Multimedijalna umjetnica Amela Frankl nedavno je u Galeriji Galženica predstavila izložbu Kakav šum, kakva tišina, kojom zaokružuje ciklus K vragu, Prometeju!. Kako ističe Vanja Babić, riječ je o pristupu koji je za Amelu Frankl već karakterističan – svoje radove često razvija kroz višedijelne projekte i izložbene cjeline, što je vidljivo i u ranijim ciklusima poput Crno staklo na putu i I to će proći.
Iako je riječ o multimedijalnom postavu u kojem dominira fotografija, medij u radu Amele Frankl ne funkcionira kao polje istraživanja sam po sebi, već kao sredstvo kroz koje artikulira osobno proživljene osjećaje, misli i iskustva. U tom smislu njezin se rad gradi iz subjektivne perspektive, često oslonjene na fragment, svakodnevicu i unutarnje procese, dok se širi tematski slojevi – od odnosa prema tehnologiji do povijesnih i egzistencijalnih pitanja – otvaraju posredno i bez naglašene narativnosti.
Amela Frankl rođena je u Zagrebu 1963. godine, gdje je 1988. diplomirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Danas živi i radi u Zagrebu. U razgovoru koji slijedi Frankl govori o vlastitom umjetničkom pristupu, odnosu prema mediju, etičkim pitanjima reprezentacije, kao i o načinima na koje se osobno i kolektivno, intimno i javno susreću unutar njezina rada.
► Diplomirali ste slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom proveli više godina u Kölnu, što vas smješta između različitih umjetničkih i kulturnih konteksta. Kako su vaše obrazovanje i to iskustvo formirali vaš umjetnički pristup – posebno u smislu prelaska iz slikarstva u interdisciplinarne prakse poput performansa, videa i fotografije?
Amela Frankl: Između raznih sredina i gradova u kojima sam boravila, studijski boravak u Kölnu je tek davni biografski detalj. Na toj listi mjesta i gradova za mene je bio najvažniji Pariz. No mijenjanje sredina nije imalo nimalo utjecaja na moju odluku o prelasku u druge medije. To je bio jedan intimni proces i čin. Slikarstvo i slikanje je na drugačiji način i dalje prisutno, to iskustvo je neodvojivo i vidljivo je i danas u mojim radovima. Na primjer u radu … i da sada zatvorim oči iz ciklusa Crno staklo na putu fotografija i tekst o mojoj fascinaciji pustinjskim pejzažem ili u recentnijem radu Pruska plava iz 2024. godine, u fotografskoj seriji plavetnila neba prekrivenog crnim pravokutnicima.
► U vašem radu kontinuirano se izmjenjuju različiti mediji – od performansa i videa do fotografije –— pri čemu svaki od njih nosi specifičan odnos prema vremenu, tijelu i pamćenju. Na koji način promišljate izbor medija u odnosu na temu koju obrađujete, te kako se kroz te različite forme mijenja vaša pozicija kao autorice – između osobnog iskustva, dokumenta i performativnog čina?
Amela Frankl: Uz medije koje ste naveli, tekst mi je također važan, pisanje je užitak, ali i zanimljiv napor oblikovanja riječi. Uvijek zamišljam kako i na koju podlogu, bilo gestom tijela, riječima, fotomontažom ili videom prenijeti i otisnuti svoju misao, osjećaj, dilemu, strepnju, ushićenje, ispričati priču o nečemu… Različiti mediji u radu za mene su samo alati za moj govor.
► Osobno iskustvo često može postati polazište za šire promišljanje odnosa, tijela i brige. U radu Do kosti (2010.) intimni odnos s majkom transformirate u umjetnički proces koji uključuje uzajamnost, dokumentaciju i određenu vrstu razmjene. Kako ste tada postavili granicu između brige kao osobnog čina i njezine artikulacije kao umjetničkog rada?
Amela Frankl: U radu Do kosti govorim o odnosu s majkom u jednoj konkretnoj životnoj situaciji, o ljubavi i podršci, o našem uzajamnom odnosu. Može li se povući granica, artikulirati ili kontrolirati takav odnos? Niti u radu nije bilo granice.
► U radu S njima i bez njih (2011.) bavite se vlastitim iskustvom susreta s pacijentima Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu. Kako ste razmišljali o etičkim aspektima reprezentacije osoba oboljelih od shizofrenije, osobito u odnosu na vlastitu poziciju moći interpretacije tog iskustva?
Amela Frankl: Eksponiranje bolesnika mi nije bilo upitno. Jedino što sam mogla je eksponirati sebe. Svaki dan sam po izlasku iz bolnice vodila video dnevnik, ispred kamere analizirala vlastite postupke i reakcije, govorila o nedoumicama, sumnjama, optimizmu, predrasudama i pitanjima koja su me uznemirivala u razgovoru s bolesnicima. Na kraju sam željela da bolesnici s kojima sam se družila budu prisutni u mojem radu, ali kako? Izdvojila sam nekoliko gesta bolesnika koje su me se iznimno dojmile i reinterpretirala ih ispred kamere.
► U svojim radovima često prepuštate drugima određenu razinu kontrole, a istovremeno zadržavate autorsku poziciju. Primjerice, u projektu Što nosim preuzimate ulogu izvršiteljice tuđih narudžbi. Možete li nam reći nešto više o tom projektu i kako uopće promišljate taj odnos između umjetničke autonomije i prepuštanja kontrole?
Amela Frankl: Ne znam na koje radove točno mislite kada govorite o odnosu između autorske autonomije i prepuštanja kontrole. Odnos kojeg spominjete ukazao se i postao tema u projektu Što nosim iako to nije bila moja inicijalna ideja, već razmjena i suradnja dviju scena, zagrebačke i pariške. Što nosim je bio trogodišnji projekt na relaciji Zagreb-Pariz s jedanaest suradnika, aktera zagrebačke kulturne i umjetničke scene, s jedanaest njihovih narudžbi i isto toliko mojih realiziranih radova u suradnji sa zagrebačkim MSU-om i kustosom Tihonirom Milovcem.
Konkretno, za odvijanje i realizaciju projekta bilo je ključno pravilo kojim je precizno bila određena suradnja između naručitelja i mene autorice: Svaki naručitelj ima potpunu slobodu odlučiti o prirodi zadane narudžbe i o načinu njezine realizacije; kao izvršitelj narudžbe imam potpunu slobodu koristiti se svim njezinim dijelovima za realizaciju rada, performansa ili instalacije. Ne interveniram u definiranje narudžbe kao što naručitelj ne intervenira u pripremu i realizaciju mojega rada. No svatko od nas je ponekad pokušavao prelaziti granicu određenu, kršiti ili izbjeći pravilo. Zanimljivo kako je to jednostavno pravilo potaklo kreativnu igru, davalo dinamiku projektu, stvaralo neizvjesnost, izazivalo međusobne napetosti, ponekad negodovanja, upitnost suradnje i podrške, pitanje empatije…prave i žive ljudske reakcije… Sjećam se kako su knjigu realizacije projekta Što nosim sa svim korespondencijama i dokumentacijom suradnje neke kolege čitale poput krimića. Bilo bi mi zanimljivo vidjeti kada bi se istim pravilom poslužio neki drugi umjetnik, svojim odabirom naručitelja i na nekoj drugoj relaciji… i što bi neki drugi umjetnik donio.
► “I to će proći” vrlo je snažna rečenica i ujedno naziv vašeg performansa iz 2017. godine. Rad polazi od priče o prstenu izloženom u Memorijalnom muzeju u Jasenovcu, na čijoj je unutrašnjosti anonimni logoraš ugravirao upravo te riječi, kao gestu nade u ekstremnim uvjetima. Možete li opisati kako je performans koncipiran i izveden – posebno u odnosu na čin graviranja kao središnji element? Kako promišljate napetost između prolaznosti i trajanja: ideju da tragedije prolaze, ali i da njihovi tragovi ostaju i zahtijevaju ponovno čitanje i izgovaranje?
Amela Frankl: Tragedije nisu prošlost, prisutne su, obnavljaju se… Izreka ugravirana na prstenu, kao i moj performans, ne govore o prošlosti, nego o budućnosti. Izreku sam izvukla iz polumraka muzeja, ugravirala je na zid galerije i samo prenijela poruku.
► Vaš projekt Dnevnik s ruba pustinje (2021.) okuplja fotografske zapise nastale na različitim lokacijama – od Mauritanije do Zagreba – koje potom kroz fragmentarnu, nelinearnu strukturu povezujete u osobni, ali i šire društveno obojen narativ. Možete li reći kako u tom procesu promišljate odnos između subjektivnog iskustva i šireg kolektivnog konteksta, te zašto vam je važno zadržati formu nedovršenog, “rasutog” dnevnika? Koja je uloga fotografije kao medija u tom procesu – posebno u odnosu na njezinu dokumentarnu dimenziju?
Amela Frankl: Dnevnik s ruba pustinje je totalno kaotičan, tsunami mojih osjećaja, energije, pozitivnog šoka, oduševljenja, iznenađenja… U tom mojem dnevniku nije moglo biti niti točnih datuma niti pedantnih bilješki. Od Mauretanije do europsko-kulturoloških referenci, sve se sudaralo i ispreplitalo, mljelo. Doživljaji su bili toliko intenzivni i važni, morala sam ih prenijeti u rad. Fotografije u mojim radovima uvijek su samo alat u funkciji kao i tekst, performans ili instalacija.
► Projekt Crno staklo na putu polazi od osobnog iskustva boravka u Mauritaniji, koje kroz različite medije transformirate u slojevitu i često autoironičnu pripovijest. U radu Kamen na grani iz navedenog ciklusa otvarate i pitanje reprezentacije Drugog te vlastite europske perspektive. Kako pritom promišljate svoju poziciju promatrača i na koji način nastojite izbjeći egzotizaciju ili projekciju vlastitih značenja?
Amela Frankl: Sva ta “složena i teška“ pitanja kulturoloških razlika rješavala sam humorom, prepričavanjem stvarnih anegdota iz Nouakchotta u svojem zagrebačko-kajkavskom dijalektu i rimi. Željela sam s lakoćom približiti publici intenzitet nepreglednih prostora, susrete i dijaloge, govoriti o situacijama u kojima sam samoj sebi ponekad bila smiješna iz pustinjske perspektive. Svi ti radovi čine pomalo moj uvrnuti afrički autoportret.
► Izlagali ste u različitim galerijskim kontekstima, ali i u specifičnom bolničkom prostoru poput Galerije Ligatura na odjelu urologije KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu, koju vodi umjetnik i liječnik Matej Knežević. Kako takva iskustva oblikuju vaše općenito razumijevanje izlaganja i uspostavljanja odnosa s publikom?
Amela Frankl: Zaokupiti nečiju pažnju, bilo pacijenta dok leži u postoperativnoj sobi ili posjetitelja galerijskog prostora koji stoji ispred mog rada, podjednako je važno, no hoće li moja razmišljanja i radovi do nekoga doprijeti ovisi o tisuću faktora.
► U radovima se često bavite traumatičnim iskustvima i njihovim odjecima u sadašnjosti. Kako pristupate temi traume, osobito u kontekstu njezina posrednog, nenametljivog prisustva u radu?
Amela Frankl: Ne bih se složila s vašom tvrdnjom kako se često bavim traumatičnim iskustvima iz prošlosti. Zanimaju me povijesni događaji kao eho, kao homotetija osobnog i javnog, kao konkretna posljedica koja može imati utjecaja na mene i moju svakodnevicu kao što je bio slučaj o kojem sam govorila u radu Balada o dva nadgrobna bloka. U tom smislu povijesne događaje vidim kao suvremene teme i dobar razlog da o njima govorim.
► Na čemu trenutno radite i u kojem smjeru nastavljate razvijati vlastitu umjetničku praksu?
Amela Frankl: Upravo sam završila rad na ciklusu K vragu, Prometeju, radove iz tog ciklusa nedavno sam predstavila na samostalnoj izložbi Kakav šum kakva tišina u Galeriji Galženica. Bijes i Sila je moja nova tema. Ne znam u kojem će me smjeru odvesti, ali jedva čekam.
Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti: Ivan Buvinić
Zahvaljujemo Ameli Frankl na ustupljenim vizualnim materijalima.
