Ana Kuzmanić je dobitnica najznačajnijeg domaćeg priznanja za mlade umjetnike Nagrade Radoslav Putar koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost u Zagrebu. U užem izboru se našla s još troje finalista koji su se publici predstavili zajedničkom izložbom u Malom salonu MMSU-a u Rijeci.
Ana Kuzmanić aktivno djeluje na hrvatskoj umjetničkoj sceni od 2006. godine, a nakon završenog master-programa na Edinburgh College of Art aktivno je uključena i na međunarodnu scenu. Kao umjetnica pojavljuje se na značajnim rezidencijama (Tate Audio Arts) i ljetnim školama u suradnji s važnim umjetnicima današnjice, poput one koju je vodio kolektiv Chto Delat. U dosadašnjem radu aktivno problematizira ljudsku svakodnevnicu, bavi se pitanjem kolektiviteta, zajedništva, mogućnostima udruženog rada, pedagogijom i edukacijom mladih.
*Ana Kuzmanić
► Na natječaj za nagradu Radoslav Putar prijavila si pet radova/intervencija koje su izvedene u Zagrebu i Splitu. S obzirom na formu radova, što si odlučila izložiti na izložbi Finalista u Rijeci?
Ana Kuzmanić: Izložba finalista bila mi je veliki izazov. Moji posljednji radovi su kontekstualni te su uglavnom rađeni van galerija. Trebalo je pronaći način kako ih prebaciti u kontekst galerije, a da se pritom ne izgube osnovne karakteristike. Nisam pobornik puke dokumentacije kontekstualnih radova jer se tada često izgubi smisao.
U tom smislu mislim da sam za rad Promjena s klupe uspjela pronaći rješenje kojim sam najzadovoljnija. Radi se o intervenciji u parku u Voltinom koju sam radila za kustoski kolektiv Blok te uz stručnu podršku Jasne Žmak, Darija Devića i Hrvoja Živčića. Ona se sastoji od isječaka razgovora, koje sam vodila sa stanovnicima Voltinog na temu susjedstva, ugraviranih na metalne pločice i postavljenih na klupe u kvartovskom parku. Rad se direktno obraća stanovnicima Voltinog i izvan tog konteksta gubi smisao. Intervenciju su zabilježili slučajni prolaznici koji su objavom fotografija na društvenim mrežama isprovocirali širu društvenu raspravu vezanu za sadržaj pločica. Odlučila sam prezentirati taj rad upravo kroz dijalog, koji je isprovocirao na Facebooku, te sam bez cenzure isprintala Facebook zid na kojem se vide sve pločice i dijalog vezan za njihov sadržaj.
Nažalost za rad Ovo nije kutija nisam uspjela naći adekvatno rješenje. Jedino meni prihvatljivo bi bilo da sam ga ponovo izvela u jednoj od riječkih knjižnica, međutim za to nisam imala ni vremena ni infrastrukturu.
I tako sam se našla u situaciji da sam ušla u novu produkciju mjesec dana prije otvaranja. Naime, rad Glasnije! Govori glasnije! bio je dogovoren s Galerijom Miroslav Kraljević nevezano za izložbu finalista. Htjela sam kroz seriju radionica stvoriti dijalog između osoba starije životne dobi i djece. Polazišna točka bilo je pitanje Što je sjećanje?, a same radionice bile su inspirirane slikovnicom Wilfrid Gordon McDonald Partidge (1984.) autora Mem Fox i Julie Vivas.
Metodološki sam u tom radu pokušala neke nove stvari. Bio je to totalni rizik; naime, rad s ljudima nosi određenu neizvjesnost i do samog kraja nisam bila sigurna hoću li uspjeti dobiti rad ili ne. Zbog financijskih razloga nisam ušla u neku zahtjevnu produkciju: rad je prezentiran više kao skica metodologije i mislim da još nije dobio svoj konačan oblik, još je u procesu.
Treći rad je jedini rad koji je s lakoćom ušao u galeriju. Radi se o umjetničkoj knjizi Ja sam velik, ti si malen! koja je nastala na radionicama s djecom na kojima sam se bavila pitanjem ideologije u djetinjstvu. S tim radom nisam imala puno posla, a uklapao se u ostale radove pa sam ga izložila. Mislim da se ta tri rada dobro nadovezuju jer pokazuju različite faze metode stvaranja umjetnosti kroz dijalog. Ispalo je slučajno da su ta tri rada, koja su izložena u Rijeci, nastala kroz komunikaciju s različitim ljudima iako to nije nužno osnovna metoda mojih radova.
*Glasnije! Govori glasnije!, 2018. (radionica) / foto: Miran Kramar
*Glasnije! Govori glasnije!, 2018. / foto: Petra Mrša
► U intervjuu, koji smo vodili s finalistima, napomenula si da bi se u New Yorku obratila jednoj mladoj umjetnici s kojom bi započela suradnju. S obzirom na tvoj dosadašnji site-specific umjetnički pristup, zanima me bi li ti New York pružio dovoljnu distancu da se osvrneš na stanje ovdje ili bi se u fokusu rada našao baš taj grad?
Ana Kuzmanić: Imam više ideja kako iskoristiti vrijeme u New Yorku, ali treba vidjeti što je od toga realno. Umjetnica, koju sam spominjala, zove se Lenka Clayton i njeni radovi imaju mnoge dodirne točke s mojima. Zanimljiv mi je njen projekt Artist Residency in Motherhood. Također volim kako koristi dokumentaristiku u svom radu. Puno njenih projekata su kolaboracijski i često radi s ljudima pa mi se čini da bi dijalog s njom mogao biti zanimljiv. Bilo bi mi zanimljivo i stupiti u kontakt s određenim teoretičarima kritičke pedagogije i nekim teoretičarima medija koji rade u The New Schoolu. Teme, kojima se bavim, univerzalne su tako da mislim da ću relativno lako metodologiju, koju koristim, moći primijeniti i na novi kontekst.
► Master studij si završila na Edinburgh College of Art u Velikoj Britaniji pa me zanima zašto je tvoj izbor bila baš ova institucija te jesi li imala stipendiju kao podršku za izabrani program ili si paralelno morala raditi?
Ana Kuzmanić: Izbor je bio privatne naravi. Naime, primljena sam i na akademiju u Berlinu, ali zbog partnera, koji je htio ostati sa mnom, odlučila sam se za Edinburgh. On je završio master prije mene i mogao je dobiti radnu dozvolu u Škotskoj. U početku sam bila razočarana jer mi se činilo da je Berlin puno uzbudljivije mjesto, ali iz današnje perspektive nije mi žao. UK se kulturološki bitno razlikuje od ostatka Europe, a izmještanje iz poznatih kulturoloških obrazaca natjera te da preispitaš vlastitu kulturu. U tom procesu mnogo naučiš. Postoji razlog zašto su njihovi fakulteti među najboljima na svijetu i smatram da sam u dvije godine dobila mnogo. Što se tiče financiranja, imala sam stipendiju i podršku obitelji i povremeno sam odrađivala fuševe.
► Rezidencijalni boravci za suvremene umjetnike predstavljaju bazu za nadograđivanje i razvoj, a do sada si boravila na nekoliko rezidencija u Berlinu, Barceloni, Londonu, Chicagu, Aleksandriji. U čemu osobno vidiš potencijal ovakvih boravaka?
Ana Kuzmanić: Sve su to bili kratkotrajni boravci na kojima sam u pravilu upoznala zanimljive ljude i novu kulturu. Naravno da te nova sredina uvijek natjera da učiš. Za mene je ta izmještenost rijetko bila direktno poticajna u smislu da bih tamo nešto konkretno isproducirala. Više se radilo o određenom odmaku koji ti daje novu perspektivu toga što radiš. Voljela bih otići jednom na dužu rezidenciju – na primjer na godinu dana. To je puno realniji vremenski okvir za stvaranje nekog novog kvalitetnog rada.
► Suradnja između kustosa i umjetnika postaje dijelom prakse i razvoja umjetničkog rada. Kako doživljavaš tu suradnju, je li ona neophodna i koji su njeni pozitivni aspekti?
Ana Kuzmanić: Suradnja kustosa i umjetnika je uvijek postojala samo su se definicije uloga s vremenom mijenjale. Moja iskustva su različita i čini mi se da danas ne postoji neka opća ideja uloge kustosa. Svatko od njih definira svoju ulogu drugačije. Za mene je idealno kada kustosi i umjetnici rade kao tim, komuniciraju i razmjenjuju ideje, tada su rezultati najbolji, ali to je vrlo spor proces u kojem je potreban trud s obje strane kako bi se dogodilo razumijevanje i rast. Ono, što vidim kao problem, jest to što su danas kustosi u poziciji moći. Oni definiraju teme što jako sužava ulogu umjetnika. Probat ću to objasniti kroz osobni primjer. Kao mladi neafirmirani autor prije dvije godina trebala sam prilike za razvoj i odlučila sam se javljati na natječaje koji podržavaju proces istraživanja. Kako su moji projekti često složeni i izlaze iz uskog područja umjetnosti, trebala sam financijsku, infrastrukturnu i intelektualnu potporu da bih isprobala neke od ideja. Tako sam poprilično naivno poslala prijave na sve što mi se učinilo da podržava taj proces istraživanja očekujući da ću možda proći na jedan ili dva natječaja. Većina natječaja imala je unaprijed usko definirane teme: rad u kontekstu interneta, stanovanje na Trešnjevci, umjetnost kao edukacija, grad itd. Mislim da sam jedino u Galeriji Prozori sama definirala temu. Problem je nastao kad sam saznala da sam prošla na svih pet natječaja: našla sam se u situaciji gdje sam unutar godinu dana morala raditi istraživanja na potpuno različitim temama koje se nisu pretjerano nadovezivale jedna na drugu. Situacija je postala šizofrena… Jedva sam preživjela tu godinu. Da nisam bila okružena sjajnim timovima ljudi, koji su mi davali podršku u svakom pogledu, nema šanse da bih to uspjela sama. Meni najdraži radovi jesu rezultat kolektivnog rada i dokaz su da kustosi i umjetnici mogu biti odličan tim. Međutim postoji širi problem. U većini tih natječaja kustosi su definirali temu. Iz pozicije neafirmiranog autora tražiš prilike za razvoj i nisi u prilici birati. Pitanje je kakvi bi bili moji radovi danas da sam sama birala teme koje su meni osobno u tom trenutku bile najzanimljivije. Definitivno jesam za usku suradnju kustosa i umjetnika, međutim jako je bitno da ti odnosi budu ravnopravni od samog početka.
*Promjena s klupe, 2017. / foto (lijevo): Ana Kuzmanić / foto (desno): Damir Žižić
*Promjena s klupe, 2917. / foto: Petra Mrša
► U dosadašnjem radu suočila si se s puno situacija u kojima si u direktnom kontaktu s publikom ili prolaznicima gdje možeš čuti njihove komentare. Koliko takvi susreti utječu na tvoju umjetničku praksu, ali i na tvoje poimanje umjetnosti danas?
Ana Kuzmanić: Umjetnost je postala poprilično elitistička. Na otvaranjima izložbi u pravilu se nalazi jedan mali krug ljudi koje to zanima i sve skupa postaje dosadno. Ne znam je li to neka kriza umjetnosti općenito ili je samo moja vlastita kriza. Mene ta pitanja vječno proganju: Čemu umjetnost? Zašto to radim? Koja je uloga umjetnosti u današnjem društvu? Sjećam se da sam u jednom trenutku imala duboku osobnu krizu vezanu za to pitanje. Krenula sam u osobnu potragu za odgovorima, koja me vratila u djetinstvo na prvu dječju literaturu i stripove kao što su Alan Ford i Calvin and Hobbes ili na primjer Pipi Dugu Čarapu, kroz koje sam, inscenirajući ih u dogovoru s prijateljima, naučila transformativnu moć koju igra kao svojevrstan performans ima u pretvaranju fikcije u stvarnost. Kasnije u pubertetu tu moć su imali filmovi, bendovi i muzika. Francuski La Haine na ekranu, a Zidar Betonski, KUD Idijoti, Franci Blašković, Toma Bebić itd. Svi ti utjecaji formirali su me kao osobu. Iz današnje perspektive mogu reći da sam kroz umjetnost naučila najviše o svijetu i sebi. I tu negdje vidim njenu moć: u otvorenosti za drugačije, otvorenosti prema preispitivanju vrijednosti sustava, u iskrenom porivu da se pitaš i tražiš odgovor. Tu sam negdje našla svoj vlastiti odgovor zašto radim to što radim, ali i razlog zašto sam se izmjestila iz galerije. Intuitivno sam razumjela da postoji mjesto za umjetnost u široj zajednici i tražila sam način da to ostvarim. Koji put mi se čini da kroz svoje projekte pokušavam s ljudima aktivirati potencijal umjetnosti da bude prisutna u zajednici. Naravno taj dijalog uvijek ovisi o sugovornicima; koji put uspije, koji put ne. Međutim, bez obzira na rezultat, on nužno mijenja sve sudionike.
► Angažiranom kritičkom praksom na razmeđi umjetnosti, pedagogije i knjižničarstva baviš se u radu Ovo nije kutija. Kakve nam društvene promjene rad sugerira?
Ana Kuzmanić: Rad je nastao kroz istraživanje knjižnične građe slikovnica u knjižnici Silivija Strahimira Kranjčevića koje sam radila u suradnji s teoretičarkama dječje književnosti Dubravkom Zima i Marinom Hameršak. Neki moj generalni osjećaj, koji je kasnije potvrđen i u istraživanju, bio je da se danas od dječje književnosti primarno očekuje da bude skladna, jasna i pedagoški korisna. Slikovnica se uobičajeno prepoznaje i dešifrira kao prostor očekivanog, ugodnog, sigurnog, poznatog i razumljivog. To dovodi do pojednostavljenih pogleda na svijet u kojima se sve tumači crno-bijelo. Međutim život ne funkcionira tako, ta slika svijeta je kriva i dovodi do devijacija u kojima sve drugačije smatramo neprihvatljivim. Za mene su kvalitetne slikovnice prostor umjetnosti jer se nalaze na sjecištu likovnog, narativnog i edukacijskog. Zbog toga sam odlučila intervenirati u sam fundus s pažljivo odabranim dječjim knjigama i slikovnicama. Selekcija se sastoji od pedeset naslova koji su dijelom donirani, a dijelom izvučeni iz postojećeg fonda knjižnice i od kojih se neki radikalno udaljuju od dominantnih reprezentacija. Pozicije, iz kojih progovaraju ove slikovnice, različite su: od feminističkih pozicija, antikolonijalnih i drugih. Neke od tih slikovnica otvaraju esencijalna filozofska i etička pitanja, ali preformulirana u djeci bliski jezik: Ima li cvrčak pravo na ručak? Plaču li čudovišta? Vidimo li svi isto? Što je smrt? Selektirane slikovnice preveo je Marko Maras te su opremljene kutijama koje je oblikovala Ivana Borovnjak. Na kutijama se nalaze specifična pitanja i informativni tekst te su skupa sa slikovnicama umetnute među ostalu građu na dječjem odjelu. Pitanja s kutija nemaju jedinstven odgovor nego ukazuju na potencijal slikovnice za otvaranjem dijaloga s djetetom te osvještavaju čitanje kao aktivan čin s potencijalom za promjene. Kustosica Irena Bekić je, sa svojim kolegama knjižničarima Petrom Dolanjski i Željkom Vrbanacem, svojim djelovanjem u knjižnici nadogradila ovaj rad aktivirajući ga u lokalnoj zajednici. Zajedno su vodili radionice s djecom unutar kojih su razgovarali o određenim temama. S Ljubicom Letinić snimili su male radio-drame prema selektiranim slikovnicama. Ukratko, udahnuli su radu život i presretna sam zbog toga.
*Ovo nije kutija, 2017.
► Društveno angažirani radovi zauzimaju posebno mjesto u tvojoj umjetničkoj praksi. Tko su tvoji uzori i inspiracija u praktičnom ali i u teorijskom smislu?
Ana Kuzmanić: Moje inspiracije često dolaze iz različitih područja i teško ih je sistematski grupirati. Prije bavljenja nekom određenom temom pokušam se teoretski informirati. Tako sam za pripremu rada Ovo nije kutija čitala literaturu vezanu za teoriju dječje književnosti, npr. knjige kao što su Tales for Little Rebels.
U slučaju Voltinog istraživala sam arhive i čitala o teoriji stanovanja i teoriji utopije, npr. Colina Warda.
Poznavanje teoretskih koncepata i rasprava bitna mi je ulazna informacija u pristupanju nekoj temi.
Globalno u mom radu ima dosta utjecaja kritičke pedagogije autora kao što su npr. Paul Freire, Ivan Ilič i dr. Sad mi padaju na pamet i bell hooks, Boris Groys, Augusto Boal, Bohm, McKenzie Wark, Beatriz Preciado. Što se tiče umjetnosti, volim različite umjetničke prakse i nisam nužno orijentirana samo na angažirane radove niti smatram da određeni autor mora uvijek raditi angažirano. Nekim nasumičnim odabirom kao inspirativne autore spomenula bih sljedeće: Jeremy Deller, Hito Steyerl, Ruth Ewan, Olivia Plender, Guy Ben-Ner, Dan Perjovschi, Philip Guston, John Cage, Bruno Munari, Sanja Iveković, Tomislav Gotovac, Indoš, Mladen Stilinović, Goran Petercol, Isidoro Valcárcel Medina, Chto Delat, Ilya Kabakov, Francis Alys, Situationist International… Ma mogla bih sad nabrajati unedogled. Možda se na prvu ruku ne vidi poveznica među njima, ali kroz sve te autore sam u jednom trenutku rasla i učila od njih.
*Ti si malen, ja sam velik!, 2015. / foto (lijevo): Miran Kramar / foto (desno): Petra Mrša
► Što su prema tvom mišljenju alternativna mjesta učenja?
Ana Kuzmanić: Sve ovisi kako definiraš alternativno. Ljudska bića uče cijeli život – od rođenja do smrti, učenje nikad ne prestaje. Škole, umjetničke galerije, fakulteti i ostala “tradicionalna” mjesta učenja ustvari samo prisvajaju i monopoliziraju temeljnu ljudsku funkciju učenja. U umreženom, postdigitalnom društvu ovi monopoli polako popuštaju. Informacije i znanje danas se nalaze svuda, mjesta poput škole i galerije postaju sve manje važna, a učenje se iz škole ponovo izmješta u obitelj, na cestu i naravno na internet. Taj pomak smatram vrlo zanimljivim iako on sa sobom nosi mješavinu dobrih i loših posljedica.
► Članica si kolektiva Eastern Surf koji djeluje na relaciji Hrvatska – Velika Britanija. Možeš li nam reći nešto više o kolektivu i iskustvu kolektivnog djelovanja/rada?
Ana Kuzmanić: Kolektiv je nastao spontano. Nakon mog povratka u Hrvatsku nedostajali su mi razgovori, koje sam vodila u Škotskoj s kolegama, te sam ih pozvala da napravimo izložbu zajedno. Kako smo tada svi živjeli u različitim gradovima, naša komunikacija bila je definirana virtualnim okruženjem i uskoro smo se počeli kritički reflektirati na tu činjenicu. Naš dijalog nije kontinuiran jer svi imamo samostalne umjetničke prakse, ali odgovara nam povremeno stvoriti nešto zajedno. Zadnje, što smo napravili, bio je online performans Ilovemyjob za net.cub galeriju. Reinterpretacijom slika, koje se pojavljuju na društvenim mrežama pod određenim hashtagovima, stvorili smo kolektivni narativ koji reflektira fetišizaciju rada u kontekstu društvenih mreža. Ne samo u ovom kolektivu već i općenito kolaborativni rad smatram potpuno prirodnim. Vizualna umjetnost ne funkcionira uvijek na taj način, ali neka zanimanja su nezamisliva bez jakih kolaboracija (kazalište, film, arhitektura, medicina itd.). Iako taj način rada ima svoja opterećenja, katkad je i sporiji, u njemu svi uče i napreduju.
*Ilovemyjob, 2017. / fotografije iz videa
*Ilovemyjob, 2017. / foto: Ana Kuzmanić
► U 2018. ćeš imati dve samostalne izložbe: u Zagrebu i Zaboku. Možemo li dobiti kratku najavu, o čemu je riječ?
Ana Kuzmanić: Za sada se ne radi o novim produkcijama. U Zaboku ću vjerojatno prezentirati neki od gotovih radova u dogovoru s galerijom, a u Zagrebu bih trebala prezentirati rad Glasnije! Govori glasnije! koji je za sada pokazan samo u Rijeci. S obzirom da je rad nastao kroz seriju radionica u Domu za starije i nemoćne osobe Medveščak, koje su povezale djecu i osobe starije životne dobi, u svome procesu je spojio čitav niz profesionalaca iz različitih područja, suradnika i dragih ljudi koje bih ovdje rado spomenula: Nikolinu Rafaj, Ljubicu Letinić, Dalibora Piskreca, Hanana El Sayeda, Matiju Pricu, Ivanu Borovnjak, Marka Marasa, Ivanu Dražić, Deana Krivačića, ali i sve klince i stanare doma. Svim tim ljudima sam neizmjerno zahvalna. Zbog toga razmišljam o tome da rad i postavim u staračkom domu. Bilo bi lijepo da se svi sudionici radionica i suradnici nađu još jednom na jednom mjestu pa da napravimo dobar tulum.
Izložba finalista Nagrade Radoslav Putar se može pogledati do 10. srpnja 2018. u Malom salonu MMSU u Rijeci.
Razgovarala: Maja Broun / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Ani Kuzmanić na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
