Ana Mušćet (1981.) multimedijalna je umjetnica. Magistrirala je 2016. na Odsjeku za kiparstvo Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Slavomira Drinkovića, s najvećom pohvalom summa cum laude. Godine 2010. magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pri Odsjeku za hrvatski jezik i književnost, uz ruski jezik i književnost. Dobitnica je nekoliko stipendija za izvrsnost, finalistica je Essl Art Award nagrade za 2015. godinu, dobitnica Posebne rektorove nagrade te dviju Dekanovih nagrada za uspješnost u radu. Za rad o Golom otoku, Na promjenu zraka, stručni žiri predvođen američkim umjetnikom Geryjem Hillom dodijelio joj je 2015. Freedom Award na VII Passion for Freedom festivalu u Londonu. Dobitnica je Posebnog priznanja za ostvarenje od međunarodne važnosti, Dies Academicus, 2015. godine. Stipendistica je nizozemskog Woman Education Funda. Godine 2016. na 25. slavonskom bijenalu osvaja Grand Prix za rad Zastave, a 2017. i Nagradu publike na istoj izložbi. Godine 2019. Zaklada Adris dodijelila joj je nagradu u kategoriji Stvaralaštvo. Ove je godine za rad Horizont osvojila Grand Prix na 57. zagrebačkom salonu. Radovi joj se nalaze u zbirkama suvremene umjetnosti u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, Galeriji umjetnina u Splitu, a od 2020. u fundusu Galerije Antun Augustinčić. Živi i radi u Zagrebu. Umjetnička je suradnica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj predaje izborni kolegij Narativ. Članica je Vijeća za djelatnost Centara za kulturu u Gradu Zagrebu u mandatu od 2021. do 2025. godine, kao i Radne skupine za izradu Prijedloga plana razvoja kulture Grada Zagreba za razvoj kulturne strategije u razdoblju od 2023. do 2028. godine.
S Anom Mušćet razgovaramo povodom osvojenog Grand Prixa na 57. zagrebačkom salonu vizualnih umjetnosti.
► Dobitnica si niza nagrada. Što je svaka od tih nagrada značila za tvoj rad, a što za tvoju karijeru? U čemu je posebnost ove koja je direktan povod našem razgovoru?
Ana Mušćet: Sigurno je da nagrade i priznanja jesu vrsta podrške i mladom autoru u početku mogu biti i vrsta dodatne motivacije za daljnji rad. Josip Užarević govorio je kako do 40-e radimo za ime, a nakon 40-e ime radi za nas. Nagrade koje se dodjeljuju suvremenim umjetnicima imaju dugu povijest, koja se često ne može odvojiti od one akademskog sustava, pa se razvija nešto poput “popisa časti” koji je rezultat sklonosti uvrštavanju i indeksiranju dok se svi uključeni pomalo nameću kao “preskriptori” kriterija. Ostaje nam željeti transparentnost, koja će omogućiti da se nagradama pridaje važnost koju zaslužuju. Ipak, bilo bi ne samo uzaludno, nego čak, rekla bih, i destruktivno očekivati da jedna nagrada dominira nad svima ostalima, kako bi se nametnula kao neosporan zalog kvalitete. Bojim se da će se češće analizirati metoda odabira izlagača i dodjele nagrada, kao i eventualno mjerenje povećane vidljivosti pobjednika, a pritom se zaboravlja kako se tako nagrada razmatra u kontekstu njezinog signalnog učinka. Mislim da postoji kroničan nedostatak analitičkih radova koji bi pomogli boljem razumijevanju onoga što postojeće nagrade čine za scenu i suvremenu produkciju. Što čine za umjetnika, kakav je njihov utjecaj na karijere ili na vrijednost radova? Ni sama se ne mogu odlučiti vrednuju li nagrade, odnosno mjere li vrijednost ili su same proizvođači te vrijednosti. Nagrada za Horizont važna je za taj rad, ali i mene osobno, s obzirom na dugogodišnje istraživanje i bavljenje jednom temom na način da se ista pokušava neprestano razrađivati. Volim reći da je to posvajanje teme za jednu novu publiku i ukidanje njezinih jedinih dosadašnjih vizualnih identifikacija i pripadnosti.
► Geneza rada Horizont seže u 2019. godinu. Kako se rad mijenjao od tada do ove nagrade na 57. zagrebačkom salonu vizualnih umjetnosti?
Ana Mušćet: Ne bih rekla da se mijenjao već da je nastajao tijekom jednog istraživačkog rada (nakon dugog perioda bavljenja isključivo Zastavama). Rad je rezultat nekolicine donesenih odluka, ali ponajviše želje za izazovom spram same sebe i poštovanja životnih faza u kojima se nalaziš. Želje za izmjenom prijašnjih tijekova rada, za nečim novim, a ponovno i društveno relevantnim. Horizont je nastao po načelu zbrajanja – okupljanje priče, njezine nadogradnje, korištenjem dostupnih informacija te upoznavanje s ljudima i skupinama s kojima se po prvi puta susrećem, odnosno s takvom vrstom kolektivne traume. Potom dolazi do onog najkompleksnijeg jer zaplet traži i vlastito odgonetavanje, vlastito rješenje. Tema nasilno odvedenih osoba u ratu nema rasplet. Kraj ostaje nedefiniran. Ostaje otvoren. Oblikuju ga i vizualiziraju mnogi; svatko za sebe. Za priču i njezin zaplet, koji je u ovom radu kulminatorni segment istraživanja zanimljivo je kako je svjedoci pripovijedaju skoro po načelu citiranja. U pripovijedanju zarez im je uvijek na istom mjestu i na identičnim dijelovima bilježim izmjene gesti ili način sjedenja, manipuliranja rukama. Horizont je prvi puta izložen u studenom 2021. godine u Galeriji Spot. Suradnja s likovnom kritičarkom Jelenom Pašić dogovorena je po principu pisanja segmentiranih izjava koje se nalaze na poleđini kolaža. U dnu su moje zabilješke ili kratki opisi. Oblikovanje galerije fragmenata (kako sam definirala mapu) potpisuje OAZA (dizajnerice Nina Bačun i Roberta Bratović).
► Iza svakog tvog rada stoji minuciozno posložen arhiv. Od čega se sastoje te tvoje baze, kako one (in)formiraju oblik rada te kakav je život tih arhiva nakon što rad dobije neku svoju finalnu formu?
Ana Mušćet: Mislim da je taj segment rada praktički neizbježan. Naravno da se informacije pohranjuju, kao i detalji o produkciji. Ono što mi je osobno važnije jest kako se do informacija dolazi. To je već pitanje nekih drugih umješnosti ili pak volje ili čak hrabrosti. Budući da osobni arhiv uključuje autorsku građu (kao što su mišljenja, stavovi, komentari o radu i svakodnevnom životu i sl.) on uspostavlja mogućnost izravne i intimne cjelokupne osobnosti umjetnika, kako bi se njegov rad sagledao objektivnije. Nekad sam, dok mi je to bilo jako važno (ponekad i dan-danas), bilježila i na koje se natječaje ne prijavljujem i zašto. Kao neki inverzni CV. Sve je to dio higijene rada, mislim. Okupljene “podatkare”, kako ih naziva Ivan Hubalek, nekadašnji rukovoditelj u tvornici Borovo i suradnik na istraživanju Borovo sekvence, sadrže formalne i neformalne podatke, i bez njih ne mogu zamisliti oblikovanje rada kojim se u tom trenutku bavim. Ipak, to nikako ne znači da ću ih nužno pokazati prilikom izlaganja. Stvaranje vizualnog vokabulara koji komunicira novu ideju ili smjer u kojem želim ići imperativ je ne samo za funkcionalnost i privlačnost (neplaniranog) arhivskog projekta, već i za njegovu pristupačnost drugima u budućnosti. Mnogi arhivski projekti proizlaze i nastaju u zajednicama koje pokušavaju definirati svoju povijest ili možda žele stvoriti prostore u kojima se ta povijest može komunicirati drugačije, objektivnije, pametnije. Sve veći broj online arhiva ima i svoje nedostatke u pogreškama, u nepouzdanostima, ali ono što je mnogo važnije pritom je da oni ujedno stvaraju nove mogućnosti. Arhiv umjetnika pritom ima potencijal otkrivati, angažirati i educirati drugačije. Što je samo učinila Susan Meiselas s aka Kurdistan. Za pospremanje i dalje koristim i broj i riječ, iako sam svjesna da je broj jedini točan.
► Traumatičnim nasljeđem Golog otoka bavila si se u nizu radova: Izgubljeno-nađeno (2016), On-line (2016), Samantha Fox je bila ovdje (2015), Na promjenu zraka (2015), Dobrodošli (2014). Što te ponukalo na bavljenje tim traumatičnim nasljeđem i što vidiš kao vezivno tkivo ovih pet radova?
Ana Mušćet: Golim sam se jako dugo bavila, prvi put ga posjetila 2014. godine, da bih 2015. tamo napravila svoj najvažniji rad. Prije upisa na Akademiju zaposlila sam se u jednoj medijskoj kući za koju sam nastavila raditi i tijekom studija, i redakcija u kojoj sam sjedila nalazila se točno nasuprot arhiva. Taj arhiv je bio prava riznica informacija u kojoj me posebno zaintrigirao jedan intervju nekadašnjeg generala UDBA-e, Jove Kapičića koji je dao za Globus 2008. godine. I tad sam počela istraživati sve na temu Golog i producirati radove koji su u toj fazi prije svega jako direktni. Danas mi je drago da su tako izgledali moji počeci. Goli je došao odmah nakon jednako (politički) za mene važnog rada Kreda, koji preispituje pitanje ljudskog prava na pitku vodu, nakon odluke Bundestaga 2013. godine o privatizaciji vodnih resursa i zagrebačkog (sada već petnaestogodišnjeg) scenarija na Vrbanima III. Adorno je vjerovao kako je stvaranje poezije nakon Holokausta dotrajalo, ali ipak nije pritom predložio proglašenje njezine smrti već se bavio pitanjem kako umjetnost može na najbolji način ostvariti sadržaj istine, kako bi potaknula i kritiku. Radovi nastali na temu Golog ili producirani konkretno na prostoru otoka potaknuli su me na i vježbanje fokusa i prekoračenja nekih svojih prvih rješenja, onih u koje upadamo pogotovo odlazimo li na jedno mjesto nakratko. Još jedan razlog, između ostalih, zašto nisam nikad bila veliki pobornik umjetničkih rezidencija.
► Čini mi se da se tvoj rad oslanja na tri glavna poietička uporišta: fotografija, krajolik, memorija. Što misliš o tome?
Ana Mušćet: Rekla bih da tu ima istine i dodala bih i tekst, iako on može pripadati uporištu memorija. Govorimo li pak o alatima, pogled je interesantan. Lacan sugerira da su predmeti ti koji diktiraju način na koji ih vidimo, odnosno organiziraju se spram nas kroz režime moći koji su iznad naše volje. You never look at me from the place at which I see you (Lacan, 1964). Sva tri navedena uporišta iz pitanja događaju se iz rada u rad, kao i primjeri interveniranja rezanjem i spajanjem (kolažiranjem) sadržaja. Ali ne treba biti prekonkretan (u ovom odgovaranju). Mogu reći da mi se s godinama razvija drugačiji ulazak u rad. Ali nije riječ o automatiziranom promišljanju; moram to odmah podcrtati. Toga ima, ali tome ne dam da glasno govori. Znam da me motivira želja da odem što dalje u rad, u konstrukciju sadržaja koji mogu u zadanom trenutku kontaktirati. S kojim mogu razmijeniti njegove samoustrojene konotacije. Kao što jezik nema strogo fiksirana pravila, ali ima konvenciju razumljivosti.
► Na tim poietičkim uporištoma nastaje i rad Otok ljubavi (2016-2019). Radi se o otočiću koji je nastao nakon što su iskopana dva tunela u području Baćinskih jezera, koja su i tebi u djetinjstvu predstavljala mjesto odmora i rekreacije. Kako je nastao rad i gdje je sve izlagan?
Ana Mušćet: Rad je nastao 2016. godine i jedini je rad napravljen direktno s konotacijom na mjesto u kojem sam živjela do svoje četrnaeste godine. Mlečić (lokalno prozvan Otok ljubavi) se pojavljuje nakon spuštanja razine jezera Oćuša, i postaje amblem jezera, upravo zbog svoje vizualne atraktivnosti, oblika i rasporeda vegetacije, koja ga čini izgubljenim rajem, usamljenim i beskorisnim tijelom usred, od ljudi, ispražnjena pejsaža. Rad je izlagan u Galeriji CEKAO, u koprivničkoj Sinagogi i u ECB-u u Frankfurtu, u sklopu predstavljanja suvremene umjetnosti pojedinih članica Europske zajednice. Baćinska jezera osobno su mi konotacija na mjesto na kojem smo provodili veliki dio slobodnog vremena kao obitelj. Imam određeni broj dijapozitiva, fotografija roditelja u njihovim dvadesetima, nakon što su doselili ’78. godine, crno-bijelih fotografija mene kao djeteta koje je snimio i razvio otac, kao i poveću minutažu video snimaka koje je snimio 8 milimetarskom kamerom. Još jedan snažan motiv koji pamtim je motel na obali jezera, objekt nestvarnog izgeometriziranog oblika s više pristupnih stepeništa, odnosno prilaza na nekoliko razina i ulaza. Kao djetetu, to je bio prostor avanture i čuda. Uopće mjesto na kojem u svega nekoliko kilometara komuniciraju more, jezera i rijeka. Otok ljubavi je sniman tijekom tjedan dana, nakon što je opasan zaštitnim pojasom pod oštrim kutovima, oblikovanima kao za izrezivanje. Ideja transfera otoka (na otvoreno more) premještanje je i prepuštanje jedne memorije u otvorenu i neograničenu sadašnjost koja se ne želi bazirati na hijerarhijski utvrđenim vremenskim kontinuitetima. Sve u svrhu prezervacije spomenutih sjećanja izvan traume (koju će odrediti nadolazeći rat).
► Bavljenje jezikom i odnosom jezika i politike svakako je najočitije u radu Zastave (2016) kojim kodiraš to monumentalno Krležino ostvarenje u vizualni jezik. Na Zastave u istoj godini nadovezuješ i rad Tretman države. Rad iz prethodne godine, Sistem, također se bavi odnosom riječi i moći. Koliko ti je važan jezik (i sama si pisala poeziju) u smislu literature te što donosi proces rekodiranja jezika književnosti u jezik vizualnih i multimedijalnih umjetnosti. U tekstu Vidljiva ruka Tomislava Brleka povodom izložbe Zastave, održane u MMSU u Rijeci 2019. godine, stoji “(…) kako oponašanje nije tek svladavanje tehnike, ni puko usvajanje mehaničkih vještina, sasvim se doslovno potvrdila – upravo: pokazala istinitom – u činjenici da je proces ispisivanja Zastava, koji je trajao više hiljada sati, promijenio rukopis Ane Mušćet”. Što takav proces znači za umjetnika, a što za društvo?
Ana Mušćet: Odnos između jezika i politike i odnosi se na proučavanje jezika i moći; utoliko mi je i bilo zanimljivo baviti se ovom temom jer se jezik politike koristi za stjecanje moći i jačanje pozicioniranja. Isto sam provlačila kroz sve direktno politički uvjetovane teme, odnosno na koji način se iste i kako odnose spram zakonima zajamčenih nam prava. Tijekom studija oslanjala sam se na jezične igre i kombinacije, nekad ih i doslovno koristeći u radu. Tako je započeo rad koji se bazirao na kontaktima i na uspostavi poznanstava i dolasku do potrebnih informacija. I dalje vjerujem da je tekst osnova svega. Za Zastave je važno da se temelje na dokumentarnom i fikcionalnom, pa je tekst proizašao iz historiografske revnosti da bi završio kao memoarski zapis i neka vrste osobne istine. Politički narativ inače zasićen je pragmatikom, političkim spinovima i upotrebom osobnih zamjenica, kao i forsiranja ponavljanja određenih imenica. Čest alat je i retoričko pitanje, koje najčešće sadrži evidentan ključ (ali pritom moramo imati obrazovanog govornika). Primjeri se mogu pronaći u dnevnoj politici, a megapopularna i financijski unosna je njihova pojava u isklesanim scenarijima političkih trilera, koju prati masovna publika, pa su isti i predmet formalnih analiza na fakultetima. I sama ću sa studentima Aristotelovu tragediju testirati kroz neki suvremeni materijal, za koji sam sigurna da konzumiraju. Da je Shakespeareov Macbeth temelj serije House of Cards, naprimjer, nekoliko puta je izjavio i tvorac serije, Beau Willimon.
► Grafička novela Ja, borac nastala je u suradnji, odnosno na poziv Leonide Kovač, a inspirirana je pismima i zapisima Naste Rojc, pri čemu kroz niz delikatnih kolaža interpretiraš život i djelo Naste Rojc. Kako je tekao proces te suradnje i kako si doživjela medij grafičke novele?
Ana Mušćet: To mi je prvo takvo iskustvo, ali odmah sam znala da će rješenje biti u formi plastike. Kolaži su rađeni tako da pod utjecajem svjetla, odnosno topline dobivaju dimenziju. Kao neka vrsta kinetičke interpretacije. Bila mi je važna prisutnost sjene. Prostora privremenosti. Izvrtanje mog vizualnog oblikovanja u formi kratko upriličenog priznanja. Otisak nečijeg šapata, nečije tajne i osobne traume. Materijal sam prikupljala s obzirom na vrijeme u kojem je Nasta živjela i radila, s obzirom na političke prilike, kao i prepoznatljiva vizualna rješenja toga vremena. Kolaži nisu fiksirani; svaki put sastavljam ih nanovo, što mi uzima dosta vremena, ali i daje priliku svaki put ispočetka raditi. Postoje dijelovi kolaža koji su filigranski okupljeni u formu. Slaganje njih mi je posebno zadovoljstvo. Zadnji put sam prilikom slaganja, za fotografiranje Ane Opalić, koja je tijekom mjesec dana snimila sve table, shvatila kako su najosjetljiviji oni kolaži koji tematiziraju Nastine mlade godine.
► Za kraj, reci nam nešto o svom najrecentnijem radu, umjetničkom istraživanju koji se bavi naseljem i tvornicom Borovo.
Ana Mušćet: Borovo sekvence umjetničko je istraživanje bazirano na povijesnom kontekstu tvornice i naselja Borovo, nastalih početkom trećeg desetljeća prošloga stoljeća dolaskom češkog industrijalca Tomaša Bate. U neposrednu blizinu Vukovara, jedan od najvećih svjetskih prodavača obuće, tvrtka Bata iz Zlína u Češkoj, s izuzetnom povijesti koja dotiče ključne aspekte onoga što je svijet učinilo modernim, dolazi promijeniti dotad poznati način života i rada u Slavoniji. U sumraku Habsburškog Carstva, tvrtka je, nakon Batinog posjeta Fordu, amerikanizirala svoj model proizvodnje, trudeći se također amerikanizirati svoju radnu snagu. Bata je, u kaosu poslijeratne Čehoslovačke, obećao društvu uniformirani oblik rada i sustav radi kojeg, tijekom burnih dvadesetih godina prošloga stoljeća, postaje sinonim za racionalizaciju diljem Europe, a kasnije i svijeta. Dok su druge tvrtke propadale radi Velike depresije, Bata čini suprotno. On pak podiže tvrtku koja će u segmentu proizvodnje i prodavanja cipela iskoristiti u potpunosti potencijal nadolazeće globalizacije. U navedenom kontekstu, umjetničko istraživanje Borovo sekvence zamišljeno je kao višegodišnji istraživački model za praćenje svih razina “Batinog sistema”, kroz segmentirani odabir sekvenci, odnosno tema koje se provlače kroz svijet osmišljen od strane Tomaša Bate, koje nakon njegovog tragičnog svršetka u avionskoj nesreći 1932. nastavlja njegov polubrat, Jan Bata.
Konkretno, kroz istraživanje za 2022. godinu bavila sam se sekvencama o radnim prostorima i prodavaonicama. Kroz iščitavanje novina Borovo, kao praktički jedinog preostalog cjelovitog dokumenta o Borovu, evidentno je kako je Jan Bata postajao primjer korporativne i nacionalne “ravnodušnosti”, u kojoj se radnici tvrtke obučavaju tako da se s lakoćom mogu “uvući” ili “izvući” iz nacionalne identifikacije, naravno, sve po potrebi tvrtke. U “kraljevstvu cipela”, a kasnije i drugih industrijskih grana: gumarskoj (proizvodnja auto i moto pneumatike), strojarskoj (gumarski i obućarski strojevi), elektrifikaciji i toplifikacija, što biva jasno iz arhivskih predložaka, prolazi se kroz sve faze rada, i svaki znači napredak – posao se uporno razvija, otkupljuju se novi strojevi, grade pogoni, radnici se zapošljavaju i iz godine u godinu ostvaruju veće prihode, kojima se ponose i na stranicama novina Borovo. Iznosi platnih lista transparentno se pokazuju da ih vide svi, kako bi se stvorio natjecateljski potencijal. Uz njih, objavljuju se i upute za življenje i ponašanje. Projekt prati kontekstualni Batin pristup poslovanju, kao odgovor na geopolitička kretanja i analizu tržišta. Prodavaonice se otvaraju u svakom manjem mjestu, kao i u svakom gradu diljem Jugoslavije. Prostor prodavaonice zasebno je osmišljen tako da bude funkcionalan, a opet kupcu privlačan. Bata razmišlja globalno, i u velikim, milijunskim brojkama. U novinama Borovo pojavljuju se izreke koje podsjećaju radnike, čitatelje borovskih novina koliko je ljudi na svijetu po posljednjim statistikama, i kako je činjenica da ih sve treba – obuti!
Istraživački projekt prvi je put prezentiran u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, a 8. prosinca 2022. godine otvorena je izložba u Galeriji Striegl u Sisku, gdje su Borovo sekvence ponovno prezentirane u sklopu projekta Zajednički fotografski narativi, u organizaciji Ureda za fotografiju.
Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
