekt u smjer vrlo jasne strukture koja skoro da je u potpunosti isključivala spontanost. Prije putovanja u Požegu imao sam zadane lokacije u glavi koje želim uključiti u projekt i morao sam biti strpljiv i imati sreće da se unutar scene dogodi nešto zanimljivo i da to dokumentiram. Cijeli proces rada na Kulisi možda je otežao spontanost, ali me naučio da se istraživačkim; nefotografskim radom stvara značajan i slojevit fotografski projekt. Tu dolazim do djelomičnog neslaganja s tobom u kvalificiranju Kulise kao samo osobnog projekta. On je neizbježno osoban, ali je namjera i da je univerzalan i da se Požega promatra kao primjer i model grada, unutar kojeg se događaju prostorne transformacije koje modeliraju našu svakodnevicu. Požega je u tom projektu i Bjelovar, Koprivnica, Samobor…
Billboardi, s druge strane, nisu lokacijski određeni (iako su također nastali u Požegi i okolici) pa je poistovjećivanje s njima jednostavnije i zauzimaju općenitiji stav o morfologiji prostora.
► Misliš li da o gradu u kojem više ne živiš (Požega, op.a.), točnije njegovim transformacijama, možeš imati objektivan stav bez bojazni da se iz pozicije građana može doživjeti da mu pristupaš kao provinciji iz koje si otišao?
Neven Petrović: Ne postoji objektivan stav o življenom prostoru, pa ni onome koji pojedinac napusti. Netko napusti Požegu jer mu je periferija, a netko napusti Zagreb iz istog razloga. Ovdje riječ “periferija” koristim vrlo benigno i bez primisli o omalovažavanju. Odlazimo kada osjetimo limite mjesta u kojem se trenutno nalazimo; to mogu biti logistički, prostorni, emotivni, socijalni ili neki drugi. Moj odlazak iz Požege prije 15 godina je upravo klica iz koje je nastajao moj diplomski rad; svakim vraćanjem sam jasnije doživljavao promjene grada nego građanin koji ga gleda svakodnevno. Iako jesam tijekom stvaranja serije zamišljao svoju poziciju kao nekoga tko analizira, odnosno što bi geograf E. Relph nazvao bihevioural insideness, ja sam i dalje nosio obilježje osobe koja je svoje formativne godine provela upravo tamo. Kada bi periferiju htio prikazati kao da joj nešto zamjeram, onda bi Kulisa nosila negativne konotacije. Naprotiv, tijekom izložbe u Gradskom muzeju u Požegi feedback autentičnih građanki i građana Požege je bio toliko slojevit i obogaćujući za projekt da i dalje žalim što nisam dokumentirao te razgovore za vrijeme dežurstva u galeriji.
► U galeriji Lang u Samoboru upravo je zatvorena tvoja izložba Destinacije. O kakvom se projektu radi? Je li ti bilo opuštanje raditi s fotografijama i izložbom koja nije zaokružena serija već svojevrsni kolaž recentnog?
Neven Petrović: Izložba Destinacije osmišljena je za galeriju Lang. Fotografije su nastale u posljednjih par godina i to za vrijeme izleta, putovanja, odlazaka iz grada. One su potpuno van konteksta strukturirane, planirane i disciplinirane fotografije koju obično proizvodim radeći na nekom projektu. Ono što se dogodilo kada sam ih okupio, je da čine jednu dosta jasnu seriju; ne samo vizualno, već i tematski, što znači da sam tijekom ovih godina razvio konkretan vizualni pristup i da on ne odmara ni kada sam ja na odmoru.
Začudni element u Destinacijama sam uveo kroz dupliciranje svih izloženih fotografija u razglednice. 32 fotografije na zidu galerije i 32 razglednice podijeljene prijateljima i poznanicima s jednom uputom: poslati ispunjenu razglednicu na njenu finalnu destinaciju tj. u galeriju Lang u Samobor. Razglednice su u postavu s fotografijama, što čini zanimljivu dihotomiju uokvirene i sterilne fotografije na zidu, te iste te fotografije koja je prošla kroz nekoliko ruku, neke su pri tom doživjele i fizička oštećenja, te s tekstom koji uglavnom nosi privatnu poruku meni kao autoru, ali je ta poruka potpuno javna i izložena na poleđini razglednice.
► Kako ti je sada, nakon izlaska s Akademije, raditi na projektima koji nisu mentorirani nego sasvim tvoji i, osim eventualno od strane kolega, za njihovu realizaciju i kontekst imaš primarno vlastiti feedback i odluke, ne više komentare i sugestije mentora. Je li to bremenito i teško ili pak oslobađajuće?
Neven Petrović: Osamostaljivanje uvijek donosi i oslobađanje i neočekivane probleme. Na nekom, vrlo praktičnom nivou, nestala je logistička podrška i korisne informacije koje smo u maniri newslettera primali od mentora i puno vremena sada zahtijeva traženje informacija o nekom festivalu, foto-natječaju ili rezidenciji.
Bili smo generacija kojoj je Akademija mahom bila drugi studij, a starije studente je teže modelirati ili usmjeravati, pa se i autoritet koji je uobičajen između mentora i studenta ponekad činio zamagljen. Vjerujem i da nije lako mentorirati 5-6 studenata fotografije; koja sama po sebi ima odlike samoživog i naglašeno individualnog medija. Osobno volim imati stvari pod kontrolom tijekom cijelog procesa i rijetko pristajem na sugestije koje taj smjer mijenjaju. Ponekad je to dovodilo do konflikata, ali sve se zaboravi onog trena kad projekt zaživi i bude vidljiv na sceni; tada nestaju krivi koraci.
Vjerujem u sebe i svoju metodu rada, ali i smatram važnim konzultirati se s kolegama i prijateljima u vezi novih projekata. Ukopavanje u svoj stav će vjerojatno dovesti do istih rezultata kao i konzultiranje s drugima; ali sporije.
► Akademija? Kakav je tvoj komentar na studij Fotografije iz današnje perspektive? Kakve umjetnike Akademija stvara, što čini za širu umjetničku scenu te samo ovu fotografsku-umjetničku?
Neven Petrović: Katedra za fotografiju se ubrzo nakon osnivanja, sa svojim studentima pozicionirala visoko na umjetničkoj sceni i čini mi se da su svi ostali zatečeni takvim brzim razvojem događaja. Takve situacije nužno stvaraju i neprijatelje, a žalosno je konstatirati da je većina tih novih neprijatelja dolazila iz medija fotografije. Uglavnom se tu radi o onima koji su izgubili važnost pojavom Katedre i nas kao njenih studenata, ali su i sami sebe proglasili poraženima u borbi za “umjetničku fotografiju”. Zapravo, nitko njima nije oduzeo umjetničku fotografiju jer je to pojam koji u meni priziva vizualiziranje kiča i šuplje estetike kakvom se takvi fotografi uglavnom bave.
Magisterij fotografije ima konkretan i jak teorijski kolegij i u tom smislu je postavljen vrlo suvremeno. Školuju se fotografi koji osim znanja zanata i fotografskih tehnika, mogu i konceptualno artikulirati svoj rad. To uključuje i već spomenuto teorijsko istraživanje i propitivanje društveno aktualnih tema, što je po meni i bilo ključno u tome da smo brzo “isplivali” u kontekstu šire umjetničke scene.
Umjetnici su uglavnom tretirani, ali su se i tretirali, kao zasebni svjetovi, isključene individue koji lebde izvan realiteta u kojem se nalaze i stvaraju djela, uglavnom egoistično orijentirana na vlastite emocije i bavljenje sobom.
Mentalno bivanje van realiteta može proizvesti lijepo umjetničko djelo, ali puno teže ono koje ima vrijednost istraživačkog rada koji nastoji artikulirati kontekst u kojem živimo. Upravo iz toga i slijede svi uspjesi studenata s Katedre: izložbe u inozemstvu, NEU/NOW Festival, Erste Fragmenti, T-HT nagrada, ESSL Art Award…
► Dobio si nedavno ESSL award, što ova nagrada u konkretnom smislu donosi dobitniku, a što tebi osobno znači ovakvo priznanje?
Neven Petrović: ESSL Art Award ima određenu težinu jer odluku o pobjedniku donosi međunarodni žiri iz 8 zemalja, a sve se organizira pod patronatom Essl muzeja, jednog od najvećih i najznačajnijih privatnih kolekcija suvremene umjetnosti u Europi. Pobjednici ujedno dobiju i pozivnicu na grupnu izložbu „Diversity of Voices“ u muzeju Essl u Klosterneuburgu kod Beča koja se otvara 3. prosinca ove godine. Uz to, tu je i vrijedna financijska nagrada, druga najviša koju umjetnici mogu dobiti kod nas nakon T-HT nagrade. No, ona ima i veću vrijednost jer nije otkupna, što T-HT je.
Osvajanje ESSL-a je bila konačna potvrda da moram raditi po svojoj intuiciji i da nije loše ako napravim projekt koji će u početku kod dijela javnosti izazvati nerazumijevanje i neodobravanje, a što Kulisa je.
Nakon konciznih i generalno prihvaćenih Billboarda, postojalo je breme idućeg projekta; breme nisam stvorio ja nego drugi, koji su umjesto mene paničarili da neću stvoriti još jedan kvalitetan rad. No, na ESSL-u su nagrađena oba rada, što potvrđuje da među njima postoji vizualni slijed.
► Koliko misliš da su nagrade važne na domaćoj sceni? Čak ne samo nagrade nego i izbori za izložbe i svi ovi segmenti koji podliježu nekom žiriju koji žirira i odlučuje o izabranima, što sve to, osim napumpanog CV-ja, realno umjetniku donosi?
Neven Petrović: Ako govorimo o nagradama kao spomenuti T-HT, ESSL ili Erste Fragmenti, to donosi priliku izlaganja u respektabilnim prostorima, ali donosi i novac. Taj novac umjetnik kasnije može generirati u stvaranje novog rada i time produljuje svoje umjetničko djelovanje. Primjetno je da pojam financijske nagrade sve više ostaje samo u domeni korporativnog kapitala, što ne postavljam u negativni kontekst. Već smo se pomirili s tim da države nemaju novca za kulturu, niti narod želi da u vremenima vječne krize država daje značajniji novac za kulturu. S druge strane, korporacije imaju novac i vole umjetnost, premda ona krasila hodnike banke ili zidove hotelskih soba; to je potpuno nebitno. Poznam ljude koji iz nekog dubokog “principa” ne žele aplicirati svoj rad na T-HT nagradu jer je to korporativni novac, dok s druge strane istoj toj korporaciji plaćaju račune za mobitel i daju joj novac, a ne žele prihvatiti priliku da joj ga uzmu. Neki umjetnički studiji kod nas su gotovo pa stvorili vlastiti statement da je nepoželjno da apliciraš na korporativne nagrade, kao da žele potencirati subverzivnost već svoje ionako subverzivne i marginalne pozicije u društvu – pozicije umjetnika. To me samo podsjeća na one prije spomenute umjetnike van realiteta, koji nisu sigurni za što se to bore.
► Unatoč nagradama, izlaganjima na svim važnijim izložbama te u inozemstvu, ako sam dobro shvatio, na ovogodišnjim natječajima nisi primljen u članstava umjetničkih institucija, niti u ULUPUH niti u HDLU. Kako to komentiraš, što bi rekao kako je to uopće moguće i kakav je bio feedback tvojih kolega, profesora pa i tebe samog na ovo?
Neven Petrović: Meni bi bilo logično da su ovdje stvari postavljene vrlo jasno, bez sivih zona, te da se odluka o članstvu u jednoj strukovnoj udruzi donosi na temelju diplome (ako postoji) i umjetničkog djelovanja. Neobično je da vas jedna umjetnički relevantna institucija, kao što je Akademija dramske umjetnosti, verificira kao umjetnika, a onda vas strukovna udruga odbije za članstvo bez ikakvog obrazloženja (iako sam platio kotizacije za primanje u članstvo u visini par godišnjih članarina). Iz cijele jednadžbe o donošenju odluke bi trebalo donekle apstrahirati radove koje sam priložio u mapi za prijavu jer je irelevantno birati članove po principu sviđa-ne sviđa mi se; razumijem-ne razumijem. Moje mišljenje dijele i moji kolege, ali to su situacije koje treba brzo zaboraviti i krenuti dalje, jer će se stvari jednog dana posložiti onako kako trebaju.
► Misliš li da je suvremena fotografija u Hrvatskoj prepoznata kao jednakovrijedna sfera suvremene umjetnosti, ili se radi o stavu koji je simptomatičan samo za jedan dio scene, a kod ovih ostalih (da ne govorim o široj javnosti) je potreban još veliki trud. Kako na to gledaš? Fotografija i fotografi u Hrvatskoj. Stanje stvari, promjene i budućnost?
Neven Petrović: Fotografija je specifičan medij jer je dostupan, a i posjeduje tu nezgodnu mehaničku komponentu. U percepciji većine ljudi dovoljno je imati dobar fotoaparat i automatizmom – poput klika okidača – postaješ fotograf. Prvo je trebalo napraviti nužnu i nezgodnu diferencijaciju na domaćoj sceni što je to suvremena fotografija, a što tek hobi u kojem se stvaraju lijepe fotografije i uspoređuje se foto oprema. Mislim da su bitnu ulogu u tome imali i Rovinj Photodaysi 2011. kada se, zahvaljujući žiriju, dogodio ogroman zaokret tog festivala prema suvremenom pristupu, što je za posljedicu imalo napade u pojedinim medijima od strane onih kojima fotografija vrijedi samo ako je crno-bijela i bressonovska. S druge strane, prihvaćanje i prezentiranje suvremene fotografije u svim relevantnim muzejima i galerijama kod nas, jasno govori o dobroj poziciji koju trenutno imamo. Trenutno se u sklopu festivala Rendez vous u Muzeju za umjetnost i obrt održava međunarodna konferencija o suvremenoj fotografiji Metafora prtljage na kojoj će, u sklopu programa, povjesničarka umjetnosti Marija Borovičkić održati izlaganje o mom diplomskom radu Kulisa i njegovoj podvojenoj poziciji fotografskog i istraživačkog rada. Također, zanimljiv je podatak da je na ovogodišnjem ESSL-u od 10 izabranih autora, čak 5 bilo s Katedre za fotografiju Akademije.
Pitanje je kako se dalje razvijati, jer postoji naklonjenost od strane žirija, zastupljenost u medijima i postoji određena publika koja nas prati i podržava. Jedan od problema vidim u malom broju povjesničara umjetnosti koji se usudi pratiti i baviti medijem fotografije. Razlog je taj što niti nemaju fotografiju u svom kurikulumu, jer je valjda percepcija onih koji taj program sastavljaju da je fotografija manje vrijedna i percipiraju je kroz prizmu zanata, što joj zapravo oduzima status umjetnosti. Ono što, po meni, govori više o (ne)ravnopravnosti fotografskog medija je nepostojanje tržišta koje bi ju konzumiralo tj.kupovalo. Ako se i nešto malo umjetnina prodaje kod nas, to skoro nikada nisu fotografije, jer je u svijesti ljudi ona i dalje nešto što se lako reproducira i nastaje mehanički, a ne potezom nečije ruke. Vjerujem da se to može izmijeniti, ali su potrebni oni koji će probiti led i isplatiti nekoliko tisuća kuna za jedan fotografski print. To je zapravo stvar marketinga i kupovina fotografija treba postati dio mainstreama tržišta umjetnina da bi i u svijesti publike postojala kao jednakovrijedan medij.
► Kako uopće kao umjetnik s ‘friškom’ diplomom Akademije gledaš na svoju struku i zanimanje?
Neven Petrović: Jesam li ja umjetnik koji koristi medij fotografije ili sam primijenjeni fotograf. Čini mi se neozbiljnim zavaravati se da mi je zanimanje umjetnik, jer od svojeg umjetničkog djelovanja sam tek sada, nakon 6 godina, dobio konkretnu (financijsku) satisfakciju. Izlazak s Akademije me vrlo brzo otrijeznio i izbacio iz balona kojem se teško oduprijeti; percepcije sebe kao studenta Akademije i kao umjetnika. Srećom, Akademija dramske umjetnosti i Odsjek Snimanja leže na čvrstim temeljima učenja zanata, tako da su prve 3 godine na Akademiji bile one formativne i kroz koje smo naučili sve o zanatu. To mi daje osjećaj sigurnosti, jer mi primijenjena fotografija nije strana stvar i mogu raditi na svom pozicioniranju na tržištu. Mislim da je vrlo neugodna pozicija biti umjetnik u Hrvatskoj a ne poznavati barem neki konkretni zanat. Umjetničko djelovanje i rad na novim projektima mi je i dalje vrlo važno, ali sada, nakon Akademije, treba balansirati između poslova koji su plaćeni i izložbi i produkcije projekata koje uglavnom financiramo sami.
► Mnogo tvojih kolega, dokumentira vjenčanja, da ne kažem onu populističku “fotka svadbe”. Radiš li ti takve poslove, i što misliš, zašto je dokumentiranje možda najvažnijeg dana u životima nekih ljudi u ovim strukovnim krugovima omraženo, često ismijavano i na to se gleda maltene kao prodaju duše vragu?
Neven Petrović: Da, fotografiram vjenčanja ponekad. Neću reći da mi je to najdraži fotografski posao koji mogu raditi, ali je najsigurniji način zarade od fotografije u nas. Vjenčanja sama po sebi često budu hibrid folklora, kiča, modnog shootinga, ogromne količine ljudi, traju preko 12 sati i zapravo imam veliku odgovornost dokumentirati, kako si i sam rekao, “najvažnijeg dana u životu nekih ljudi”. Mislim da dio frustracija u struci prema ovom poslu dolazi i upravo zbog neke vrste “ideološkog” neslaganja sa samim konceptom vjenčanja i zašto je ono nekome bitno. Treba se puno toga posložiti da vjenčanje bude ugodno i fotografu, odnosno ovisi i kakve klijente privučem i na kojoj lokaciji se odvija (da ne kažem podneblju). Ali na kraju krajeva, to je samo posao i tako ga i doživljavam. Nema tu previše emocija, pa ni negativnih.
► Postoji li uopće mogućnost za fotografe u Hrvatskoj da žive i rade ne pristajući na komercijalne projekte i gaže/angažmane kao što su vjenčanja, eventi, festivali ili jako komercijalni poslovi…?
Neven Petrović: Ne znam što bi radili ako to ne rade. Teorijski postoji mogućnost da živimo od rada i suradnjama na projektima unutar kulturnog sektora, ali i vi kao Vizkultura vrlo dobro znate da se dodijeljeni novac piše s jako malo znamenki i da se čeka po nekoliko mjeseci. Za sada mi se čini da je dobro ako uz te potpuno komercijalne poslove, imam vremena i mogućnosti i odraditi neki projekt/suradnju sa strane, gdje ostajem u domeni umjetničkog izričaja, a uz to sjedne i manji honorar na račun.
Koliko god pozicija “diplomiranog umjetnika” nekome romantično zvuči, u realnosti ja radim 3 posla: komercijalni fotograf i snimatelj, isto to unutar kulturnog sektora, te umjetnik koji radi na svojim projektima i prezentira ih kroz izložbe i ostali branding. Sve to u poziciji freelancera, naravno.
► Bi li s današnjim iskustvom, backgroundom i autorskim potpisom pristao biti stalno angažiran za neki domaći medij, pri tom mislim na nekakvo stalno zaposlenje u novinama recimo ili nekoj foto agenciji? Kako gledaš na fotožurnalizam u Hrvatskoj?
Neven Petrović: Iskustvo, background i autorski potpis ostaju u domeni utopijskih i nebitnih pojava ako ja ne odradim dovoljno poslova kroz mjesec da živim kako želim. Sjećam se jedne kratke ali zanimljive rasprave iz studentskih dana, kada su mi mentori rekli da nije dobro što mi je tadašnja web stranica sadržavala osobne projekte i komercijalne poslove i da bi oni trebali biti odvojeni. Ne treba osjećati sram prema naručenim poslovima niti komercijalnoj fotografiji; ona također može biti kreativna i biti produžetak autorovog jedinstvenog potpisa.
Pristao bi na angažman u novinama, pogotovo ako se radi o uredničkom konceptu koji podrazumijeva fotožurnalizam kao kreativnu kategoriju. Što se tiče naših medija Telegram vrlo uspješno ugrađuje fotografije u vijest i u vizualni identitet i branding te iako se radi o komercijalnoj primjeni fotografije, postoji autorski potpis. Većina ostalih medijskih portala fotografiju koristi samo kao informaciju iz koje se ne iščitava prisutnost fotografa u temi.
► Nedavno sam bio na izložbi tvojih kolega “Nova imena”. Veliku većina izloženih radova čini samo par izvučenih fotografija iz cijelih serija, a uz njih ne stoji niti jedan opis i tekst. Naravno da dosta radova ne pokušava komunicirati svoj bit i kontekst isključivo vizualno, pa bez opisa gotovo da ne funkcioniraju. Kako to komentiraš, zašto otežati gledatelju sud i percepciju kad bi cilj trebao biti olakšati mu?
Neven Petrović: “Nova imena” standardno imaju isti koncept izlaganja. Radi se o presjeku onoga što su u prošloj akademskoj godini radili studenti, a kako se radi o 5 generacija studenata s dva smjera (fotografija i snimanje) naravno da je prostor galerije Ulupuh premali da bi se svi jasno prezentirali. Logično rješenje bi bilo da se “Nova imena” presele na neko primjerenije mjesto i prostor veće galerije (Galerija SC, HDLU npr.), jer kako si i sam rekao, ovako se stvara vizualni kaos i neki radovi ne dolaze do zasluženog izražaja. Mislim da problem nije u tome da ne postoje opisi radova, jer većina izloženih radova niti nema artist statement iza sebe i oni su akademske vježbe; često izvedene samo na estetsko-tehničkoj razini. Tek na magistarskom studiju fotografije promišlja se i tekstualna prezentacija rada, pa bi eventualno ti studenti mogli izložiti i izjavu autora kao dio rada.
► I za kraj nam reci čime se trenutno baviš i koji su projekti na kojima radiš?
Neven Petrović: Pripremam dvije izložbe u Beču. Jedna je već spomenuti Diversity of Voices u muzeju Essl, a druga je međunarodna suradnja dvije udruge, među kojima je udruga Kolektor – centar za vizualne umjetnosti. Osnovao sam ju s kolegama Davorom Konjikušićem i Tjašom Kalkan, pa idemo provjeriti kako bečka publika reagira na naše radove.
S Destinacijama kao projektom bi nastavio dalje, ali u formi jasnog rada, a radim na još tri samostalna projekta, te uskoro izdajem i jednu foto-knjigu. Dinamika svega, naravno, ovisi o količini slobodnog vremena i produkcijskim troškovima i kako ih pokriti.
Intervju prate fotografije Nevena Petrovića iz serija “Kulisa”, “Billboardi” i “Destinacije”
Više o autoru: nevenpetrovic.com
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
