53. zagrebački salon arhitekture, koji se otvara početkom listopada u prostoru Pučkog otvorenog učilišta, nekadašnjeg Radničkog sveučilišta “Moša Pijade”, nosi naziv Desetljeće 2008-2018. Otvara se “uvid u raznolike reakcije arhitekture na period krize”, ispituje “u kojoj se mjeri događa redefinicija same discipline” te otkriva “na koje se sve načine angažiraju arhitektonska znanja”. Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA), nositelj Salona, bavi se i problemskom interpretacijom proteklog desetljeća u suradnji s lokalnim timovima te STEALTH.unlimited arhitektonskim dvojcem kojeg čine Ana Džokić i Marc Neelen.
*Ana Džokić i Marc Neelen
► Stealth je upravo te 2008. godine sa Saskiom van Stein ko-kurirao izložbu u nizozemskom paviljonu na Venecijanskom bijenalu arhitekture s naslovom ARCHIPHOENIX – Faculties for Architecture. Organizirali ste speed-dating na kojima su sudjelovala globalno relevantna imena poput Winy Maasa (MVRDV), Teddyja Cruza ili Johna Thackare iz danas, nažalost, već pomalo zaboravljene organizacije Doors of Perception. Iz izložbe, koja je funkcionirala poput privremene škole, putem intenzivnih dijaloga i rasprava, proizašla je knjiga koja se fokusirala na pet pitanja s kojima se susreće svaki arhitekt: a) WHY WE MAKE / zašto činimo – kako posegnuti iza profitabilne jednostavnosti u društvenu održivost; b) WHAT WE MAKE / što činimo – kako posegnuti dublje no što seže sam artefakt; c) HOW WE WORK / kako radimo – kako nadići pojedinačan pristup i ostvariti suradnje; d) FOR WHOM WE MAKE / za koga radimo – kako nadići moć i ojačati one kojima je snaga neophodna; te WHAT IT TAKES TO MAKE (AND UN-MAKE) / što je potrebno za činjenje i kako omogućiti reverzibilne procese – posegnuti iza održivog: izazvati protok resursa, materijala i ljudi.
No, vratimo se načas još dva desetljeća unazad u vrijeme demontaže berlinskog zida. Danas, zidovi kojima se kontrolira protok ljudi su manje vidljivi ali brojniji nego tada. Kako je svijet podijeljen danas, nakon navodnog kraja Hladnog rata te što u njemu predstavlja pojam kriza,a što krizna područja?
Ana Džokić i Marc Neelen: Danas je podjela manje simbolički vidljiva, ali ne i manje značajna: iako (još) nema betonskih zidova, podjela je znatno brutalnija. Ono što vidimo je svijet podijeljen na društva koja imaju dovoljno materijalnih sredstava, koja su dovoljno bogata da ublaže utjecaje klimatskih promjena koje su već tu ili su pred nama – suša, poplava, rast razine mora, poljoprivredni kolaps, zagađenje vode i zraka. Osim toga, tu je i podjela na područja koja su izvor sirovina, na primjer rijetkih metala za baterije laptopova, na kojima upravo pišemo ove odgovore (radi se o koltanu, op.ured.) i ljudskog kapitala (jeftine radne snage) za podmetnuti nam potrošački apetit, i onih koje uživaju koristi od toga. Naravno, nije iznenađujuće da se ove linije podjele često poklapaju. Kako živimo i radimo na obje strane, u Nizozemskoj i Srbiji, ove podjele su nam veoma vidljive.
Odgovor na eko-klimatsku krizu, zbog svoje očigledne hitnosti i potrebe za drastičnim intervencijama, danas dobiva neki momentum, ali je od nje još više zabrinjavajuća stalna kriza našeg društvenog-ekonomskog sustava i kulture ukorijenjene u ambicijama napretka i konstantnog rasta. Za ovu krizu na vidiku nema drastičnih korektivnih mjera na globalnom nivou. Ipak, glavno polje krize današnjice je da smo jedino sposobni promatrati svijet kroz kapitalističku, neoliberalnu prizmu, kojim kao takav, eskalira nejednakosti. Generalno, većini se čini da svijet izvan ovoga okvira ne postoji, da je ta stvarnost neizbježna. Scenarij za dominantnu većinu političkih narativa i dalje se zasniva na ovoj obmani. Ovakav kontekst je nešto što očigledno informira i naš rad na Zagrebačkom salonu arhitekture.
*Diskusije i produkcija knjige tijekom održavanja programa “ARCHIPHOENIX – Faculties for Architecture” u Nizozemskom paviljonu na Venecijanskom bijenalu 2008. / foto: stealth.ultd
► U 2008. spominjala se okolišna kriza, ali i kriza arhitektonske kulture. Što se promijenilo u posljednjih 10 godina?
Ana Džokić i Marc Neelen: Kriza arhitektonske kulture nije bila toliko očigledna 2008. Tada se ona mogla samo naslutiti i naš doprinos Venecijanskom bijenalu se u tom trenutku činio kao neka suvišna kritika, pa čak i prijetnja struci. Ali kako se kriza, kao rezultat toksičnog tržišta nekretnina, proširila, uloga arhitekture u produkciji koja se predaje dominantnoj ekonomiji i eroziji okruženja je postajala sve jasnija. Kolaps tržišta nekretnina neumitno je utjecao i na pad produkcije gotovo u čitavoj Evropi. Do 2014. broj je arhitekata s licencom u Nizozemskoj prepolovljen, nestalo je Ministarstvo stanovanja, prostornog planiranja i okruženja, prestao je postojati i Nizozemski arhitektonski institut (NAi), ugašeno je nekoliko izdavačkih kuća i arhitektonskih časopisa. Statistike iz Hrvatske (do kojih smo došli pripremajući Salon) u istom trenutku pokazuju drastičan pad izdanih građevinskih dozvola, investicija, reduciranje broja zaposlenih u arhitektonskim biroima, masovan odlazak mladih u inozemstvo. Čitava generacija hrvatskih mladih arhitekata, koja uopće uspijeva steći neko radno iskustvo u struci, krenut će od legalizacije bespravno izgrađenih objekata – ili s minimalcem.
Posebno ovim mladim generacijama, širom Europe, postala su očigledna ograničenja pozitivnog djelovanja naše profesije u ovakvim društveno-ekonomskim uvjetima. I oni su u potrazi za drugačijim pristupima, zasnovanim na npr. direktnom radu s različitim zajednicama ili pristupima koji radikalno shvaćaju energetsku održivost. U međuvremenu su “alternativne” prakse, koje su počele već prije vremena krize, poslužile kao inspiracija za čitav niz edukativnih programa (zanimljivo, uglavnom na umjetničkim i dizajnerskim školama, ne toliko arhitektonskim) usmjerenim u tom pravcu.
Ipak, iako mnogi arhitekti osjećaju da je promjena neophodna, u skladu s poteškoćama da zamislimo ekonomiju koja se vodi drugačijim principima, većini je teško postaviti profesiju na drugačije noge, pa se povlačenjem krize vraćaju na vrstu poslova koje su radili i prije. Promjena u našoj profesiji je i dalje veoma spora i nekoordinirana.
*Dvorišni pogled na prve dvije zgrade u kojima djeluje City in the Making, 2016. / foto: City in the Making
► Za Stealth, posljednjih 10 godina označile su period posvećenosti projektima City in the Making, koji ste pokrenuli s Erikom Juttenom i Pietom Vollaardom, te Ko gradi grad, koji ste inicirali s Markom Aksentijevićem i Kulturnim centrom REX. Prvi se odvija u Rotterdamu a drugi u Beogradu. U Rotterdamu je osnovano udruženje City in the Making s ciljem da pokrene racionalno korištenje neiskorištenih nekretnina u Rotterdamu. Trenutno se eksperimentira sa šest zgrada u sjevernom Rotterdamu, pri čemu se zgrade adaptiraju za stanovanje i rad, te zajedničke prostore, koji se koriste bez rente. Tko gradi grad postavlja bazično pitanje koje odjekuje svim prostorima bivše Jugoslavije: “Kako nam je postalo normalno da se pitanje krova nad glavom tretira kao pitanje privilegije i luksuza?”, te izdaje biltene, organizira simpozije i postavlja na noge pilot projekt “Pametnije zgrade”. “Pametnija zgrada” započela je kao interdisciplinarni rad preko 40 ljudi raznih profesija (arhitekti, politolozi, novinari, kulturni radnici, odvjetnici, inženjeri…), a nagrađena je i na natječaju 2014 MILD (Modular, Intelligent, Low-cost, D-I-Y) u organizaciji beogradske općine Savski venac.
Što biste istaknuli kao najveće sličnosti, a što kao najveće razlike ovih projekata koji su uvjetovani kako globalnom krizom kapitala tako i specifičnim lokalnim uvjetima?
Ana Džokić i Marc Neelen: Ko gradi grad i City in the Making su za nas nastali iz potrebe i želje da znanje i iskustvo koje smo akumulirali kroz internacionalne istraživačke i izlagačke projekte (koji su bili dominantna produkcija Stealtha do 2011.) pretočimo u konkretan rad na terenu u kontekstima koji su nam najbliži i u kojima smatramo da možemo najviše doprinijeti. Obje inicijative se bave oblikovanjem nekomercijaliziranih načina života, u kojima je stanovanje zasnovano na kolektivnom naporu, i gdje je ono integralno povezano s radnim i zajedničkim prostorima i aktivnostima.
Projekt u Roterdamu je direktan rezultat globalne krize kapitala i njegove lokalne specifičnosti – krize među stambenim korporacijama (provajderima socijalnog stanovanja), koja je kulminirala 2011. godine. Tada je veliki broj njih morao zamrznuti svoje djelovanje na projektirani period od desetak godina. Nije bilo mogućnosti za investicije u renoviranje postojećih ili izgradnju novih stanova, a u našem slučaju korporacija Havensteder (s oko 45.000 stanova) bila je spremna da nekoliko zapuštenih zgrada prepusti, na ograničeni period i besplatno korištenje, za društveno-ekonomski eksperiment. Ovakva situacija vjerojatno ne bi bila moguća bez krize ovih razmjera.
U slučaju projekta u Beogradu situacija je ipak drugačija. Ekonomski, a posebno stambeni uvjeti u Beogradu u konstantnoj su krizi i manjku pristupačnih stanova. Mi započinjemo projekt Pametnije zgrade u trenutku kada su cijene stanova nominalno bile najniže, ali i u trenutku visoke nezaposlenosti, nespremnosti banaka za davanje stambenih kredita i osvješćenja ljudi da kredit predstavlja vrstu bankarskog ropstva. I najvažnije, u situaciji gdje za dolazak do stana danas ne postoji (legalna) alternativa kupovini stana na tržištu, naravno ako izuzmemo dolazak do stana nasljeđem.
City in the Making funkcionira u kontekstu u kojem je 40% stanovanja i dalje socijalno (s tendencijom smanjenja na ekonomski slabije slojeve stanovništva), tako da inicijativa ima slobodu da odgovori na potrebe kao što su kolektivno stanovanje, privremeno stanovanje, stanovanje za kolektive koji nisu zasnovani na nuklearnoj porodici, kombinaciju stanovanja i rada. U tom kontekstu nije se teško osloniti na historiju radikalnog skvotiranja iz 1980-ih (u međuvremenu depolitiziranog i pravno onemogućenog). U Beogradu projekt odgovara na mnogo osnovnije potrebe, na koje su dio odgovora minimalna površina stana i jeftina lokacija, i gdje u zraku visi pitanje je li moguće napraviti takav zajednički poduhvat koji bi se mogao ponavljati. Situacija je bez presedana i modela koji je moguće pratiti, sve je potrebno iznaći (skoro) iz početka.
Projekt u Roterdamu polazi od već postojećih zgrada, odakle se gradi zajednica, a u tom procesu nastaje i model koji je moguće preseliti ili ponoviti. U Beogradu smo krenuli obrnutim redoslijedom, grupnim radom na konceptualnom modelu koji će zatim biti izgrađen – od temelja.
*Tim ljudi koji su pokrenuli City in the Making – Eric Jutten, Ana Džokić, Marc Neelen i Piet Vollard – ispred zajedničkog prostora The Stocking House, 2014. / foto: City in the Making
► Prije 10-ak godina velika novost su bile strategije privremenog korištenja. Jesmo li naučili da nam je dano samo da “pričuvamo” nešto dok se kapital ne dosjeti kako ostvariti profit, tj. služe li strategije privremenog korištenja najčešće posljedičnoj džentrifikaciji?
Ana Džokić i Marc Neelen: Dovoljno je primjera koji potvrđuju da se napori uloženi u privremenu upotrebu prostora na kraju okrenu u korist vlasnika kapitala, pa tako i u slučaju bivšeg NDSM brodogradilišta u Amsterdamu, jednom od prvih i najvećih mjesta (20.000 kvadrata) tzv. kreativnih industrija. Razvoj ovog područja pratili smo od početka 2000-ih, kada je krenula njegova transformacija, i to nas je navelo da napravimo Ustav privremenog (2009.), s idejom dodjele posebnog statusa ovome vremenu i prostoru, i jasnoj definiciji dobitaka (i gubitaka) za uključene aktere – vlasnike, korisnike, grad, zajednicu.
Opremljeni tim iskustvom krenuli smo u privremeno korištenje zgrada u Roterdamu, svjesni da je vrijeme korištenja ograničeno, ali da je to jedini prostor koji pod povoljnim (besplatnim) uvjetima možemo koristiti. Tako dodjeljeni prostor i vrijeme počinjemo koristiti kao trening za sljedeću fazu – izlazak iz stanja privremenosti. Zasad ovo izgleda moguće samo kroz kupovinu objekta (kontradiktorno) na tržištu, i zatim njegovim izuzimanjem iz istog tog tržišta.U ovome na sreću nismo sami, već dio šire inicijative koja povezuje slične grupe i projekte. U slučaju Roterdama to je povezivanje u krovnu organizaciju Vrijcoop (sestrinska organizacija nemačkom Mietshäuser sindikatu, više informacija ovdje te u filmu Das ist Unser Haus, a u slučaju Beograda udruživanje u regionalnu mrežu novoformiranih stambenih zadruga pod nazivom MOBA Housing Network, čiji su dio i Zadruga za etično financiranje i Zadruga otvorena arhitektura iz Zagreba.
*Ulica Hoze Martija, nedovršene kuće u nizu. Ova lokacija jedna je od studija-slučaja odabranih za obradu na radionici “Kako naseliti napušteno i nedovršeno?”, održanoj u okviru projekta “Ko gradi grad” 2015. godine / foto: kogradigrad.org
► Jedna od vaših recentnijih suradnji je ona s Land and Water Co-operative (LAWC) iz Glasgowa (donedavno fiktivnim entitetom). O kakvoj vrsti krize govorimo u Glasgowu i što zapravo znači uspostavljanje Protokola zajedništva (Protocol for the Commons)?
Ana Džokić i Marc Neelen: Konkretna tema kojom smo se bavili u Glasgowu je pristup zemljištu u području gradskog kanala i odgovor na praksu land bankinga – špekuliranje zemljištem (i zgradama) u očekivanju skoka njihove cijene negdje u budućnosti, dok se u međuvremenu objekti i parcele uglavnom ne koriste. Cilj Protokola je da se sadašnjim korisnicima (od kojih je znatan dio iz područja kulture) i široj zajednici osiguran utjecaj na pristup zemljištu u ovom dijelu Glasgowa. Protokol je provokativan, jer zajednici daje i legitimitet da preuzime takvu imovinu, ako se ona očigledno koristi za land banking, a ne u korist šire zajednice. Praksa špekuliranja zemljištem i zgradama nije ograničena na Glasgow ili Škotsku, već se prakticira svuda, pa ćete se sigurno sjetiti i nekih primjera u Hrvatskoj.
*Billboard javne kampanje “Stambeni pakao”, nastale u okviru projekta “Ko gradi grad” (prosinac 2016.) s ciljem ukazivanja na nedostupnost stanova u Srbiji i tabuiziranje takve situacije. Više na: stambenipakao.rs
► Ove je godine objavljena vaša knjiga Upscaling, Training, Commoning, u izdanju prestižne njemačke izdavačke kuće Jovis. U toj knjizi također pokrivate period od 2008. do 2018., skačući naprijed-natrag po imaginarnoj vremenskoj liniji, a u prostoru od Bordeauxa preko Beča, Rotterdama i Gothenburga do Beograda. Knjiga je proizašla iz petogodišnjeg istraživanja ukotvljenog u praksi, kojeg ste proveli na Kraljevskom institutu za umjetnost u Stockholmu, a mentorirale su vas Henrietta Palmer i Doina Petrescu. Osim vas, tu su i autori koje ste pozvali da reflektiraju na vaš rad i doprinesu vlastitim tekstovima. To su pisac Dougald Hine, ekonomist Martijn Jeroen van der Linden, arhitektice Ana Méndez de Andés i Iva Marčetić. Osim toga, 2017. godine zasjeli ste s ljudima, “iz tri različite generacije”, kako bi promišljali “što bi budućnost mogla donijeti” 2025. godine. To su arhitekt Jere Kuzmanić, Ana Méndez de Andés, arhitekt i kritičar Piet Vollaard, te pisac i konzultant Paul Currion, koji je ta promišljanja zaokružio u jedan fiktivni scenarij budućnosti kojim završava knjiga.
S obzirom da takav transverzalni format dotiče brojna pitanja, od onih temeljnih “tko čini grad?”, preko ekonomija zajednica i vama bitnih 20-ak (povijesnih i suvremenih) praksi i građanskih inicijativa, do mogućih scenarija budućnosti 2030-ih (npr. Towards the Greater Bordeauxvs. Once Upon a Future) ili čak 2050-ih (na Bečkom bijenalu 2015. godine pogled ste kroz publikaciju The Report uperili prema 2049.), ovdje se možemo osvrnuti samo na neka od njih. Osvrnimo se na temu Ekonomija izdržljivosti, poglavlje u kojem se bavite inicijativom City in the Making. Čini se ponekad da su u zemljama Jugoistočne Europe, ili ex-Yu, te ekonomije (izdržljivosti) dovedene do pucanja, ljudi žive u ponižavajućim dugovima i često strahuju za svaku plaću – pa ipak, samoorganiziranje u širem smislu je vrlo spor proces. Mislite li da je problem u tome što je između 1945. i 1980. godine utopija ipak bila top-down državni projekt, istina, izrastao iz široke narodne fronte, ali birokratiziran tijekom 1960-ih i kasnije, te nam nedostaje povijesnih iskustava municipalnog socijalizma i drugih komunalnih oblika bottom-up organizacije, kakve su zemlje poput Nizozemske poznavale već krajem 19. stoljeća?
Ana Džokić i Marc Neelen: Interesantno je da u pitanju na istoj strani spominješ bottom-up organizacije i iskustva municipalnog socijalizma. Naša saznanja o nastanku stambenog organiziranja u Amsterdamu, kao i različitim formama samoorganizacije u Beču u posljednjih sto godina (do kojih smo došli kroz projekt The Report), naveli su nas na zaključak da su ove dvije strane veoma često u antagonističkom odnosu.
Početak stambenih zadruga u Amsterdamu (pa i šire u Nizozemskoj) seže 150 godina unatrag, u 1868. kada je pokretanjem radničkog časopisa Amsterdamsch Volksblad lansirana i ova ideja. Samo prvoga dana oko 700 ljudi pristupilo je novoosnovanom građevinskom udruženju kako bi riješili svoje stambeno pitanje. Iako će na ovaj način do kraja 19. stoljeća biti izgrađeno oko 4.000 stanova (na principima solidarnosti: svi članovi su ulagali po malo, a izgrađeni stanovi dodijeljivani su lutrijom), ipak će masovna stambena izgradnja krenuti tek početkom 20. stoljeća, kada je preuzme država (kroz zakon) i lokalna vlast (izgradnjom). Ovom promjenom k socijalnom stanovanju, upravljačka uloga stanara postupno će nestajati. Nešto slično možemo primijetiti i kod politike grada Beča, čija će socijal-demokratska uprava veoma često preuzimati ideje inicijativa koje su pokretali građani, ali primjenom top-down pristupa oduzet će im autonomiju donošenja odluka o prostorima koji su za njih bitni. Naravno, ovo podruštvljavanje i ukrupnjavanje rješavanja ključnih društvenih potreba je bilo veoma važno – ali su u tom procesu sudionici, zadrugari, postali konzumenti.
Nezahvalno je ove primjere uporediti s našom situacijom, ali pokušajmo. Većina ovakvih historijskih pokreta vezana je uz zamah industrijalizacije društva u 19. stoljeću, a kao rezultat sukoba radništva s vlastima i industrijalcima došlo je i do prvih oblika samoorganizacije – kao način izlaska iz bijede. Intenzivna industrijalizacija u našim krajevima počinje mnogo kasnije, formiranjem socijalističke Jugoslavije. A onda će ubrzo biti uspostavljeno samoupravljanje, ali da – bez društvenog procesa i eksperimenta iz kojih bi njegovi principi iznikli. Ako ponovo pogledamo Nizozemsku, vidjet ćemo da je kroz razne forme anarhističkih pokreta samoorganizacija imala kontinuitet i mijenjala se kako se mijenjalo i društvo. Tako će, na primjer, u Amsterdamu ulogu radnika iz druge polovine 19. stoljeća nekih sto godina kasnije preuzeti skvoteri, okupljajući se ponovo oko stambenog pitanja i špekulacije zgradama. Ovakve forme organiziranja, postat će i dio popularne kulture – koja je vidljiva i dio svakodnevnog života – ali i dalje u tenziji sa službenim gradom. Kod nas ne samo da se raspala država, već su i emancipatorske forme organizacije koje su u njoj nastale nasilno nestale i izgubile svoj kontinuitet, pa je sada dosta teško pozivati se na to iskustvo.
Danas je interesantno pratiti kakve institucije stvaraju novi municipalistički pokreti, kao što su oni koji već par godine formiraju gradske vlade u Španjolskoj ili u Napulju. Na koji način oni spajaju iskustva odozgo i odozdo.
*Chairholders, grupa ljudi okupljena na zemljištu koje je podložno špekulacijama nekretninama (land-banking), s ciljem zauzeća zemlje za buduće korisnike (koje nazivaju Useholders, dio kolektiva zadužen da zajednički i proaktivno koristi urbani prostor), 2018. / foto: Jassy Earl (stealth.ultd)
► U knjizi naglašavate kako za većinu stanovnika globalnih gradova život (p)ostaje svakodnevna borba za ono što je u SFRJ bilo garantirano ustavom (posao i stan) te uvodite dijalog s ekonomistom, Martijnom Jeroen van der Lindenom, koji umjesto sveprisutnog depresivnog tačerizma TINA (There is no alternative) sugerira kreativni TAPAS (There are plenty of aternatives.), a zgrade u zajedničkom korištenju kao “alate za gradnju zajednica koje se protežu kroz razne društvene strate”. Međutim, teško je oduprijeti se top-down “socijalnom inženjeringu” kojeg provodi kapitalistički grad, te je upravo samoorganizacija od vitalne važnosti. Kako nastaju pojedine stambene zajednice unutar kolektiva City in the Making, u smislu ljudske interakcije i stvaranja zajednice: zajedničkim ulaganjem, zajedničkim radom, dijeljenjem zajedničkih obroka, stvaranjem zajedničkog imaginarija budućnosti kroz zajedničke aktivnosti…? Kako zgrada, kao alat, postaje samoodrživom u ekonomskom, društvenom te ekološkom aspektu?
Ana Džokić i Marc Neelen: U slučaju City in the Making zgrade su bile preduvjet za formiranje zajednica. Uklanjanje ekonomskog pritiska sa samih objekata i činjenica da se prostori koriste van tržišnih uvjeta, otvorili su potpuno drugačije mogućnosti upotrebe, posebno za ljude koji inače ne bi bili uprilici da ih sebi priušte. U startu smo odlučili da prostorima ne pripisujemo ili određujemo namjenu, niti za koga su predviđeni. Ova neodređenost je dozvolila da prostori na sebe preuzmu uloge i namjene koje su im davali pojedinci i grupe kojima su bili potrebni i koji ih koriste. Kroz taj proces su nastale zajednice koje mi kao ko-inicijatori u startu nismo mogli zamisliti. A zgrade su zaista postale alat za istraživanje različitih formi zajedničkog života, odnosa prema radu i kolektivu.
Kada smo krenuli prije pet godina, zajednice su prvo formirane pragmatično, oko potrebe za priuštivim prostorom, ali kako je vreme odmicalo, ostali principi su postajali važniji i dominantniji. Danas tako, na primjer, imamo veoma intenzivan zajednički život u okviru dvije grupe od po pet osoba, okupljanje se događa oko rada na obnavljanju objekata, ili oko zajedničkih radnih prostora kao što su radionica za drvo i tisak. Ekonomska i programska sloboda dozvolili su eksperiment i za druge forme okupljanja koje su otvorene i za one koji tu ne žive. Na primjer, kroz nedjeljno kino (Neverland Cinema), alternativno umjetničko obrazovanje (Bcademy), u jednom periodu i amatersku izradu piva. Iako smo dosta rano počeli sa seminarima koji bi pokrenuli stvaranje zajedničkog imaginarija kako dalje (na temu ekonomije zajednice, upotrebe i upravljanja zajedničkim prostorima, mogućnostima formiranja internog osnovnog prihoda), čini se da je tek sada kolektiv spreman i zreliji za ozbiljniju razradu ovih ideja i principa.
Kako i dalje funkcioniramo pod privremenim statusom (kao rezultat ekonomske krize prostore možemo koristiti još pet godina), spremamo se za trajnije rješenje, koje je i dalje zasnovano na vantržišnim principima. U tom sljedećem koraku neki dodatni principi stvaranja zajednice će dobiti bitniju ulogu – kao što je zajedničko financijsko ulaganje. Do tada privremene objekte koristimo kao teren za kolektivni trening i istraživanje ekonomske, društvene i ekološke samoodrživosti.
*Naslovnica knjige “Upscaling, Training, Commoning” Ane Džokić i Marca Neelena
► Kakvi su odnosi između kolektiva City in the Making i službenog sustava Rotterdama – vjerujete li da će službeni Grad priznati napore grada?
Ana Džokić i Marc Neelen: Vjerojatno će se to u nekom trenutku dogoditi, ali kao što smo ranije vidjeli bitno je na koji način. Iako se društvo participacije proklamira na svim nivoima službene politike, ono se ne prevodi jasno u gradske politike, a senzibilitet prema inicijativama i aktivnostima građana nedostaje. Tako, u situacijama kada je Grad prodavao (našu) javnu imovinu na tržištu (što je samo po sebi upitna praksa), grupe građana koje su te prostore željele pretvoriti u (ili im zadržati) kulturne ili stambene namjene stavljane su u istu poziciju i prolazile kroz licitacije kao investitori koji rade za tržište. Do sada nam nije poznat primjer da je neka lokalna inicijativa uspjela u tom procesu. Ipak, odnedavno Roterdam ima novu upravu koja izgleda mijenja svoje stanovište, pa umjesto da objekte prodaje onome tko ponudi najviše, želi ih učiniti dostupnim lokalnim inicijativama.
Koliko sporo se situacija mijenja, pokazuje i to da je 2015. Zakonom o stanovanju data mogućnost za formiranje novih stambenih zadruga (kroz proces otkupa socijalnih stanova), ali i pored brojnih stambenih zajednica koje su se oko toga angažirale, nije nam poznato da se ijedna od njih već uspjela formirati. Očigledno je da je potrebno aktiviranje države i drugih stambenih organizacija kako bi stvar uspjela i zaživjela.
*Priprema 53. zagrebačkog salona arhitekture u Puli, kolovoz 2018. / foto: Jere Kuzmanić
► Jedna od situacija koju nazivate formativnom za Stealth je konferencija “Grad postkapitalizma” (2009.), konferencija čiji je organizator bila Pulska grupa. Iz konferencije je proizašla i istoimena knjiga. Tom prilikom nastaje Pulska deklaracija, koju potpisuju Observatorio Metropolitano, Hackitectura.net i Pulska grupa. Ključan operativni termin deklaracije je, kako se ističe u knjizi, “komunal”, tradicionalni istarski pojam vezan uz “korištenje zemlje kao aktivan proces, a ne uz vlasništvo, kao pasivno stanje”. 2018. u kolovozu, ponovo ste u Puli, i bavite se pripremom Salona, uz niz istraživačkih grupa oformljenih kroz lokalna društva arhitekata. Je li “komunal” opstao kao operativni pojam i u tom, nazovimo ga tako, Pulskom procesu iz 2018. godine?
Ana Džokić i Marc Neelen: 2009. je vjerovatno bila godina kada smo aktivno počeli koristiti pojam komunal, odnosno na engleskom commons. Commons kao pojam nije isključivo vezan za zemljište kao resurs, već se odnosi na mnoge prakse koje djeluju van principa tržišta i državne opskrbe, a odnose se na korištenje, upravljanje i (nekada) posjedovanje zajedničkih dobara. 2011. godine, kada smo u Bordeauxu započeli rad na projektu Once Upon a Future (o mogućnostima reformulacije vizije grada na osnovu onoga što građani na terenu već rade), u pomoć smo pozvali Emila Jurcana, tada iz Pulske grupe. Commonsima smo se zajedno bavili i u Novom Pazaru (projekt Šta je u Pazaru zajedničko?), a pojam je naravno opstao kao operativan i u ovogodišnjem Pulskom procesu i to na više nivoa. Osnovno pitanje je kako arhitektura može doprinijeti vitalnim zajednicama u kontekstu u kome funkcionira. A jedan od najuzbudljivijih propratnih elemenata Salona će u tom svjetlu vjerovatno biti narativ, imaginarno putovanje koje povezuje saznanja nastala kroz suradnju s lokalnim društvima arhitekata iz Splita, Šibenika, Varaždina, Zadra i Karlovca. Ovaj fiktivni scenarij, kome je finalni oblik dao Jere Kuzmanić, priča je o promjenama koje su potrebne kako bismo grad počeli ne samo promatrati, već i mijenjati i u njemu djelovati čineći otklon od pokušaja da se svaki oblik života i znanja podredi logici tržišta. Priča nas vodi kroz sljedećih deset godina prakse nadolazeće generacije, ona počinje u infrastrukturno devastiranom Splitu, a završava se u potpuno izmijenjenoj karlovačkoj Zvijezdi 2028. godine!
*Publikacija “Što je u Pazaru zajedničko?” / foto: STEALTH.unlimited
►Na kraju, recimo još samo da nas zadnje poglavlje vaše knjige, scenarij za budućnost koja se događa u Rotterdamu u sljedećih sedam godina autora Paula Curriona, koji je s vama proizveo već spomenuti The Report: Vienna Biennale 2049, upozorava da je Prometej imao i brata – Epimeteja. Kako Paul živi u Beogradu i piše o budućnosti Rotterdama, znamo li već nekoga tko u Rotterdamu piše o prošlosti Beograda?
Ana Džokić i Marc Neelen: Vjerojatno je da se netko time bavi, ali da mi toga još nismo svjesni.
Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Ani Džokić i Marcu Neelenu na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
